Netanjahuova koalicija predvođena njegovim Likudom uzela je najviše glasova, ali je sadašnji premijer izgubio vladajuću većinu i njegova politička sudbina zavisi od raspoloženja opozicionih jevrejskih partija. Tik iza je koalicija Gadi Ajzenkota. Istorijski rezultat ostvarile su arapske stranke. Pred Izraelom je nekoliko scenarija. Među njima su i novi izbori, ali i formiranje vlade naconalnog jedinstva kojoj bi ratne kampanje mogle dati vjetar u leđa

Jesen nam je donijela nekoliko izuzetno važnih izbora. Jedni od njih su i oni koji su održani ovog utorka u Izraelu. I to usred ratnih kampanja u koje ih je uvukla posljednja vlada Benjamina Netanjahua. Vjerovatno za to je i odziv bio viši nego na brojnim prethodnim izborima. Rezultati su pokazali potpunu podijeljenost zemlje.

Konačni rezultati, odnosno prebrojavanje svih glasova moglo bi potrajati još nekoliko dana, a posljednji će biti prebrojani glasovi birača koji su glasali van svojih biračkih mjesta. Većina tih glasova dolazi od vojnika na dužnosti.

Dosadašnji premijer je izgubio vladajuću većinu i njegova politička sudbina zavisi od raspoloženja opozicionih jevrejskih partija. Gadi Ajzenkot i veliki dio njegovog bloka podržavaju rat u Gazi i nastojali su da izbore pretvore u referendum o Netanjahuu. Lider opozicije je već pričao da neće koalirati sa arapskim strankama. Jair Golan, vođa Demokrata lijevog centra, manjeg partnera u Ajzenkotovom bloku, pozvao je Ajzenkota  da pregovara sa dvije palestinske stranke, Zajedničkom listom i Ra’amom, odnosno Ujedinjenom arapskom listom. Komentatorka Noa Landau u Haaretzu je ocijenila da je Ajzenkot, postavljajući cionizam kao uslov za formiranje koalicije i time isključujući potencijalne partnere, dok premijer to nije činio, upao „u zamku koju mu je Netanyahu postavljao tokom izborne kampanje“.

I pored nekih prognoza, Netanjahu, višestruki premijer Izraela, se pokazao kao tvrd orah. Političke strukture opozicionog kandidata Gadi Ajzenkota nijesu uspjele da pridobiju dovoljan broj glasova za preuzimanje vlasti. Netanjahuova koalicija predvođena njegovim Likudom uzela je najviše glasova, ali trebaće pomoć u sklapanju vlade. Tas na vagi u normalnim okolnostima bile bi ojačane arapske partije koje su postavile rekord u broju osvojenih sjedišta u Knesetu. Netrpeljivost i mržnja će se najvjerovatnije ispriječiti na putu ka ovakvoj koaliciji, a iz nedavne prošlosti možemo i vidjeti kako se sve završilo.

Kada je 2019. arapska lista pružila podršku, bez učešća u vlasti, koaliciji okupljenoj oko Beni Ganca kako bi se iz vlasti izbacio Netanjahu, nekoliko zastupnika je zbog te saradnje napustilo Gancov blok. Ganc će sa Bibijem napraviti kratkotrajnu koaliciju. U međuvremenu se raspala i arapska lista. To je rezultiralo većim brojem arapskih partija i manjim brojem mandata na narednim izborima.

Izraleci su u utorak glasali na šestim parlamentarnim izborima od 2019. godine, nakon višegodišnjeg perioda u kojem ni Netanjahuov tabor, ni njegovi protivnici nijesu uspijevali da obezbijede stabilnu većinu. Nijedna stranka nikada nije osvojila 61 mandat potreban za samostalno formiranje vlade, a ako koalicija ne bude formirana u predviđenom roku, zemlja ponovo izlazi na izbore. Dvije ture izbora održanih 2019. godine završene su političkom blokadom usljed nemogućnosti rješavanja političkih pitanja. Vlada jedinstva Netanjahua i Beni Ganca, formirana poslije trećih izbora 2020. godine, pala je u decembru te godine jer nije usvojila budžet. Koalicija osam stranaka, koju su predvodili Naftali Benet i Jair Lapid, smijenila je Netanjahua 2021. godine. Stranke je prvenstveno ujedinjavao cilj da okončaju njegovu vladavinu. Zbog odlaska poslanika koalicija je izgubila većinu i godinu kasnije raspustila parlament što je obezbijedilo povratak starog premijera. Uslijedili su ratni poduhvati u Palestini, Siriji, Iranu… Bibi je zaokružio cijeli mandat i evo ga sad u trci za još jednim.

Ni posljednje projekcije ne pokazuju jasan put ka formiranju vladajuće koalicije, a ponovljeni izbori postaju sve vjerovatniji. Vlada jedinstva koju bi predvodio Netanjahu, prelazak opozicionih poslanika u njegov tabor i manjinska vlada Gadi Ajzenkota su takođe mogući scenariji, ali izazovi su ogromni. Neočekivano dobar rezultat arapskih stranaka zakomplikovao je koalicione računice obje strane, pa ni Netanjahu, ni Ajzenkot nemaju očigledan put do većine bez njihovog učešća ili podrške. Ovu mogućnost je odavno odbilo nekoliko stranačkih lidera.

U izraelskom parlamentarnom sistemu predsjednik poslije izbora uglavnom  povjerava mandat za sastavljanje vlade kandidatu za kojeg se procjenjuje da ima najveće izglede da obezbijedi parlamentarnu podršku. Ako ti pokušaji propadnu, Izrael bi mogao ponovo na izbore, dok bi Netanjahu ostao na funkciji premijera u tehničkom mandatu do formiranja nove vlade.

Pojedini predstavnici opozicionog bloka strahuju da bi Netanjahu mogao pokušati da zaoštri bezbjednosne tenzije. Tako bi otežao nastojanja da bude smijenjen i izvršio pritisak na suparničke stranke da se pridruže vladi za vanredne okolnosti.

Svjetski mediji Netanjahuove riječi nakon izborne noći da cionistička većina mora da se urazumi i ujedini, tumače kao neku vrstu poziva za sastavljanje vlade jedinstva. Ali bez jasnih obrisa koje bi pozicione i opozicione strukture činie takvu tvorevinu. Ajzenkot je više puta obećao da ni pod kojim okolnostima neće biti u vladi s Netanjahuom. Čak je izjavio da bi u toj situaciji već narednog dana podnio ostavku.

Bivši premijer Naftali Benet, lider stranke Beyachad, i Avigdor Liberman, predsjednik nacionalističke stranke Yisrael Beytenu, takođe su isključili mogućnost ulaska u vladu koju bi predvodio Netanjahu. Zbog ovakvog stava lidera prema premijeru, ima analitičara sklonih tezi da će svoje „saveznike“ Likud tražiti u određenim opozicionim poslanicima.

Za sada sve projekcije ukazuju na rascjepkan Kneset u kojem nijedan od glavnih blokova ne može samostalno da vlada. Politička budućnost Izraela zavisi od teških koalicionih pregovora, mogućeg odustajanja od predizbornih obećanja. Ili opet put glasačkih mjesta.

Inače izlasnost je bila visoka. Do 20 sati glasalo je 74,3 odsto birača, najviše u tom terminu još od 1988. Ta brojka je blizu apsolutnog rekorda otkako se 1973. počela voditi evidencija izlaznosti po satima. Izlaznost je znatno porasla u odnosu na 66,3 odsto u istom terminu na izborima 2022. godine.

Netanjahu je na društvenim mrežama objavio niz uzbunjujućih poruka kako bi podstakao svoje birače da glasaju. Na primjer, upozorio je da je izlaznost arapskih birača u oblasti Negev znatno veća od izlaznosti Jevreja. Nije objašnjavao porijeklo ovih podataka. „Morate izaći i glasati”, poručio je. „Na kocki je budućnost naše jevrejske države”, rekao je uz upozorenje da bi pobjeda opozicionih cionističkih i arapskih partija označila kraj jevrejske države kakvu poznaju.

Stanovnici većinski arapskih mjesta na jugu prijavljivali su neuobičajeno duge redove i spor postupak provjere identiteta, što je izazvalo optužbe da je riječ o namjernom pokušaju ometanja glasanja. Jaela Ranan iz tima koji se zalaže za integritet izbora u beduinskoj zajednici izjavila je za Haaretz da ljudi čekaju po nekoliko sati da glasaju.

Prijavljivana su i druga kršenja izbornih pravila. Organizacija Građanski nadzor izbora, koja okuplja oko 20.000 posmatrača na biračkim mjestima radi zaštite integriteta izbora, saopštila je da je primila brojne prijave da članovi biračkih odbora ili predstavnici partija pokušavaju da prebrojavaju birače suprotno smjernicama Centralne izborne komisije. Prema navodima organizacije, prijave su stigle sa 308 biračkih mjesta u 118 naselja širom Izraela. U najmanje 100 slučajeva osobe čije je postupanje dokumentovano identifikovane su kao predstavnici Likuda. Organizacija je takođe navela da su aktivisti partija Agudat Yisrael i Ujedinjeni judaizam Tore tražili od birača da im prijave da su glasali, a u nekim slučajevima i da dostave identifikacione brojeve.

Na redu su pregovori. Za formiranje posljednje vlade Izraela trebalo je 58 dana. Kako će teći novi proces saznaćemo brzo. Iako na prvi pogled djeluje malo vjerovatno, izraelski komentatori posljednjih sedmica razmatrali su još jednu mogućnost. Formiranje vlade nacionalnog jedinstva, u kojoj bi Netanjahu odbacio krajnje desničarske saveznike i ultraortodoksne partije i udružio se sa Ajzenkotom, koji dijeli njegove stavove o mnogim bezbjednosnim pitanjima. Amit Segal, glavni politički analitičar Kanala 12 i novinar koji se smatra bliskim Netanjahu u, ocijenio je da se premijerov poziv vezan za cionističku većinu može protumačiti kao pružanje ruke Ajzenkotu.

I predsjednik Isak Herzog, prema izvještajima nekih izraelskih medija, zagovara okupljanje odlazeće koalicije i opozicije u vladi jedinstva. Jedan od mogućih elemenata pregovora moglo bi biti predsjedničko pomilovanje Netanjahua u vezi sa postupcima koji se protiv njega vode zbog korupcije.

Takav ratni kabinet bio bi naročito moguć ako bi ponovo izbio otvoreni rat sa Iranom. Posljednjih dana pred izbore Netanjahu je nagovijestio tu mogućnost. Generalštab izraelske vojske, prema izvještajima, ne vidi razlog za novu rundu sukoba. No uprkos tome, ovaj ratno-izborni scenario može postati najizgledniji.

Dragan LUČIĆ

Ruski propagandni narativi usmjereni su na prikazivanje EU kao neprijatelja svih naroda koji teže nezavisnosti i prosperitetu. Slabljenje EU svim raspoloživim sredstvima predstavlja relativno novu strategiju. Ipak, ona je već promijenila pristup Moskve ratu u Ukrajini. Iz perspektive Kremlja, EU je  postala najopasniji ruski protivnik, ne postoji mogućnost povratka ruskog gasa i nafte na evropsko tržište sve dok EU može uticati na odluke nacionalnih vlada. Dakle, EU bi trebalo da prestane  da postoji ili barem da postane slaba i podijeljena

Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je 27. oktobra, na sastanku s afričkim novinarima, izjavio da Rusija pomaže zemljama Globalnog juga da okončaju zapadnu dominaciju dugu 500 godina. Međutim, prije pet stoljeća Osmansko Carstvo i Kina bili su moćniji i prosperitetniji od bilo koje evropske zemlje koje su, uzgred budi rečeno, u to vrijeme razdirane vjerskim ratovima. Tvrdnja Lavrova da je Rusija postala važan ekonomski partner afričkog kontinenta nema nikakve veze sa stvarnošću. Strane direktne investicije (SDI) koje su afričke zemlje primile od ruskih kompanija i finansijskih institucija 2025. godine činile su tek nešto više od jedan posto  ukupnog iznosa. Većina stranih direktnih investicija u Africi dolazi iz Kine, SAD-a, zemalja Zaljeva i EU (prvenstveno iz Francuske i Nizozemske).

Lavrov je pokušao prikazati Zapad (a prvenstveno EU) kao historijskog neprijatelja afričkih naroda. Budući da Zapad nije u stanju ponuditi strategiju globalnog razvoja koja bi uzela u obzir zahtjeve i potrebe Globalnog juga, ruska retorika nailazi na široko prihvatanje, uprkos tome što je u očiglednoj suprotnosti sa stvarnim činjenicama. Treći forum Rusija-Afrika, koji je počeo s radom 28. oktobra, okupio je 45 šefova država (od ukupno 54 međunarodno priznate zemlje). Čak su i oni kojima nije potrebna ruska vojna pomoć, niti žele ruske nuklearne elektrane, došli u Moskvu. SAD pod Trumpom, kao i EU zbog vlastitih ekonomskih poteškoća, fokusirane su na kratkoročnu ekonomsku dobit. Značajno su smanjile ekonomsku podršku razvoju afričkih zemalja. Zauzvrat, lideri tih afričkih zemalja žele pokazati da postoji alternativa političkim vezama sa Zapadom.

EU ubrzano gubi uticaj u Africi, a Kremlj ulaže maksimalne napore da taj proces ubrza. Moskva to ne čini radi ekonomskih koristi (iako protiv njih nema ništa), već zato što želi da EU oslabi. Čini se da je to glavni cilj ruske vanjske politike – Rusija želi da se EU povuče sa svih strana. Ruski propagandni narativi usmjereni su na prikazivanje EU kao neprijatelja svih naroda (uključujući i evropske narode) koji teže nezavisnosti i prosperitetu.

Slabljenje EU svim raspoloživim sredstvima predstavlja relativno novu strategiju. Ipak, ona je već promijenila pristup Moskve ratu u Ukrajini. Prvobitni cilj bio je uspostavljanje političke kontrole nad Ukrajinom instaliranjem proruske vlade u Kijevu, što je bilo neophodno kako bi se osigurao tranzit ruske nafte i gasa u Evropu. Nakon što Kremlj u tome nije uspio, postavljeni su umjereniji ciljevi. Moskva ih je zvanično iznijela tokom mirovnih pregovora u Istanbulu u proljeće 2022. godine. Kremlj je tada zahtijevao prekid saradnje s NATO-om i priznanje Krima kao dijela Rusije. Vladimir Putin je uvjeren da je ukrajinska vlada bila spremna pristati na te uslove. Prema Putinovim riječima, Boris Johnson, tadašnji britanski premijer, uvjerio je Kijev da bi, nastavkom rata, mogli postići mir pod povoljnijim uslovima.

Putinovi uslovi nisu se značajno promijenili od neuspjeha pregovora u Istanbulu. Razlika je zahtjev da se cijeli Donbas prepusti Rusiji. Ipak, glavna svrha rata značajno se promijenila. EU je znatno smanjila uvoz ruske nafte i plina. Štaviše, namjerava u potpunosti odustati od njih. Osim toga, ruski predsjednik je uvjeren da EU sprečava SAD da izvrše veći pritisak na Ukrajinu kako bi je naveli na prihvatanje ruskih zahtjeva.

Stoga je, iz perspektive Kremlja, EU postala najopasniji ruski protivnik, a ne postoji nikakva mogućnost povratka ruskih ugljikovodika (gasa i nafte)  na evropsko tržište sve dok EU može utjecati na odluke nacionalnih vlada. Dakle, EU bi trebala prestati postojati ili barem postati slaba i podijeljena.

Ako Moskva pokušava oslabiti EU, može se očekivati da će Kijev pomoći njenom jačanju. Možda ukrajinska vlada to i želi učiniti, ali njeni postupci produbljuju unutrašnje podjele. Kao prvo, nesposobnost vlasti da suzbije korupciju jača zahtjeve onih političkih snaga koje žele smanjiti ili potpuno ukinuti vojnu i finansijsku pomoć Ukrajini. S druge strane, vodeće zemlje EU ne mogu ostaviti Ukrajinu bez podrške, jer bi to neizbježno dovelo do ruske pobjede.

Drugo, Ukrajina je u neprestanim problemima u  odnosima sa susjedima. Nakon što je stranka bivšeg mađarskog premijera Viktora Orbana izgubila na parlamentarnim izborima, napetosti između Ukrajine i Mađarske – koje su bile pojačane nakon što se predsjednik Volodimir Zelenski našalio na račun Orbana – značajno su popustile. No, pojavili su se novi problemi, ovaj put s Poljskom.

Regionalni parlament Lavovske oblasti proglasio je 20. oktobra 2027. godinu godinom Ukrajinske ustaničke armije (UPA). Kao odgovor na to, regionalni parlament poljskog Lublinskog vojvodstva jednoglasno je izglasao prekid saradnje s Lavovskom oblašću, koja se nalazi s druge strane granice. Iako poljska vojna pomoć Ukrajini nije obustavljena, pozicija onih koji traže njeno ukidanje dodatno je ojačala.

Pitanje UPA-e ne bi bilo toliko sporno da ukrajinska vlada nije pokušala iskoristiti kult UPA-e kao sredstvo za ideološko ujedinjavanje ukrajinskog društva. To je Kremlju pružilo priliku da opravda svoju agresiju na Ukrajinu, predstavljajući je kao borbu protiv radikalnog nacionalizma. Osim toga, to duboko vrijeđa poljska nacionalna osjećanja, budući da je UPA 1943. godine pokrenula etničko čišćenje u Volinjskoj oblasti – području koje je prije Drugog svjetskog rata pripadalo Poljskoj. Ubijeno je više od 100.000 ljudi. Ukrajina zavisi od podrške Poljske. Međutim, predstavnici predsjedničke stranke Sluga naroda glasali su za proglašenje „godine UPA-e”.

Najozbiljniji problem za EU stvorio je sam predsjednik Zelenski. Teško je procijeniti želi li on okončati rat što je prije moguće pod određenim uslovima, ili mu je prvenstveno stalo do očuvanja vlastite političke dominacije nakon uspostavljanja primirja. Većina ukrajinskog društva protivi se ideji prepuštanja cijelog Donbasa Rusiji (prema različitim anketama, taj udio iznosi između 56 i 63 posto. Stoga, ako Zelenski želi biti ponovo izabran nakon rata, ne može preuzeti odgovornost za ustupanje onog dijela Donbasa koji je još uvijek pod kontrolom Ukrajine. Bivši glavnokomandujući Oružanih snaga Ukrajine, Valerij Zalužni – koji trenutno obnaša dužnost ambasadora Ukrajine u Londonu – nalazi se u znatno povoljnijem položaju. On nije primoran donositi takve odluke, a u slučaju održavanja izbora, čak i sada bi lako pobijedio Zelenskog.

Američka administracija pronašla je kompromisno rješenje. Predsjednik Zelenski izjavio je 28. oktobra pred novinarima da su SAD predložile uspostavljanje demilitarizovane zone koja bi obuhvatala dio Donbasa pod kontrolom Ukrajine. Američki mirovni okvir predviđa da Ukrajina odustane od kandidature za članstvo u NATO-u, u zamjenu za paket ekonomskih ulaganja. Zlenski bi mogao uvjeriti ukrajinsko društvo da prihvati američke prijedloge, a da pritom ne izgubi izglede za ponovni izbor. Ipak, postoji problem koji bi mogao postati nepremostiva prepreka za provedbu američkog plana. Izviješteno je da Putin insistira na isticanju ruskih zastava u predloženoj demilitarizovanoj zoni. Ako Zelenski pristane na taj uslov, neće imati nikakve šanse protiv Zalužnog na poslijeratnim izborima. A, opet, ukoliko do primirja ne dođe zbog odbijanja Zelenskog, produbit će se nesuglasice unutar EU. Američki predsjednik Donald Trump – koji, čini se, ne gaji simpatije prema Zelenskom – dobit će priliku da postigne dogovor s Vladimirom Putinom bez okončanja rata, što bi u potpunosti odgovaralo Kremlju. To će EU dovesti u tešku situaciju i povećati njenu političku fragmentaciju. Istovremeno, postoje razlozi za vjerovanje da se pregovori o ekonomskoj saradnji između saradnika Trumpa i Putina vode paralelno, putem različitih kanala.

Financial Times je 27. oktobra objavio da američka administracija i Kremlj razgovaraju o zajedničkom američko-ruskom naftnom projektu. Zamjenik šefa kabineta ruskog predsjednika, Maksim Oreškin, izjavio je 28. oktobra da bi SAD i Rusija mogle sarađivati ​​na izgradnji ogromnog postrojenja za tečni prirodni gas (LNG) na Aljasci.

Čini se da je Zelenski shvatio kako mu sukobi s Trumpom – koji je u Ukrajini izuzetno nepopularan – podižu rejting. On često koristi ovu metodu za povećanje popularnosti kada mu podrška počne opadati. Prije tri sedmice ponovo je kritikovao Trumpa zbog njegovog dogovora s Putinom o isporuci dizela. Nedavne ankete, provedene sredinom oktobra, pokazale su da je rejting Zelenskog porastao za najmanje 10 posto (dostigavši 54 posto prema podacima najpouzdanijeg istraživačkog centra).  Trump – čije je posredovanje neophodno za okončanje rata koji ugrožava evropsku sigurnost – očigledno se osjetio uvrijeđenim zbog primjedbi Zelenskog. Politički planovi ukrajinskog predsjednika postaju prepreka na putu ka miru. Naravno, manje opasni od Putinovih geopolitičkih ambicija, ali ipak ozbiljni.

        Dmitri GALKIN

Izbori su bili u centru pažnje svijeta, a naročito komšija iz SAD-a. Na kraju je pobijedio Luiz Injacio Lula da Silva sa 4,4 miliona glasova više. Flavio Bolsonaro je pobjegao iz zemlje u SAD samo nekoliko sati nakon što su mu brazilske vlasti poništile pasoš. On je pod istragom zbog sumnje za pranje novca. Njegov otac, bivši predsjenik Žair Bolsonaro, već  služi zatvorsku kaznu

Luiz Injacio Lula da Silva ponovo je izabran za predsjednika Brazila. Tako je  ostvario četvrti mandat. Osvojio je 51,79 odsto glasova, a njegov protivkandidat Flavio Bolsonaro 48,21 odsto iako je bio u prednosti u prvom krugu. Na kraju je Lula pobijedio sa 4,4 miliona glasova prednosti.

Rezultat izbora je objavljen nakon neuobičajene odluke Vrhovnog suda, donijete u nedjelju, kojom je biračkim mjestima dozvoljeno da ostanu otvorena duže nego što je bilo planirano.

Bolsonarova partija je priznala poraz, a sam Bolsonaro uzdržao se od osporavanja Luline pobjede. Doveo je u pitanje izborni proces, rekavši: „Nijesam ja izgubio, nego je sistem pobijedio.”

Sve se ovo događa u vrijeme kada je ugled Vrhovnog suda ozbiljno narušen, nakon što nije odlučio da li da pokrene istragu protiv jednog od svojih sudija. Troje od četvoro Brazilaca smatra da njegove sudije imaju previše moći. Rekordnih 48 odsto nema povjerenja u sud.

Izbori u Južnoj Americi bili su u centru pažnje cijelog svijeta, a naročito komšija iz SAD-a. Dok je predsjednik Donald Tramp tvrdio da drugi krug predsjedničkih izbora u Brazilu djeluje namješteno, drugi svjetski lideri požurili su da priznaju neočekivanu pobjedu predsjednika Lule. Jasno je da bi vladajućim strukturama u Vašingtonu više odgovarao konzervativni Bolsonaro kako bi pejzaž latinske Amerike bio po njihovom guštu. Bolsonarovom pobjedom zaokružili bi niz desničarskih predsjednika na zapadnoj hemisferi, nakon perioda uzastopnih izbornih uspjeha desničara od Hondurasa do Argentine. Međutim, regionalna solidarnost u Latinskoj Americi i poštovanje demokratskih institucija i narodne volje prevagnuli su nad ideologijom i usklađivanjem sa SAD-om.

Državni sekretar Marko Rubio, poput mnogih Amerikanaca kubanskog porijekla, smatrao je Lulinu Radničku partiju saučesnikom u održavanju komunističkih režima na Kubi i u Nikaragvi. Stvaranje obruča konzervativnih, antikomunističkih vlada širom hemisfere, koje bi stale uz SAD protiv tih režima, odavno je san republikanskih administracija i Amerikanaca kubanskog porijekla na Floridi.

A onda koji dan nakon izbora velika vijest. Flávio Bolsonaro napustio je Brazil, uprkos nalogu Vrhovnog suda da preda pasoše zbog istrage o pranju novca. Iako je prethodno obećao da će ostati u zemlji, sa suprugom i dvije kćerke prešao je granicu s Argentinom i privatnim avionom odletio prema Ekvadoru, nastavljajući put ka SAD-u.

Američki State Department potvrdio je da će Bolsonaru i porodici izdati vize, dok je Donald Trump podržao njihov dolazak i ponovio sumnje u regularnost brazilskih izbora, bez iznošenja dokaza. Mediji prenose nepotvrđene tvrdnje da je državni sekretar Marco Rubio organizovao izvlačenje Bolsonara kako bi on iz SAD-a nastavio političku borbu protiv Lule.

Pored istraga o korupciji i pranju novca, brazilske vlasti ispituju navode o stranom finansiranju Bolsonarove kampanje i mogućoj povezanosti američke podrške s pristupom brazilskim strateškim mineralima. Lula je poručio da je Bolsonaro trebalo da ostane i suoči se s pravosuđem. Prisjetimo se i sudbine njegovog oca Žaira Bolsonara koji se sklonio na Floridu poslije izbornog poraza 2022. godine. Bolsonaro stariji danas je u zatvoru. Osuđen je na robiju po više tačaka optužnice među kojima su stvaranje krimnalne organizacije, zloupotreba položaja…

Zbog ovoga je očigledno još značajniji Lulin reizbor. On je tokom kampanje tokom koje je poručivao da Brazil „nije ničije dvorište” i osuđivao strano miješanje. Ovakav rezultat izbora biće dočekan sa odobravanjem u Pekingu. Kina zadržava bliskog partnera u najvećoj ekonomiji Latinske Amerike u trenutku kada se većina zemalja regiona približila Trampovoj administraciji. Brazil je 2025. godine bio najveći primalac kineskih investicija na svijetu.

Kineske kompanije širile su prisustvo u elektroenergetskoj infrastrukturi, prerađivačkoj industriji i rudarstvu. U automobilskoj industriji BYD i Great Wall Motor otvorili su pogone za proizvodnju električnih vozila u Brazilu, a Lula podstiče kineske proizvođače da više angažuju domaće dobavljače i otvaraju radna mjesta.

Mnogi kažu da je Lula prije svega pragmatičar. Uvijek je nastojao da održava dobre odnose sa suparničkim silama. Brazil i SAD već razgovaraju o mogućem trgovinskom sporazumu koji bi mogao obuhvatiti saradnju u oblasti kritičnih minerala, što je jedan od glavnih prioriteta Washingtona u nastojanju da smanji zavisnost od Kine.

Budući da Brazil ima druge najveće rezerve rijetkih zemnih elemenata na svijetu, Lula je otvoren za investicije i iz Kine i iz SAD-a, pod uslovom da pomognu Brazilu da razvije sopstvenu prerađivačku industriju i zauzme više mjesto u lancu vrijednosti.

Nakon pobjede na izborima, dvije najveće latinoameričke ekonomije, Brazil i Meksiko, biće posmatrane kao preostali čuvari ljevice u regionu koji se posljednjih godina uglavnom pomjerio udesno. Međutim, pitanje je da li pripadnost ljevici ili desnici na zapadnoj hemisferi i u svijetu još znači isto što i nekada.

Često gledamo i u Evropi, da se nominalna ljevica i desnica približavaju kroz pragmatične, kratkoročne i populističke politike. Važnija razlika je u tome kako vlade vrše vlast, poštuju demokratske institucije i štite individualne slobode dok ostvaruju rezultate za građane. Brazil i Meksiko zajedno stvaraju više od 88 odsto BDP-a Latinske Amerike. Treba dobro promisliti poteze koje će nova vlada vući u ovom mandatu.

D.LUČIĆ