FOKUS
POLA DRŽAVE NA BUDŽETU: Proizvodnja zavisnika od vlasti
Objavljeno prije
3 godinena
Objavio:
Monitor online
Više od 200.000 stanovnika Crne Gore, ne računajući njihove porodice, egzistencijalno direktno zavisi od finansijskog priliva iz državnog i lokalnih budžeta. Ne računajući tu porodice 125.000 maloljetnih stanovnika Crne Gore koji primaju dječji dodatak
Vlada je za godinu svog trajanja ostvarila spektakularan rezultat, primijetio je premijer Dritan Abazović objašnjavajući kako su on i njegovi saradnici „365 dana radili u šestoj brzini”. Izrečeno je potkrijepljeno, djelimično (ne)tačnim, podacima.
„Imamo ubjedljivo najveću prosječnu zaradu u regionu, dok nam je u četvrtom kvartalu prošle godine stopa nezaposlenosti bila svega 13 odsto”, naveo je Abazović. Iz Vlade je predočen i podatak da je od marta prošle do marta ove godine broj zaposlenih porastao za skoro 20.000 (sa 215.000 na 235.000) dok je nezaposlenih bilo 10.000 manje.
Monstatu je ostavljeno da objasni kako je nezaposlenih manje za samo 10.000 ako je novozaposlenih dvostruko više. Loša evidencija ili stranci? Umjesto toga, iz Vladine Službe za odnose sa javnošću ponuđena nam je još ljepša slika crnogorske stvarnosti: „Prema podacima iz ankete o radnoj snazi u 2022. godini, od ukupno 294.400 radno aktivnog stanovništva, čak 85 odsto je bilo zaposleno (251.200)”. Tu su već, očito je, i zaposleni strani državljani uračunati u radno aktivno stanovništvo Crne Gore. Ljepota statistike.
Nakon što se krajem prošle godine pohvalio kako je njegova Vlada kreirala oko 10.000 novih radnih mjesta, Abazović, minule nedjelje, sa velikim optimizmom najavljuje još bolje stanje na tržištu rada. Pošto, kaže, Crna Gora danas vapi za radnom snagom. „I svako ko želi da radi ima priliku, sa platama koje nijesu daleko od Evropske unije“.
Da otklonimo eventualne nedoumice. Crna Gora se graniči sa Hrvatskom. Naša prosječna zarada isplaćena u aprilu, od 780 eura, nije veća od hrvatskih 1.100. Ili 1.400 eura, koliko je bila prosječna januarska plata u Sloveniji. Nijesmo, znači, lideri u regionu. Ni prosječna januarska zarada u Crnoj Gori od 757 eura nije bila „ubjedljivo veća” od tadašnje prosječne plate u Srbiji (705 eura).
Druga je priča to što je ogromna većina zaposlenih tamo i ovamo mogla samo da sanja prosječnu platu. I što je povećanje zarada u javnoj upravi početkom godine, preko noći, podiglo prosječnu platu u Crnoj Gori za gotovo 25 eura.
Hajdemo, da to bude prva priča. U skoroj budućnosti, pitanje broja zaposlenih u javnom sektoru i visina njihovih zarada moglo bi se pokazati kao jako značajno za budućnost javnih finansija i ukupne ekonomske odnose u Crnoj Gori. Možda, čak, koliko i sve evidentniji nedostatak radne snage u sektorima od kojih dominantno zavise ekonomske performanse zemlje (turizam, poljoprivreda, ugostiteljstvo, građevinarstvo…) i stanje u državnoj kasi.
Od osamostaljenja Crne Gore do danas, a drugačije nije bilo ni prije 21. maja 2006, mi ne znamo koliko je radno angažovanih u javnom sektoru. Osim što je evidentno da taj broj raste, iz dana u dan. I da se zapošljava, uglavnom, preko veze. Po porodičnoj, partijskoj, a od smjene vlasti 2020, i popovskoj preporuci. Pare nisu problem. Vlada nas zaduži kad god zatreba.
„Crna Gora nema registar broja zaposlenih u javnoj upravi i državnim preduzećima, a nezvanične procjene su da ih je 80.000 angažovanih po svim osnovima, kao što su ugovori o radu, djelu i konsultantskim uslugama”, saopšteno je jesenas na konferenciji Zapošljavanje u javnom sektoru: Izvještavanje i ukazivanje na koruptivne prakse, u organizaciji NVO Institut alternativa. „To komentarišem kao nevoljnost partija i donosilaca političkih odluka da se odreknu privilegija iz javnog sektora kao utočišta za svoje simpatizere i podržavaoce”, konstatovala je Milena Muk istraživačica javnih politika u Institutu. „Nažalost, Monstat, a ni drugi državni organi ne vode jedinstvenu statistku o zaposlenosti u javnom sektoru”.
Brojka od 80.000 (svaki treći zaposleni u Crnoj Gori) djeluje zastrašujuče i, možda, kao pretjerana. Dostupni podaci govore (iako su, vjerovatno, već zastarjeli): u Skupštini radi 300 ljudi. U Generalnom sekretarijatu vlade više od 150, u Kabinetu premijera preko 80, a u Službi predsjednika države ne manje od 30. Mada se šefovska i činovnička mjesta u državnoj službi dijele po partijskim kvotama, u Upravi za kadrove ima 70-ak zaposlenih.
Problem možemo sagledati i u lokalu, po dubini. Problemi sa isplatom zarada u Budvi, pošto je predsjednik opštine Milo Božović opravdano odsutan, dao nam je priliku da saznamo kako u lokalnoj opštinskoj administraciji radi 630 zaposlenih. Plus njih 400 u lokalnim javnim ustanovama i preduzećima (Grad teatar, RTV Budva, dva sportska centra, Muzeji i galerije, biblioteka…). I još 600 zaposlenih u Vodovodu i kanalizaciji i Komunalnom preduzeću. Sve skupa skoro 1.700 zapošljenih (podaci preuzeti iz Vijesti), a popis lokalnih upošljenika se tu ne završava. Samo u ovom tekstu nema mjesta za sve. Inače, u Budvi je ovih dana prebrojano preko 1.500 upražnjenih radnih mjesta vezanih za nadolazeću turističku sezonu. A radnika nema.
Dostupni podaci su šturi. I oni, ipak, svjedoče o stalnom porastu zaposlenih kojima je poslodavac država (opštine).
Prema podacima iz Vladine Strategije reforme javne uprave od 2022. do 2026. godine, u decembru 2020. ukupan broj zaposlenih u javnoj upravi na centralnom nivou bio je 42.439. Dvadeset pet mjeseci kasnije, u januaru 2022, prema podacima Ministarstva finansija i socijalnog staranja, isti posao radi 43.727 državnih službenika, saopštio je Marash Dukaj ministar javne uprave. „Nadalje, takođe prema podacima resornog ministarstva, u aprilu 2022. godine, broj zaposlenih na centralnom nivou je iznosio 44.748 službenika”, predočio je Dukaj uz konstataciju da „to pokazuje da u navedenom periodu nije došlo do povećanja broja zaposlenih u javnoj upravi”.
Naša matematika, uz iste podatke, pokazuje da je broj činovnika, zvanično, porastao za više od dvije hiljade. Ili nešto oko pet odsto. Uz najavu novih zapošljavanja.
Odlazeća Vlada je krajem aprila usvojila Djelimični Kadrovski plan za organe državne uprave i vladine službe (MUP i Uprava policije nijesu dostavili tražene podatke) prema kojima će ove godine (čitaj – do izbora, odnosno, imenovanja nove vlade) zaposliti još 631 osobu. Pošto im, navodno, u tim službama nedostaje skoro tri hiljade izvršilaca, pored 4,4 hiljade već angažovanih. Onda će nova vlada napraviti novu podjelu resora, novu sistematizaciju, proizvesti, možda, još neku opštinu ili makar javno preduzeće ili agenciju. Da se oduži sljedbenicima i pridobije nove glasače.
Zato licitiramo brojem zapošljenih u državnoj službi. Ili čekamo smjenu vlasti, da novi iznesu podatke o učinku prethodnika.
U Pobjedi su, krajem prošle godine, procijenili da su nove vlasti u javnoj upravi, državnim preduzećima i lokalnim samoupravama u kojima imaju većinu „omogućili partijsko zapošljavanje” više od 10.000 osoba. „Prema informacijama našeg lista, Abazovićeva Vlada je omogućila direktno zapošljavanje 3.500 građana, direktori energetskih kompanija nešto preko 2,5 hiljade, dok ostatak od 4.000 su zapošljavanja u opštinama, ali i u ostalim javnim preduzećima u vlasništvu države i opština”. Slične kalkulacije, sa kritičkim ili afirmativnim predznakom, pojavljuju se i u drugim medijima (ne)naklonjenim aktuelnim vlastima.
I političari vole da govore o tome kako njihovi rivali zapošljavaju svoje pristalice o javnom trošku. Bivši premijer Zdravko Krivokapić saopštio je na početku mandata, u martu 2021, da je DPS tokom tehničkog mandata Vlade Duška Markovića (septembar – decembar 2020.) zaposlio u javnoj upravi 3.178 „svojih glasača”. Najviše u prosvjeti – 2.702.
Sa novom, manjinskom, vladom stigli su i novi podaci. Danijel Živković je, u ime DPS-a, od Ministarstva kapitalnih investicija zatražio podatak o novozapošljenima u 21 državnom preduzeću od aprila 2021. do juna 2022. godine. Stigli su nepotpuni podaci – 1.650 navoangažovanih za nešto više od godinu u 16 državnih firmi. „Model upravljanja koji podrazumijeva zadovoljavanje apetita partijskih centrala će doći brzo na naplatu, a posljedice će osjetiti kako zaposleni u ovim preduzećima tako i ukupna privreda Crne Gore”, saopštili su iz DPS. Bez osvrta na sopstveni učinak u partijskom zapošljavanju na račun javnih i državnih preduzeća.
Iz Elektroprivrede, CEDIS-a, Montenegrobonusa… ignorisali su upit resornog ministarstva. Inače bi zbirni podaci bili znatno jači. Na sajtu Instituta alternativa nailazimo na podatak iz 2021. prema kome je CEDIS tada imao 1.428 zaposlenih. Sada ih je, prema podacima sa sajta državne kompanije, za 250 više. Zvanično. A u planu su nova zapošljavanja.
Sve nas to vraća u vrijeme kada je Zoran Jelić partijskim kolegama iz vrha DPS-a predočio računicu „jedan zaposleni – četiri glasa”. To je postalo sveto pismo ovdašnjih političara. Pride, sada kandidati za uhljebljenje o državnom (našem) trošku treba da budu i mnogo fine osobe.
Uz to što su, bez konkurencije, najveći poslodavac u državi, predstavnici vladajuće većine – iz koje god partije da dolaze – odlučuju i o egzistenciji 110.000 penzionera i 21.000 radno nesposobnih koji primaju neko od socijalnih davanja. Dakle, više od 200.000 stanovnika Crne Gore, ne računajući njihove porodice, egzistencijalno direktno zavisi od finansijskog priliva iz državnog i lokalnih budžeta. Ne računajući tu porodice 125.000 maloljetnih stanovnika Crne Gore koji primaju dječji dodatak (30 eura mjesečno).
Najveći dio toga što se potroši mora da obezbijedi, na ovaj ili onaj način, onih 150.00–160.000 hiljada zapošljenih u privatnom sektoru. I njihovi poslodavci. Kojima država postaje sve ozbiljniji konkurent na ionako deficitarnom tržištu rada. To može obradovati samo političare, pošto tako jačaju svoj uticaj i moć – našem trošku.
Dugoročno gledano to nijesu dobre vijesti. Na to nas sve glasnije i upornije upozoravaju međunarodni eksperti. Kako profesionalci iz Evropske komisije, MMF-a, Svjetske banke, tako i dobronamjerni. Naše vlasti ne haju.
Rebus
Saberimo zaposlene, nezaposlene, penzionere, radno nesposobne i maloljetne i doći ćemo do brojke od 520.000 do 530.000. Prema nedavnim procjenama Monstata, Crna Gora ima oko 620.000 stanovnika (zvanično 617.213).
Đe nam je, onda, približno 100.000 ljudi koji, zvanično, nijesu ni djeca ni stari ni (ne)zaposleni? U inostranstvu ili u nekakvoj sivoj zoni koja prijeti da postane crna rupa koja će progutati budućnost ove zemlje.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
-
U CRNOGORSKIM DOMAĆINSTVIMA VIŠE ORUŽJA NEGO KOMPJUTERA: Ko će to da razoruža
-
NJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
SDT ISPITUJE ŽIVOTNI STIL CRNOGORSKIH FUNKCIONERA: Luksuz pod lupom
-
ANA NENEZIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA CEMI: Izborna reforma mora biti prioritet
-
NADLEŽNI OPET GLUVI NA PORODIČNO NASILJE: Ničija briga
-
KOLAŠINSKI KOMUNALNI RED: Kokošinjci i svinjci uz elitne hotele
Pohod na Tivat, uoči najvećeg skupa evropskih i regionalnih državnika u Crnoj Gori u nedavnoj povijesti, 87 nabildovanih i istetoviranih muškaraca među kojima su nezavisni srpski mediji i opozicija prepoznali batinaše i kriminalce u službi vučićevskog režima, logičan je nastavak kontinuiranih napada na Crnu Goru. Prethodilo mu je snimanje dokumentarnog filma Referendum – priča o izmišljenoj slobodi kojim se vrijeđa i ismijava crnogorski narod i javna vrijeđanja Crne Gore i uličarski jezik od strane Vučića i njegovih kerbera povodom 20 godina nezavisnosti
Da će se nešto ružno desiti uoči ili za vrijeme Samita EU – Zapadni Balkan u Tivtu, pod pokroviteljstvom predsjednika Crne Gore, govorkalo se već neko vrijeme u medijima i političkim i diplomatskim krugovima u regionu. Samit je do sada najveći skup evropskih i regionalnih državnika koji je Crna Gora vidjela u svojoj nedavnoj povijesti. Međutim izjava premijera Milojka Spajića prije tri dana na premijerskom satu je iznenadila mnoge. “Prvi put u Crnoj Gori imamo miks spoljnopolitičkih faktora i organizovanih kriminalnih grupa koje zajednički djeluju protiv evropskog puta naše zemlje” rekao je Spajić. Dodao je da to traje “nekih četiri, pet mjeseci” i da EU pomaže u borbi protiv vanjskih subverzivnih aktivnosti.
Spajić nije pomenuo režim braće Vučić i kartele koji vaninstitucionalno vladaju Srbijom i imaju svoje agenture u Crnoj Gori i regionu. Ipak, svima je bilo jasno na koga misli. Spajićeva predviđanja su se obistinila u srijedu ujutro u 10.41 kada je u Tivat sletio avion Air Serbia zakupljen od turističke agencije Happy Travel iz Bijeljine (BiH) s 87 nabildovanih i istetoviranih muškaraca obučenih u crno. Nezavisni srpski mediji i opozicija su među njima prepoznali mnoge batinaše i kriminalce u službi vučićevskog režima.
U govoru na premijerskom satu Spajić prvi put otvoreno govori o specijalnom ratu protiv Crne Gore od kada je izabran za premijera 2023. godine. Par dana prije nego je tada postao premijer izašao je veliki istraživački tekst u prestižnom Vol Strit Žurnalu o Aferi Do Kvon u kojem je Spajić direktno optužio srpsku tajnu službu (BIA) da stoji iza afere da mu se nanese politička šteta. Vol Strit Žurnal je naveo, citirajući južnokorejsko tužilaštvo, da je južnokorejskom kripto prevarantu i bjeguncu Do Kvonu zaštitu pružala Vučićeva vlast koja je odbijala njegovo izručenje matičnoj zemlji. Do Kvon je kasnije tajno prebačen u Crnu Goru i iskorišten u predizbornoj kampanji protiv Spajića i Pokreta Evropa sad (PES).
Da srbijanska vlast neće obustaviti crne operacije protiv Crne Gore i njenog učlanjenja u EU je i javno obznanjeno nepunih 10 mjeseci nakon što je Spajić postao predsjednik Vlade. Večernje novosti kojima rukovodi nekadašnji Miloševićev ratni propagandista Milorad Vučelić su objavile hagiografski tekst (nalik svetačkim žitijama) posvećen Marku Parezanoviću, tadašnjem načelniku operative Bezbedonosno informativne agencije (BIA) pod naslovom Čovek u vihoru legendi i kontroverzi. Tekst je detaljno opisao zasluge Parezanovića u služenju Aleksandru Vučiću (kome je navodno i život spasio) ali i njegov marljivi obavještajni rad u Crnoj Gori i napore u resrbijanizaciji crnogorskog naroda i utapanja Crne Gore u novu Veliku Srbiju ili sada tzv. srpski svet. U tome mu je zdušno pomagao i vrh Srpske Crkve (SPC) na izbor čijih arhijereja je imao uticaj po sugestivnom pisanju Novosti. Vučelićevi su naravno prećutali SKY komunikacije i asistencije Parezanovića narko kartelu Šarić uz blagoslov svemoćne osobe kodnog naziva Oskar (za koga nezavisni mediji i opozicija vjeruju da je Vučić). Elem, Parezanović nije zadržao svetački oreol kod gospodara pa je smijenjen početkom decembra prošle godine.
Nakon postavljenja Nikole Vasiljevića umjesto Parezanovića, uslijedilo je snimanje dokumentarnog filma Referendum – priča o izmišljenoj slobodi vučićevskog Centra za društvenu stabilnost iz Novog sada kojima se otvoreno vrijeđa i ismijava crnogorski narod. Onda su uslijedila javna vrijeđanja Crne Gore i uličarski jezik od strane Vučića i njegovih kerbera povodom 20 godina nezavisnosti. Vučić je objavio i patetično pismo građanima Crne Gore u njegovom portalu Borba s naslovom Izvinite što smo vas voleli više nego vi nas.
Mnogi nezavisni posmatrači vide slanje 87 aktivista vladajuće srpske stranke i njenih kriminalaca i batinaša zakupljenim avionom u Tivat baš uoči Samita EU – Zapadni Balkan kao još jedan odraz Vučićeve “ljubavi”. O profilu isključivo muških tetoviranih “gostiju” i njihovim dosadašnjim zaslugama za režim su široko izvještavali domaći i nezavisni srpski mediji. Jedino vučićevski mediji u Srbiji i Crnoj Gori tokom srijede nisu ni riječ rekli o putnicima i njihovom vraćanju u Srbiju isti dan oko 16 sati. Očigledno su se čekale instrukcije iz Andrićevog venca (ured predsjednika republike). Samo je preneseno da je predsjednik obavijestio domaćina da mu tokom posjete Tivtu ne bude organizovan zvaničan doček niti protokolarni ispraćaj uz prisustvo domaćih visokih zvaničnika. Ranije je sredinom maja izjavio da u Tivat ide jer ga je pozvala predsednica Evropske komisije (EK) Ursula fon der Lajen, prema kojoj “oseća poštovanje” i da ne bi otišao na taj sastanak da mu je neko drugi tražio.
Istu noć dok je još trajala saga oko aviona ćacijevaca o kojem je zvanična srbijanska vlast i dalje ćutala, srbijanski režimski mediji i ispostave u Crnoj Gori su oko 22.30 prenijele saopštenje BIA koje je bilo “neophodno”. Navodi se da je zbog “neprijateljskog delovanja stranih službi i kriminalnih klanova u Crnoj Gori” BIA zvanično savjetovala predsjedniku Srbije da “ne putuje u Crnu Goru jer je ustanovljeno postojanje visokog bezbednosnog rizika”. Po operativnom saznanjima , Radoje Zvicer, vođa Kavačkog klana, nalazi se u Crnoj Gori. “Suprotno svim pravilima profesije i odgovornog odnosa, bezbednosna procena koja je više puta tražena od službe domaćina skupa u Crnoj Gori nije nam dostavljena” zaključuje BIA. Međutim, ispada ni da BIA nije Crnoj Gori dostavila ništa oko čarter aviona punog njenih operativaca i kriminalaca prije nego je sletio u Tivat.
Nekih 15-tak minuta nakon saopštenja BIA-e, oglasio se i Milan Knežević, lider Demokratske narodne partije (DNP) na ekstremno žutoj vučićevskoj televiziji Informer. “Nije nikakva tajna da se Radoje Zvicer nalazi u Crnoj Gori i da postoje oblasti u Crnoj Gori u Katunskoj nahiji gde policija ne sme da dođe” rekao je Knežević kao potvrdu saopštenja tajne službe. Knežević i drugi nikako da se sjete da se Svetozar Marović, osuđeni šef budvanske organizovane kriminalne grupe, koja je isisala stotine miliona eura iz Budve, slobodno šeta centrom Beograda i uživa zaštitu braće Vučić.
Nakon ovih objava krenula je čitava tirada patetične brige za voljenog “predsednika Vučića i njegovu bezbednost”. Formalna predsjednica srbijanske Skupštine Ana Brnabić je prepričala na Informeru kako je bila na večeri kod Vučića sa Antonijom Koštom, predsjednikom Evropskog savjeta. Javio joj se direktor BIA-e Vladimir Orlić, sa kojim se “čula tri puta”. Razgovarala je i sa Milanom Kneževićem. “Ozbiljno sam zabrinuta, predsjednik neće ni da čuje da ne ide u Crnu Goru, zbog našeg naroda u Crnoj Gori”, prenosi Brnabićka kojoj je prioritet da ubijedi “predsjednika Vučića da ne putuje u Crnu Goru“. Zebnju za “bezbjednost” Vučića u programu je iskazao i Dragan Vučićević koji rukovodi Informerom i koji Brnabićku obavještava uživo da dolazi do pobune u Srpskoj naprednoj stranci (SNS) čiji Izvršni odbor je vanredno zasijedao s molbom gospodaru Vučiću da ne ide u Crnu Goru i da će ga oni “ako treba, i svojim telima sprečiti da ide”. Zaključak na Informeru je da “očigledno postoji neka intencija crnogorskih službi da provjeravaju sve što dolazi iz Srbije, kako bi Vučić došao sa što manje podrške i obezbjeđenja“ – misleći na avion pun batinaša i kriminalaca.
Vučićević poručuje da je moguće da u petak, 5. juna, “Milo Đukanović sa Zvicerom i Milojkom Spajićem pokuša neki zločin da izvedu… jer ako su oni spremni na ovo što su uradili , ko zna na šta su još spremni. Imamo posla sa opasnim zlikovcima “- kazao je Vučićević mislići na crnogorsku vlast i nazvavši je “crnogorskom stokom koja sarađuje sa blokaderskom (studentskom) srpskom stokom koji žele da ugroze život predsednika Vučića”. Po njemu putnici čarter leta su “patriote i Srbi koji su bez oružja došli” i na aerodromu ih je “maltretirala stoka antisrpska, ustaško-milogorska”.
Onda se glasnuo i gospodar Vučić na Instagramu rekavši da se nije uplašio i da ga prijetnje ne fasciniraju. “Jedino o čemu brinem je kako da naš narod bolje živi i kako da Srbija bude još uspešnija” poručio je. Avion sa kriminalcima, radio opremom i antistudentskim sloganom Srbija pobeđuje je pokušao relativizirati i lider DNP-a. Njemu nije ništa sporno što su putnici svi muškarci i nabildovani, jer da je to mjerilo Srbija bi trebala zabraniti ulazak za 80 odsto Crnogoraca i da ako ti likovi predstavljaju opasnost po sigurnost Crne Gore onda je on “zabrinut za Crnu Goru”.
Bez obzira da li su u Andrićevom vencu očekivali da će im avion proći ili ne, jasna je namjera da bilo koji ishod iskoriste u anticrnogorske propagandne svrhe i odvraćanje srpske javnosti od haosa u Srbiji.
Da li su ćaciji na čarter letu bili samo upozorenje ili namjera da se izazove haos u navodno “bratskoj” Crnoj Gori tek ćemo vidjeti. Vučić pojačava tempo u svakom slučaju.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
FOKUS
JAVNE OSTAVKE, TAJNI DOGOVORI: Račun kafe kod Satlera
Objavljeno prije
1 sedmicana
30 Maja, 2026
Očigledno je da se priprema redefinicija političkih odnosa. Polazne pozicije su (pre)poznate: EU traži reforme i političku stabilnost. Vlast dvotrećinsku podršku. Opozicija povratak političkog uticaja. Građani pokušavaju da razumiju gdje u svemu tome prestaje principijelna politika, a počinje politička trgovina
Poslije praznika – postpraznični optimizam. Stigle su najave da bi ovdašnji politički mrtvi čvor uskoro mogao biti razvezan. Ili, možda, rasjećen. Sve u cilju “pronalaženja zajedničkih rješenja” radi ispunjavanja obaveza Crne Gore u završnoj fazi procesa pridruživanja EU.
Dobra vijest glasi: “Predstavnici vladajuće većine i opozicije spremni su da rade na pronalaženju zajedničkih rješenja u oblastima značajnim za ispunjavanje obaveza iz evropske agende”. Loše bi moglo biti što nas je o istom obavijestila Delegacije EU u Crnoj Gori, a ne domaći akteri koji bi morali biti dužni da javnosti polažu račune o svom radu.
Pomenuti predstavnici vlasti i opozicije o tome, za sada, ćute. Ili prebacuju obaveze i odgovornost na drugu stranu. Vodeći računa da se previše ne zamjere zvaničnicima EU kojima je, izgleda, danas najviše stalo do toga da Crna Gora ispuni obaveze iz evropske agende. Nerijetko, po cijenu kvaliteta urađenog.
Na nenajavljenom sastanku koji je u nedjelju, u prostorijama Delegacije EU u Podgorici, organizovao ambasador Johan Satler, okupili su se predstavnici vlasti i opozicije. Gotovo svi, predvođeni premijerom Milojkom Spajićem (PES), predsjednikom parlamenta Andrijom Mandićem (NSD) i liderom opozicione DPS Danijelom Živkovićem. Prema nezvaničnim informacijama dobijenim od učesnika, glavne teme sastanka bile su povratak DPS-a u parlamentarni proces, te ubrzano sprovođenje traženih reformi. To uključuje glasanje za zakone sa plavom zastavicom i ustavne promjene koje je potrebno izvršiti radi usklađivanja sa EU, a za koje je potrebna dvotrećinska većina u Skupštini.
“U otvorenoj i konstruktivnoj atmosferi, predstavnici vladajuće većine i opozicije izrazili su spremnost da kroz inkluzivan politički proces rade na pronalaženju zajedničkih rješenja u oblastima od posebnog značaja za ispunjavanje obaveza Crne Gore u okviru njene EU agende”, rekli su agenciji MINA iz Delegacije EU.
Da je nekakav dogovor, načelno, postignut potvrdilo je i ovonedjeljno saopštenje vladajuće većine, kojim je od opozicije zatraženo da do kraja maja dostavi jedinstvenu platformu sa svojim zahtjevima, kako bi se obezbijedio neophodan konsenzus uoči predstojećih glasanja u parlamentu. Gdje bi se, prije ljetnje pauze, na dnevnom redu trebale naći (odnosno morale, prema nekim interpretacijama onoga o čemu se govorilo na sastanku kod Satlera) i izmjene Ustava. Navodno, ne i onog dijela koji se tiče identitetskih pitanja.
“Zbog potrebe da se uoči glasanja o ustavnim promjenama obezbijedi što širi društveni i politički konsenzus, a da prijedlog jedinstvene platforme opozicije još uvijek nije dostavljen, očekujemo da sve opozicione partije koje su učestvovale u razgovorima, vođenim uz posredovanje Delegacije EU, i iskazale spremnost da doprinesu ubrzanju evropskih integracija, svoju saglasnost pretoče u jedinstvenu i formalizovanu platformu”, navodi se u saopštenju parlemantarne većine.
Prije njega, iz opozicije su poslije sastanka u Delegaciji ponovili listu svojih zahtjeva za prevazilaženje blokade parlamenta. “Povucite Zakon o ANB-u, povucite Zakon o unutrašnjm poslovima i učinite niz drugih ustupaka koji su važni za građane Crne Gore i onda se možemo vratiti dijalogu”, poručio je poslanik DPS Nikola Rakočević u izjavi za TV Vijesti, insistirajući, da “do tada nema nikakvog razgovora”.
Zahtjev vlasti da im opozicija dostavi zajedničku platformu mogao bi se pokazati komplikovanijim nego što se čini na prvi pogled. I pod uslovom da iz kalkulacija isključimo Milana Kneževića i njegovu NDP, koja je u ovom momentu opozicija i većini i manjini. A, najprije i ponajviše, EU.
Pa ipak, njegova partija je i dalje u (formalnoj) koaliciji sa Mandićevom NSD. Ta neobična sprega vlasti i opozicije funkcioniše po javno objelodanjenom principu: kome smeta neka napusti savez Zajedno za Crnu Goru (nekadašnji DF). Kako niko ne želi da povuče taj potez, ostaju sumnje da Mandić i Knežević i dalje igraju zajedničku igru. Po toj interpretaciji, njihovo javno udaljavanje ima za cilj zauzimanje što većeg dijela političkog terena.
Knežević je, uglavnom, po napuštanju vladajuće koalicije odustao od obećanja da će do Brisela i EU “nositi na leđima” one koji za taj put ne budu imali dovoljno snage ili volje. Sada je najglasniji kritičar procesa pristupanja EU.
Sastanak u Delegaciji, na kome nijesu bili predstavnici NDP, Knežević je predstavio kao novi dokaz da međunarodna zajednica, a ponajviše EU, upravljaju crnogorskom političkom scenom. “Satler je još jednom potvrdio da je guverner Crne Gore koji upravlja i opozicijom i vlašću. Određuje ko će biti smijenjen, ko imenovan, generiše krize, onda ih rješava…“, ponavljao je gostujući na medijima pod kontrolom Aleksandra Vučića. “Radi se o lutkarskom pozorištu u kome Satler vuče konce, a oni igraju kako moraju“.
Nezadovoljnih rješenjima na kojima insistiraju zvaničnici EU ima i u tzv. proevropskim snagama u parlamentu. Najglasniji među njima je lider GP URA Dritan Abazović. Nakon kafe kod Satlera, Abazović je poručio da njegova partija neće biti dio „mirenja“ vlasti i DPS-a. „Nećemo biti dio te platforme. Razlog je vrlo jednostavan: mi nijesmo neko ko je izazvao krizu niti je na bilo koji način stopirao evropski put. Ko je izazvao krizu, neka bude dio platforme“, rekao je Abazović. “.
Formulacija, “mirenje DPS-a, PES-a i Mandića“, vjerovatno je prvi put javno artikulisala ono što dio političke scene već naslućuje – da se iza evropskog jezika reformi možda gradi novi politički balans između zvaničnika najvećih, nominalno suprotstavljenih, blokova. Pride, stigla je u trenutku kada su neka dešavanja na terenu potkrijepila ideju o međunarodnoj višoj sili koja forsira i nadgleda proklamovano pomirinje. Ili je riječ, da parafraziramo Mila Đukanovića, o “interesnoj dobrovoljnosti” do juče nepomirljivih aktera ovdašnjeg političkog i, ne manje važno, vjerskog života.
Na prijem povodom Dana nezavisnosti koji je organizovao premijer Spajić, odazvali su se predsjednik Jakov Milatović, Milo Đukanović, čelnici Demokrata ali i Andrija Mandić, kome je to bila prvo učešće u aktivnostima obilježavanja 21. maja od 2006. godine.
Kamere su zabilježile kako su se, takođe prvi put, u isto vrijeme na istom mjestu našli zvaničnici CPC i SPC, Miraš Dedeić i Gojko Perović. To je signaliziralo da se sprema nešto veliko. Tek treba da prepoznamo o čemu se radi. Ili da to neko objasni. Makar onima koji ne prihvataju Mandićevu tezu o konačno pomirenoj Crnoj Gori, zdravo za gotovo.
Razumljivo je da traženje novog, u naznakama najavljenog, političkog balansa brine one snage koje bi mogle ostati izvan tog projekta. Važnije pitanje glasi da li bi i građani trebalo da se zabrinu zbog sve očiglednijeg odsustva javnosti pri donošenju nekih, moguće dalekosežnih, odluka. Za koje ne smijemo bezrezervno tvrditi da idu u prilog demokratskoj, prosperitetnoj i evropskoj Crnoj Gori.
Oprezniji upozoravaju kako su dešavanja u SO Podgorica rječitija od Spajićevog prijema. U vinogradu Plantaža mogli smo vidjeti kakva bi Crna Gora mogla da bude u nekim boljim vremenima, dok smo sa Trga nezavisnosti dobili sliku onoga što ona danas jeste. Zemlja u kojoj političke kalkulacije često nadjačaju pisane i nepisane procedure političkog života, baš kao i javni interes.
Ostavka predsjedice parlamenta Glavnog grada Jelene Borovinić Bojović stigla je, bezmalo, šest mjeseci nakon šro je postalo jasno da vladajuća većina u Podgorici nema potrebnu većinu za normalan nastavak rada. Istovremeno ne postoji sposobnost opozicije da zajedničkim angažmanom preuzme vlast. Sa te strane već se čuo zahtjev za raspisivanje vanrednih lokalnih izbora u Podgorici. Uprkos ranijem dogovoru da se izbori, parlamentarni i lokalni u svim opštinama, održe u junu naredne godine.
Na taj se dogovor pozvala Borovinić Bojović objašnjavajući kako dalje, nakon nove vladajuće situacije i njene ostavke. “S obzirom na to da su savjeti i instrukcije evropskih partnera o objedinjavanju lokalnih izbora u jednom danu, jasne, javne i poznate, s obzirom na to da o tome postoji konsenzus i na državnom nivou, vjerujem da će naredne godine građani imati priliku da na dan izbora jasno saopšte svoj stav i cijene svačiji rad do sada”, kazala je ona, ne objašnjavajući šta biva u međuvremenu.
Verzirani kažu da je ideja vladajuće koalicije jasna. Pošto iste partije vladaju državom i Glavnim gradom, njihov naum je da Vlada u Podgorici uvede prinudnu upravu. To znači da bi aktuelna vlast imenovala odbor povjerenika koji bi preuzeo nadležnosti lokalnog parlamenta, rješavajući se rizika da opozicija (eventualno potpomognuta novim nezadovoljnicima iz bivše većine) preuzme parlament pa zatim i izvršnu vlast u Podgorici i sa te pozicije krene u pripremu dolazećih izbora.
Saša Mujović bi ostao gradonačelnik i političko lice vlasti. Rasterećen briga koje nosi odsustvo podrške u gradskoj Skupštini.
Treba li se zapitati koliko je plan o prinudnoj upravi u Glavnom gradu u saglasju sa proklamovanim jedinstvom vlasti i opozicije na putu EU integracija? I ako nije, znači li to da vlast (a moguće i opozicija) imaju drugačiju listu prioriteta od one javno istaknute? Konačno, šta bi na sve to rekli oni koji Crnu Goru guraju ka Briselu?
Očigledno je: u Crnoj Gori se priprema redefinicija političkih odnosa. Polazne pozicije su (pre)poznate: Evropska unija traži reforme i političku stabilnost. Vlast dvotrećinsku podršku. Opozicija povratak političkog uticaja.
Građani pokušavaju da razumiju gdje u svemu tome prestaje principijelna politika, a počinje politička trgovina. Otud naglašen interes za pitanje ko će i koliko platiti onu kafu kod Satlera.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
FOKUS
DVADESET GODINA POSLIJE: Između dogodine u Briselu i dogodine u Prizrenu
Objavljeno prije
2 sedmicena
22 Maja, 2026
Vrijeme je potvrdilo ispravnost referendumskog izbora 2006, i ojačalo spoznaju da priliku nijesmo iskoristili na pravi način. Još uvijek. Prvih dvadeset godina je za nama. Pred nama, uglavnom, iste želje i izazovi
Uveliko traje muzički dio proslave/obilježavanja jubilarne, 20. godišnjice od održavanja referenduma o državno pravnom statusu Republike Crne Gore. Dok sa trgova odjekuju pjesme, replike u parlamentu podsjećaju kako je pred nama još mnogo posla. Ukoliko želimo da Crna Gora bude slobodna, uređena i prosperitetna država svih njenih građana.
Dvadeset godina nakon referenduma, Crna Gora je međunarodno priznata država, članica NATO-a i “prvi sledeći” kandidat za prijem u članstvo Evropske unije. Dok se crnogorska zastava vijori pred sjedištem UN, lokalne vlasti u dijelu ovdašnjih opština ignorišu državna obilježja i praznike. U čemu ih pomažu pojedini državni zvaničnici.
Predsjednik opštine Pljevlja Dario Vraneš poželio je otići i korak dalje. Zato je, nakon nipodaštavajuće – i netačne – izjave kako u Pljevljima nema zainteresovanih za proslavu Dana nezavisnosti, skupa sa svojim saradnicima pokušao organizovati “kontramiting” u vidu koncerta Mirka Pajčina. Uprava policije je skupa sa Agencijom za nacionalnu bezbjednost odlučila da zabrani planirani nastup osobe koja pod umjetničkim imenom baja mali knindža promoviše vjersku i nacionalnu mržnju, veliča ratne zločine i zlikovce koji su ih počinili.
Prema nezvaničnim ali pouzdanim informacijama iz sektora bezbjednosti, ANB je Pajčinu zabranila da uopšte uđe u Crnu Goru. Dok su UP obavijestili da bi tokom njegovog koncerta (javnog okupljanja) “moglo doći do narušavanja javnog reda i mira, ugrožavanja bezbjednosti građana i imovine, ali i narušavanja građanskog koncepta države”.
Suprotno predsjedniku opštine Pljevlja, njegov partijski šef i predsjednik Skupštine Crne Gore uzeće učešće u obilježavanju Dana nezavisnosti. Andrija Mandić je saopštio da će prisustvovati prijemu koji, povodom 20. godišnjice nezavisnosti, organizuje premijer Milojko Spajić. “Konačno je došao trenutak da svi zajedno kažemo ‘Evropo, vraćamo se’. Srećna ti budućnost pomirena Crna Goro”, poručio je Mandić, nekoliko sati nakon što je u Skupštini objasnio da će, pod njegovom dirigentskom palicom, i parlament obnovu nezavisnosti obilježiti svečanom sjednicom. Ona neće biti upriličena na dan održavanja referenduma o nezavisnosti, već na godišnjicu prijema Crne Gore u Ujedinjene nacije.
Zgodno se potrefilo pa je to 28. jun. Odnosno, Vidovdan, jedan od najvažnijih datuma u kalendaru zagovornika velike Srbije/srpskog sveta.
Zna Mandić šta radi, cijene i njegovi sljedbenici i kritičari. U svakom slučaju, javna manifestacija njegovog odnosa prema nezavisnoj Crnoj Gori bitno je drugačija od nekadašnjih. Prije nepunih 10 godina (2017.), Mandić je uoči Dana nezavisnosti poručivao kako „srpski narod nema nikakvog razloga da slavi 21. maj”. I dodatno zamjerao neistomišljenicima iz sopstvenih redova: ,,Neki pripadnici nekadašnjeg Bloka za zajedničku državu danas, napadnim i smiješnim čestitkama za 21. maj, brukaju i sramote vlastitu prošlost i nedostojno podilaze crnogorskim separatistima”.
Nije mali put otuda do Evropo vraćamo se. Ko ne vjeruje neka priupita Milana Kneževića, odskorašnjeg opozicionara (ponovo) i, i dalje, zvaničnog koalicionog partnera Mandićeve NSD.
Ispada da je Kneževiću je najviše zasmetala najava predsjednika Skupštine o obilježavanju 20. godišnjice obnove državnosti Crne Gore. Makar i na Vidovdan. Pa je, kako reče, “sa punim pravom” zatražio da, “ukoliko se bude održavala sjednica za ove koji su glasali ‘da’, želim da se održi sjednica i za nas koji smo glasali ‘ne’”.
Ništa nije izgubljeno, tvrdi predsjednik DNP, kontrirajući onima koji se pozivaju na istraživanje javnog mnjenja prema kome bi, danas, 75 odsto građana Crne Gore podržalo njenu nezavisnost. “Taj broj je ispod 55 odsto građana, tako da podrška državi opada iz dana u dan…”, zaključio je Knežević.
Pretprazničke nastupe Mandića i Kneževića mnogi su doveli u kontekst “čestitke” koju je građanima Crne Gore, povodom 20. godina obnove nezavisnosti, uputio predsjednik Srbije Aleksandar Vućić.
„Inače sam dobio poziv da učestvujem u glamuroznoj proslavi otcepljenja od moje Srbije. Naravno, u tome neću učestvovati. Srbiju volim najviše na svetu i da slavim tako nešto bilo bi me sramota i pljunuo bih sebi i svom narodu u lice. A oni neka slave šta god hoće”, poručio je Vučić, 14. maja, iz Beograda. Dan kasnije, pojasnio: “Vi nama niste smetali, doživljavali smo vas kao sestre i braću i hteli da živimo u istoj državi sa vama. Priznajem, krivi smo, i izvinite što smo vas voleli više nego vi nas.”
Neko je primijetio kako Vućićevo obrazloženje nalikuje na sudski iskaz nesuđenog mladoženje koji je na neuzvraćenu ljubav odgovorio surovim nasiljem. U tom je kontekstu nesvrsishodno obrazlagati zbog čega Crna Gora nije mogla da se “otcepi” od Srbije. Ali je racionalno registrovati animozitete koji dolaze sa te strane. I kalkulisati sa njihovim dometima i, eventualnim, posljedicama.
U međuvremenu, kratak osvrt na domete dvodecenijske crnogorske samouprave.
Crna Gora još nema zakone o vladi i parlamentu koji bi propisali pravni okvir za njihov rad. U redovnim okolnostima i vanrednim situacijama. Kao jednu od posljedica takvog stanja, Crna Gora danas nema kompletiran Ustavni sud. On radi na granici kvoruma, uz ustavno sporan mandat pojedinih sudija.
Nije formiran ni Fiskalni savjet, iako je to zakonska obaveza još iz vremena poslednje DPS Vlade premijera Duška Markovića. I tu je problem nedostatak volje da se vlastite odluke podvrgnu kontroli. Finansijske ili pravne prirode, svejedno. Uz poslovično nastojanje da se mjesta u državnom aparatu popunjavaju partijskim kadrovima. Ili održe prazna, dok neko “naš” ne stasa za tu funkciju.
Vlada uglavnom zasijeda na telefonskim sjednicama a parlament radi bez kvoruma. Poslanici vladajuće većine aktivno izbjegavaju prisustvo sjednicama skupštinskih odbora na kojima se planira preispitivanje postupaka predstavnika vlasti. Ili njihovih zastupnika u državnim institucijama i preduzećima.
Jednako, predsjednik Vlade izbjegava dolaske u Skupštinu, dok predsjednik parlamenta selektivno određuje dnevni red zasijedanja i “tempira” kada će se vladini prijedlozi zakona i odluka naći na dnevnom redu. Slijedeći, uglavnom, partijski a ne javni interes.
Analitičari su tvrdili da su vlasti Mila Đukanovića godinama imale podršku Zapada jer je Crna Gora pod njegovim vodstvom, nakon što se odrekao patronata Slobodana Miloševića, slovila za pouzdanog, ili makar krajnje kooperativnog, geopolitičkog saveznika. Današnje vlasti koje personifikuju Spajić i Mandić tu podršku zaslužuju procjenom da bi se oni mogli okrenuti ka nekom izdašnijem ponuđaču ukoliko bi EU uskratila pregršt obećanih šargarepa… Iako je članstvo u EU jedan od rijetkih državnih projekata oko kojeg politička elita Crne Gore još može graditi zajednički narativ.
Vlast ubjeđuje javnost da je raskrstila sa svakojakim tranzitima bivših DPS vlasti, od duvana do kokaina, te raskinula nekadašnju spregu kriminala i države. Istovremeno bezbjednosni sektor ne uspijeva da uđe u trag dvojici najtraženijih bjegunaca. Jedan je bronzani spomenik ratnom zlikovcu Pavlu Đurišiću za kojim se traga od ljeta prošle godine. Drugi je Miloš Medenica, pobjegao nakon nepravosnažne osuđujuće presude zbog, pored ostalog, trgovine narkoticima i sudskim presudama.
Sada Medeni, kako sebi tepa, zapljuskuje informacijama – domaćim i regionalnim – koje službe bezbjednosti nerado dijele sa javnošću. ANB na sve to šuti, dok čelnici MUP-a i UP ubjeđuju da to nije pravi Miloš, već njegova virtuelna projekcija proizvedena uz pomoć vještačke inteligencije. Ne komentarišući to što od stvarnog ili AI bjegunca dolaze tačne vijesti. Makar one koje je moguće provjeriti.
To je još jedan kamenčić u mozaiku koji kazuje da je međunarodno priznanje države bilo mnogo lakše obezbijediti nego izgraditi unutrašnje povjerenje. Na raznim nivoima. Od institucija do drugih i drugačijih. Po bilo kom osnovu. Makar bili rođaci ili komšije.
U tom vakuumu, najbolje su se snašli SPC i njeni glasnogovornici. Oni su se, uprkos unutrašnjim problemima, uspjeli nametnuti kao važan, ako ne i dominantan, politički faktor u državi koja pokušava postati prva sledeća članica EU. Dobar dio vlasti u Mitropoliju idu po mišljenje dok DPS, kao najjača opoziciona partija, ovdašnjim filijalama SPC neštedimice daje novac poreskih obveznika, pokušavajući obnoviti nekadašnji partnerski odnos.
Nije realizovana najava o popravljanju dobrosusjedskih odnosa sa zemljama okruženja nakon smjene DPS vlasti. Vučićeve izjave pokazuju da napretka u odnosima sa Srbijom, ako nijesu pogoršani “nezasluženim” približavanjem Crne Gore Evropskoj uniji. Odnosi sa Hrvatskom značajno su unazađeni “neiznuđenim” potezima prvaka ovdašnjih vlasti. Počev od Rezolucije o Jasenovcu, pa nadalje.
Što se saradnje sa ostalim susjedima tiče, njih bi najkraće mogli opisati kao: zapuštene. Izuzev kada se ukaže prilika da se novcem iz međunarodnih donacija pokrene kakav zajednički projekat. No i tada stvari znaju da se razvijaju poprilično traljavo. Ili nikako, ako za primjer uzmemo zajednički projekat premošćavanja Bojane kod Ulcinja.
Ostaje put. Simbolično on se može označiti kao izbor, između dogodine u Brisel i onog dogodine u Prizren.
Kad se stišaju praznična veselja, stići će najave novih zakona pripremljenih za usvajanje uz blagoslov Evropske komisije. Među njima, kako sada stoje stvari, neće biti Opšteg kolektivnog ugovora.
Optimisti će licitirati sa poglavljima koja će, možda, biti zatvorena u narednih četiri-pet mjeseci. Držeći se procjene da će Crna Gora postati dio EU do kraja 2028. Oprezniji će se sjetiti da slične priče slušaju 20 godina. Još od jeseni 2006, i prve predizborne kampanje nakon obnavljanja nezavisnosti. Tada je Milo Đukanović obećao kako „za četiri godine u Crnoj Gori neće biti nezaposlenih“. I bi što bi.
Red obećanja, pa red kriza. Prvih dvadeset godina je za nama. Pred nama, uglavnom, iste želje i izazovi.
Pregled glavnih ekonomskih pokazatelja Crne Gore iz perioda obnove nezavisnosti (2006) i ove, odnosno prošle godine
| Pokazatelj | 2006 | 2026 |
| BDP | oko 2,17 mlrd € | oko 8,6 mlrd € (procjena) |
| BDP po stanovniku | oko 3.500 € | oko 12.260 € |
| Broj zaposlenih | oko 150–170 hiljada (procjene MONSTAT-a i Zavoda za zapošljavanje) | oko 285 hiljada |
| Nezaposlenost | preko 30% | oko 10% |
| Javni dug | oko 700–800 mil € (ispod 40% BDP-a) | oko 5,35 mlrd € (~60% BDP-a) |
| Vrijednost državnog budžeta | oko 1 mlrd € | 3,79 mlrd € * |
| Izvoz robe | oko 600–700 mil € | oko 615 mil € * |
| Uvoz robe | oko 1,5 mlrd € | oko 4,1 mlrd € * |
| Turistički prihodi | oko 350–450 mil € | preko 1,4 mlrd € * |
| Prosječna cijena kvadrata stana | oko 900–1.100 € | oko 2.200 € * |
* podaci za prethodnu godinu
Zoran RADULOVIĆ
Komentari

IZVOZ ĆACIJA U CRNU GORU: Vučić pojačava tempo
VLAST, OPOZICIJA I EU INTEGRACIJE: Opet prizivaju Satlera
BUDVA: PRVI SMJEŠTAJNI OBJEKTI NA OSTRVU SV. NIKOLA: Ministar Radunović ucrtao kamp na parceli porodice Pavličić
Izdvajamo
-
DRUŠTVO3 sedmiceOPŠTINI BUDVA PRIJETI NOVA BLOKADA RAČUNA NA IZNOS OD 46 MILIONA: Država traži vraćanje garancija za WTE – ročište 19. maja u Kotoru
-
DRUŠTVO2 sedmiceBUDVA: TURISTIČKA SEZONA KOJA (NE)OBEĆAVA: Novo ljeto, stare nevolje
-
INTERVJU3 sedmiceJOVANA MAROVIĆ, ČLANICA SAVJETODAVNE GRUPE BALKAN U EVROPI (BIEPAG): Najveći izazov je vladavina prava
-
INTERVJU3 sedmiceIVANA VOJINOVIĆ, DIREKTORICA CENTRA ZA KLIMATSKE PROMJENE, PRIRODNE RESURSE I ENERGIJU UNIVERZITETA DONJA GORICA: Napredak traži više političke ozbiljnosti
-
Izdvojeno3 sedmiceKREMLJ I SAVEZNICI: Putin na ivici nove pogrešne procjene
-
INTERVJU3 sedmiceADNAN ĆERIMAGIĆ, BOSANSKOHERCEGOVAČKI I NJEMAČKI ANALITIČAR PRI INICIJATIVI ZA EVROPSKU STABILNOST (ESI), BERLIN: Politiku međunarodne zajednice prema BiH posljednju godinu u najvećoj mjeri oblikuju SAD
-
Izdvojeno3 sedmiceVUČIĆEVE IGRE U CRNOJ GORI: Zetsko otpriznavanje Kosova saoizacija naših dana
-
Izdvojeno3 sedmiceUNESKO I ZAŠTITA BOKE: Radunović traži način da izbjegne zabranu gradnje
