Rođen je u Zagrebu 1961. Već u prvim razredima srednje škole piše stihove i objavljuje ih u školskim novinama. Tada mu je bilo jasno da će biti pisac. „ Naravno,  zamišljao sam taj posao drugačije – slava i novac. I kako ću u nekom pariškom potkrovlju kucati dok Sana teče. Ali,  ni potkrovlje moje stare kuće nije loše.“  Sa trideset godina objavio je prvu knjigu. Zbirka priča pod nazivom Mišolovka Walta Disneya odmah je privukla pažnju čitalačke pubike. Ferić je progovorio autorskim glasom za koji kaže da je ‘’ dosta brutalan“

Nedelja je. Na Trgu bana Jelačića, na jutarnjoj kafi sa piscem Zoranom Ferićem. Hladno zagrebačko jutro, ali u kafiću je toplo, a Ferić prijatan sagovornik. ‘’ Vi ste jedan od najčitanih i najnagrađevanijih hrvatskih pisaca’’, primjećujem.’’ Među prvih deset’’,  smješka se skromno. ‘’ To se i nije moralo tako odviti, ali eto, silom različitih okolnosti, stekao sam publiku, ali i antipubliku.‘’ Ostavlja utisak čovjeka kome je pisanje mnogo važnije od odjeka.

Rođen je u Zagrebu 1961. Već u prvim razredima srednje škole piše stihove i objavljuje ih u školskim novinama. Tada mu je, kaže, bilo jasno da će biti pisac. „ Naravno,  zamišljao sam taj posao drugačije – slava i novac. I kako ću u nekom pariškom potkrovlju kucati dok Sana teče. Ali,  ni potkrovlje moje stare kuće nije loše.“  Studirao je jugoslavenske jezike i književnost. Oduševljeno čitao prozu pisaca iz Srbije. Danilo Kiš, Borislav Pekić, Mirko Kovač, kasnije Milorad Pavić…’’ Mislili smo da mi u Hrvatskoj nakon Ranka Marinkovića i Slobodana Novaka nemamo tako jaku prozu. Prije se Hrvatska tog doba mogla ponositi   poezijom’’, priča  Ferić.

Sa trideset godina objavio je prvu knjigu. Zbirka priča pod nazivom Mišolovka Walta Disneya odmah je privukla pažnju čitalačke pubike. Ferić je progovorio autorskim glasom za koji sam kaže da je ‘’ dosta brutalan’’. Bavio se temama i postupcima kojima će se baviti i u sljedećim knjigama. Traumama, obiteljskim odnosima, smrću, seksualnošću i tamnim stranama ljudske psihe. ‘’ Uvijek se šalim i kažem da sam u javnosti potpuno iskren, a da lažem samo svoje najbliže. Svako muljanje je vidljivo i opravdano se kažnjava.’’

Iskreno, progovorio je Ferić i u svom romanu  Putujuće kazalište. Kroz opis njegove porodične istorije, prepoznatljiva su zajednička nam nasljeđa i lomovi dvadesetog vijeka. Autobiografska ispovjest kojom se, ne samo opisuje prošlost, već ukazuje na njenu prisutnost  u svakodnevnici. Niz likova u knjizi opisani su pod  pravim imenima.

Zoranov djed, hirurg i ruski Židov bježeći od boljševika prvo je otišao u Francusku, a potom u Zagreb. Oženio je baku, Hrvaticu  koja je radila u bolnici kao instrumentalka. Djed je  stradao u jednom  od logora NDH, a majčinog ujaka ubili su, kao ustašu, partizani. Roditelji Zoranovog oca živjeli su u Dubici, mjestu  u blizini Jasenovca. Nakon dojave da se ustaše spremaju zaklati  majku Srpkinju, oteti im novac i zlato jer je familija dobro stajala, pobjegli su u Sremsku Mitrovicu.Tamo je Zoranov otac, tada mladić od sedamnaest godina, mobilisan i zajedno sa ruskim vojnicima probijao Sremski front…

‘’ Kako je to uvijek sa tim obiteljskim pričama, one bi šture, ispričane u nekoliko rečenica. Sve ostalo moraš nadoknaditi fikcijom.Pisao sam dozvoljavajući sebi da neke stvari izmislim. Ali i da, zarežem sebe i iskreno ispričam stvari zbog kojih se danas stidim. Poput  tuča i nekog noža upotrebljenog u pijanstvu. ‘’

Tokom posljednjeg rata u Hrvatskoj stradao je bratić Zoranovog oca, njegova supruga i sestra i još pedesetak mještana Dubice. On tih ratnih devedesetih radi kao profesor hrvatskog jezika u mjestu Bedekovčina, u Zagorju.‘’Putovao sam vlakom na posao, dizao se u pet sati ujutro da bih stigao na vrijeme na nastavu. U tom vlaku svašta sam doživljavao. Sjećam se vojnika koji je pokazivao odrezano uho i govorio kako skuplja za ogrlicu…’

Stigao je i voćni čaj, a Ferić nastavlja govoriti. Smireno,  jasno i razgovjetno. ’’ Predavao sam književnost zidarima. Na časovima oni su meni pokazivali noževe, a ja njima svoj. Svi smo bili naoružani. I onda im ja pričam o Petrarki, a oni pitaju jel’ on tu Lauru ….., a ja im kažem da nije. I onda idemo dalje  živeći u strahu koji su svakodnevno pumpali mediji’’.

Ni  Društvo hrvatskih književnika ( DHK) sa stogodišnjom tradicijom nije ostalo imuno na  nacionalizam, politiku i ratna zbivanja. Konkretan povod bila je rasprava u kojoj je učestvovala i pjesnikinja, prevoditeljica, romanospisateljica  Sibila Petlevska, kćerka čuvenog makedonskog slikara Ordana. Jedan od nacionalistički ostrašćenih članova DHK rekao je da Sibilu treba otjerati u Makedoniju.’’ Mislim da je ona, ako je to uopšte i važno, rođena u Zagrebu, ali njeno makedonsko prezime smetalo je tom gadljivom primitivizmu’’ pojašnjava Ferić. Pisac Velimir Visković osnovao je novo društvo. Nazvali su ga Hrvatsko društvo pisaca. ‘’ Na osnivačkoj skupštini prisustvovalo je osamdeset pisaca, značajnijih i poznatijih  autora u odnosu na one koji su ostali u DHK’’, priča Ferić. U dva mandata on će i predsjedavati Hrvatskom društvu pisaca, od 2018. do 2023.

Zoran Ferić  sada  predaje u Osamnaestoj zagrebačkoj gimnaziji. Ovdje se školuju buduće prevoditeljice i prevoditelji pa i ne čudi da se mnogi njegovi učenici bave literaturaturom. ’’ Ne bih to nazvao mojom zaslugom.Moja zasluga je možda jedno dobra i ležerna atmosfera na časovima.Učim ih mnogo više o nekim temeljnim životnim stvarima, nego o literaturi, a pogotovo ne o jeziku. Da ako nešto rade potpuno se tome i posvete i da uvijek slušaju sebe i svoj glas…’’

Ferićeva knjiga Anđeo u ofsajdu objavljena 2000. te cijele godine bila je najčitanije štivo u Hrvatskoj. Ovakva popularnost autoru je otvorila mjesto kolumniste u časopisu Nacional. U Nacionalu je pisao  desetak godina. Nikad o politici. Bilježio je priče poput one o mladiću koji je operisao ljude u Vinogradskoj bolnici,  a da pri tom medicinu nije završio. Ili o ljudima koji plaćaju veliki novac kako bi osigurali da njihova urna nakon kremacije bude odnesena na mjesec…’’ Pisao sam o bizarnim, marginalnim događajima…’’ sjeća se.

Knjige su mu prevedene  na jedanaest jezika. Njemci su preveli sva Ferićeva izdanja sa izuzetkom knjige Dok prelaziš rijeku. Roman  prati ljubavnu vezu između pedesetrogodišnjeg muškarca, pisca i njegove dvadesetogodišnje studentice vajarstva. Ljubav i strast u kojoj književnik zadovoljava mazohističke potrebe svoje mnogo mlađe partnerke podijelili su čitalačku publiku i izazvali burna reagovanja, Roman se, objašnjava  Zoran, naslanja na poznatu priču Marguerite Duras  Ljubavnik.

‘’ Ta knjiga je kasno došla do mene i isprva mi se nije dopadala , ali čitao sam je opet i opet i jako sam je zavolio. Bili su mi zanimljivi i ta djevojčica i taj kineski bankar i to me inspirisalo da napišem roman, ali iz druge perspektive i sto godina kasnije.’’

Kad vas ljudi napadaju, objašnjava Zoran Ferić često nije razlog napada ono što navode kao razlog, nego nešto drugo. „ U vrijeme najžešćih optužbi bio sam poznat i čitan pisac,  predsjednik Hrvatskog društva pisaca i doživljavali su me kao nekog moćnika na književnom polju, a  knjiga se nije dopala dijelu koleginica feministica.Smetalo im je, više nego razlika u godinama, društvena  moć koju  ima muškarac u odnosu na studenticu. Međutim ta razlika moći,  prilično je plitak argument. Muškarac zaista ima društvenu moć u ovom romanu, ali žena, pogotovo mlada žena, ima puno veću moć jer ima mladost…’’

Čitajući njegove stranice imate osjećaj da se Jugoslavija nikad nije raspala. Pripisuju mu da voli Tita i onu veliku Jugoslaviju, a on objašnjava da kad piše o tom vremenu mora koristiti termine i zemlje nazivati onim imenom koje su u to doba imale.’’ To ne znači da sam jugonostalgičan, samo sam objektivan. I moram priznati da sam sretan jer mi je nacionalizam uvijek bio stran. Još kao klincu mi je bilo idiotski razmišljanje da bih se trebao ponositi time što sam Hrvat kad za to nemam nikakve zasluge…’’

Zoranu Feriću se  desi da ga na pijaci,  na ‘’ placu’’, neki čovjek  oslovi pitanjem:  ‘’ Jeste li vi Zoran Ferić’’?.  Ne’’, kratko ogovora Ferić.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Topao i prijatan.  Odiše smirenošću, samopouzdanjem i iskrenošću. Užitak je slušati  pravilnu dikciju dok govori polako i promišljeno i artikuliše i misao i riječ. Tihomir Stanić je tokom preko  40 godina  karijere,  igrao u preko 130 uloga u pozorištu, filmu i na televiziji. Ipak, jedno ime posebno se vezuje za njegovu karijeru.Pisac  Ivo Andrić.Gledajući ga u liku našeg nobelovca stiče se utisak da Stanić ne imitira Andrića.On ga razumije i osjeća

U nikšikom hotelu  Jugoslavija’ na kafi  sa glumcem Tihomirom Tikom Stanićem. Dan prije odspavao je popodne, kaže, pa je tu noć zaspao tek pred zoru. Nije ga to spriječilo da ovo jutro, tačno na vrijeme,  dodje na naš dogovoreni susret. Topao i prijatan čovjek, prva je misao koja se spontano javi. Odiše smirenošću, samopouzdanjem i iskrenošću. Užitak je slušati  pravilnu dikciju dok govori polako i promišljeno i artikuliše i misao i riječ.

Stanić je, tokom preko  40 godina  karijere,  igrao u preko 130 uloga u pozorištu, filmu i na televiziji. Zapamćen je  po  naslovima  kao što su  Montevideo, Bog te video ili Južni vetar, pa  televizijskim serijama  Senke nad Balkanom, ili   Ubice mog oca . Po likovima svjetske klasične literature koje je predstavljao na daskama, Geteovog Mefistofela, grofa Glostera u Kralju Liru, uloge iz djela Pirandela, Čehova, Beketa…Pamtimo ga u ulozi Stevana Sremca, Jovana Sterije Popovića ili Kralja  Aleksandra Obrenovića…

Ipak. jedno ime posebno se vezuje za njegovu karijeru. Pisac  Ivo Andrić. Gledajući ga u liku našeg nobelovca stiče se utisak da Stanić ne imitira Andrića. On ga razumije i osjeća. Stanićev Andrić  nije hladni, daleki intelektualac, već čovjek od krvi i mesa, disciplinovan, ranjiv, zatvoren,  ali strastveno vezan za riječ i misao…

‘’ Jedini smisao glume je razumjeti i sebe dati u službu lika i teksta. Lik  Andrića igrao sam u tv dramama Znakovi, Proljeće na poslednjem jezeru, u drami Razgovor sa Gojom. Ovdje je  Petar Kralj je igrao glavnu ulogu, a ja sam bio opet Andrić.“

Spremajući uloge čitao je mnogo biografija i slušao priče onih koji su poznavali našeg nobelovca i shvatio da je  Andrić i neshvaćen i neprihvaćen, čak i oklevetan. „ Činjenica je da nije prihvatio poziv nacističke Njemačke da se ’41, kao ambasador Kraljevine Jugoslavije skloni na neutralnu teritoriju Švajcarske i bezbjedno provede rat. Bilo je sličnih poziva i iz Hrvatske. Vratio se u Beograd i pod bombama i stalnom opasnošću za sopstveni život sjedio je sa narodom, a izabrao je da pripada tom narodu i toj književnosti. Pisao je svjestan da njegov rukopis može svakog časa biti uništen nekom bombom. Odbio je i da potpiše apel Nedićeve vlade kojim se osudjuje ustanak komunista protiv Nemaca.Odbio je da štampa bilo šta dok traje okupacija.Pričali su da je tvrdica,  a cjelokupan iznos Nobelove nagrade poklonio je unaprjedjenju bibliotečkog fonda u BiH…’’, zadivljeno govori Stanić.

U seriji Nobelovac Stanić osim što opet glumi Andrića, potpisuje režiju, pomoćnik je na scenariju  i izvršni producent projekta. Monodrama koju Stanić izvodi već 24 godine,  nastala po motivima istoimenog romana Na Drini ćuprija, smatra se jednim od najuspješnijih scenskih susreta sa Andrićevim djelom. Izvodjenje koje duže od sat vremena traje bez pauze, publika prati u tišini, kao da sluša živu povijest. A igrao je Stanić ovu monodramu širom regiona i u inostranstvu. Za njega je ova predstava  više od uloge .

Kaže: ‘’ To je razgovor sa Andrićem, istorijom i sopstvenim korijenima.Govorim ovu monodramu dugo i toliko sam je usvojio da ponekad imam osjećaj da sam taj tekst sam napisao.Upravo tako glumac i mora da izgovori, odigra, kaže tekst kao da je on dio njega…’’

Tihomir Tika Stanić rođen je  u Bosni, novembra 1960., u selu Šeškovci blizu Laktaša. Jedan je od tri sina oca Nedeljka i majke Grane.U rodnoj kući živi do šeste godine, a potom nakon tri selidbe po selima Podkozarja i zavšene gimnazije u Banja Luci odlazi na studije u Novi Sad.

‘’ Rodjen sam u školi jer je otac bio učitelj.Sa pet godina sišao sam sa sprata gdje je bio naš stan u učionicu i sjeo u klupu. A,  onda najednom.  iz te lagodnosti preselili smo u drugo selo i škola mi je bila daleko pet kilometara, pa opet selidba, a do škole deset kilometara. Svašta sam u životu doživio i bijedu i blagostanje…’’

Scenario za film Falsifikator, priča o njegovom ocu , pisao je zajedno sa Goranom Markovićem.Učitelj jedne seoske škole pomaže ljudima dajući im lažna svjedočanstva. Šezdesetih zakon je obavezivao, da je i za poslove niske kvalifikacije neophodna školska  svjedožba, a učitelj, u filmu zvan Andjelko,  pobrinuo se da ih dobiju. ‘’ Upravo ljubav prema ocu i razumijevanje njegovih postupaka pomoglo mi je da snažno i istinito donesem tu ulogu i u filmu i u predstavi…’’

Na studije glume odlazi u  Novi Sad, zbog dva razloga.   Djevojka u koju je  bio zaljubljen odlazi u ovaj grad na studije agroekonomije. Uz to, govorilo se, da je konkurencija na  novosadskoj akademiji manja u odnosu na beogradsku.

Danas primjećuje: ‘’ Znam, jer predajem glumu na Akademiji u Beogradu, da bez obzira na tu moju pragmatičnost ne bih bio primljen da nije bilo našeg čuvenog reditelja, Dejana Mijača. U to vrijeme Mijač je predavao režiju u Beogradu,  ali je te godine u Novom Sadu primio klasu glume. On je, uprkos protivljenju cijele komisije,  odlučio da me primi…’’

Tek petnaest godina kasnije  Stanić je saznao za ovu činjenicu. Pitao je tada Mijača zašto je bio za njega.

‘’ Imao si nešto’’, odgovorio je Mijač. .

‘’ Šta sam  imao profesore, sprahfeler, slovo ‘ r ‘ nisam mogao izgovoriti i  ogromnu tremu…’’

‘’ Imao si neku strašnu želju i volju…’’

Neko je izračunao.  u svojoj kraijeri Stanić je odigrao više uloga nego sve njegove kolege sa klase.   Danas,  predavač na Umjetničkoj akademiji praktikuje Mijačev pristup. ‘’ Na prijemnim ispitima pokušavam, poput Mijača, da  kandidatima, koje bi neko odbacio na prvi pogled, pružim šansu, da na taj način vratim dug mom profesoru ali i da pružim mladim ljudima mogućnost da uplove u ovaj poziv koji je, kako Andić kaže, najteži i najbjedniji od svih… Naravno, ako osjetim da  imaju onu strašnu želju i ono nešto. ’’  Velike uloge dobijao je mlad i neiskusan. Već na drugoj godini studija ’81 igra glavnu ulogu u drami Svinjski otac u režiji Zlatka Svibena na beogradskoj televiziji. Privilegija koju su tek rijetki glumci iz Novog Sada imali. Prepoznat je.  Uslijedili su brojni pozivi beogradskih pozorišta za gostovanje.Čak i ponude za stalni angažman, ali Tika je oženjen, misli da njegovoj tadašnjoj supruzi, Belgijanki više prija novosadska ravnica i odbija da se preseli u Beograd.

Bio je član Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu. Igrajući u sali sa 1000 mjesta naučio je, priča, govoriti glasno pa tako i sada glasom i gestom može dobaciti  daleko. Kultni upravnik Miloš Hadžić u vrijeme kad je Stanić u novosadskom pozorištu,  već je u penziji, ali mladi Stanić upoznao ga je i dobio od njega kompliment za odigranu ulogu. Uz komplimnt i savjet:  ‘’ Bilo bi  pogubno ako se uobraziš.’’ Poslušao ga je. Nikad se uobrazio nije.

Na poziv Ljubomira Draškića, dugogodišnjeg upravnika Ateljea 212 i režisera kultne predstave Radovan treći, Tika Stanić 1987., seli u Beograd.

‘’ Pristao sam, ali kad sam vidio tekst koji sam trebao da igram nije mi se dopao. Draškić mi je samo rekao ‘ sine nemoj da zezaš.Pristao si, sad igraj.‘’

I nije zezao.Nastavio je angažman u Ateljeu 212 i stekao nove i velike prijatelje kojih se danas rado sjeća.

‘’ Svi su skoro pomrli. Bilo mi je lijepo u društvu tih velikih glumaca koji nikad nisu robovali  formi,  niti pridavali značaj svojoj veličini. Bili su dostupni u komunikaciji, pažljivi, divni ljudi. Privatno skromni,  a džinovi  na sceni. Sa Petrom Kraljem sam dugo igrao, putovali smo, pričali. On mi je bio najbliži. Posle sam se družio sa Djuzom Stoiljkovićem, sa Ljubom Tadićem sam bio blizak do njegove smrti… Pa Mira Stupica, Taško Nacić, Milutin Butković…Ljudi koji  su stvorili i održali to pozorište i učinili  da ono uprkos raznim promjenama sistema, zadrži evropski i svjetski duh…’’

Van glume nema puno interesa. Ni ambicija.Sada je kaže tu, da se nadje djeci, i da im pomogne. ’’ Pozorište je privilegija jer vas odvoji od svih onih ružnih stvari koje vam mediji i sredina koja vas okružuje, nameće. Sve sam podredio tome da igram.Sjećam se vremena kad sam svaki dan dolazio u pozorište da budem tu ako zatreba. Često sam kao zamjenski glumac uskakao na predstave da bi se predstava  uopšte održala. Razmišljao sam, nije  važno da li ćete nešto dobro ili loše odigrati, važno je da se ljudi ne vrate kući koji su došli na predstavu…’’   Tihomir Tika Stanić, Glumac. „G“ veliko. Čovjek koji  je ostvario  dječačke snove.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Za njega kažu: najveći umjetnik među sportistima i najveći sportista među umjetnicima. ‘’ O Rakoču se govori tiho, sa poštovanjem kao o legendi koja je u saglasju sa njegovom košarkaškom visinom i rezultatima,  ’’  opisuje prof dr Draško Došljak

U svojoj kući u Podgorici, na blagom gradskom brežuljku, dočekao nas je Slaven Rakočević Rakoč, nekad centar košarkaskog kluba Budućnost, a danas poznati umjetnik. Vajar. Ovdje, u neposrednoj blizini gimnazije Slobodan Škerović i sportskih terena, na kojima je sedamdesetih godina prošloga vijeka sa klincima iz kraja ubacivao prve koševe, danas je njegov atelje. Mjesto gdje boravi slikar za koga kažu da je najveći umjetnik među sportistima i najveći sportista među umjetnicima. ‘’ O Rakoču se govori tiho, sa poštovanjem kao o legendi koja je u saglasju sa njegovom košarkaškom visinom i rezultatima,  ’’  opisuje prof dr Draško Došljak

Dočekao nas je onaj prepoznatljivi miris slikarskog i vajarskog ateljea, platna na štafelajima, glina, gips, četkice, dlijeta …Na postamentima biste i poznati likovi Ljubo Čupić, Dado Đurić, Vojo Stanić, Petar Lubarda, Veljko Mandić, Amfilohije Radović, Uroš Toškovićm Borislav Pekić…Masivne figure izrađene čvrstom majstorskom rukom. Naš domaćin je srdačan i neposredan, skroman i odmjeren.

Rođen je u Mateševu blizu Kolašina.Ovdje je njegov otac, nakon završene učiteljske škole u Travniku došao na službu i zauvijek ostao vezan za ljude i ovaj kraj. Brojne generacije fakultetski obrazovanih ljudi prva slova naučila su od njega. Umio je Nikola reći da ima osam metara sinova, aludirajući na četiri sina visine po dva metra.Nije učitelj zanemario ni obrazovanje sinova. Još u osnovnoj školi svi su čitali svjetske klasike.

Rakočevići su početkom sedamdesetih preselili, prvo u Staru varoš, a odatle sa majkom i braćom Draganom, Pđjom, Goranom, Slaven seli u kuću u kojoj i danas živi. Mladi Rakoč i njegova braća sate su provodili na obližnjim košarkaškim terenima.Jugoslovenska reprezentacija te ’71. svjetski je šampion, a košarka najpopularniji sport.

’’ Sportom smo se nastavili baviti samo moj brat Goran i ja ja. On je i danas trener košarkaša Budućnosti.’’

Porodičnu sportsku karijeru nastavili su i Slavenovi osamnaestogodišnji blizanci Lana i Lazar. Lana igra odbojku za reprezentaciju Crne Gore, a sin Lazar, visok 206 cm, izvrstan je košarkaš.

Rakočević je ljubav prema umjetnosti i kreativnost  rano prepoznao u sebi. Talenat, možda naslijeđen od oca koji je rado djelao drvo, ili od ujaka akvareliste, svejedno.Prijemni na Pedagoškoj akademiji u Nikšiću u klasi prof Nikole Gvozdenovića, lako je položio.Ali, studij slikarstva nije nastavio.Košarka je bila privlačnija, a za oboje nije imao vremena.

U dresu Ljubovića počeo je karijeru.Igra tada sa legendarnim košarkašima Arsenijem Pešićem, Bojanićem, Šutulovićem, Vukčevićem…Iz Ljubovića prelazi u Budućnost, u klub koji je ispisao najslavnije stranice crnogorske košarke.

‘’ Igrali smo za jugoslovensku ligu koja je, u to vrijeme, poslije NBA lige , bila najjača liga svijeta. U Ligi, sastavljenoj od 12 klubova igrale su košarkaške legende, Krešimir Ćosić, Vinko Jelovec, Ratko Radovanović, Rajko Žižić, Žarko Knežević, Željko Jerkov…I nešto kasnije mlađa generacija i među njima Toni Kukoč, Žarko Paspalj, Dražen Dalipagić, Mirza Delibašićem, Duško Ivanović…’’

Tog vremena i te zemlje Rakočević se  sa  ljubavlju i nostalgijom sjeća. „Volim ja ovo tlo i normalno je da čovjek ima taj nukleus odakle potiče, ali u nekom širem smislu sam Jugosloven. Bila je to jedna sjajna zemlja, vrijeme kad se igralo srcem. Sa novacem koji smo dobijali nije se mogla obezbijediti budućnost, ali za to nismo marili. Sport je bio pravo čistilište i opstajali su samo oni koji su bili spremni da idu do kraja’’, objašnjava ono je obilježilo njegovu mladost. I mladost mnogih od nas.

I danas, jednom godišnje okupe se u Ulcinju bivši sportski velikani da se sjete tog nekog doba kada se nije igralo ni za slavu, a ni za novac. „ Šta znači slava. Sve aplauze koje čovjek doživi traje jedan tren, a onda je sjutra,  opet neki običan dan.Uz to, naša publika su bili naši drugovi i prijatelji. Danas je možda drugačije, ali mi nismo bili na distanci od naših navijača. Kad smo u Podgorici igrali protiv Partizana, Cibone ili Radničkog hale su bile pune gledalaca, a naši navijači pratili su nas i svuda po Jugoslaviji kada smo ’79. ušli u Prvu ligu. I danas sam prijatelj sa igračima iz tog doba, sa Žarkom Paspaljom, Lukom Pavičevićem, Zdravkom Radulovićem…’’

Sredinom osamdesetih, Rakočević potpisuje ugovor sa slovenačkim klubom i napušta Budućnost. Iz Slovenije na Kipar, odakle su ga, nakon godinu dana igre. ispratili novinskim naslovima „ Tužan oproštaj od Rakočevića’’. Seli u Francusku, prve godine u gradić Kaor, a druge u Beržerak.

U Francuskoj prvi put izlaže, onih nekoliko slika što je ponio sa sobom. Među njima i portret tetke, sliku koju je uradio kao sedamnaestogodišnjak uljem na dasci. Života u Francuskoj rado se sjeća. Uživao je, kaže. „ U Beržeraku sam stanovao u starom dijelu grada gdje stanuje francuska buržuazija i u blizini spomenika Sirana de Beržeraka .‘’

Te 1992. otac Nikola umire i Slaven  se vraća u Podgoricu. Očekivali su ga nazad u Francuskoj, ali odlučuje da ostane u svojoj domovini.

Sportsku karijeru nastavio je kao trener. Ponudu trenera Miroslava Mute Nikolića i mjesto pomoćnog trenera košarkaša Budućnosti nije prihvatio. Ali, trenirao je žensku ekipu Budućnosti, a njihov podmladak doveo je na prvo mjesto tada SRJ.

Veliki majstor košarke okrenuo se umjetnosti.I nije bila to samo promjena karijere, nego i promjena načina mišljenja.’’ U sportu rezultat je jasan,. Znaš kada je pobjeda a kada poraz. U umjetnosti rezultat je proces, stvaranje, trag, interakcija sa posmatračem.’’

Portret ima centralno mjesto u njegovom stvaralaštvu. Likovi na platnu ili oni, snažnom Rakočevom rukom oblikovani u gipsu ili glini, nemaju samo prepoznatljivost modela. Oni odslikavaju psihološki profil čovjeka koji ga je inspirisao. A inspiraciju nalazi među ljudima koji su privlačni i čije lice ima karakter.

One koji vrijede da budu i ostanu upamćeni. Uljem na platnu , akrilom, tušem, modelovanjem gline ili gipsa, uspijeva Rakoč otkriti i ovjekovječiti dušu svojih likova.Među njima su porterti njegovih blizanaca, Lane i Lazara, portret majke, supruge Senke, brata Peđe, strica Radovana, Voja Stanića, Dada Đurića…

Hrabro je  krenuo i u vajarsku kreaciju. Njegovi majstorski urađeni poprsni portreti osvješčuju prošlost i uljepšavaju sadašnjost. Sve na tim bistama pažljivo je oblikovano kako bi približio autentičnost lika. Na radovima prepoznajemo ljepotu, mirnoću i dostajanstvo Kane Radović, unutrašnji vulkan koji se odražava na licu Dada Đurića, duhovitu ironiju kojom zrači lik Voja Stanića, prkos Ljuba Čupića, odlučan pogled Petra Lubarde, harizmu Uroša Toškovića…

Bistom izlivenom u bronzi Sula Radova, rođenom davne 1790. podsjetio nas je Rakoč na one trajne vrijednosti i moral ovog društva. Bista crnogorskog Sokrata, kako Sulu opisuju postavljena je ispred zgrade RTVCG preko puta spomenika Svetom Petru Cetinjskom. Odljevak u bronzi Ljuba Čupić u Budvi je . U prostorijama crnogorske Akademije nauke i umjetnosti izložena je i bronzana bista Dada Đurića, a reljef sa likom Marka Miljanova u prostorijama podgoričkog Pravnog fakulteta.

Dva odlivka u bronzi uradio je Rakoč po liku legendarnog trenera Ranka Žeravice. Jedan je već postavljen ispred Hale sportova na Novom Beogradu, a drugi će na proljeće biti postavljen u Kikindi.

Pozdravili smo se sa Slavenom Rakočevićem Rakočem s ovjerenim stavom o  njegovom stvaralaštvu.  Kad su umješnost i umjetnost u simbiozi, onda nastaju velika djela.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO