Nakon godina planskog raseljavanja, razaranja i uništavanja, Palestinci se suočavaju sa četvrtom zimom. Bez odgovarajuće zaštite od kiše, poplava, hladnoće, bolesti… Nedovoljno finansiranje i kontinuirana ograničenja izraelskih vlasti na unošenje ključnih potrepština sprečavaju humanitarne organizacije da odgovore u potrebnom obimu

Tri godine rata i godina primirja u Gazi obilježiće ovaj oktobar. Razliku između ta dva razdoblja teško je uočiti. Organizacija Islamic Relief navela je da su izraelske snage, otkako je primirje stupilo na snagu, u prosjeku svakih 90 minuta ubile ili ranile jednog Palestinca u Gazi.

Nakon godina planskog raseljavanja, razaranja i uništavanja, Palestinci se suočavaju sa četvrtom zimom bez odgovarajuće zaštite od kiše, poplava, hladnoće, bolesti… Nedovoljno finansiranje i kontinuirana ograničenja izraelskih vlasti na unošenje ključnih potrepština za smještaj sprečavaju humanitarne organizacije da odgovore u potrebnom obimu. Dogovori postignuti tokom prije godinu su mrtvo slovo na papiru.

„Spoljni svijet možda živi u opasnoj iluziji da se život u Gazi vraća u normalu, ali stvarnost govori sasvim drugačije“, rekla je Sara Sanbar, vršiteljka dužnosti istraživačice za Izrael i Palestinu u Human Rights Watchu. „Nema ničeg normalnog u životu u šatoru pod bombama, bez dovoljno hrane ili pijaće vode za porodicu“.

Prema podacima Ministarstva zdravlja Gaze, od početka primirja do 12. oktobra ubijene su 1.493 osobe, a ranjeno 5.299. Nedjelju ranije broj ubijenih iznosio je 1.460. Ukupan broj poginulih od oktobra 2023. dostigao je 74.382. Među poginulima je više od 21.000 djece.

Zdravstveni sistem Gaze nastavio je da se urušava. Po podacima Ministarstva zdravlja Gaze 44 odsto osnovnih lijekova potpuno je nestalo iz zaliha. Nijedna bolnica u Gazi ne radi punim kapacitetom javljaju redovno svjetski mediji. Al Džazira je objavila da više od 18.500 pacijenata treba medicinsku evakuaciju, a više od 1.000 ih je umrlo čekajući pomoć.

Famozna žuta linija i dalje se polako pomjera nauštrb palestinskih teritorija. Njeno pomjeranje prema zapadu obuhvata i punktove za vodu i zdravstvene ustanove, dodatno ograničavajući Palestincima pristup ključnim uslugama. Ovi problemi su naročito osjetni tokom berbe maslina koja je u ovim krajevima simboličan čin koji okuplja porodice Palestinaca. Zahvaljujući doseljenicima to je bilo teže organizovati. Izraelska organizacija za ljudska prava Ješ Din dokumentovala je 109 incidenata povezanih sa berbom u 75 palestinskih zajednica tokom desetodnevnog perioda od 27. septembra do 6. oktobra. Mediji pominju i brojku od 50.000 stabala maslina koje su uništili doseljenici. Nakon svega je jasno da toliko hvaljen Donald Trampov Odbor za mir nije ispunio ono zbog čega je i osnovan. On je ovlašćen Rezolucijom 2803 SBUN da procjenjuje da li strane poštuju plan za okončanje sukoba u Gazi. Obećanja o humanitarnoj pomoći i obnovi osnovne civilne infrastrukture ključni su dio plana.

Situacija se komplikuje. U Gazi će se od oktobra znatno smanjiti dnevna priprema toplih obroka i mjesečna podjela paketa domaćinstvima zbog nedostatka novca, upozorava UN-ova kancelarija za koordinaciju humanitarnih aktivnosti. Još saopštavaju da više od 13 odsto stanovništva Gaze živi na lokacijama za raseljene osobe, izloženim poplavama ili u nebezbjednim zgradama. Uoči zime, Klaster za upravljanje lokacijama za raseljene (SMC) procijenio je više od 400 lokacija širom Pojasa Gaze i utvrdio da je 217 izloženo srednjem do visokom riziku od poplava. Na tim lokacijama ukupno boravi približno 235.000 ljudi. Pored toga, više od 4.000 nebezbjednih zgrada širom Gaze zahtijeva potpuno ili djelimično rušenje, ali je više od 2.300 tih objekata i dalje nastanjeno i u njima boravi gotovo 44.000 ljudi. Ove grupe zajedno čine više od 13 odsto stanovništva Gaze. Nedavna procjena UN-a pokazala je da je broj uništenih objekata širom Gaze porastao za devet odsto od proglašenja primirja u oktobru 2025.

Jeziva priča vezana je za urušene zgrade i stanovništvo ovog područja. „Procijenjena ukupna količina ruševina u Gazi iznosi 61 milion tona. To je približno 20 puta više od količine ruševina nastalih u svim ratovima širom svijeta tokom posljednjih 18 godina“, rekao je prošlog mjeseca Džejko Siliers, specijalni predstavnik programa UN-a za razvoj u Palestini. Tada je ocijenjeno da posmrtni ljudski ostataci zatrpani ispod ruševina, ostaje jedan od najhitnijih humanitarnih problema.

U septembru je visoki komesar UN-a za ljudska prava Volker Türk upozorio na uklanjanje ruševina u područjima pod kontrolom izraelske vojske. Po njegovim riječima to se radi buldožerima, bez poštovanja prema mrtvima. Euro-Med Human Rights Monitor, nevladina organizacija sa sjedištem u Ženevi, izvijestila da bi takve aktivnosti mogle izbrisati dokaze o ratnim zločinima. Prošle godine nezavisna istraga UN-a utvrdila je da je Izrael počinio genocid u Gazi, što je izraelska vlada odbacila.

Poizvodnja vode u dva postrojenja za desalinizaciju morske vode u južnoj Gazi pala je na najniži nivo zbog nedostatka rezervnih djelova i opreme, što izaziva zabrinutost za snabdijevanje pijaćom vodom približno 500.000 ljudi u Deir al Balahu i Kan Junisu. Dopremanje vode kamionima i dalje je od presudnog značaja, pa 68 organizacija nastavlja da svakodnevno isporučuje prosječno 24.995 kubnih metara pijaće vode. Procjenjuje se da se 74 odsto stanovništva trenutno oslanja na pijaću vodu dopremljenu kamionima.

Prema EU i UN-u, potrebe za oporavkom i obnovom Gaze procijenjene su na 71,4 milijarde američkih dolara tokom naredne decenije. Odbor za mir predstavio je 23. septembra 2025. Šestomjesečni program oporavka Gaze, spreman da počne onog trenutka kada finansiranje i pristup to omoguće, ali godinu kasnije nikakve aktivnosti oporavka nijesu počele.

Palestina se uporedo bori i na političkoj ravni. Predsjednik Palestinske uprave Mahmud Abas ponovo je odložio palestinske parlamentarne izbore. Iz ovog novembra, prebačeni su za septembar naredne godine. Za odlaganje i objedinjavanje predsjedničkih i parlamentarnih izbora naveo je izraelska ograničenja za unošenje izbornog materijala i ulazak posmatrača u Gazu i Istočni Jerusalim, kao i kontinuirano nasilje doseljenika. Mustafa Barguti iz Palestinske nacionalne inicijative rekao je da ta odluka pokazuje da je sve koncentrisano u rukama izvršne vlasti, bez parlamenta ili nezavisnog pravosuđa koji bi je kontrolisali.

Važniji izbori za Palestinu možda su oni zakazani u Izraelu za utorak, 27. oktobra. Biće to glasanje sa velikim političkim ulozima. Svjesni su toga i palestinski političari, pa lider Zajedničke liste Jusef Jabaren kaže da je njegov savez, koji je sastavljen pretežno od palestinskih građana Izraela, spreman da podrži koaliciju protiv izraelskog premijera Benjamina Netanjahua. Podršku nudi u zamjenu za obaveze u pogledu određenih politika, uključujući put ka palestinskoj državnosti, izvijestio je The Times of Israel. To bi moglo omogućiti formiranje većine koju, prema anketama, nijedan blok ne može dostići bez podrške arapskih stranaka. Ima li zainteresovanih za ovu ponudu saznaćemo brzo.

U Izraelu se osluškuje puls Vašingtona, pa otuda i nervoza dugogodišnjeg premijera. Tramp je u nedavnom intervjuu za Tajm tri puta izbjegao da direktno podrži Netanjahua. Upitan za njegovog protivnika Gadi Eisenkota, izraelskog političara i penzionisanog generala i načelnika Generalštaba izraelske vojske koji predvodi stranku Yashar, Tramp je rekao: „Ne čujem loše stvari“.

Eisenkot je obećao umjereniji pristup od Netanjahuovog, ali te promjene, vjeruje se, uglavnom imaju za cilj da poprave ugled Izraela među evropskim vladama i u svjetskoj javnosti, uz mali uticaj na odnose s Trampovom administracijom, koja mu već ostavlja veliku slobodu djelovanja.

Trampova uzdržanost vjerovatno odražava i podjelu unutar njegove administracije u odnosu prema sadašnjoj izraelskoj vladi. Ona je odraz šire podjele u Republikanskoj stranci. Oprezni su Amerikanci jer se približavaju i američki izbori za Kongres na polovini predsjedničkog mandata. Ankete su pokazale da podrška Izraelu među republikancima ostaje visoka, ali da je posljednjih godina donekle opala. Povjerenje u Netanjahua takođe se smanjilo unutar stranke.

U Izraelu se promijenila percepcija Trampovog uticaja. Netanjahuovi kritičari isticali su američku ulogu u ograničavanju izraelskih operacija u Libanu koje su prijetile da ugroze memorandum o razumijevanju iz juna, kojim je nakratko zaustavljen američko-izraelski rat protiv Irana.

Anketa Izraelskog instituta za demokratiju, objavljena u junu, pokazala je da je 44 odsto izraelskih Jevreja smatralo da je bezbjednost Izraela jedan od Trampovih glavnih prioriteta. To je pad u odnosu na 61 odsto u martu, ubrzo nakon što su SAD i Izrael pokrenuli rat s Iranom.

Da je Netanjahu dvije nedjelje pred izbore dobro zabrinut pokazao je i dokumentarni film Naza. Dokumentarac, koji je producirao Gardijan, a režirali oskarovci Juval Abraham i Rejčel Szor, istražuje masovno ubijanje civila u Gazi. Njegov naslov potiče od skraćenice koju izraelske obavještajne službe koriste kao eufemizam za izračunavanje očekivanih civilnih žrtava u vazdušnim napadima.

Nakon što je film ugledao svjetlo dana i postigao zavidan uspjeh, premijer je naredio državnoj tužiteljki, načelniku Generalštaba i šefu domaće obavještajne službe Šin Bet da hitno identifikuju pripadnike izraelske vojske intervjuisane u dokumentarnom filmu i pokrenu krivične postupke protiv njih, prenijeli su svjetski mediji. Netanjahu je zatražio istrage zbog navodnih kršenja propisa o bezbjednosti informacija, krivičnog djela klevete i nanošenja štete diplomatskim i bezbjednosnim interesima Izraela.

Sve ove brojke i izvještaji grade tmurne pejzaže u kojima danas preživljavaju Palestinci, ali i scenografiju u kojoj će svoju budućnost tražiti Izraelci. Utorak koji dolazi za dvije sedmice mogao bi biti veoma znakovit i za jedne i za druge.

Dragan LUČIĆ

Nakon ulaska u Crnu Goru, Zinčuk je na  svom kanalu  crnogorsku graničnu policiju nazivao nesposobnom jer ga nije zaustavila, iako se nalazi pod sankcijama EU. On je morao znati da će njegove medijske aktivnosti biti pod lupom crnogorskih organa. Očigledno je želio javno doživjeti neuspjeh. To nije jedini Zinčukov neuspjeh. Krajem septembra, zaposleni Zinčukovog kanala deportovani su iz Češke. Može se pretpostaviti: želio je pokazati da se njegova mreža u Evropi prati i ne može koristiti za tajne operacije

Devetog oktobra, ruski propagandista Mihail Zinčuk, njegova supruga i troje zaposlenika deportovani su iz Crne Gore, u koju su stigli samo dva dana ranije. Zinčuk vodi nekoliko medijskih projekata, uključujući svoj glavni Telegram kanal Rybar sa gotovo 1,4 miliona pretplatnika (Telegram kanali nisu široko rasprostranjeni u Crnoj Gori, ali su izuzetno popularni u Rusiji). Uprkos svom ukrajinskom prezimenu, Zinčuk je jedan od najuticajnijih profesionalnih huškača na rat, koji poziva na vođenje rata sve do uništenja nezavisne ukrajinske države. Smatra se da je on zadužen za širenje poruka koje odražavaju stvarne stavove „jastrebova“  iz najužeg kruga ruskog predsjednika Vladimira Putina.

Jedno pitanje ostaje bez odgovora: Zašto je Zinčuk odlučio da dođe u Crnu Goru? Objasnio je da je namjeravao snimiti dokumentarni film o ekonomskim i društvenim poteškoćama s kojima bi se, prema njegovom mišljenju, Crna Gora mogla suočiti nakon pristupanja EU. To objašnjenje je u suprotnosti s njegovim ponašanjem. Ubrzo nakon ulaska u Crnu Goru, na svom kanalu je objavio post u kojem je vrijeđao crnogorsku graničnu policiju, nazivajući je nesposobnom jer ga nije zaustavila, iako se on nalazi pod sankcijama EU. Takva izjava djeluje krajnje glupo, jer je Zinčuk morao znati da će njegove medijske aktivnosti biti pod lupom crnogorskih organa za provođenje zakona. Umjesto da se što duže pretvara da je običan turista, on je počeo ismijavati državnu instituciju od koje zavisi njegov boravak u zemlji.

Očigledno Zinčuk je želio javno doživjeti neuspjeh. To nije bio jedini Zinčukov neuspjeh posljednjih sedmica. Krajem septembra, zaposlenici Zinčukovog kanala deportovani su iz Češke nakon što su previše otvoreno razgovarali s lokalnim novinarom. Ono što je djelovalo kao naivna greška, sada se može sagledati u drugačijem svjetlu.

Može se pretpostaviti: Zinčuk je želio pokazati da se njegova mreža u Evropi pomno prati i da se ne može koristiti za tajne operacije. Njega i njegove saradnike lako je identifikovati i razotkriti. Izvještava se da je, nakon izbornog poraza bivšeg mađarskog premijera Viktora Orbána, došlo do radikalne promjene u pristupu ciljevima i sredstvima tajnih aktivnosti u Evropi. Podrška proruskim političkim snagama ocijenjena je neefikasnom. Odlučeno je da se značajniji uticaj na javno mnjenje može postići društvenom destabilizacijom putem akcija političkih radikala i sabotaža. Zinčuk je možda želio izbjeći učešće članova svoje mreže za dezinformisanje u Evropi u realizaciji takvih planova. A izgledi za njihovo provođenje postali su izraženiji posljednjih sedmica, jer  Putin očigledno vjeruje da je blizu postizanja dogovora sa SAD-om koji bi mu dao odriješene ruke za podrivanje EU. U jednom od svojih nedavnih govora otkrio je da očekuje raspad EU u bliskoj budućnosti, ali je uvjeravao da neće učiniti ništa kako bi ubrzao taj proces. Na osnovu iskustva s dugotrajnom Putinovom vladavinom, može se sa sigurnošću pretpostaviti da, ako on javno tvrdi da neće djelovati, zapravo je već odlučio pojačati svoje aktivnosti.

Vladimir Putin pravi istu grešku u svojoj percepciji američkog predsjednika Donalda Trumpa kakvu je napravio i u odnosu na njegove prethodnike, Baracka Obamu i Joea Bidena. Smatrao je da Obamina mlaka reakcija na aneksiju Krima i izazivanje vojnog sukoba u Donbasu dokazuju da SAD nemaju  namjeru ni resurse da ometaju Rusiju. Ispostavilo se da je Obamina administracija zapravo željela da se Kremlj zaglavi u sukobu u Ukrajini kako bi se narušila ekonomska saradnja između Rusije i Njemačke (te EU u cjelini). Putin je vjerovao da Bidenova administracija neće uvesti ozbiljne sankcije Rusiji niti pružiti značajnu vojnu pomoć Ukrajini. I ponovo je pogriješio. Sada Kremlj želi ukidanje američkih sankcija. Putin očekuje da će to učiniti Trump, jer ga smatra potencijalnim saveznikom u sukobu s EU.

Odnosi između Evropske komisije i aktuelne američke administracije nisu nimalo srdačni. Ipak, američki predsjednik ne želi uništiti EU. On je želi kontrolisati i od nje iznuditi ekonomske ustupke. Putin, kao i mnogi koji su odrasli u SSSR-u, ne vjeruje da se politički sistemi zapadnih zemalja temelje na utvrđenim procedurama i formalnim pravilima. Za razliku od Rusije, njihovim vladama nije potrebna vanjska ekspanzija da bi osigurale legitimitet vlasti; one ga već imaju. Stoga su ciljevi njihove ekspanzije – čak i kada djeluju nedostižno, kao u slučaju trenutne američke administracije – utemeljeni na racionalnim razlozima.

Trump pokušava nagovoriti Putina na dogovor i osigurati američkim korporacijama udio u ruskom izvozu nafte i plina. Američki predsjednik nema ništa protiv vršenja pritiska na Ukrajinu kako bi olakšao pregovore s Kremljem. Ipak, ne može dopustiti Putinu da destabilizira EU, jer je američkom predsjedniku u interesu da evropska potrošnja nafte i plina ostane visoka. To podrazumijeva da evropska ekonomija mora nastaviti stabilno funkcionisati.

Američka administracija već je počela stvarati temelje za opravdavanje predstojeće saradnje s Rusijom. To je ujedno i jedini mogući cilj takozvanog „sporazuma o dizelu” između Washingtona i Moskve, najavljenog 9. oktobra. Količina dizela koju bi Rusija trebala isporučiti SAD-u prema ovom sporazumu zanemariva je. Navedeno je da će Rusija isporučiti 300 hiljada tona u oktobru, 500 hiljada tona u novembru, milion tona nakon toga, te dodatnih 3 miliona tona. Dnevna potrošnja dizela u SAD-u iznosi 500–520 hiljada tona. Stoga ruski izvoz ne može napraviti značajnu razliku.  SAD dnevno izvoze približno 180 hiljada tona dizela. Dakle, privremena zabrana izvoza povećala bi količinu dizela na američkom tržištu mnogo više nego ruski uvoz.

Trumpu nije potreban dizel; potreban mu je primjer spremnosti Rusije da pomogne Americi kad zatreba. Već se zahvalio Rusiji na spremnosti da snabdijeva SAD dizelom, a ukorio je Ukrajinu zbog ignorisanja američkog zahtjeva da obustavi napade na ruske rafinerije. Treba napomenuti da bi ti napadi mogli biti okončani ako bi SAD prestale pružati ukrajinskim snagama obavještajne podatke iz svemira. Čini se da Trumpa ne brinu previše ruske rafinerije. Uspio je pokazati da ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski ne obraća pažnju na američke zahtjeve. Stoga nema razloga za žrtvovanje američkih interesa odustajanjem od profitabilne saradnje s Vladimirom Putinom, koji se pokazao kao američki prijatelj.

A ako se uspostavi saradnja između Moskve i Washingtona, to će donijeti ogromne rezultate. Prvi put je u septembru objavljeno, a 8. oktobra gotovo i zvanično potvrđeno, da Kremlj i američka administracija razgovaraju o prenosu sistema gasovoda Sjeverni tok na američke korporacije.

Prošle godine, govoreći na Generalnoj skupštini UN-a, Trump je pozvao Evropu da odustane od ruskog gasa. Američka administracija sada planira profitirati od njegovog povratka, ali će on  biti u vlasništvu američkih korporacija, a Trump protiv toga neće imati ništa.

Njemačka je s vremenom postala zavisna od ruskog gasa i uvukla veliki dio Evrope u tu zamku. Sada, nakon što je EU uložila bolne napore da prevaziđe tu zavisnost, Donald Trump je uspostavio kontrolu nad energetskim tržištem EU. Prema podacima, 92 posto njemačkog i 59 posto ukupnog uvoza LNG-a u EU dolazi iz SAD-a. Ako se postigne sporazum s Rusijom (a čini se da je to prilično vjerovatno), američke korporacije će Evropu snabdijevati i gasom iz cjevovoda. Ruski LNG će zasigurno biti uključen u taj aranžman, jer bi njegovo snabdijevanje Evrope moglo biti prekinuto u svakom trenutku ako Trump odluči primijeniti zakon koji mu omogućava uvođenje sankcija zemljama koje uvoze rusku naftu i gas.

Američke korporacije mogle bi učestvovati u eksploataciji ruske nafte i njenom izvozu u Evropu, budući da Rusija ne može povećati eksploataciju svojih naftnih polja na Arktiku sve dok se ne ukinu američke sankcije na opremu za naftnu industriju.

Predstava koju je Trump priredio kako bi opravdao saradnju s Putinom mogla bi se pokazati veoma profitabilnom. Američka administracija će dodatno učvrstiti svoju kontrolu nad evropskom ekonomijom. Istovremeno, sigurnost Evropske unije bit će ugrožena sve većom ruskom aktivnošću, razaranje ukrajinskih gradova će se nastaviti, a aktuelna američka administracija ponovo će odbaciti moralne norme.

Dmitri GALKIN

Postjugoslovenske zemlje bilježe na izborima jačanje desnice ili stabilan desni smjer. Zbog toga je možda dodatno važno što su uoči izbora naredne godine kod kuće otvorene socijaldemokratske teme – povećanje zarade i penzija. Na stranu pitanje valjanosti Euro modela. Ne treba smetnuti s uma –  fašizam se tridesetih ušunjao  u sve pore društva i upotrebom nezadovoljnih radnika, kao čuvara  krupnog kapitala. Uz gromko kliktanje vođi i naciji – über alles

Naše postjugoslovenske države prate evropski trend desnog političkog smjera. Izbori u regionu pokazuju da desnica, odnosno nacionalističke stranke, zadržavaju, obnjavljaju ili  jačaju svoju poziciju.

Na svježe održanim izborima u Bosni i Hercegovini (BiH) nacionalističke partije zadržale su ili obnovile svoju moć, uz izlaznost tek nešto preko 40 odsto. Milorad Dodik, dugogodišnji predsjednik Republike Srpske (RS) i lider Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD zadržao je kontrolu u RS, iako nije mogao  učestvovati  na izborima.

„Rezultati pokazuju da ni nove izborne tehnologije (skeneri za listiće uvedeni ove godine) ni četiri godine međunarodnog pritiska za reforme nisu uspjeli slomiti dominaciju etničkih političkih mašinerija. U središtu izbornih rezultata nalazi se paradoks: apsolutni pobjednik izbora nije bio na listiću.  Dodik se formalno nije mogao kandidirati zbog pravomoćne presude Suda BiH iz juna 2025. godine, kojom mu je izrečena godinu dana zatvora i šestogodišnja zabrana obavljanja dužnosti zbog neizvršavanja odluka visokog predstavnika Christiana Schmidta“, piše portal Novosti. „Unatoč tome, njegov SNSD je zadržao kontrolu nad Republikom Srpskom: Željka Cvijanović osvojila je drugi mandat srpskog člana Predsjedništva BiH (oko 288.600 glasova, 55,41 posto), a Savo Minić, Dodikov bliski suradnik i doskorašnji premijer RS, pobijedio je u utrci za predsjednika entiteta s 269.290 glasova“, navodi ovaj medij.

Dodatno, Darijana Filipović iz HDZ-a BiH pobijedila je kandidata Demokratske fronte Slavena Kovačevića i vratila HDZ u Predsjedništvo nakon osam godina. Novi saziv Predsjedništva BiH činiće Denis Bećirović (SDP, bošnjački član), Željka Cvijanović (SNSD, srpski član) i Darijana Filipović (HDZ BiH, hrvatski član). „To znači da će u najvišem izvršnom tijelu države prvi put sjediti dvije žene, ali i da će se vratiti stara garda. Ovo nije samo priča o Dodikovoj opstojnosti, nego i o tome kako nacionalizam u BiH nije slabio, već se prilagođavao. I kako su birači, suočeni s ekonomskom stagnacijom, institucionalnim blokadama i umorom od reformi, posegnuli za onim što poznaju: etničkim sigurnosnim opcijama“, zaključuju Novosti.

Slično je i drugdje.  Hrvatska je „zanimljiv“ primjer . Na parlamentarnim izborima 2024. Godine HDZ je osvojio 55 mandata, SDP i partneri – 37, Domovinski pokret – 14, Možemo! – 10 i Most – 7 mandata. Hrvatska je  na kraju dobila izrazito desnu vladu, u koju je nakon izbora sa HDZ- om ušao Domovinski pokret.

Domovinski pokret je hrvatska radikalno desna  stranka, osnovana u februaru  2020.  Nastao je oko tadašnjeg predsjedničkog kandidata i pjevača Miroslava Škore, a od 2021. predsjednik stranke je Ivan Penava. U svom programu ta stranka posebno mjesto daje Domovinskom ratu i odnosima sa Srbijom, pri čemu traži da položaj hrvatske manjine u Srbiji bude izjednačen sa položajem srpske manjine u Hrvatskoj. DP zastupa izrazito konzervativne stavove o porodici, demografiji i rodnim pitanjima. Slabo zabašureno koketira sa ustaštvom.

Srbija,  koju ovog mjeseca očekuju izbori, duboko je u desnom smjeru. Osim vladajuće SNS Aleksandra Vučića, na izbornom spisku su i mnogi „heroji“ devedesetih,  i deklaratisano ekstremno desne liste kao što su „Autentična desnica – dr Miloš Jovanović –  Novi DSS – Monarhisti“. To je nacionalno-konzervativna desnica, sa vrlo izraženim temama Kosova,  i odnosa prema EU/NATO. Tu je i lista „Vladimir Gajić – Alternativa za Srbiju – Narodna stranka, Bunt – Prava Srbija“, koja takođe  pripada desnom/nacionalnom prostoru. Ima samo 50 kandidata, za razliku od 250 na većini velikih lista. U Srbiji je četnički pokret odavno prekomponovan – u antifašistički. Uprkos činjenicama. A četništvo normalizovano.

U predizbornoj Srbiji rijetko se postavlja i ovo pitanje – koliko je, kada je u pitanju desni smjer, Vučićeva najozbiljnija opozicija stvarna alternativa. „Eh, kako bi bilo dobro da je neko podmetnuo Memorandum o Kosovu i Metohiji studentima. Ili da se sad jave studenti ponaosob sa ponekih fakulteta i kažu da oni s tim memorandumom nemaju ništa, kao onomad kad su neki studenti čestitali nešto jednom od dva entiteta u Bosni i Hercegovini. Sva je prilika, neće se desiti“, pisao je u maju ove godine Dejan  Ilić. „Hoću da kažem, u Srbiji se nacionalizam i budalaštine o Kosovu dišu kao vazduh. Ne vidiš ga, ne obraćaš pažnju, da dišeš moraš… i tako to ide.“

Prema pisanju Anite Jovičić iz Evropskog pokreta u Srbiji, u Srbiji su 2025. godine zvanično postojale 23 ekstremno desničarske organizacije, od kojih je većina registrovana u Agenciji za privredne registre. Mahom se predstavljaju se kao humanitarna organizacija koja njeguje srpsku istoriju, kulturu i tradiciju.

I u Sjevernoj Makedoniji je desnica 2024. ostvarila veoma jak rezultat. Koalicija predvođena VMRO-DPMNE dobila je oko 43,3 posto glasova na parlamentarnim izborima i osvojila 58 od 120 mandata. Kandidatkinja podržana od VMRO-DPMNE-a, Gordana Siljanovska-Davkova, osvojila je predsjedničke izbore sa oko 65 posto u drugom krugu.

Poslije godina odstupanja od regionalnog smjera, trend desnog skreanja nije zaobišao ni Sloveniju. Janez Janša, komunistički disident, bivši ministar odbrane posle nezavisnosti Slovenije i nekadašnji premijer, u maju ove godine četvrti put je izabran za predsjednika vlade. Posle tijesnih parlamentarnih izbora 22. marta  okupio je partije  desnih smjerova  u vladajuću koaliciju.

Pa mi. Istorijski revizionizam, snažan upliv SPC i njenog desnog lica u politiku, bista Pavla Đurišića i dalje zbrinuta u njihovim nekretninama, veličanje ratnih zločinaca i negiranje presuda međunarodnih sudova. Predsjednik parlamenta Andrija Mandić i saučešće porodici Ratka Mladića, Milan Knežević i njegovo javno veličanje i Mladića i Vučića…Još važnije, desno lice skrivaju i neke deklarativno građanske partije. Demokrate i njihova  inicijativa da se jedna ulica zove po Pavlu Bulatoviću, odgovornom za ratni zločin deportacija…podignute ruke Demokrata, PES-a i bivšeg DF za izglasavanje Rezolucije o Jasenovcu, kako bi potrli Vladin glas u UN za Rezoluciju o Srebrenici.Pa izliv mržnje prema turskim državljanima. I tako dalje.

Desno lice Balkana sve češće izgleda evropskije i „zapadnije“ udruženo sa desničarima Evrope. Evropa i Zapad više ne znače evropsko ili lijevo. A tek otkad nam je po drugi put stigao Donald Tramp.  Otud ono silno  guranje balkanskih desničara da se slikaju negdje iz Trampovog kabineta, ili kabineta evropskih desničara.

Zabrinjavajuća evropska statistika kaže: skoro svaki četvrti birač u Evropi glasa za krajnje desničarske stranke. To je pokazalo istraživanje sajta PopuList, koje je sprovelo više od 150 naučnika u 31 zemlji. Udio Evropljana koji su na poslednjim nacionalnim izborima u svojim zemljama glasali za krajnje desničarske stranke porastao je sa oko 10 na više od 23 odsto u periodu od deset godina.

Istraživanje pokazuje i da je rast podrške krajnjoj desnici bio posebno izražen između 2023. i 2025. godine, kada su krajnje desničarske stranke često ostvarivale istorijske uspehe na izborima u velikim zemljama poput Francuske i Velike Britanije 2024, a zatim i u Nemačkoj naredne godine.

Matejs Rodajn , politikolog sa Univerziteta u Amsterdamu koji je vodio istraživanje, kazao je za Gardijan da krajnje desničarske stranke, što su veće i uspješnije, postaju „normalnije“. U tome im  pomažu mediji i mejnstrim stranke koje prihvataju njihove ideje.

Rast desnice nije samo fenomen jedne ili dvije evropske zemlje. Prisutan je u Francuskoj, Njemačkoj, Austriji, Italiji, Belgiji, Nizozemskoj, Portugalu, Mađarskoj, Rumuniji, Bugarskoj i drugdje…

Razlike u desničarenju kod nas i u Evropi su u temama. Na Balkanu  se vezuje za  nacionalizam, pitanja identiteta, odnose prema susjedima, religiju, ratno nasljeđe i odnos prema EU/Rusiji, dok su klasična pitanja migracije nešto manje dominantna nego u zapadnoj Evropi. Na Balkanu rast desnice često ide zajedno sa nacionalnim pitanjem i nezadovoljstvom sporim evropskim integracijama.

Uspon radikalne desnice u EU počeo je prije više od decenije, perioda tokom kojeg je došlo do normalizacije ksenofobije, islamofobije, ukidanja građanskih sloboda, naročito slobode govora i okupljanja. Mainstream mediji čine malo da ukažu na opasnost od radikalno desnih politika, dok daju prostora za širenje ideja koje slijede fašizam. Preuzeli su terminologiju desnice i utjecali da javnost u Evropi usvoji termine i ideje, poput one o prijetnji od „ilegalnih migranata“ ili ideju „migrantske krize“ koja implicira postojanje krize za koju su krivi ljudi koji migriraju. Ovakve ideje se masovno šire i na društvenim mrežama u vlasništvu bogataša koji se ne ustručavaju da javno podrže desničare.

Postjugoslovenske zemlje, jedna za drugom, bilježe na izborima jačanje desnice ili stabilan desni smjer. Zbog toga je dodatno važno što su uoči izbora naredne godine kod kuće otvorene socijaldemokratske teme – povećanje zarade i penzija, standard. Na stranu pitanje valjanosti Euro modela. Ne treba smetnuti s uma –  fašizam se tridesetih ušunjao  u sve pore društva i upotrebom nezadovoljnih radnika, kao čuvara  krupnog kapitala. Uz gromko kliktanje vođi i naciji – über alles.

Milena PEROVIĆ