Povežite se sa nama

ALTERVIZIJA

Vlada nacionalnog i evropskog jedinstva

Objavljeno prije

na

Velika rekonstrukcija i koncentracija.

 

 

O silini hiljadugodišnje identitetske šizme u Crnoj Gori najbolje govori činjenica da je u punih tridesetpet godina od obnove višepartizma, dakle u periodu 1990-2024., koji nije mali, Skupština Crne Gore samo dva puta bila jednoglasna ili skoro jednoglasna, u nekoj stvari koja nije bila samo formalna, nego sadržinska, čak veoma sadržinska. Prvi put, to je bilo 26. marta 1999., pod bombama NATO pakta, a na samoj ivici unutrašnjeg rata, kada je Skupština jednoglasno usvojila Rezoluciju o građanskom miru. Drugi put, to je bilo pre dve sedmice, 7. juna 2024, kada je Skupština skoro jednoglasno usvojila takozvane IBAR zakone.

Dodatni značaj ovom drugom, daje i činjenica, da je, među građanima Crne Gore, podrška članstvu Crne Gore u EU, isto tako izuzetna, i stabilna, već nekoliko godina, sedamdeset i više procenata, i, kao takva, isto tako jedan od retkih, ako ne i jedini konsenzus odnosno skoro konsenzus u našoj maloj i jedinoj. Imajući sve ovo na umu, pravi je trenutak za veliku, ne, dakle, za najavljenu, običnu i malu, nego baš za veliku rekonstrukciju vlade.

Zbog razloga koji će vrlo brzo biti dodatno precizirani, najbolje bi bilo, da ova velika rekonstrukcija vlade, bude, u stvari, koncentraciona vlada nacionalnog i evropskog jedinstva. A to je vlada u kojoj bi srazmerno učestvovale sve partije koje su osvojile jedan ili više mandata na poslednjim parlamentarnim izborima 11. juna 2023. Te čiji bi apsolutni prioritet bilo članstvo Crne Gore u EU, kao naš današnji najznačajniji zajednički minimum i zadatak.

Pri tome bi morao da se reši još najmanje jedan suštinski a ne tek tehnički problem. Kako, naime, da u ovoj vladi, odnosno vlasti, učestvuju i dva značajna ali problematična politička subjekta. DPS i bivši DF. Problematična zbog toga što su se ova dva subjekta ozbiljno samokompromitovala. Posebno DPS, političkom podrškom crnogorskoj mafiokratiji u poslednjih više od trideset godina, ali i bivši DF, političkom podrškom ništa manje opasnoj srbijanskoj mafiokratiji u poslednjih nekoliko meseci. Kako neutralisati ovu njihovu preteću samokompromitaciju, u vladi čiji bi apsolutni prioritet morala bita upravo borba protiv mafiokratije, koja je samo druga strana evropskih integracije? Da li, naime, to obezbediti kontrolisanim učešćem ova dva subjekta direktno u vladi, ili samo zadržavanjem njihovih starih i eventualno dobijanjem novih pozicija po takozvanoj širini i dubini, ovo ostaje jedan od najvećih suštinskih a ne samo tehničkih problema pri sastavljanju ove i ovakve vlade.

A sada i ono najavljeno preciziranje. Koje treba da objasni zbog čega nam je ovde i danas neophodna ne bilo kakva nego baš koncentraciona vlada. To jest, precizirajmo i to, vlada vanrednog stanja, koja je kao takva predviđena i u Ustavu Crne Gore. Odgovor nije samo u tome što se naša mala i jedina već nekoliko godina nalazi u nekoj vrsti neobjavljenog poluvanrednog stanja, nego još više u tome što postoji ozbiljna pretnja da ona iz ovog i ovakvog stanja relativno brzo pređe u puno vanredno stanje i u nešto čak mnogo, mnogo gore od toga. Pa bi formiranje koncentracione vlade bilo jedna vrsta pravovremene i delotvorne preventive.

Ozbiljna pretnja o kojoj je reč je glokalna, to jest istovremeno lokalna odnosno naša, i globalna odnosno svetska. Pri čemu je naš glavni problem, u Crnoj Gori, ali i šire, što o ovoj ozbiljnoj glokalnoj pretnji, još uvek nema ni minimuma svesti, ili, još konkretnije i preciznije rečeno, o njoj, i u njoj, kod nas, i šire, ovde i danas, postoji i funkcioniše samo velika i opasna NeSvest. Pa je podizanje ove svesti ovde i danas naš prvi i najveći zadatak.

Ali krenimo redom. Najpre, kakva je to velika i opasna NeSvest kada je o našoj maloj i jedinoj reč. Pa to je pre svega činjenica da je najveći deo naše vladajuće političke klase toliko opijen vlašću i vlastoljubljem, najveći znalci su već rekli, najjačim ljudskim opijatom, da uopšte ne vidi realno političko stanje u kojem se zemlja nalazi. A to nije takozvana nova odnosno njihova vlast, kako oni opijeno misle, nego je to jedna vrsta produženog i sve opasnijeg dvovlašća između nove vlasti i stare mafiokratije, koje ozbiljno preti da pređe u otvoreno nasilje većih razmera odnosno u unutrašnji građanski rat. (Mafiokratija je ozbiljna stvar a ne politička psovka. Ako to nismo znali pre Europolovih takozvanih skaj prepiski, sada to već veoma dobro i slikovito znamo. Uz fašizam, mafiokratija je drugi najznačajniji negativni oblik odumiranja države u našem vremenu.)

NeSvest naše vladajuće i opozicione političke klase, ali, na žalost, i najvećeg dela vladajućih i opozicionih klasa sveta, o realnom stanju samog sveta, još je veća i opasnija, a združene ove dve NeSvesti su najveće i najopasnije. Današnji svet nije više ni bipolaran, kakav je bio u drugoj polovini dvadesetog veka, ni unipolaran, kako je u poslednjoj deceniji tog veka bezuspešno pretendovala Pax Americana, nego je multipolaran. Ali još uvek u stanju nastajanja, tek začet, poluhaotičan, i apokaliptički opasan.

Poslednji put, ovaj i ovakav multipolaritet, manifestovao se sasvim nedavno, u rasporedu glasova Generalne skupštine UN, prilikom glasanja o Rezoluciji o Srebrenici 23. maja 2024. Bila je to prava mala i haotična politička matematika: 84 Za (Zapad i partneri) + 19 Protiv + 68 Uzdržanih + 22 Izašlih iz sale u momentu glasanja. Ili, isto ali malo sažetije: 84:109. U ovom numerisanom haosu, samo jedno je jasno: opadanje SAD i Zapada. Sve ostalo je još uvek krajnje nejasno, neodređeno i opasno.

A šta će iz onih 109, to jest iz aktuelnog NeZapada pa i AntiZapada, Kine, Rusije i Globalnog Juga, na kraju da izađe, novi, regulisani i demokratizovani Multipolaritet, što bi bilo najbolje, ili neki novi velikosilski Levijatan, što bi bilo negde između, ili ono najgore, Nuklearno-ekološka apokalipsa, još uvek je krajnje neizvesno. A ako se, daleko bilo, dogodi ovo potonje, našoj maloj i jedinoj, kao ni celom svetu, ne bi mogao da pomogne, ni Sveti Petar Cetinjski, naš najveći svih vremena, ni svi sveti na ovoj planeti. Sama činjenica, da je aktivnu, čak hiperaktivnu ulogu, u proizvodnji haotične političke matematike koja je gore samo skicirana, imao vrhovni srbijanski mafiokrata Aleksandar Vučić, politički brat blizanac našeg vrhovnog mafiokrate Mila Đukanovića, dovoljno je zabrinjavajuća.

Već skoro pola veka, na različite načine, učestvujem u borbama za pravednije i bolje društvo. Za demokratski socijalizam. Zbog toga se ova kolumna i zove Altervizija. Ali, u ovoj borbi, to isto tako dobro znam, nije dovoljno da alternativa bude samo bolja od vladajućeg kapitalističkog sistema (to joj uostalom i nije toliko teško), nego ona istovremeno mora da bude i realna odnosno izgradiva i održiva. Mora da vodi računa o otpornosti materijala i sličnim istorijskim, ekonomskim i socijalnim parametrima. Pa sada, na kraju ovog teksta, svoj predlog o formiranju koncentracione vlade ovde i danas, mogu još i dodatno i zaključno da pojasnim.

Uzimajući u obzir sve relevantne parametre, a posebno ono pandemijsko vlastoljublje, i onu isto tako pandemijsku NeSvest svih naših domaćih i vanjskih, naime, malo je verovatno, da će ova današnja Altervizija, to jest predlog za formiranje koncentracione vlade Crne Gore, biti promptno odnosno odmah shvaćen i prihvaćen. Ali sam ovaj predlog ipak učinio. Zbog čega? Pa najviše zbog očekivanja, da ne kažem nade, da će neki kolektivni i demokratski subjekt, dovoljno moćan i značajan, ako ne odmah, a onda uskoro, u bliskoj budućnosti, izaći iz blaženog stanja NeSvesti, i, ipak na vreme, shvatiti i prihvatiti ovaj preventivni predlog. Neki put, to je ono najviše i najbolje, što jedan subjekt ili pojedinac uopšte može.

Milan POPOVIĆ

Komentari

ALTERVIZIJA

Neizvjesnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Između utopije i apokalipse

 

Najveći paradoks našeg vremena, jeste u tome, što je, zahvaljujući progresu u razvoju nauke i tehnologije, čovek danas, prvi put u svojoj istoriji, u mogućnosti da ostvari opšte blagostanje za sve ljude na planeti, ali on ovu mogućnost, na žalost, ne ostvaruje, zbog toga što to nije interes ekstremnih ultrakapitalista i moćnika na vlasti. Nego je njihov jedini interes, očuvanje njihove ekstremne moći, pljačke i plena. Svim, pa i apokaliptičkim sredstvima. Nuklearnim i drugim oružjima za masovno uništavanje. I ekološkom destrukcijom. Rečju, nuklearno-ekološkom, a ne biblijskom apokalipsom.

Pa je zbog toga, najveći paradoks našeg vremena, istovremeno, i najveća neizvesnost našeg vremena. Opšte blagostanje za sve ljude na planeti ili nuklearno-ekološka apokalipsa. I nestanak čoveka kao vrste. Ili, sportskim rečnikom rečeno, mrtva trka između utopije i apokalipse. I, uzgred, ova mrtva trka, možda najbolje svedoči, o svoj promenljivosti, ljudskih vremena i mnjenja. U svoj onoj pobedničkoj euforiji, poslednje decenije prošlog veka, negativan predznak, imale su i utopija, kao nemoguća, i apokalipsa, kao preterana. A danas je ona prva postala moguća i pozitivna, a ova druga ostala negativna, ali ni malo preterana.

A da bi sve ovo dobro razumeli, moramo znati, da su i najveći paradoks, i najveća neizvesnost našeg vremena, došli iz najveće kontradikcije čoveka kao vrste. Iz činjenice, da čovek kao vrsta, po svojoj prirodi, nije ni samo dobar, ni samo zao, nego da u sebi ima potencijala, i za jedno i za drugo. A ovo, opet, znamo ne iz bilo koje teorije ili dogme, nego iz istorije. U kojoj se nebrojeno puta pokazalo, da čovek ima potencijala, i za vrhove svetlosti, dobra i empatije, i za ponore tame, zla i nasilja. Te da se zbog toga, sa ovom vrstom njegovog endemskog dualizma, mora uvek računati.

A najčešće se ne računa. Nego se računa sa ovom ili onom vrstom dogmatizma. O čoveku kao uvek dobrom. Ili o čoveku kao uvek zlom. A da bi se izbeglo ovo, kao i konfuzija, koja obično prati panične prelaze iz jednog u drugo, sintetičku svest o onoj dualnoj ljudskoj prirodi i istoriji, treba dopuniti, i analitičkim uvidom, u dve različite, mada povezane, komponente i dinamike čovekovog bića. Prvoj, naučno-tehnološkoj, i drugoj, moralno-političkoj. Prvoj, koja je, videli smo, ne samo progresivna, nego, u ovoj progresivnost, čak i eksponencijalna. I drugoj, koja je, na žalost, spora, veoma spora, ako ne i regresivna.

Kraj prve četvrtine XXI veka, krajnje je vreme za osvešćivanje. I za borbu. Za blagostanje. Protiv apokalipse. Posebno zbog toga što je, od 1945., kada je prvi put upotrebljena nuklearna bomba, i od 1989., kada je prestala kakva-takva hladno-ratovska kontrola dve najveće sile nad ovim oružjem, nuklearno-ekološka apokalipsa postala svakodnevna pretnja. A alternativa i levica XX veka, državni kapitalizam, etatizam i socijal-demokratija, potrošeni, oslabljeni i kompromitovani. Na primeru SAD, mada je sličnost sa drugim zemljama velika, ovo je najbolje pokazao, Norman Solomon u svojoj izvanrednoj knjizi The Blue Road to Trump Hell iz 2025.

Upravo zbog mračnih i opasnih vremena u kojim živimo, ovu kratku kolumnu, završiću sa još jednim pozitivnim primerom. Koji čuva i razvija tradiciju vekovnih borbi za onu pozitivnu utopiju. Za opštu dobrobit i blagostanje za sve ljude na planeti. Reč je o BIEN odnosno Basic Income Earth Network, inicijativi koja je pokrenuta još danas dalekih 1980-ih, od strane hrišćanskih odnosno katoličkih socijalista u Belgiji, ali koja je, od tada do danas, postala jedna od najboljih alternativnih i progresivnih, globalnih mreža i akcija. Koju zainteresovani mogu naći i na njenoj digitalnoj adresi: basicincome.org.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Vrhovi i ponori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dvije najbolje i dvije najgore stvari u našoj maloj i jedinoj u posljednjih trideset sedam godina

 

 

Svaki izbor je delom subjektivan, delom objektivan. Tako je i sa izborom koji donosi ova kolumna. Pri tome, skrećem pažnju samo na dve važne činjenice. Prvo, autor ove kolumne je već sedamdeset jedan plus, dakle dugo i dobro pamti. I drugo, ovaj izbor napravljen je pod neposrednim uticajem velikih ubrzavanja i zgušnjavanja vremena, koja su se dogodila u poslednjih nekoliko godina i meseci.

Počeću sa dve najbolje stvari. Dve najbolje stvari, koje su se u poslednjih trideset sedam godina, od prvih obnovljenih višestranačkih izbora do danas, 1990 – 2027. dogodile u Crnoj Gori, jesu dva političko-pravna akta Skupštine Crne Gore, i to Rezolucija o građanskom miru, doneta i bukvalno pod bombama NATO pakta, 26. marta 1999. i Sporazum o promenama Ustava i integraciji Crne Gore u EU, usvojen 7. jula 2026.

I Rezolucija iz 1999. i Sporazum iz 2026. doneti su konsenzusom (skoro) svih subjekata i poslanika Skupštine Crne Gore, a to se, u našoj, vekovima šizmatičnoj, ali maloj i jedinoj, u tako značajnim stvarima, toliko retko događa. Zbog toga, ovaj svoj izbor, opširnije neću obrazlagati.

Možda još samo jedno malo potpitanje. Zar antiratni indipendizam 1990-ih, krunisan obnovom državne nezavisnosti 21. maja 2006. nije zaslužio da se nađe ispred, ili makar zajedno sa dva navedena akta Skupštine Crne Gore? Naravno da je zaslužio. Ali, da bi došao na sam vrh, mora da ispuni još jedan uslov. Unutrašnji konsenzus. Kojeg negativna hemija i koprodukcija dve mafiokratije, one Mila Đukanovića, i one Aleksandra Vučića, još uvek onemogućavaju. A do kada će tako, još uvek ne znamo.

A dve najgore stvari u Crnoj Gori, u poslednjih trideset sedam godina, nadovezuju se upravo na ovo poslednje. Prva najgora stvar je činjenica, da je u najgorim, ratnim 1990-im, većina u našoj maloj i jedinoj, fanatično sledila najgore, Slobodana Miloševića i njemu slične. Druga najgora stvar je činjenica, da jedan deo naših, najgore u regionu i svetu, sledi i dan danas. U regionu, dve rečene mafiokratije, u svetu, Donalda Trampa, globalizovanog Slobodana Miloševića. Kakav izbor. Uvek sa najgorima. Samo zbog toga što su najgori često i najmoćniji.

Srećom, istorija nikada nije, ni samo ponavljanje, ni samo promena, nego uvek neka njihova složena kombinacija. U našoj tridesetsedmogodišnjoj priči, ponavljanje je podrška najmoćnijima i najgorima. A šta je promena, i kakva, na bolje, ili na gore?

Odgovor na ovo pitanje ima dva različita, mada povezana elementa. Prvi se tiče naše male i jedine, drugi čitavog sveta. Kada je reč o našoj maloj i jedinoj, tu stvari stoje bolje nego što su stojale pre trideset godina. Zbog toga što, uprkos svemu, sledbenika najgorih, u našoj maloj i jedinoj, danas, 2027, ipak, ima manje, čak mnogo manje, nego što ih je bilo paklenih 1990-ih. Imajući na umu onaj (skoro) konsenzus, onih 71, od 74 prisutnih, od ukupno 81 poslanika Skupštine Crne Gore, onog istorijskog Sporazuma, od 7. jula 2026, sledbenici najgorih su danas, kod nas, pre egzotična manjina, nego ozbiljna politička snaga.

No, da li će tako i ostati, u današnjem, sve više globalizovanom svetu, više zavisi od ovog sveta, nego od naše male i jedine. A u ovom svetu stvari ne stoje najbolje. Na samoj polovini drugog mandata, najgoreg ikada presednika SAD, onog našeg i svetskog, globalizovanog Slobodana Milioševića, Donalda Trampa dakle, stvari su i dalje krajnje neizvesne i otvorene. Za novi fašizam. I za nuklearno-ekološku apokalipsu. Za našu malu i jedinu. I za čitav svet. A to je valjda dovoljan razlog. Za produženi otpor i borbu do kraja. Za spas naše male i jedine i spas čitavog sveta.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Crna Gora

Objavljeno prije

na

Objavio:

I leptir Ilje Prigožina. Još jedan dobar razlog za ulazak u EU

 

 

Sve do skoro, svoju ideju i predlog, da Crna Gora formira koncentracionu vladu, za ulazak u EU, najvećim delom, temeljio sam, na činjenici da je upravo ulazak Crne Gore u EU, jedan od retkih, uz to još i dvotrećinskih, i već godinama dosta stabilnih, unutrašnjih konsenzusa u našoj maloj i jedinoj. Od početka drugog mandata predsednika SAD Donalda Trampa 2025., međutim, ovom, pre svega, unutrašnjem, dodajem još jedan, vanjski razlog.

Reč je o ekstremnoj i vrtoglavoj destabilizaciji i haotizaciji svetskog sistema, koja je sa ovim mandatom usledila. Što mene, u načelu, spoznajno i intelektualno, nije iznenadilo, jer sam, kao učenik Imanuela Volerstina i Ilje Prigožina, za mogućnost odnosno verovatnoću njenog nastupanja, već dugo znao, ali me je njena spektakularna trampistička premijera, psihološki, ipak, iznenadila.

Što mi se već dešavalo. Na primer i sa raspadom Jugoslavije 1989-1991. Sećam se, i taj raspad sam, u tekstovima koji su mu prethodili, čak i nekoliko godina pre njegovog nastupanja, analitički, bio predvideo, ali me je samo njegovo nastupanje, isto tako, psihološki, iznenadilo. Valjda, ovo sam sebi kasnije tako tumačio, zbog neke neobične razlike, koja postoji između intelektualne spoznaje i životne psihologije.

Ali, da se vratim aktuelnom, trampističkom raspadu, osamdesetogodišnjeg međunarodnog sistema, uspostavljenog odmah posle Drugog svetskog rata. Za njegovo razumevanje, zainteresovane moram još jednom da uputim na teoriju haosa Ilje Prigožina. Koja polazi od krucijalne razlike između ravnotežnih stanja sistema, u kojima važe zakoni njutnovske fizike, i stanja sistema koja su daleko od ravnoteže, u kojima važe zakoni nove, postnjutnovske fizike.

Po Ilji Prigožinu, naš svet već živi u postnjutnovskim vremenima, samo što toga još uvek nije svestan, pa zbog toga još uvek pluta u haosu. U borislavpekićevskim vremenima čuda. Ili, kako to slikovito kaže, čuvena metafora pokreta leptirovih krila samog Ilje Prigožina, u vremenima i stanjima sistema koja su daleko od ravnoteže, u kojima čak i najmanji pokret leptirovih krila u Pekingu, može da izazove zemljotres u Los Anđelesu.

A ovakva haotična i poluhaotična stanja sveta, trajaće još najmanje nekoliko decenija. Kao takva, ona će sve više biti izazov, kako se to danas eufemistički kaže, čak i za najveće entitete i sile ovog sveta. O onim drugim, pa i o našoj maloj i jedinoj, da i ne govorimo. Zbog toga će, posebno za ove druge, pa i za nas, integrisanje u veće, demokratske i prijateljske entitete, biti od najveće moguće važnosti. Čak i za puki opstanak. I to je glavni vanjski razlog za ulazak Crne Gore u EU.

Da li sve ovo znači da je EU megaentitet bez nedostatka i mane? Naravno da ne. Ovi nedostaci i mane dovoljno su poznati, pa ih ovde neću ponavljati. A da li to znači da EU, za sve svoje, pa i za Crnu Goru, obezbeđuje apsolutnu zaštitu i bezbednost? Naravno da ne ni to. Zbog čega? Pa pre svega zbog toga što se ona postnjutnovska pretnja haotičnih i poluhaotičnih stanja sistema, koja su daleko od ravnoteže, nadvija i nad najvećim, a ne samo nad malim i nejakim entitetima. Pa se nadvija i nad EU. Tako da, u narednih par decenija, može da dođe u pitanje, ne samo demokratija, nego i sam opstanak EU.

Pa zbog čega onda uopšte ulazak Crne Gore u EU? Odgovor je sasvim jednostavan. Zbog toga što je, od svih spoljnopolitičkih, globalnih i civilizacijskih opcija, koje su danas pred nama, EU, za našu malu i jedinu, najbolja. Ili, to može i tako da se kaže, sa najmanje loših i najviše dobrih strana. I sa najviše izgleda za dalji pozitivni razvoj. I za najbolji mogući izlazak iz opasnih haotičnih i poluhaotičnih stanja.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo