FELJTON
SVESKE MAHMUDA DERVIŠA U SVEOBUHVATNOM INTERVJUU (XIV): Bejrut i Pariz
Objavljeno prije
3 godinena
Objavio:
Monitor online
Monitor prenosi intervju najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša, koji je objavljen u londonskim novinama Al-Hayat. Razgovor je vodio Abdo Wazen, a intervju je preveo Džemo Redžematović
Koja je druga arapska stanica na Vašem pjesničkom putu?
– Nema sumnje da je to Bejrut. Nakon Kaira, preselio sam se direktno u Bejrut. Tamo sam do izlaska proveo dvanaest godina. Tamo sam živio od 1970. do 1982. Nostalgiju za Bejrutom nosim i sada. Imam lijepu bolest koja se zove trajna čežnja za Bejrutom. Ne znam koji su njeni uzroci. Znam da Libanci ne vole hvaliti svoj grad na taj način. Ali Bejrut ima posebno mjesto u mom srcu. Nažalost, nakon nekoliko godina mog boravka u Bejrutu, koji je bio radionica ideja i laboratorija za književne, intelektualne i političke struje, sukobljene i komplementarne u isto vrijeme, bila je nesreća što je izbio rat. Mislim da je moje pjesničko djelo u to vrijeme posrnulo.
Ali napisali ste lijepe pjesme u Bejrutu?
– Mislim da je najljepše što sam tamo napisao To je njena slika, a ovo je samoubistvo ljubavnika. Međutim, nakon izbijanja rata, krvoproliće, bombardovanje, pogibije, mržnja i ubistva… sve to je dominiralo i remetilo horizont Bejruta. Neki moji prijatelji su umrli i morao sam ih oplakivati. Prvi kojeg sam tamo izgubio bio je Ghassan Kanafani. Mislim da je građanski rat u Libanu poremetio mnoge kulturne i intelektualne projekte koji su zahvatili Bejrut. Ljudi su se preselili na različite, kontradiktorne i zaraćene frontove.
Jeste li ikada osjećali da ste učesnik libanskog rata?
– Ne, nikad. Od početka sam prijateljima i poznanicima izražavao svoj pesimizam u pogledu ishoda tog rata. Postavljao sam sljedeće pitanje: Zar kao Palestinci nismo mogli izbjegnuti taj rat? Bilo je službenih odgovora koji su govorili da je uloga Palestinaca u ratu da se brane i suprotstave pokušaju isključivanja. U Bejrutu smo pogriješili kada smo stvorili nešto poput države u državi.
Je li Vam to smetalo?
– Mnogo. Sramio sam se Libanaca na kontrolnim punktovima koje su Palestinci postavljali na libanskom tlu i tražili Libancima lične karte. Naravno, sve te stvari imaju objašnjenja i opravdanja. Ali uvijek sam se osjećao posramljeno. Nekad sam sebi postavljao mnoga pitanja o tim stvarima, čak i pred prijateljima koji su bili oduševljeni palestinskom borbom i nacionalnim pokretom. Među tim pitanjima su: Šta znači biti pobjednik u Libanu? To je pitanje koje me oduvijek zanimalo. Pretpostavimo da smo završili rat i pobijedili, šta tu znači pobjeda? Okupirati Liban i preuzeti vlast u Libanu? Bio sam veoma pesimističan. O libanskom ratu sam pisao samo polukritički.
Međutim, osnovali ste časopis „Al-Karmel“ u Bejrutu kao da imate kulturni projekat!
– Eto paradoksa.
Palestinsko prisustvo u Bejrutu imalo je kulturnu dimenziju i doprinijelo je da Bejrut dobije arapski kulturni značaj.
– To možete reći sada, nakon završetka ratova, palestinsko-libanskih ratova ili građanskih ratova… Možete pogledati kroz neutralnu viziju na pozitivne učinke palestinske interakcije s libanskim kulturnim životom ili libanske interakcije sa palestinskim pitanjem. Postoje zaista pozitivni aspekti. Tu je Palestinski istraživački centar, časopisi ,,Palestinska pitanja” i časopis ,,Al-Karmel” i drugi… Osjećao sam da će mi boravak u Bejrutu biti produžen i nisam se osjećao neugodno kao da sam legalno nastanjen. Ali to što sam bio prisiljen da živim protiv volje Libanaca kroz njihov prisilni suživot s nama, to mi je zasmetalo. Kad su palestinsko vođstvo i palestinski borci napustili Bejrut, ja nisam. U Bejrutu sam ostao nekoliko mjeseci. Nisam očekivao da će Izraelci okupirati Bejrut. Nisam našao smisao u odlasku brodovima s borcima. Ali jednog jutra, dok sam živio u oblasti Hamra, izašao sam da kupim hljeb i ugledao ogroman izraelski tenk. Ušao sam u Izrael prije nego što je ulazak najavljen. U to vrijeme sam se našao sam, lutajući ulicama, vidio sam samo tenkove, izraelske vojnike i maskirane ljude. Proživio zaista teške dane i nisam znao gdje ću spavati.
Jeste li ostali u Hamri?
– Ne. Napravio sam jedan trik. Spavao sam van kuće u jednom restoranu i nazvao bih komšije da ih pitam da li su Izraelci pitali za mene. Ako bi rekli: Da, dolazili su, onda sam znao da više neće dolaziti, pa bih otišao svojoj kući, istuširao se i odmorio, a zatim bih se vratio u restoran. Dok se nije dogodila velika katastrofa, masakr u Sabri i Shatili. Tada sam shvatio da je moj boravak tamo uzaludan i nepromišljen.
Kako ste izašli?
– Dogovorio sam stvar sa libijskim ambasadorom u to vrijeme u Bejrutu, koji je uspio da me odvede u Siriju iz oblasti Ashrafieh, koju su kontrolisale Brigade. Morao je da pronađe način da me odvede od kuće do ulaza u Ashrafieh. Dogovorili smo se s libanskim oficirom koji nam je pronašao ulicu kroz koju će proći pokojni predsjednik Shafiq al-Wazzan, a postojao je dogovor između Izraelaca i vlade da oni neće napadati tu ulicu. Mi smo zapravo krenuli tim putem i napustili Bejrut. Kad smo stigli u Tripoli, otišli smo u restoran na ribu nakon što smo se umorili od konzervirane hrane. Nakon što sam ušao u toalet da operem ruke, pogledao sam se u ogledalo i ugledao nos s obješenim naočarama. Nisam prepoznao sebe tog trenutka. Kao da sam ugledao drugo lice. Kad sam stigao u Damask, tamo sam ostao nedjelju dana. Na sirijsko-libanskoj granici dogodio se vrlo čudan incident. Libanski oficir na granici koji je tražio moje papire, a ja sam držao tuniški diplomatski pasoš, otkrio je da mi je prebivalište isteklo i da to predstavlja kršenje zakona. Rekao sam mu: Istina, ali zar ti ne slušaš vijesti? Zar ne znaš da ne rade ambasade niti državni uredi?
Gdje ste otputovali iz Damaska?
– U Tunis. Bila je to posjeta tokom koje sam vidio predsjednika Arafata i braću u tragičnoj sceni. Vidio sam svu palestinsku revoluciju kako boravi u hotelu na obali mora. Prizor je bio vrlo bolan i zaslužio je pisanje romana o toj sudbini. Međutim, Arafat je brzo obnovio njegovu instituciju. Rekao mi je jednom: Nastavi sa izdavanjem ,,Karmela”. Ipak, zanimao ga je i kulturni sadržaj. Rekao sam mu, gdje da ga izdajem? Rekao mi je: Gdje god želiš, u Londonu, u Parizu, na Kipru… Onda sam otišao na Kipar da sredim dozvolu. ,,Karmel” je objavljen na Kipru ali sam ga uređivao u Parizu i štampao u Nikoziji. Moj veliki saradnik bio je pjesnik Salim Barakat.
Koliko ste ostali u Parizu?
Oko desetak godina, ali s prekidima, jer sam stalno putovao. Bio sam tako blizak Oslobodilačkoj organizaciji u Tunisu.
Kakav je Vaš utisak o Parizu?
Pariz je bio više stanica nego mjesto boravka.
Je li Pariz doprinio Vašem globalnom usponu i otvorio Vam široke vidike?
– Ne znam. Ali znam da se u Parizu dogodilo moje pravo pjesničko rođenje. A ako želim razlikovati svoju poeziju, jako mi je stalo do poezije koju sam napisao u Parizu osamdesetih i kasnije. Tamo sam imao priliku da meditiram i gledam zemlju, svijet i stvari kroz daljinu, svjetlosnu daljinu. Kad vidite iz daljine, vidite bolje i vidite prizor u njegovoj sveobuhvatnosti. Osim toga, Pariz vas estetski podstiče na poeziju i kreativnost. Sve u vezi s tim je prekrasno. Čak je i klima prekrasna. U Parizu je napisana pjesma U opisu jesenjeg dana u kojoj stoji: ,,Može li neko umrijeti na takav dan?” Pariz je takođe grad prognanih pisaca iz cijelog sveta. Cijeli svijet je sažet u tom gradu. Imao sam prijateljstva sa mnogim stranim piscima. Pariz mi je dao priliku da posvetim više vremena čitanju i pisanju. Zaista ne znam je li me Pariz potrefio, ili se faza zrelosti dogodila baš u Parizu, ili su se ta dva elementa međusobno poklopila? U Parizu je napisana zbirka ,,Ruža manje “, ,,To je pjesma”, ,,Jedanaest planeta”, ,,Vidim šta želim” i ,,Zašto si konja ostavio samog?” I polovinu pjesama ,,Krevet strankinje”. Napisao sam tekstove ,,Sjećanje na zaborav”, a cilj ove prozne knjige je oslobađanje od uticaja Bejruta, a u njoj je opisan jedan od dana opsade. Većinu svojih novih djela napisao sam u Parizu. Bio sam tamo slobodan da pišem, uprkos tome što sam izabran za člana Izvršnog odbora. U Parizu sam napisao tekst deklaracije o palestinskoj državi. Slično tome, napisao sam mnogo tekstova i sedmični članak u časopisu ,,Sedmi dan”. Kao da sam htio ugušiti svu onu buku koja me pratila u drugim gradovima.
(Nastaviće se)
Komentari
Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović
Vukosava MIĆUNOVIĆ – Narodna heroina, nositeljka partizanske spomenice 1941. godine kao i više ratnih odlikovanja.
Rano se opredjeljuje za napredni radnički pokret i uz svoju braću učestvuje u pripremama Trinaestojulskog ustanka. Kao omladinka učestvovala je u pozadinskim akcijama – nosila je hranu borcima i održavala vezu između ustaničkih odreda. U oktobru 1941. godine stupila je u organizaciju Crnogorske narodne omladine. Zajedno sa Đinom Vrbicom, članicom Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Crnu Goru išla je na Omladinsku konferenciju u Katunsku nahiju. Poslije bratove pogibije u bici za Pljevlja, Vukosava odmah stupa kao borac u Velestovsku partizansku četu.
Početkom 1942. godine primljena je u članstvo KPJ-a. Kao partizanski borac učestvovala je u borbama na Zagredi, nešto kasnije na Zagaraču, đe joj je poginuo i drugi brat. Posle bratove pogibije, nastavila je borbe sa Lovćenskim udarnim bataljonom. To su bile teške odstupne borbe sve do Grahova. Na Droškorici, u toku borbi za zauzimanje četničkog utvrđenja, đe je učestvovala kao bombaš, bila je ranjena u ruku. Poslije ranjavanja nalazila se u bolnici Lovćenskog partizanskog odreda, a poslije formiranja IV crnogorske proleterske udarne brigade, 11. juna 1942. godine stuplila je u Treću četu Drugog bataljona. Postaje neustrašiva u svim borbama, a u borbama na Kupresu i Bugojnu njeni podvizi zadivili su mnoge. Sama je ušla u grad i uspjela iz obruča da izvuče drugove koji su ostali iza čete. Za ovaj podvig, kao i junaštvo iskazano u prethodnim borbama Vukosava je bila pohvaljena od strane Vrhovnog komandanta Josipa Broza Tita.
Za vrijeme bitke na Neretvi, najteže borbe sa Njemcima vodili su na Vilića gumnu. Tada je njen bataljon izvršavao naređenje Vrhovnog štaba – da Njemce moraju zadržati po svaku cijenu, kako bi se spasili ranjenici u Prozoru. Bataljon je izdržao jedanaest neprijateljskih juriša i pretrpio velike gubitke. Čitava komanda Treće čete je izginula, izuzev Vukosave koja u tom teškom i tragičnom trenutku preuzima komandu nad prorijeđenom četom, na položaju je ostalo svega devet boraca, koji su uspjeli da izdrže napade neprijatelja do dolaska pojačanja.
Herojske podvige Vukosave Mićunović u njenoj ratnoj biografiji opisao je književnik Čedo Vuković.
Nakon bitke na Sutjesci, Vukosava je bila članica Politodjela i rukovodilac SKOJ-a u brigadi, a potom je bila upućena u Crnu Goru, đe je određena za članicu Okružnog komiteta SKOJ-a za Cetinje. Delegirala je Prvim kongresom Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Crne Gore u Kolašinu 1943. godine, kada je i izabrana za članicu Zemaljskog odbora. Tokom 1944. godine bila je sekretarka Okružnog komiteta SKOJ-a na Cetinju. Učestvovala je i na Drugom kongresu USAO-a Crne Gore na Cetinju, kada je izabrana za članicu Sekreterijata Zemaljskog odbora i članicu Pokrajinsk-g komiteta SKOJ-a za Crnu Goru.
Poslije oslobođenja zemlje, 1945. godine bila je aktivna društveno-politička radnica u Socijalističkoj Republici Crnoj Gori: bila je članica CK SK-a Crne Gore, republička i savezna poslanica, članica Izvršnog vijeća Skupštine SR CG.
Nositeljka je Partizanske spomenice 1941. godine i ostalih jugoslovenskih odlikovanja, među kojima su: Orden bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem i Orden zasluga za narod za zlatnom zvijezdom. Za Narodnog heroja proglašena je 10. jula 1952. godine.
Joka BALETIĆ – Bila je borkinja i revolucionarka.
Iako veoma mlada, Joka Baletić se, još kao gimnazijalka na početku Drugog svjetskog rata uključila u borbu za oslobođenje. Bila je borkinja Rudinsko-trepačkog partizanskog bataljona. U četvrtom udarnom bataljonu Nikšićkog NOP odreda bila je četna bolničarka. Nakon borbe sa četnicima, na Kablenoj Glavici kod Nikšića aprila 1942. godine, zarobljena je zajedno sa svojim saborcem, komesarom čete Ljubom Čupićem. Odvedeni su u zatvor pod Bedem. Znala je da je čeka osuda na smrt. Zato je željela da i tada pokaže prkos i hrabrost, da neprijatelja s prezirom gleda u oči. Željela je da ponosno ode u smrt, lijepo obučena. Sestra Neda Babić joj je za tu priliku poklonila crvenu haljinu i svilene čarape.
Na javnom suđenju u zgradi pozorišta u Nikšiću okupio se veliki broj građana. Kada su je uveli u salu/sudnicu, Joka je uzdignute glave ušla i sa stisnutom pesnicom uzviknula: „Smrt fašizmu!“ Sudija je naredio prisutnim stražarima da je izudaraju. Na pitanja je odgovarala odsječno i hrabro, govoreći tužiocu da laže. Mnogi od prisutnih neprijatelja bili su zadivljeni njenom hrabrošću. Italijani su htjeli da je osude na „doživotnu robiju” jer je bila maloljetna, ali su četnici odlučili da je osude na smrt vješanjem. Kao otežavajuću okolnost uzeli su to što je puška, koju je imala kod sebe kada je uhvaćena, imala veliki broj zareza na kundaku, što su tumačili kao broj Italijana koje je ubila. To je uzeto kao dokaz da bi presuda bila oštrija, iako je puška koju je Joka nosila bila oteta od neprijatelja i ko zna ko je te zareze urezivao i šta su oni značili. Joka je na to odgovorila herojski: „Pušku sam dobila kao borac Narodnooslobodilačke vojske.” Presudu na smrt primila je s prezrivim osmijehom.
Takav prezir i prkos iskazala je i kada su je poveli na vješala, 9. maja 1942. godine, istoga dana kada je strijeljan i njen saborac Ljubo Čupić. U simboličkoj bluzi crvene boje klicala je slobodi sa podignutim svezanim rukama. Nije dozvolila da joj dželat stavi omču oko vrata, već ga je nogom odgurnula govoreći: „Nijesi dostojan da mi stavljaš omču oko grla. Ja ću sama!”
Njeno herojsko držanje na suđenju i javnom vješanju ostalo je kao primjer mlađim naraštajima kako se daje život za slobodu. Joka Baletić je prva žena koja je obješena u Crnoj Gori.
Danas, jedna ulica u Nikšiću nosi njeno ime, od zaborava je čuva pomen na spomeniku pod Trebjesom. O njoj danas živi priča kao o jednoj odvažnoj, hrabroj ženi, a njena fotografija sa gubilišta postala je simbol otpora.
(Nastaviće se)
Komentari
Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović
Ljubica POPOVIĆ – Bila je narodna heroina, revolucionarka, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.
Ljubica Popović je osnovnu školu i nižu gimnaziju učila na Cetinju i u Senti, a Trgovačku akademiju u Podgorici i Subotici. Rano se uključila u rad naprednog i revolucionarnog omladinskog pokreta. Primljena je u SKOJ 1938. godine, a godinu dana kasnije postala je član KPJ-a.
Po završetku Trgovačke akademije u rodnom kraju je sa puno žara nastavila borbu za socijalnu pravdu i bolji položaj žena. Radila je u „Studentskoj samopomoći“, a potom 1940. godine, po zadatku partije, u fabrici duvana đe je sarađivala sa istaknutim borkinjama za ženska prava Jelenom Ćetković i Đinom Vrbicom. Organizujući štrajkove i demonstracije izborile su se za veća prava radnica i podnošljivije uslove.
U radu na terenu dolazio je do izražaja njen karakter. Hrabra, odgovorna i spremna na žrtvu, samo da se zadatak obavi. Poštujući i cijeneći njen rad drugovi su je izabrali za člana Mjesnog i Okružnog komiteta KPJ-a Podgorica, a potom za člana Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Crnu Goru i Sandžak.
Neiscrpne energije, učestvuje u pripremama za Trinaestojulski ustanak i u ustaničkim borbama. Za vrijeme okupacije ilegalno djeluje na okupljanju napredne omladine i njihovo slanje u partizane. Istovremeno radi na pripremanju konferencije Crnogorske narodne omladine, 30. novembra 1941. godine u Kopilju, kod Podgorice.
Tokom 1942. godine ojačao je četnički pokret u Crnoj Gori, pa se glavnina partizanskih snaga povukla. Zbog velikog iskustva i organizatorskih sposobnosti, Ljubica je dobila zadatak da ostane u ilegali, radeći u pozadini. Bez obzira na progone, hapšenja i strijeljanja koja su unijela strah kod stanovništva, Ljubica je uspjela da formira partijske ćelije u mnogim mjestima i organizuje oružane akcije ilegalaca.
Uz sve mjere opreznosti, Ljubica sa drugovima nije mogla proći neprimijećeno. Neko ih je izdao i u noći između 8. i 9. decembra 1942. godine naišli su na četničku zaśedu, u selu Orahovu, Kuči. Sa Ljubicom su bili Raško Božović i Radomir Nikezić, koji je uspio da se spasi i ostavi svjedočenje o herojskoj smrti svojih drugova.
U unakrsnoj vatri Ljubica i Raško su teško ranjeni. Radomir je nekako uspio da ih prenese do jedne kolibe. Ljubici je bila smrskana noga. Previo ih je i pošao da potraži pomoć da bi se prebacili na bezbjednije mjesto. Međutim, po prijavi doušnika i krvavim tragovima na snijegu, četnici su ih otkrili. Pozvali su ih na predaju, a Ljubica i Raško su odgovorili pucnjima iz oružja, ubijajući jednog od progonitelja. Četnici su uspjeli da zapale kolibu, ponovo pozivajući na predaju. Kao odgovor čula se pjesma „Sa Lovćena kliče vila“ i dva pucnja iz pištolja. Ljubica Popović i Raško Božović izabrali su junačku, herojsku smrt. Da ne bi neprijateljima živi pali u ruke, posljednjim hicima iz pištolja oduzeli su sebi život.
Za svoje zasluge, doprinos borbi protiv fašizma, srčanost i heroizam, Ljubica Nešova Popović proglašena je za narodnog heroja 1949. godine.
Danas u Podgorici jedan vrtić nosi njeno ime.
Milica VUČINIĆ – Revolucionarka, narodna heroina, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.
Milica je rasla u porodici koja se rano opredijelila za revolucionarni pokret. Njen otac Radovan, stari komita, bio je učesnik Balkanskih i Prvog svjetskog rata. Milica, koja je bila očeva ljubimica, nije nastavila školovanje poslije osnovne škole. Stariji brat Boško pred početak Drugog svjetskog rata postao je član Komunističke partije Jugoslavije. Njegovi članci i brošure o položaju seljaštva uticali su na Milicu i mlađeg brata Đorđija i njihovo opredjeljenje za borbu za socijalnu pravdu i slobodu.
Čim je počeo Trinaestojulski ustanak cijela porodica se priključila borcima za oslobođenje. Stupili su u Dragovoljsku partizansku četu (selo Dragovoljići, kod Nikšića), u kojoj je Milica bila bolničarka, a Đorđije politički komesar. Kada je 1942. godine formiran bataljon od 450 boraca Nikšićkog partizanskog odreda, Milica je s bratom Đorđijem bila među njima. Bataljon je kao ispomoć upućen Komskom partizanskom odredu, koji se nalazio u Vasojevićima.
„Za svega nekoliko dana borbi, Bataljon, u kome su bili Milica i njen brat, uspio je da očisti od četnika teritoriju Rovaca i Prekobrđa i izbije u Štavanj na pravcu Lijeve Rijeke. U jurišu, tokom jedne od ovih borbi, poginuo je Miličin brat Đorđije. Milica je tada uzela njegov opasač, pušku i bombe i odlučila da mjesto brata nastavi dalju borbu protiv okupatora.” I nastavila je, sa poletom i srčanošću, sa bratskom ranom na srcu, koja joj je ulivala dodatnu snagu.
Sa ostalim borcima učestvovala je u bitkama tokom Treće neprijateljske ofanzive (od aprila do juna 1942. godine). Nakon toga Milica je uključena u sastav Pete proleterske crnogorske udarne brigade, ističući se velikom hrabrošću.
Posebno se istakla u borbama koje je brigada vodila tokom jula i avgusta 1942. godine na teritoriji Bosne. Zbog svojih zasluga i neustrašivosti postavljena je za političkog delegata voda. Kada je počela Četvrta neprijateljska ofanziva, poznata kao bitka na Neretvi, odnosno Operacija Weiss, Milica se junački borila u borbama za Konjic, Nevesinje i posebno Prozor, đe je učestvovala kao bombaš, jurišajući na neprijateljske bunkere.
Hrabro je pala, 20. marta 1943. godine u borbama protiv četnika, kod sela Šipačno u blizini Nevesinja. Tri mjeseca kasnije, u bici na Sutjesci, poginuo je i njen drugi brat Boško.
Milica je proglašena za narodnog heroja 13. jula 1953. godine.
Troje Vučinića, sestra Milica i braća Boško i Đorđije, dali su svoje mlade živote za slobodu i neko bolje śutra.
(Nastaviće se)
Ilustracije: Tijana Todorović i Dejan Batrićević
Komentari
FELJTON
ŽENE CRNE GORE (XXIII): Prva ambasadorka u poratnoj Jugoslaviji
Objavljeno prije
3 sedmicena
27 Februara, 2026
Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović
Stane TOMAŠEVIĆ-ARNESEN – Politička komesarka, prva žena ambasadorka u poratnoj Jugoslaviji.
Zbog očeve službe, Stana se školovala i odrastala u raznim mjestima bivše Jugoslavije, a rat je zatekao kao učiteljicu u selu Vrulja, kod Pljevalja. Od samog početka rata bila u prvim borbenim redovima, preživjela je pakao Sutjeske, njemački desant na Drvar i bila prva žena koju je Tito postavio za komesarku. Borila se u bataljonu ,,Jovan Tomašević “, a potom u IV poleterskoj crnogorskoj brigadi. Bila je članica KPJ-a od jula 1941. godine, istaknuta politička radnica u partizanskim jedinicama i rukovodilac SKOJ-a i USAOJ-a. U Drvaru je prisustvovala Prvom kongresu USAOJ-a 1944. godine.
Stana je u mnogim stvarima bila prva i najbolja što potvrđuje i pismo jednog Staninog saborca upućeno njenoj majci koje je njen brat, diplomata i publicista Nebojša Bato Tomašević, objavio u svojoj knjizi ,,Orlov krš”: ,,Rodila si i podigla, Milice, žensko čeljade kakvo se do sada nije rađalo u Crnu Goru. Vazda je bilo hrabrijih i odvažnijih žena u sve ratove. Ali, Stana ti je pameću iznad mnogijeh umnijeh Crnogoraca… Kroz prizmu mladosti donosila je polet i zadovoljstvo, ali uvijek je nosila cijenu i muku stradanja. Oštra i pravična, Stana je bila neumorni i nesebični borac za ljudsko dostojanstvo…”
Zapamćena je fotografija ove jedinstvene žene, u partizanskoj uniformi, koju su engleski avioni sa lecima bačali u savezničkim državama, pozivajući omladinu Evrope da slijede njen primjer. Ti leci, sa osmjehom hrabrosti, prkosa i lakoće umiranja za ideale slobode, bačeni su i u Oslu, u Norveškoj. Zato su Stanu u ovoj zemlji, kada je postala ambasadorka, dočekali kao staru poznanicu.
Stana je bila simbol jugoslovenskog partizanskog antifašizma, kao i crnogorskog. Za njenu ličnost nema istorijske distance i zaborava, ona je i danas naša pouka i poruka, naša učiteljica, naš primjer i naše ogledalo, bila je drugarica i dama. Stana Tomašević-Arnesen je nosilac Partizanske spomenice 1941. godine i drugih stranih i jugoslovenskih odlikovanja, među kojima i Ordena Bratstva i jedinstva prvog reda.
Filozofski fakultet je završila 1954. godine u Beogradu, đe je u poslijeratnom periodu obavljala brojne važne funkcije. Birana je za poslanicu u Saveznoj skupštini i predsjednicu Odbora za spoljnu politiku Vijeća naroda. Bila je načelnica za školstvo u Agitpropu CK KPJ-a od 1949. do 1958. godine, a od 1958. do 1963. godine je bila pomoćnica Saveznog sekretara za rad i radne odnose. Na toj funkciji zatekao je 1963. godine poziv Josipa Broza Tita da preuzme dužnost ambasadorke u Norveškoj. Kada je stupila na dužnost jugoslovenskog ambasadora u Oslu, u tamošnjim novinama objavljen je tekst sa naslovom ,,Dobro došli po drugi put u Norvešku”, kojim se aludiralo da su Norvežani već imali prilike da vide njen lik na letku iz 1944. godine. U pismu norveškog slikara Arnea Taraldsena, kaže se, između ostalog: ,,Veoma sam ponosan što je ambasador Jugoslavije u mojoj zemlji moj ratni drug, koji me je u danima zajedničke borbe protiv njemačkog okupatora inspirisao i u umjetničkom stvaralaštvu”. U Norveškoj se udala za uglednog norveškog sineastu, stekla je mnogobrojne prijatelje i zavidan ugled. Na mjestu ambasadorke u Norveškoj i na Islandu ostala je do 1967. godine, a od 1974. do 1978. godine je bila ambasadorka u Danskoj.
Stana Tomašević-Arnesen je umrla 1983. godine u Beogradu.
Dobrila OJDANIĆ – Bila je crnogorska narodna heroina.
Imala je samo 19 godina kada je pošla u partizane. Majka Stanojka kupila joj je pušku kragujevku koju je ponijela sa sobom. U beranskom kraju 1935. godine bio je uveliko organizovan politički rad s narodom, a naročito sa omladinom koja se oduševljavala komunističkim i revolucionarnim idejama koje je, iako maloljetna, Dobrila prihvatila sa ushićenjem. Odmah je počela da se bavi političkim radom i izvršava partijske zadatke, a 1939. godine postala je član KPJ-a, a samo nakon godinu dana i sekretar partijske ćelije u svom selu.
Hapšena je, maltretirana i mučena zbog revolucionarne aktivnosti, pa je morala preći i u ilegalu. Tokom Trinaestojulskog ustanka 1941. godine učestvuje u borbama za oslobođenje Berana i odbranu tada slobodne teritorije Gornjeg Polimlja. Dobrila je uvijek bila u prvim jurišnim redovima.
Stupa u beranski partizanski bataljon ,,Miloš Mališić” i učestvuje u svim borbama bataljona koje su vodili u Sandžaku i Potarju tokom 1941. i 1942. godine. Bila je ranjena tokom borbi u bici za Pljevlja. Naročito se istakla 1942. godine u borbama bataljona protiv četnika na Tari i oko Mojkovca. Te iste godine sa grupom komunista odlazi na Durmitor đe radi po zadatku Partije na pružanju pomoći partijskim organizacijama na tom terenu. Kada je formirana IV proleterska crnogorska udarna brigada, Dobrila je postala borac Petog bataljona, učestvovala je u borbama za oslobođenje Bugojna, Kupresa, Imotskog, a naročito se ova mlada đevojka istakla hrabrošću u bitkama na Neretvi i Sutjesci.
Dobrila je, osim hrabrosti, pokazivala i smisao za organizovanje i u svim teškim trenucima uspijevala je da istraje i da podiže moralni duh boraca. Nakon borbi na Neretvi i Sutjesci, postavljena je za političkog komesara čete. Tu dužnost obavljala je do jeseni 1943. godine kada je otišla u Berane na političko-partijski rad.
U borbama za oslobođenje Kolašina 1943. godine je dva puta ranjena. Krajem iste godine izabrana je za člana Sreskog komiteta KPJ-a u Beranama, a kasnije postaje član inicijativnog odbora za formiranje AFŽ-a Crne Gore i Boke. Na Prvom zasijedanju ZAVNO-a Crne Gore i Boke izabrana je za vijećnicu. Na ovim dužnostima ostaje do oslobođenja zemlje. Iz rata izlazi sa činom kapetana I klase.
Poslije oslobođenja kao profesionalna politička radnica obavljala je istaknute funkcije. Bila je član Glavnog odbora AFŽ-a i članica glavnog odbora Saveza boraca, izabrana je za članicu CK KPJ-a Crne Gore, a bila je i savezna poslanica. Od 1955. godine članica je Centralnog odbora Saveza boraca Jugoslavije. Bila je pomoćnica ministra za zdravlje i socijalnu politiku i predśednica Glavnog odbora Saveza ženskih društava Crne Gore, predśednica Komisije za brigu o borcima i đeci palih boraca pri Glavnom odboru Saveza boraca. Svoju političku aktivnost nastavila je u SUBNOR-u Crne Gore kao članica Komisije za organizaciono i političko pitanje.
Dobrila Ojdanić, nosilac je Partizanske spomenice 1941. godine i više odlikovanja. Za narodnog heroja proglašena je 10. jula 1953. godine.
Umrla je u Podgorici 1995. godine.
(Nastaviće se)
Ilustrovala: Tijana Todorović
Komentari

NAFTNA KRIZA I MI: Obećanja bez rezerve
ZABILJEŽEN ISTORIJSKI MINIMUM ROĐENE DJECE U CRNOJ GORI: Demografski alarm koji nema ko da čuje
PIO FOND I BANJSKA REHABILITACIJA ZLA 90-IH: Crnogorski penzioneri u kući strave u RS
Izdvajamo
-
DRUŠTVO4 sedmiceBUDVA: SRUŠENA KUĆA DOKTORA IVA ĐANIJA POPOVIĆA: Lokalni urbanista gradi soliter od osam spratova
-
Izdvojeno3 sedmiceSINOD SPC KAO AGENTURA VUČIĆEVOG REŽIMA: Sprema li se smjena Joanikija
-
Izdvojeno4 sedmiceMISTERIJA KORITA ĆEHOTINE: Rijeka za potkusurivanje
-
FOKUS4 sedmiceVESKO BAROVIĆ, VESNA BRATIĆ, BLAŽO ŠARANOVIĆ…: Lutrija pravde
-
Izdvojeno4 sedmiceNOVI AMERIČKI PRIJEDLOG EVROPI: Volite nas i oponašajte nas
-
INTERVJU4 sedmiceDRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Borba protiv korupcije nije juriš na neprijatelja
-
FOKUS3 sedmiceNOVI TALAS URUŠAVANJA: Javno zdravstvo nema ko da liječi
-
Izdvojeno3 sedmiceCIJENA POLITIČKOG KADROVANJA U ELEKTROPRIVREDI CRNE GORE: Nema se, ali se može
