Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka
Krajem 30-tih godina 17. vijeka Ulcinjani više nijesu davali povlašćen status Dubrovčanima zato što oni nijesu preduzimali odlučnije mjere protiv stanovnika Risna, sa kojima su Ulcinjani bili u zavadi. U aprilu 1639. godine dubrovačka vlada je riješila da zadrži novac koji je trebala dati za pšenicu preuzetu od Ulcinjana pod izgovorom da će se na taj način podmiriti šteta koju su Ulcinjani nanijeli Dubrovčanima u arbanaškim lukama.
Ulcinjani su nakon toga ne samo napadali dubrovačke lađe u albanskim vodama, nego su krajem ljeta 1641. godine odlučili da pođu u poharu dubrovačkih strana. Oktobra 1641. godine Ibrahim Dugački i Ali-šah Kuč sa dvije naoružane barke i sa mnogo Ulcinjana oteli su dvojici Vitaljinaca 180 talira u gotovu i svu robu koja se nalazila na njihovoj lađici.
Dubrovčani bilježe da Ulcinjani kreću u akcije – i po morskim talasima!? Njima su zimsko vrijeme i noć bili saveznici. U veće operacije išli su svojim fustama, a pogodni su bili i brigantini, brod sličan feluki, sa 10-12 veslača i sa dva topa na pramcu.
Pri kraju 1644. godine jedna eskadra malteških vitezova napala je jedan odred turskih brodova koji su se sa hadžijama uputili prema Meki. Oni su uhvatili hadžije, zaplijenili im imovinu i sklonili se prvo na Kandiju (Krit), pa na Maltu. To je ozlojeđenim Turcima bio povod da Mlečanima objave rat i otmu Kandiju.
Tokom tog dugotrajnog, četvrtvjekovnog rata gusari iz Ulcinja i Santa Maure predstavljali su veliku opasnost za Mlečane na Jadranu, kao i za sve trgovačke brodove. ,,Godine 1645-1669. bile su zlatne godine jadranskog gusarstva”, konstatuje albanski istraživač P. Džufi.
Već na početku ovog sukoba, kako pišu mletački providuri, „Ulcinjani ometaju pomorstvo nepodnošljivom smionošću“. Tako su 1649. godine 20 gusarskih brodova išli u akcije iz Ulcinja, Bara i Herceg Novog. Kada bi bili u opasnosti od mletačkih galija, zaklonili bi se u dubrovačku luku ili u Herceg-Novi.
Ulcinjani su, u pravilu, imali otvorena vrata u Dubrovniku. Stanovnici tog grada su, na primjer, 1647. godine pružili zaštitu u svojoj luci ulcinjskim gusarima koje je proganjala jedna mletačka galija. Dvije decenije kasnije, ulcinjski predstavnik Sulejman-aga je sa Dubrovčanima sklopio dogovor o slobodnom pristajanju ulcinjskih brodova u lukama te republike.
Tokom Kandijskog rata, koji je nakon permanentne ekonomske krize omogućio Dubrovniku da uhvati ponovo snage za dalji život, Venecija je organizovala flotu da se suprotstavi gusarima. No, ovakvom državnom brodopratnjom nije se mnogo postiglo, jer su troškovi održavanja brodova u tim akcijama bili izuzetno visoki.
Ulcinjani su zadavali strah italijanskim pomorskim gradovima; nazivali su ih „bič Apulije i Sicilije“. Tamo su dolazili do velikog plijena u robi i robovima, a kasnije su tražili visoku otkupninu. Ti gusarski brodovi, galeotte di Dulcigno, harali su i pljačkali ne samo uži obalni pojas, nego i zalazili u unutrašnjost tih teritorija.
U gradu, koji je nestrpljivo očekivao svoje heroje, uvijek bi se slavila pobjeda, veličala snaga i vještina gusara. Bilo bi nekada i tužno kada se iz akcije ne bi vraćali kapetan ili neko od članova posade.
Bijaše to strašno naporan i opasan posao: čovjek je bačen na milost i nemilost stihije – vode, vatre, zemlje i vazduha. Sve je to bila prijetnja za život čovjeka, koji visi o koncu. Odnosi su stalno bili zaoštreni činjenicom da su na mletačkim brodovima uhvaćenim Alžircima, Tunižanima i Ulcinjanima odmah skidana glava, bez mogućnosti otkupa ili zamjene.
A takvih je primjera takođe bilo dosta: maja 1648. godine ulcinjske fuste prodrle su do Visa. Mlečani su se sa pet naoružanih barki dali u potjeru i pred Ulcinjem zarobili jednu lađu i trojicu mještana; u februara 1652. godine jedan dio fusta je potopljen; Kotorani su 1653. godine uspjeli da Ulcinjanima otmu dvije fuste i tri barke koje su prevozile pšenicu, drvo, vunu i so, kao i da zarobe jednog kalafata.
Te godine Ulcinjani su udruženi sa gusarima iz Santa Maure mnogo štete pričinili Dubrovčanima, dok su godinu kasnije gotovo paralisali trgovinski promet prema lukama Ankona i regije Abruco.
Ulcinjske brodove nije bilo teško otkriti, jer su se oni sami oglašavali štetama koje su ostavljali za sobom. Sredinom maja 1656. godine 12 berberskih fusti je uplovilo u ulcinjsku luku. Tu im se pridružilo osam ulcinjskih, te je udružena flotila krenula da plijeni. Četiri su se zaputile prema Dalmaciji, a ostale južno, prema Apuliji. Posebno su harali po Boki, praktično blokirali Kotor odvodeći roblje.
U junu 1658. godine jedna flotila gusarskih brodova iz Ulcinja i Santa Maure, poslije pljačkanja po apulijskoj obali, okrenula se ka dubrovačkim vodama, pa je i tu zarobila plijena: pred Lastovom je zasužnjeno nekoliko ribara, uhvaćen je grip kapetana Pera Lujaka iz Gruža, koji je vozio kože na sajam u Senigaliji, odvedena je jedna fregata, vlasnišvo Cavtaćana, zatečena na pučini… Međutim, prije nego što se dokopala Ulcinja, jedna gusarska fusta bila je zahvaćena olujom, pa se sklonila u Novi. Kad je tamošnji janičarski čorbadžija prepoznao, u gusarskim sindžirima, dubrovačko roblje, on ga je oduzeo od Ulcinjana u skladu sa onim privilegijama koje su sultani podarili Dubrovčanima. Reis rečene fuste stigao je poslije toga čak u Sarajevo i požalio se bosanskom beglerbegu Seid Ahmet-paši, obdarivši ga jednom mladom dubrovačkom robinjom, koju novski aga nije uspio da oslobodi. Paša je zatražio od Porte da čorbadžiji oduzme službu, a sam mu je poručio da će ga lišiti glave kad ga uhvati.
Naročitu aktivnost ulcinjski gusari su razvili 1659. godine, a godinu kasnije na njihovom je posebnom udaru provincija Marke. Zato je protiv flote Ulcinjana i njihovih saveznika mobilizirano cijelo područje od Boke do Kvarnera, kao i zapadna, italijanska obala. Stanovnicima ostrva mletačke su vlasti dijelile puške i barut te streljivo za odbranu od napada s mora, ustrojene su službe osmatranja i dojavljivanja koje su budno motrile na pučinu. Na vijest o približavanju sumnjivih brodova, zazvonila bi crkvena zvona i stanovništvo bi se sklanjalo u utvrđenja, a sposobni za borbu zauzimali borbene položaje očekujući napadače. Sredstva za odbranu protiv gusara, sposobnih da bilo gdje upadnu velikom brzinom, bila su veoma ograničena.
Tih godina se ulcinjske gusarske fuste, koje predvodi kapetan Ramadan, zalijeću prema Istri i Kvarneru. Tako su 1666. godine zasužnjile grofa Alberina Sabinija, kome su poslije dali uslovnu slobodu da bi sakupio veliki otkup. Gusari su naredne godine napali Dugi otok, a te godine herojski je poginuo čuveni gusarski vođa, reis Moro.
U Ulcinj, kao u najznačajniji gusarski centar na Jadranu, redovno dolaze i gusari iz Herceg-Novog. Sandžakbeg im šalje novac da podmire troškove na gusarskim akcijama u koje idu i do Sicilije. Gusari su se obogatili pljačkom, pa je praktično svo bogatstvo bilo u njihovim rukama. Oni su u svojoj luci, u Ulcinju, dijelili zaplijenjenu čoju služeći se veslom kao najmanjom mjerom za dužinu. Narod ih voli, poštuje, pjesme im sklada. Tokom Kandijskog rata je u prosjeku godišnje bilo tridesetak zapljena, ne računajući tu ljude, robu i dobra zaplijenjena na obali.
Drskost gusara podsticale su i privilegije grada. Ulcinjani su često koristili mogućnost “da mogu zabraniti kojem bilo paši ulaz u tvrđavu bez izričitog hatišerifa ili naređenja koje potpisuje sultan”. Dešava se da se otvoreno protive i njegovim naredbama, kao, na primjer, 1655. godine kada su odbili da priznaju imenovanje novog sandžakbega ostajući vjerni dotadašnjem skadarskom namjesniku Jusufu Begoliju.
Da je ovaj grad imao poseban status, potvđuje činjenica da se italijanske države Vijeću ulcinjskih čelnika službeno obraćaju kao “vladi Ulcinja“ (il governo di Dulcigno).
(Nastaviće se)