Povežite se sa nama

Izdvojeno

TENDER KOJI JE NALJUTIO DRVOPRERAĐIVAČE: Ko ima više radnika, tome šuma

Objavljeno prije

na

Ovogodišnjim tenderom količine drveta koje se daju na korišćenje usklađene su sa brojem radnika koje ponuđač zapošljava. Iz Uprave kažu da je prošlo vrijeme kada su im privilegovani privrednici diktirali kriterijume, dok vlasnici manjih drovoprerađivačkih preduzeća tvrde da su diskriminisani

 

 

Ovogodišnji Javni poziv za davanje šuma na korišćenje, prodajom drveta u dubećem stanju, biće zaključen pretposlednjeg dana jula.  Otkako  je raspisan ne stišava se bura koju su podigli  pljevaljski drovoprerađivači,  tvrdnjama da su diskrminisani.

Mnogo šta se Pljevljacima nije dopalo u tenderu Uprave za gazdovanje šumama i lovištima (Uprava), a naročito su im, kažu, neprihvatljivi,   uslovi predviđeni tenderom i način bodovanja ponuda.  Od resornog Minsitarstva i Uprave su tražili poništenje javnog poziva, a u suprotnom će, najavljuju,  organizovati blokade puteva.

U ovogodišnjem javnom pozivu jedan od glavnih kriterijuma su tehnički i kadrovski kapaciteti ponuđača. Broj radnika je je prioritet za određivanje količine drveta za eksploataciju. Ponuđači su dužni da dostave dokaze o tehničkoj osposobljenosti, koja, između ostalog, podrazumijeva pogone za primarnu ili polufinalnu i finalnu preradu drveta, sredstva i opremu  zaštite na radu i uslove radne sredine. Dužni su i da dostave potvrdu  iz Poreske uprave  o   prosječnom broju zaposlenih radnika.

Pri vrjednovanju ponuda, 45 bodova odnosi se na tehničko vrjednovanje, a 55 bodova može se dobiti na ponuđenu cijenu.

“Maksimalnu zapreminu”, koja se dodjeljuje preduzećima sa više od 10 radnika je do 450 m³ po “prosječno zaposlenom radniku”  u 2023. godini. Do 250 m³ po “prosječno zaposlenom radniku” je limit za preduzeća, koja imaju manje od 10 zaposlenih.

Prerađivači tvrde kako su uslovima javnog poziva favorizovane firme koje zapošljavaju preko sto radnika i da će ta preduzeća moći da kupe “cjelokupni etat u Pljevljima” po početnoj cijeni.

“Mi nemamo ni teorijske šanse dođemo do sirovine bez koje nam nema rada. Kroz formu radnika došlo se do kvote od 35 bodova, što mi kroz sve druge aktivnosti, računajući i da ponudimo znatno veću cijenu, ne možemo dostići. Skoro sve privatne šume na području pljevaljske opštine su posječene, a tender za državne ako prođe u ovom obliku gasi sve pljevaljske firme”, kazali su predstavnici drvoprerađivača Monitoru.

Navodno, uslovima tendera dovedeno je u pitanje  dalje poslovanje i opstanak tih privrednih subjekata. Dovedena je, kažu, u pitanje i  egzistencija oko 400 zaposlenih. Poručuju i  da su,  uslovima koji su navedeni u Javnom pozivu,  nedvosmisleno favorizovane  tri- četiri firme iz drugih opština.

Podršku Pljevljacima dalo je više kolega iz drugih opština. Oni su, takođe,  problematizovali veliku razliku u količinama drveta,  koja se dodjeljuje u zavisnosti od broja zaposlenih radnika.

“Ako ostanu ovakvi elementi bodovanja u tenderu, doći ćemo u situaciju da će se sve male kompanije zatvoriti, a u državni budžet se sliti mnogo manje sredstava. Tražimo da se napravi neko prelazno rješenje”, saopštili su privrednici na nedavnom sastanku.

Pozivaju da budu vraćeni uslovi iz prošlogodišnjeg javnog poziva koji je, kažu, iako nije bio idealan, proizašao iz kompromisa sa privredom.  Mogućnost određenog kompromisa najavio je prije nekoliko dana i ministar poljoprivrede Vladimir Joković. Obećao je da će organizovati sastanak sa predstavnicima drvoprerađivača i komisijom koja je pripremila tender,  kako bi se našlo rješenje kojim bi svi bili “pomalo zadovoljni ili pomalo nezadovoljni”.

Međutim, kako za Monitor kaže izvršni direktor Uprave Miloš Rajković, od kompromisa nema ništa.  Optužbe, koje je čuo minulih dana, obašnjava on, “mogu biti samo materijal za novinske priče namijenjene manipulaciji javnosti”.

“Te burne reakcije i zamjerke dijela drvoprerađivača, povodom nedavno objavljenog Javnog poziva, nijesu materijal za Upravu. Amnezija koja je zavladala kod pojedinih drvoprerađivača govori nam da su motivi, ništa drugo do lična korist i profit, uz postavljanje ultimatuma da kreiraju javne pozive po sopstvenoj mjeri, kako su to činili nekada”, poručuje Rajković. “Ukoliko žele da njihovi pogoni rade, sirovine za njihov rad ima, jer je Javnim pozivom ponuđena i više nego dovoljna količina, koju moraju da plate, kao i svi drugi. Džabe dobiti neće ništa i ne može više niko biti privilegovan.”

On kaže da je završeno sa trendom  “da drvoprerađivači diktiraju uslove za zloupotrebu državnog resursa, van prostorija Uprave”.  Sve odluke, uključujući i javni poziv, odnosno način bodovanja i kriterijume su, tvrdi Rajković, zakonite i pravedne. A omalovažavanja, prozivke, prijetnje i ucjene neće, tvrdi, dovesti do poništenja tendera.

“Proteste najavljuje  dio onih koji, nakon završenih radova u šumi, ostavljaju puteve u katastrofalnom stanju, što mogu posvjedočiti i građani na tim područjima. Njihov patriotizam se ogleda u ostvarivanju ogromne dobiti za sebe, a da se, pritom, ne udostoje da ulože u infrastrukturu. Takođe, nezainteresovanost i ignorisanje da godinama unazad učestvuju u gašenju šumskih požara, a da ne govorimo o propustima u slučaju uspostavljanja zakonom propisanog šumskog reda”, podsjeća izvršni direktor Uprava na grijehe vlasnika preduzeća za drvopreradu.

Većina onih koji su nezadovljni količinom sirovine na lagerima svojih pilana, objašnjava Rajković za Monitor, u šumi imaju na hiljade kubika, koji propadaju i nanose štetu. Prema njegovom riječima, “to se dešava zbog malog broja zaposlenih i lične pohlepe, jer uzimaju količine koje sa minimalnim brojem radnika nijesu u stanju da izvezu iz šume i prerade”. Potom, kaže on, ti isti drvoprerađivači, podnose zahtjeve za produženje ugovora, pojedini i po nekoliko puta za isto odjeljenje.

“Isti ti, uvredljivo male cijene nude vlasnicima privatnih šuma,  konstantno smanjuju broj zaposlenih i uslove rada, dok želja za što većim brojem kubika ostaje ista i stalno raste. Podsjećam da je svrha davanja državnih šuma na korišćenje razvoj šumarstva i drvne industrije u Crnoj Gori, pa samim tim i veća zaposlenost u toj  oblasti. Zbog toga je jedan od kriterijuma za bodovanje u tenderu i broj zaposlenih radnika, kako bi se stimulisalo da drvoprerađivači zapošljavaju radnike i povećao stepen zaposlenosti u ovoj oblasti, a ne mehanizam za sticanje lične koristi i profita na štetu državnog budžeta”, objašnjava direktor Uprave.

Šume u državnoj svojini daju se na korišćenje, ove godine, u područnim jedinicama Pljevlja, Rožaje, Berane, Žabljak, Kolašin, Plužine, Bijelo Polje, Andrijevica, Podgorica, Danilovgrad, Nikšić, Plav, Šavnik i Petnjica. Iz Uprave  su saopštili su da će se javnim pozivom rasprodati 325.000 kubika drveta, a trećina od toga je na području pljevaljske opštine.

                                                                             Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

FOKUS

HAPŠENJE DUŠKA GOLUBOVIĆA: Tajne tajnog agenta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mnoge afere u kojima se pominje ime Duška Golubovića ostale su van dometa pravosuđa, ili nijesu rezultirale punim razotkrivanjem. Ostale su tek  fragmenti  vremena u kom je bilo nemoguće razaznati granicu između nadzemlja i podzemlja.  U ovom procesu, pravosuđe bi moralo makar utvrditi  kako je bivši tajni agent Golubović postao bivši policajac, koji vozi Lamborđini po Podgorici . Koje su mu političke veze i poslovi to omogućili

 

 

Duško Golubović,  kontroverzni  bivši dugogodišnji tajni operativac  čije ime je  vezano za brojne  afere tokom Đukanovićevog režima, u novije doba poznat i kao bivši policajac, koji vozi Lamborđini po Podgorici, uhapšen je u petak, 9. maja, po nalogu Specijalnog državnog tužilaštva (SDT).

Tužilaštvo ga  tereti za pranje novca stečenog kriminalnim aktivnostima, odnosno švercom cigareta. Istražni sudija Goran Šćepanović  odredio mu je  pritvor od 30 dana zbog opasnosti od bjekstva i uticaja na svjedoke, a na predlog specijalne tužiteljke Tanje Čolan Deretić.

Golubović je  negirao krivicu, kao i bilo kakvu povezanost sa kriminalnim aktivnostima. Izjavio je da ukoliko mu nađu “samo jedan događaj, jednu radnju, jedan datum, jedan poziv ili jednu poruku”, neće biti potrebno da mu Crna Gora sudi, jer će se sam osuditi.

Njegov advokat Velibor Marković problematizovao je to što se, kako tvrdi, u spisima  policije i tužilaštva proizvoljno navodi da se radi o kriminalnoj aktivnosti krijumčarenja cigareta, bez bitnih obilježja tog djela. “Stavlja mu se na teret krivično djelo pranje novca od kriminalne aktivnosti putem krijumčarenja cigareta, ali je potpuno nepoznato kada se ta kriminalna aktivnost dešavala…Krivično djelo pranje novca je predikatno krivično djelo, njemu mora da prethodi neko drugo krivično djelo iz kog potiče pribavljena protivpravna imovinska korist. Toga nema”, naveo je Marković.

Na kojim se sve dokazima bazira optužba tužilaštva protiv Golubovića, te hoće li optužnica biti potvrđena pred sudom i rezultirati presudama, pokazaće vrijeme. Odavno je  i golim okom vidljivo nešto drugo. Duško  Golubović spada u onu  ne malu kategoriju policijskih funkcionera čija je imovina vrtoglavo porasla tokom proteklih decenija,  uz skromnu policijsku platu.

Kako je bivši agent ANB i službenik Uprave policije, sa nekoliko stotina eura mjesečnih prihoda postao sinonim za bogatstvo, koje je sticao naočigled institucija decenijama, pitanje je koje i dalje čeka institucionalni odgovor. Nakon njegovog hapšenja, Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) pozvala je tužilaštvo da istraži sve Golubovićeve sumnjive transakcije.

„Posebno ističemo potrebu da  istraga obuhvati sve finansijske transakcije koje su dovele do naglog i značajnog uvećanja Golubovićeve imovine, uključujući i one koje su se odvijale preko članova njegove porodice i koje mogu da upućuju na sumnju u veze sa državnim funkcionerima”, naveli su iz MANS-a.

Ta organizacija je ranije objavila istraživanje o tome kako je porodica  Duška Golubovića došla  do imovine vrijedne najmanje milion eura, uključujući  luksuzne stanove i skupocjena vozila, iako ne postoje javno dostupni podaci koji bi objasnili porijeklo tih sredstava. Iz MANS- a  su tada dostavili tužilaštvu tu dokumentaciju.

SDT je, objavljeno je, otvorio i finansijsku istragu protiv Golubovića. Prema podacima Uprave za nekretnine, u koju je Monitor imao uvid,  na svu imovinu Golubovića u Podgorici  na dan njegovog hapšenja upisana  je mjera zabrane raspolaganja, po nalogu SDT.

Golubović, prema katastru, u Podgorici, u Donjoj Gorici,  posjeduje duplex od 234 kvadrata, za koji je kao osnov sticanja upisano –  nasljeđe. Na istom listu nepokretnosi upisane su i pomoćna zgrada (179 kvadrata) , nestambeni prostor (151kvadrat),  garaža (26 kvadrata) i pomoćni objekat (15). Kao osnov njihovog sticanja navodi se građenje, a objekti su pod teretom i zbog toga što nemaju dozvolu.

U Donjoj Gorici, Golubović posjeduje i vinograde i pašnjake, na koje je takođe stavljena zabrana raspolaganja od strane tužilaštva.

U centru grada, u naselju Kruševac, bivši tajni agent posjeduje poslovne zgrade u privredi od  906 kvadrata koje je upisao u novembru 2020. godine. Od ranije na istoj lokaciji  posjeduje i garažno mjesto, na koje je upisana mjera zabrane rasopolaganja.

Zabrana je stavljena je i na imovinu njegovog sina Luke Golubovića  u Podgorici, u naselju Kruševac,  gdje, prema listu nepokretnosti, posjeduje prizemnu zgradu sa dvije etaže podruma.

Osim Podgorice, Golubović zvanično posjeduje i imovinu na Žabljaku. Na Čarkovom polju ima hiljade kvadrata šume. Takođe, ima  vikendicu od 66 kvadrata, stambeni prostor od 59 kvadrata, i nestambeni prostor od 57 kvadrata. Na toj imovini kao teret upisan je kredit u Hipotekarnoj banci od 250 hiljada eura, koji su uzeli Golubovićev sin Luka i kćerka Sara kod Hipotekarne banke. O tom kreditu MANS je, između ostalog, dostavio dokumentaciju SDT.

Na Žabljaku, u  Kovačkoj dolini, prema podacima katastra, Golubović ima još jednu vikendicu od 127 kvadrata i stambenu zgradu površine 63 kvadrata, na oko hiljadu kvadrata zemljišta. Zanimljivo je da je Goluboviću od strane SDT zabranjeno da raspolaže tom  imovinom još u maju prošle godine,  ali u okviru procesa koji se vodi protiv bivšeg visokog policijskog funkcionera Zorana Lazovića, odnosno njegovog sina Petra.

Prema podacima Uprave za nekretnine, u koju je Monitor imao uvid, na tu imovinu stavljena je zabrana raspolaganja, jer je, kako smatra SDT, zemljište od 903 kvadrata na kojem se nalazi porodična kuća od 63 kvadrata u „faktičkom vlasništvu Petra Lazovića“.  Koja uz to nema dozvolu. Na istom potezu izgrađena je i stambena zgrada spratnosti P+PN 76 kvadrata, koja je,  kako tvrdi tužilaštvo, u „faktičkom vlasništvu“ Marka Lazovića, drugog sina Zorana Lazovića.

Imena Zorana Lazovića, bivšeg visokog funkcionera u bezbjednosnom sektoru kome se sudi zbog organizovanog kriminala, i Duška Golubovića ne pominju se skupa samo u katastru. Golubović je bio je najbliži saradnik Lazovića, a obojica su  napustili  ANB početkom 2015. godine, da bi  opet , nakon četiri godine mirovine, nastavili karijeru u Upravi policije.

Lazović i Golubović napustili su službu jer je tokom 2015. reforma bezjednosnog sektora bila ključni uslov NATO-a za prijem Crne Gore u taj savez. Do tada, njihova su se imena često skupa pominjala i u brojnim aferama.

Monitor je mnogo puta pisao o dva interesno kriminalno bezbjednosna klana bivšeg režima. Golubović i Lazović su navodno pripadali  klanu Grand,  koji su kako se nezvanično moglo čuti, navodno predvodili bivši ministri inostranih poslova Milan Roćen i Igor Lukšić. Moć Granda vezivala se za unosne  poslove građevinske kompanije Bemaks, čiji se vlasnici danas pred pravosuđem dovode u vezu sa švercom cigareta.  Nasuprot se nalazio interesni klan Mojkovac, takođe povezivan sa poslovima cigaretama, a koji su navodno predvodili nekadašnji premijer i bivši šef ANB-a Duško Marković i Veselin Veljović, bivši šef policije kome se takođe sudi .  Svi oni su više puta demantovali postojanje klanova i njihovo učešće u njima.

Golubović je, o čemu je Monitor pisao, između januara i juna 2007. bio pod mjerama nadzora Uprave policije. U istom periodu  bio je  u kabinetu Milana Roćena savjetnik za bezbjednost i rukovodilac Službe za informativno-tehničku i bezbjednosnu podršku Ministarstva vanjskih poslova. “ Golubović je, nakon što je Vladan Joković u ljeto 2010. postao direktor ANB-a, sklonjen iz sektora za borbu protiv organizovanog kriminala na drugu, manje značajnu dužnost, navodno jer su se o njemu u negativnom kontekstu raspitivali iz izvjesnih međunarodnih krugova”, pisao je naš nedjeljnik.

Golubovićevo ime pominjalo se  i u aferi Listing , nakon što je u decembru 2011.,   objavljena navodna telefonska komunikacija Darka Šarića sa Lukšićem i Roćenom. Listing Golubovića bio je predmet rasprave članova Odbora za bezbjednost, kada je Veljović pokazao taj dokument u Skupštini. Kazao je da je policija sačinila listing Golubovića, koji je u to vrijeme bio službenika ANB-a, na zahtjev jedne strane policijske organizacije. Rezultat istrage bio je da se radi o falsifikatima, ali javnost nikada nije obaviještena  ko je bio  falsifikator i  za čiji interes.

Da su postojali sukobi i trvenja na relaciji dva interesna tabora u vrijeme Đukanovićevog režima, svjedočili su u narednim godinama i drugi događaji, u kojima se pominjao Golubović.

Dva napada na Golubovićevu imovinu, u Kosmajskoj ulici, i na lokal Makijato u Siti kvartu, koji je u jednom periodu bio u vlasništvu njegove supruge Danijele Golubović, nikada nijesu rasvijetljeni od strane policije kojom je rukovodio Veljović.  Tu je i napad na lokal Grand, koji je važio za mjesto okupljanja pripadnika navodnog Roćenovog klana, po kom je i dobio ime.

Golubovićevo ime pominjalo se i u vezi sa listingom telefonskih poziva narkobosa Nasera Keljmendija, kome se sudi na Kosovu.  Da Golubović jeste bio u kontaktu sa Keljmendijem, potvrdili su i  Veljović i  Joković  na jednoj od sjednica Odbora za bezbjednost i odbranu. Joković je kazao da je veza sa licima kalibra Keljmendija sastavni dio Golubovićevog posla.

Njegovo ime pominjalo se i u aferi oko navodne paraobavještajne službe koja je imala zadatak da prati i kompromituje opozicionare, diplomate, sudije, kritičare režima. Nebojša Medojević, tada član skupštinskog Odbora za bezbijednost tvrdio je da tu službu kontroliše Roćen i da je Golubović, pored Zorana Lazovića, važan njen dio.  Prema Medojevićevim tvrdnjama, oni su bili  veza sa grupom oficira, specijalizovanih za špijunažu, koji su godinama navodno radili „u paralelnoj tajnoj službi za potrebe Roćena i Mila Đukanovića”.

Golubović je nedavno saslušan i u okviru istrage o ubistvu Duška Jovanovića.

Osim u starim aferama, Golubovićevo ime pominje se i u novim skaj prepiskama. Golubović kontroliše sve kamione koje iz barske luke izlaze sa ilegalnim cigaretama, tvrdio je jedan od učesnika tog nezakonitog posla, strahujući da nekadašnji tajni agent ne pokvari kombinacije kriminalne ekipe za koju je radio”, objavile su Vijesti.

“Članovi te grupe o tome pišu na nekada zaštićenoj telefonskoj Skaj aplikaciji, pa konstatuju da Golubović cigarete Marble iz skladišta u barskoj luci vadi za Šiptara, navodi list.

Golubović je pred istražnim sudijom ustvrdio da nikada nije koristio skaj aplikaciju. Takođe, njegov advokat tvrdi da Golubović ima svu neophodnu dokumentaciju koja se tiče njegove imovine.

Duško Golubović je u penziju otišao u ljeto 2023. godine. Zahtjev za odlazak podnio je  nakon što je u aprilu te godine odlukom tadašnjeg koordinatora SBPOK i načelnika Specijalnog policijskog odjeljenja Predraga Šukovića formalno prestao da postoji taj Odsjek u organizacionoj šemi UP, u kom je Golubović bio raspoređen.

Njegov dugogodišnji kolega Zoran Lazović uhapšen je u aprilu 2024.  Dio opozicije još je tada počeo da problematizuje to što je Golubović i dalje na slobodi, tvrdeći da mu u tome pomažu i veze i sa novom vlašću.

Da Golubović utiče na PES i kadrira u vlasti skupa sa Sretenom Kankarešem, navodnim ujakom premijera Milojka Spajića, tvrdili su u kontinuitetu bivši premijer Dritan Abazović i lider PzP-a Nebojša Medojević. Iz PES-a su to demantovali.

Nakon Golubovićevog hapšenja, na mreži Iks oglasio se  poslanik PES-a Miodrag Laković, sa romantiziranom storijom o razvoju tri policijske karijere od kojih je jedna Golubovićeva, a druga njegova. Nakon kritika iz civilnog sektora,  objasnio je da sa Golubovićem bio kolega davne 1992. godine, ali da su im se nakon toga razišli putevi i da nisu imali bilo kakav kontakt. Kazao je i da nema informacije da je bilo ko od članova PES-a bio blizak sa njim, ali je potvrdio poznanstvo Golubovića i Kankaraša. “Ono što se imputira jednoj rođačkoj vezi premijera Spajića mislim da je poznanstvo koje je ne mogu reći kojeg intenziteta, ali da je potpuno jedan benigni odnos u nekom građanskom smislu”, saopštio je.

Mnoge afere u kojima se pominje ime Duška Golubovića, ostale su van dometa pravosuđa, ili nijesu rezultirale punim razotkrivanjem.  Ostale su fragmenti  jednog vremena u kom je teško bilo razaznati granicu između bezbjednosnog sektora i organizovanog kriminala. Taj sistem nijesu kreirali ni Golubović, ni Lazović, iako su bili njegov važan dio.  Za punu istinu o tom sistemu, potrebno je stići do samog vrha bivšeg režima.

U ovom procesu, pravosuđe bi moralo  rasvijetliti makar jednu crnogorsku javnu tajnu – kako je tajni agent Golubović postao poznat kao bivši policajac, koji vozi Lamborđini po Podgorici .  Koje su mu političke veze i poslovi to omogućili.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

CRNA GORA BEZ SISTEMSKE STAMBENE POLITIKE: Po mjeri bogatih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema procjenama Udruženja podstanara, u Crnoj Gori preko 30.000 porodica nema svoj krov nad glavom. Polovina živi u Podgorici, u kojoj se cijena zakupa jednosobnog stana kreće od 400 do 1000 eura. Podstanarska mjesečna primanja u prosjeku su manja. A obećanje vlasti o Veljem brdu kao novom gradu po mjeri čovjeka, sve nerealnije

 

 

Da je ove sedmice još jedna porodica završila na ulici, obavijestili su javnost iz Udruženja podstanara Crne Gore. Maloljetna djeca, roditelji invalidi, radno polovično sposobni.

,,Nijesu uspjeli da redovno izmire obaveze. I to je bio dovoljan razlog da budu izbačeni, bez alternative, bez podrške, bez pitanja. Nema mjesta za slabog u zemlji koja okreće glavu od ljudi”, ističe se u saopštenju Udruženja podstanara.

Da u Crnoj Gori, koja je samo u Ustavu država socijalne pravde, ovo nije rijedak slučaj govori za Monitor Dragan Živković, iz Udruženja podstanara: ,,Nažalost, ovakve situacije nijesu rijetkost – i to govorimo već godinama. Upozoravali smo, pisali, apelovali, ali naš glas se uglavnom gasio kao eho u pustinji. Dok se institucije prave nijeme, mi svakodnevno primamo pozive ljudi koji su pred izbacivanjem iz stana, porodica koje završe na ulici, djece koja se sele iz stana u stan bez stabilnosti i sigurnosti, osoba sa invaliditetom koje ostaju bez minimuma dostojanstva”.

Prema podacima MONSTAT-a iz 2011. godine, oko 18.425 porodica (približno 60.000 ljudi) živjelo je u podstanarskim uslovima. Podaci sa posljednjeg popisa iz 2023. o broju podstanara još su nedostupni. Prema procjenamam Udruženja podstanara u Crnoj Gori danas preko 30.000 porodica nema svoj krov nad glavom. Polovina od njih živi u Podgorici.

U Podgorici su posljednjih godina cijene stanova u vrtoglavom rastu. Prema podacima MONSTAT-a, prosječna cijena kvadrata u novogradnji u Podgorici iznosila je 1.824 eura u trećem kvartalu 2024. godine – što predstavlja nevjerovatno povećanje od čak 65,8 odsto u odnosu na isti period 2019. godine. U skladu sa tim u Podgorici je teško naći jednosobni stan ispod 400 eura, a cijene se kreću i preko hiljadu.

Prema podacima Udruženja podstanara ovu grupu uglavnom čine socijalno ranjive kategorije: samohrani roditelji, penzioneri s minimalnim penzijama, osobe sa invaliditetom,  raseljena i interno raseljena lica, radno nesigurne grupe i građani koji rade na crno ili za minimalac, mladi koji žele da se osamostale, ali nemaju šansu za to. Većina njih ne može računati na zvanične ,,prosječne plate” već primanja podstanarskih porodica se kreću od 300 do 500 eura.

Cijene kvadrata se svakodnevno mijenjaju, a trendovi se oblikuju pod uticajem stranih kupaca, neregulisane gradnje i nepostojanja državne kontrole ili strategije stanovanja. Podstanari nemaju pristup analizama, ne postoji javna baza podataka o zakupu, niti ikakav mehanizam koji bi im omogućio da prate tržište i planiraju budućnost. ,,Sve to dovodi do stanja potpune nesigurnosti – podstanari ne znaju hoće li sljedećeg mjeseca moći da ostanu u istom stanu, da li će im kirija porasti, ili će završiti na ulici”, navodi Živković.

On dodaje da država trenutno ne preduzima gotovo ništa suštinsko kada je u pitanju zaštita podstanara u Crnoj Gori. Iako postoje određeni oblici socijalne pomoći, poput materijalnog obezbjeđenja i jednokratnih davanja, kaže Živković, oni su privremeni, selektivni i ne rješavaju korijenski problem – a to je nedostatak sistemske politike stanovanja.

,,Umjesto da prepozna ovaj problem kao strateški izazov – jer se tiče života više od 30.000 domaćinstava u Crnoj Gori – država ga tretira kao marginalnu socijalnu kategoriju, često prepuštajući sve tržištu koje je neregulisano, divlje i potpuno neosjetljivo na socijalne posledice”, navodi Živković i dodaje da se sve to dešava ,,dok se masovno grade nove zgrade koje ni po cijeni ni po namjeni nijesu namijenjene domaćem stanovništvu, već prvenstveno tržištu luksuznih stanova i interesima stranih investitora. Na taj način država aktivno učestvuje u izgradnji Crne Gore kao mjesta za bogate, dok njeni građani sve češće ostaju bez doma”.

Da vlast, bar ponekad, misli i na ovu kategoriju stanovništva, pokazala je, sedmicu prije podgoričkih izbora, u septembru prošle godine. Tada su premijer Milojko Spajić i  ministar prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine Slaven Radunović, predstavili program Vlade za rješavanje stambenih potreba građana pod povoljnim uslovima. Naslovljen je – Velje brdo – novi grad po mjeri čovjeka. Obećali su mnogo toga, a prvenstveno da će se riješiti problem podstanara kojih je najviše u Podgorici, kao i da će mladi koji treba da grade porodice konačno moći da dođu do stana.

Velike planove poremetilo je neusvajanje Prostorno urbanističkog plana za Podgoricu, pa premijerovo obećanje o prvim useljenjima sredinom 2026. postaje sve nerealnije. Kao i tri i po milijarde koje treba da budu uložene u ovaj projekat.

U isto vrijeme iz Unije slobodnih sindikata promovisali su kampanju Za miran san, socijalni iliti državni stan. Vladi su predočili model socijalnog stanovanja grada Beča, koji kao primjer dobre prakse.  Po tom modelu zakup socijalnog stana bi se kretao ispod 100 eura. Iz Unije su objasnili da bi za 25 odsto novca koji je planiran za Velje brdo moglo da se izgradi 20.000 stambenih jedinica širom Crne Gore.

Međutim, u Vladi imaju drugačije računice pa je premijer objasnio da će kvadrat stana iznositi 1.000 eura, sa minimalnom kamatom za crnogorske uslove od 1,2 odsto godišnje. Za trosobne stanove od 100 kvadrata, mjesečnu rata će iznositi 390 eura, na 30 godina otplate. Za stan od 60 kvadrata mjesečna rata biće 290 eura.

Iz Udruženja podstanara tvrde da je za većinu podstanara kupovina stana putem kredita i dalje potpuno nedostižna opcija. Objašnjavaju da to nije samo rezultat visokih cijena nekretnina, već i kombinacija više nepovoljnih faktora: strogi bankarski uslovi, visoko učešće, kratki rokovi otplate, promjenjive kamate – sve to čini stambeno zaduživanje privilegijom onih sa sigurnim i iznadprosječnim primanjima.

Banke traže redovna, stabilna i visoka primanja, a upravo to većina podstanara nema. Čak i oni koji rade, često su prijavljeni na minimalac ili rade u sivoj ekonomiji, što ih automatski diskvalifikuje za stambene kredite. Učešće od 10–20 odsto na stan koji košta 80.000 eura znači potrebu za 8.000–16.000 eura gotovine – što je za većinu podstanarskih porodica potpuno nezamislivo. U toj računici i projekat vijeka Velje brdo bio bi nedosanjani san za mnoge podstanarske porodice.

Dosadašnja rješenja kao državni programi, poput “1000+” stanova takođe nijesu rješenje za podstanare. Iz Udruženja kažu da su iako deklarativno namijenjeni ,,mladima i socijalno ugroženima”, u praksi uslovi toliko rigidni da ih upravo najugroženiji ne mogu ispuniti. Ispada da, kako tvrde iz Udruženja, državni programi funkcionišu kao pomoć onima kojima ona ne treba, a one kojima je potrebna ostavlja bez šanse.

Živković objašnjava da pored visokih kirija i potpunog nedostatka pravne zaštite, podstanari u Crnoj Gori svakodnevno žive u stanju stambene nesigurnosti koje duboko zadire u njihovo osnovno ljudsko dostojanstvo.

,,To je svakodnevno odricanje od života kakav zaslužujemo. Ljudi se odriču osnovnih potreba da bi platili kiriju: ne idu kod ljekara jer nemaju za participaciju, djeci uskraćuju vannastavne aktivnosti, hrane se lošije, ne mogu planirati budućnost niti imati osjećaj sigurnosti. Život u podstanarstvu postaje vječno stanje privremenosti. Ljudi žive u koferima, bez mogućnosti da opreme dom, da kupe zavjese ili knjige, jer ne znaju da li će za mjesec dana morati da se sele. Emocionalni stres, stalna nesigurnost i osjećaj bezvrijednosti ostavljaju ozbiljne posljedice po mentalno zdravlje”, nabraja Živković.

Dodaje da je ovo nije pitanje tržišta već prava na dostojanstven život: ,,Zato tražimo da se stambeno pitanje više ne tretira samo kao ekonomska tema, već kao temeljno ljudsko pravo. Jer dom nije luksuz – to je osnov čovjekove sigurnosti, slobode, zdravlja i dostojanstva. A trenutno, desetinama hiljada ljudi u Crnoj Gori, to pravo se sistematski uskraćuje”.

Institucije na sve vapaje podstanara ćute i već godinama imamo sistematsko zanemarivanje ovih po mnogo čemu obespravljeneih građana. Zato je Udruženje podstanara za 25. maj najavilo početak protesta ispred Skupštine Crne Gore.

Neki od zahtjeva su da država usvoji zakone koji štite podstanare i garantuju maksimalnu cijenu najma koja je u skladu s prosječnim prihodima građana Crne Gore. Država mora započeti projektovanje i izgradnju stambenih objekata koji će biti dostupni podstanarima po pristupačnim cijenama. Uvođenje zakona koji štiti podstanare od nezakonitih otkaza ugovora o najmu i prisilnog iseljavanja bez pravovremenog obavještenja. Uvođenje registra stanova za iznajmljivanje, kako bi podstanari imali pristup jasnim i transparentnim informacijama o uslovima najma…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST PRED TEŠKIM IZBOROM: Pare ili aerodromi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četiri vlade i šest godina prošle su od kad Aerodromi Crne Gore čekaju  neophodan proces  modernizacije. Izgleda da su u Vladi “prelomili”: Aerodromi će  otići u višedecenijski zakup jer je državnoj kasi neophodan novac od predviđene koncesione naknade

 

 

Manje od mjesec dana dijeli nas od odluke koja bi mogla dominantno uticati na budućnost avio saobraćaja i, posredno, na kvalitet i dostupnost najprestižnijeg/najskupljeg segmenta turističke ponude u Crnoj Gori.

Vlada će nakon 9. juna  saopštiti da li aerodrome u Podgorici  i Tivtu predaje u tridesetogodišnji zakup jednom od dvoje potencijalnih koncesionara koji su predali formalne ponude. Ili će država preuzeti brigu o razvoju jednog od najznačajnijih djelova ovdašnje saobraćajne infrastrukture.

Postoji, doduše, i treća mogućnost – da se proces finalizacije tendera dodatno prolongira zbog mogućih protesta i sudskih postupaka koji se najavljuju sa raznih strana. Nezadovoljstvu lokalnih zajednica (u čemu prednjači Tivat) i sindikata pridružili su se prošle nedjelje i predstavnici francusko-turskog konzorcijuma  Aeroports de Paris TAV .

Iako su od početka tenderskog procesa nezvanično slovili za favorite po pitanju izbora budućeg koncesionara , ADP-TAV su na samom kraju višegodišnjeg procesa odustali od podnošenja ponude. Za razliku od konkurenata – Incheon International Airport Corporation iz Južne Koreje i Corporación América Airports S.A. iz Luksemburga.

Odluku su, u pisanoj formi, obrazložili nezadovoljstvom poslednjim odlukama Vlade (Tenderske komisije na čijem je čelu potpredsjednik Vlade Nik Đeljošaj). Između redova su najavili mogućnost  pokretanja sudskog postupka. “Tokom cijelog procesa dosljedno smo ukazivali na naše zabrinutosti putem formalne komunikacije, te izričito zadržavamo sva svoja prava u tom pogledu”, saopštili su.

Obraćanje ADP-TAV-a navelo je regionalne analitičare aviosaobraćaja da iskažu ozbiljne sumnje u mogućnost da se tender okonča. “ Nedostatak jasne komunikacije i transparentnosti u ovoj fazi procesa stvara dodatni rizik da će koncesija završiti u pravnom vakuumu, s mogućnošću žalbi i sporova koji bi mogli produžiti realizaciju projekta na neodređeno vreme”, piše Predrag Vučetić na portalu Aero.rs. “Crnogorski aerodromi bi mogli ostati bez  potrebnih investicija i modernizacije i dodatno smanjiti konkurentnost u okruženju, dok bi država propustila priliku da dobije ozbiljnog i pouzdanog partnera”.

To bi, između ostalog, značilo da će krovovi aerodroma u Podgorici  Tivtu nastaviti da prokišnjavaju, a građani Crne Gore u svijet letjeti – iz Tirane.  Dok će ovdašnja divlja ljepota  ostati nedostupna turistima koji ne žele da se odreknu komfora i vremena da bi stigli na željenu destinaciju.

Ponuđeno obrazloženje iz Pariza  sugeriše i  da je Vlada prije nego se srela sa konačnim ponudama koncesionara, prelomila po pitanju buduće odluke. Aerodromi će otići  u višedecenijski zakup jer je državi što prije potreban novac od predviđene koncesione naknade. Na isto ukazuju najavljene, pa pod pritiskom čelnika opština Zeta I Tivat, povučene izmjene propisa o načinu podjele koncesione naknade između lokalnih i državnih vlasti.

Zato je valjda, po tvrdnjama ADP-TAV, u završnoj fazi tenderskog postupka došlo do nenajavljenih izmjena ključnih odredbi u finalnoj verziji Ugovora o koncesiji, a posebno u vezi sa jednokratnom koncesionom naknadom.

“Nova formulacija predviđa obavezu uplate značajnog i nepovratnog iznosa od strane budućeg SPV-a u roku od 30 dana od potpisivanja Ugovora o koncesiji čak i u slučaju da Ugovor ne stupi na snagu…”, navode.

Dodatni problem donijelo je saznanje da je „prvobitno predviđeni drugi krug komentara i primjedbi na Ugovor o koncesiji, jednostrano i bez adekvatnog obrazloženja izostavljen iz procesa“. Tako su, požalili su se ovdašnjoj javnosti  iz francusko-turskog konzorcijuma, investitorima nametnute značajne izmjene u posljednjem trenutku bez mogućnosti komentara i pregovora:  „Što je u direktnoj suprotnosti sa tenderskom dokumentacijom… Zadržavanje ove naknade bez izvršenja ugovornih obaveza moglo bi biti u suprotnosti sa principima restitucije, zabrane neosnovanog obogaćenja i zakonite primjene ugovornih kazni“.

Iz Vlade se nijesu izjasnili na te primjedbe.  Ipak, u medijima su se pojavile tvrdnje da se An Mari Maske, francuska ambasadorka u Crnoj Gori srela sa Milojkom Spajićem kako bi mu u četiri oka predočila nezadovoljstvo Pariza  i podsjetila , navodno, na neka obećanja crnogorskog premijera po pitanju budućeg upravljanja aerodromima. Što bi moglo da znači da pitanje koncesija uz lokalnu  dobija i međunarodnu  dimenziju.

Kako je sve počelo? U avgustu 2018.  je Vlada Duška Markovića, iznenada  obznanila početak javne rasprave o valorizaciji aerodorma. Javna rasprava je okončana  10. septembra, a tadašnja Vlada je, uprkos brojnim primjedbama da  možemo sami upravljati jednim od rijetkih profitabilnih državnih preduzeća,  odlučila da započne proceduru izbora koncesionara.

Premijer Marković je tadašnje stanje na tivatskom aerodromu nazvao zastiđem objašnjavajući kako ,,avioni treba da slijeću na svakih deset minuta, a ne na svakih pet-šest sati…“. Potvrdilo se da netačna premisa (tivatski aerodrom imao je i više od 40 slijetanja dnevno) vodi do pogrešnog zaključka.

Vlada je tvrdila da je koncesionar neophodan da bi obezbijedio novac za modernizaciju aerodroma. Uprava Aerodroma ponudila je drugačiju priču. Na računima kompanije leži skoro 30 miliona eura, objavili su.  Uz 32 miliona koja im je obećala Vlada, na ime isplate dijela dugova Montenegroerlajnsa, Aerodromi  imaju dovoljno novca da finansiraju „najveći dio“ potrebnih ulaganja u modernizaciju aerodroma, saopštili su. Ostatak su planirali obezbijediti kreditom od Evropske banke za razvoj (EBRD).

Prema procjenama EBRD-a u crnogorske aerodrome trebalo je uložiti oko 75 miliona da bi se, do 2030. godine, iz te investicije generisao profit od skoro 350 miliona. Jedina obaveza Vlade bila je da ne proda aeorodrome dok traje kreditni aranžman. „Do realizacije ovog projekta nije došlo jer nijesmo imali saglasnost Vlade“, saopštio je tadašnji izvršni direktor Danilo Orlandić.

Vlada je imala drugačije planove. Obznanili su kako od koncesionara očekuju jednokratnu uplatu od makar 100 miliona i godišnje koncesione naknade od najmanje 10 odsto godišnjeg prihoda. Pokazalo se da su potcijenili vrijednost imovine za koju su tražili zakupca. Interesovanje tokom tenderskih pretkvalifikacija podstakle su ministra Nurkovića da podigne ljestvicu očekivanja i najavi  da će potencijalni koncesionari na ime jednokratne naknada ponuditi između 150 i 200 miliona  i  za račun države izdvojiti  15 ili 20 odsto godišnjih prihoda.

To su, ipak, ostala samo obećanja. Na tender raspisan 2019. stigle su ponude četiri kvalifikovana ponuđača. Iz Vlade su najavili da će “početkom februara“ 2020. biti objavljen Prijedlog koncesionog ugovora , a jednokratni prihod od koncesije ukalkulisan je u budžet za 2020. godinu. Onda je došla korona, pa izbori i promjena vlasti. Tender je ostao otvoren, jadan od kvalifikovanih ponuđača je, u međuvremenu, promijenio vlasnika i odustao od planiranog posla.

Spajićeva Vlada u decembru prošle godine odlučuje da posao privede kraju. Na ovaj ili onaj način, najavili su. Mada je svima bilo jasno da preferiraju varijantu koja obećava makar jednokratan priliv značajnih novčanih sredstava u  budžet. Pošto tamo stvari ne stoje onako kako su se nadali.

Ponovo je izostala bilo kakva analiza na temu prednosti i mana davanja u koncesiju državnih aerodroma.  Više, zapravo, ne znamo ni šta vlada traži od potencijalnih koncesionara, ni šta su oni ponudili, i pod kojim uslovima. Netransparentnost ostaje prepoznatljivo obilježje procesa koji traje duže od šest godina.

Po broju putnika i letova Aerodromi su tek prošle godine prestigli rekordnu 2019. Tada je započela priča o koncesijama. Cijena  izgubljenog vremena ogromna je.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo