Povežite se sa nama

ALTERVIZIJA

Teška terapija

Objavljeno prije

na

Koncentraciona vlada. Uz pomoć istorijske formule Vinstona Čerčila. I jednog izuzetnog Lex Specialisa

Krajem 2022., početkom 2023., za vreme onog dugog i predugog tehničkog mandata prethodne, 43. vlade Crne Gore, postalo je jasno da ni najveći deo političke alternative iz 2020., nije mnogo bolji od prethodne, nesmenjive, tridesetogodišnje vlasti DPS. Da je od teške bolesti mafiokratije, klijentelizma i partitokratije, obolelo čitavo crnogorsko političko društvo, a ne samo jedan njegov deo, kako smo do tada nekritički i pogrešno verovali. Pa je zbog toga, teška terapija koncentracione vlade, za ovako tešku bolest, postala jedino adekvatna.

Iako nije proklamovana kao takva, aktuelna 44. vlada je, od samog svog početka 2023., a pogotovo od njene rekonstrukcije 2024., u stvari, jedna vrsta polu-koncentracione vlade, jer je konstituišu stranke koje su pobedile na poslednjim parlamentarnim izborima i stranke manjinskih naroda. Ali se sve više pokazuje da ni ova polukoncentracija nije bila dovoljna. Da je neophodna njena puna koncentracija.

A pune koncentracije, bez DPS nema. Ali, kako biti u koncentracionoj vladi sa DPS, kada se ta partija nije odrekla čak ni svog Počasnog. Koji je vrh tridesetogodišnje nebeske Crne Gore. One iz skaj aplikacija. A borba protiv nebeske i ulazak u EU, morala bi biti glavna koncentracija ove vlade. Pa tako sve postaje kao neka vrsta začaranog kruga. Koncentracione vlade ne može biti bez DPS, ali ove vlade ne može biti ni sa ovakvim, mafiokratijom pre-kompromitovanim DPS. Pa umesto pozitivne koncentracije najboljih, dobijamo negativnu hemiju i koprodukciju najgorih. Iz vlasti i opozicije. Dakle upravo suprotno od onoga što nam je neophodno.

Ovde se pojavljuje i jedan novi, vanjski, geopolitički i istorijski moment. Agresija Putinove Rusije na Ukrajinu i Evropu, uz istovremeno opadanje, pa i raspadanje Zapada, posebno onog između SAD i EU. U ovom kontekstu, za samu EU, proširenje postaje geopolitički imperativ. Za Crnu Goru, prilika koja ne sme da se propusti. I to ne u sledećih pet ili deset godina, nego u sledećih pola godine, godinu, kada se ova stvar, za nas, suštinski prelama i odlučuje.

Za sve na ovoj planeti, pa i za našu malu i jedinu, VremeProstor savremenog svetskog kapitalističkog sistema kao našeg istorijskog sistema, svakodnevno i ubrzano se haotizuje. Zbog toga ne treba da čudi, što nam, i u rešavanju našeg glavnog problema, izlaska iz rečenog začaranog kruga, u pomoć dolazi, ona čuvena istorijska formula Vinstona Čerčila, od pre punih osamdeset godina. Koja je, prvu jugoslovensku vladu konstituisanu posle Drugog svetskog i Strašnog građanskog rata 1941-1945., vladu Tito-Šubašić iz 1945., sastavila od Titovih partizana-pobednika, i nekompromitovanih delova starog monarhističkog režima.

Uz ovu slavnu istorijsku formulu, još samo dva kratka i nepretenciozna komentara. Prvo, naravno da bi ovde i danas, drugi deo rečene formule, mogli i trebali da ispune nekompromitovani delovi DPS. I drugo, uz sve neizbežne razlike, koje u ovoj istorijskoj formuli postoje u njenoj realizaciji 1945. i 2025., u oba njena izdanja, jedno je zajedničko. Prevazilaženje snaga unutrašnje destrukcije i građanskog rata. I koncentracija na obnovu i izgradnju, kako se to govorilo pre osam decenija.

Ali ovde na scenu stupa specifičnost 2025. Ono što je Crnoj Gori danas neophodno, jeste i jedan Lex Specialis. Poslednja linija odbrane Ustava, građanskog mira i demokratije. Zakon koji bi, u ne više od nekoliko članova, kratko, jasno i precizno definisao, onaj minimum nekompromitovanosti, kao uslov za učešće u koncentracionoj vladi. Koji bi važio, naravno, pre svega za DPS, ali i za sve ostale.

Zbog čega ovaj zakon u ne više od nekoliko članova? Pa najpre zbog toga što više nemamo previše vremena. Suštinski prelom i odluka o ulasku u EU, dogodiće se, ili se neće dogoditi, u narednih pola godine, godinu. A zatim i zbog toga što nismo imali dovoljno volje ili kapaciteta. U poslednjih pet godina, uz stvarnu ili fingiranu pomoć Evrope i sveta, politička javnost zatrpana je beskonačnim mnoštvom zakonskih ideja, projekata i inicijativa o lustraciji, oduzimanju nezakonito stečene imovine, takozvanom antimafija zakonu, ovom ili onom vetingu, i tako dalje, i tome slično. A od svega ovoga, do današnjeg dana, ništa, ili skoro ništa.

Ali je ipak proizvedeno dovoljno upotrebljivog, pa makar i samo sirovog materijala. Od kojeg se, u ne više od mesec, dva, može doći do onih nekoliko članova. U krajnjoj liniji, u tih nekoliko članova, mogla bi da stanu najmanje tri najznačajnija indikatora one kompromitovanosti. Prvi, samo vršenje najviših javnih funkcija u vremenu nebeske Crne Gore skaj aplikacija. Drugi, vršenje konkretnih kompromitujućih poslova u tušilaštvu, sudstvu i drugim institucijama, koje je čak i najšira javnost zabeležila kao očigledno. Primera radi, zar to, u slučaju nedavne objave zastare Afere Telekom, nije sasvim očigledno, makar za one koji su za tu zastaru najzaslužniji. I treći, to je ekstremna nesrazmera između imovine kojom se raspolaže, i imovine čija se zakontost sticanja može dokazati. Zar je ovo previše?

Pri svemu ovome, mora se imati na umu, da je tridesetogodišnja mafiokratska razorenost pravosuđa i svih drugih institucija, o kojoj svedoče one strašne skaj aplikacije, toliko velika, da će, čak i u najoptimističkijoj varijanti, biti potrebno najmanje pet do deset godina, do njihove minimalne funkcionalne obnove. Ali se i za to vreme mora živeti u skladu za minimumom vladavine prava i evropske integracije. Tako da je Lex Specialis o kojem je reč zaista kao neka vrsta privremenog ali životnospasavajućeg bajpasa. Zbog toga bi ovaj zakon u parlamentu morao biti usvojen konsenzusom od najmanje dve trećine svih poslanika vlasti i opozicije.

Na kraju, još samo dve kratke napomene. Prvo, do odlučujuće koncentracije vlade u narednih nekoliko meseci, može se doći samo putem otvorenog, odgovornog i pragmatičnog dijaloga vlasti i opozicije. Vanredni izbori nisu dobar put u tom pravcu, zbog toga što bi tim putem moglo doći samo do još veće političke polarizacije i (samo)destrukcije. Umesto toga, potreban nam je novi, i, makar kod nas, sasvim atipični i kreativni politički duh. Sa minimalnim partitokratskim a maksimalnim holističkim efektom. Sa koncentracijom na ono što nam je svima u našoj maloj i jedinoj danas najznačajnije.

Druga napomena nadovezuje se na prethodnu i odnosi se na DPS. Da bi ušao u ovu koncentraciju, DPS konačno mora pokazati makar minimum samokritičnosti. Pa i kada je reč o Počasnom. Ali i o ukupnom nasleđu njihove nebeske Crne Gore skaj aplikacija. I pri tome biti skroman u zahtevima. Zadovoljiti se sa jednim ili dva direktorata, i, eventualno, jednim potpredsedničkim mestom u vladi. Posle trideset godina nesmenjive DPS skaj vlasti, za koju je, ne treba zaboraviti, predviđena i ustavna zabrana, a uz svu širinu i dubinu, koju ova partija u vlasti ima i danas, to je više nego dovoljno. O učestvovanju u jednom od najznačajnijih političkih projekata u novijoj istoriji Crne Gore, borbi protiv mafiokratije i evropskoj integraciji, da i ne govorimo. Za sve, pa i za DPS, narednih pola godine, godinu, biće odlučujuće. Hic Rhodus, hic salta!

Milan POPOVIĆ

Komentari

ALTERVIZIJA

Nepravda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haos i nasilje

 

 

Zahvaljujući izuzetnom razvoju nauke, tehnike i tehnologije u poslednjih nekoliko decenija i vekova, čovek je danas u mogućnosti da obezbedi opšte blagostanje za sve pripadnike svoje vrste. Ali se to ne događa zbog ekstremno nepravednog ultrakapitalističkog sistema proizvodnje i raspodele. O kojoj ne govore samo brojne društvene teorije, nego i najegzaktnije statistike najvećih naučnika našeg vremena. Posebno ona Tome Piketija, koja jasno i nedvosmisleno pokazuje da se jaz između jednog odnosno deset procenata najbogatijih, i devedeset devet odnosno devedeset procenata ostalih, u poslednjih trideset godina, ne samo ekstremno povećao, nego i da je to povećanje veće nego što je bilo ikada, u nekih trideset godina, u poslednjih trista godina.

Ali se naš problem ovde ne završava. Zbog toga što ekstremno nepravedna koncentracija društvenog bogatstva ide ruku pod ruku sa ekstremno nepravednom koncentracijom društvene moći. Pa onda ova i ovakva moć, sve ovo lažno prikazuje, kao sasvim normalno, zaluženo i pravedno. Ultrakapitaliste i njihove takozvane tehno-oligarhe kao ingeniozne umove i kreatore, a ne kao beskrupulozne eksploatatore i predatore. Donalda Trampa kao vrhovnog, a Ilona Maska kao tehno genija, a ne, i jednog i drugog, i sve njima bliske, kao puke alate ultrakapitalizma. Pa se tako, na ekstremnu nepravdu, direktno nadovezuje ekstremna laž ovog sistema.

A da vidite da je ovde reč o ekstremnoj laži i nepravdi, a ne istini i pravdi, ne morate biti genij. Dovoljno je da sebi postavite nekoliko jednostavnih pitanja. I da napravite nekoliko isto tako jednostavnih komparacija. Najpre pitanja. Po kojem je to ekonomskom čudu ili kreativnosti poznat Donald Tramp? Koje su to njegove kreativne „transakcije“? Naravno, ukoliko tu ne računamo prevare i pljačke. Slično Ilon Mask? A onda i komparacije. Dovoljno je da se ova dvojica i njima slični ultrakapitalisti i tehno-oligarsi, i njihova beskonačna i zaglušujuća narcisoidnost, samopromocija i laž, uporede sa istinom i žrtvom, stvarno najvećih, i za naučni i tehnološki progres ljudskog roda najzaslužnijih. Od Sokrata, i njegove čaše otrova, preko Đordana Bruna, i njegove lomače, do Nikole Tesle, i njegove poznate životne askeze.

Stvari su prilično pa i sasvim očigledne i jasne. I ideje za popravku stvari isto tako. Jedna od najboljih takvih je „tehnološka renta“ Janisa Varufakisa. Ideja da svi današnji preduzetnici, a posebno ultakapitalisti, već na samom početku svoje delatnosti, u predistributivnoj fazi, uplaćuju ovu rentu u opštedruštvene fondove, za finansiranje zdravstva i obrazovanja novih generacija. I da se tako, makar i zakasnelo, vrati makar deo onog duga, najzaslužnijim i najvećim, od Sokrata, preko Đordana Bruna, do Nikole Tesle i ostalih. A istovremeno, ekstremno nepravedni sistem ultrakapitalizma, transformiše u koliko-toliko pravedni ekonomski i socijalni sistem.

I tako čitav svet spasi od preteće nuklearno-ekološke apokalipse. Ali je problem i ovde u tome što ultrakapitalisti, trampovci i ostali, imaju monopol i nad sredstvima ove apokalipse, i što taj monopol očigledno koriste za svoje privatne, a ne za opšte društvene interese. Pa se tako sve ovo pretvara u noćnu moru aktuelne i sve više preteće nepravde, haosa i nasilja. Koje može da dovede i do kraja čoveka kao vrste.

A sve ovo, najkraće i najbolje sažima, borbena parola običnih građana, koju sam prvi put čuo u SAD, početkom 1990-ih. „No Justice No Peace“ (Ako nema pravde, ne može biti ni mira). Berni Sanders, Aleksandra Oktavija Kortez i Zohran Mamdani, oni su koji u ovoj zemlji danas nastavljaju i predvode ovu borbenu tradiciju. Oni i njima bliski, u toj zemlji i čitavom svetu, pa i u našoj maloj i jedinoj, jedini su koji mogu/možemo da zaustave/zaustavimo apokaliptički kapitalizam i apokalipsu.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Neizvjesnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Između utopije i apokalipse

 

Najveći paradoks našeg vremena, jeste u tome, što je, zahvaljujući progresu u razvoju nauke i tehnologije, čovek danas, prvi put u svojoj istoriji, u mogućnosti da ostvari opšte blagostanje za sve ljude na planeti, ali on ovu mogućnost, na žalost, ne ostvaruje, zbog toga što to nije interes ekstremnih ultrakapitalista i moćnika na vlasti. Nego je njihov jedini interes, očuvanje njihove ekstremne moći, pljačke i plena. Svim, pa i apokaliptičkim sredstvima. Nuklearnim i drugim oružjima za masovno uništavanje. I ekološkom destrukcijom. Rečju, nuklearno-ekološkom, a ne biblijskom apokalipsom.

Pa je zbog toga, najveći paradoks našeg vremena, istovremeno, i najveća neizvesnost našeg vremena. Opšte blagostanje za sve ljude na planeti ili nuklearno-ekološka apokalipsa. I nestanak čoveka kao vrste. Ili, sportskim rečnikom rečeno, mrtva trka između utopije i apokalipse. I, uzgred, ova mrtva trka, možda najbolje svedoči, o svoj promenljivosti, ljudskih vremena i mnjenja. U svoj onoj pobedničkoj euforiji, poslednje decenije prošlog veka, negativan predznak, imale su i utopija, kao nemoguća, i apokalipsa, kao preterana. A danas je ona prva postala moguća i pozitivna, a ova druga ostala negativna, ali ni malo preterana.

A da bi sve ovo dobro razumeli, moramo znati, da su i najveći paradoks, i najveća neizvesnost našeg vremena, došli iz najveće kontradikcije čoveka kao vrste. Iz činjenice, da čovek kao vrsta, po svojoj prirodi, nije ni samo dobar, ni samo zao, nego da u sebi ima potencijala, i za jedno i za drugo. A ovo, opet, znamo ne iz bilo koje teorije ili dogme, nego iz istorije. U kojoj se nebrojeno puta pokazalo, da čovek ima potencijala, i za vrhove svetlosti, dobra i empatije, i za ponore tame, zla i nasilja. Te da se zbog toga, sa ovom vrstom njegovog endemskog dualizma, mora uvek računati.

A najčešće se ne računa. Nego se računa sa ovom ili onom vrstom dogmatizma. O čoveku kao uvek dobrom. Ili o čoveku kao uvek zlom. A da bi se izbeglo ovo, kao i konfuzija, koja obično prati panične prelaze iz jednog u drugo, sintetičku svest o onoj dualnoj ljudskoj prirodi i istoriji, treba dopuniti, i analitičkim uvidom, u dve različite, mada povezane, komponente i dinamike čovekovog bića. Prvoj, naučno-tehnološkoj, i drugoj, moralno-političkoj. Prvoj, koja je, videli smo, ne samo progresivna, nego, u ovoj progresivnost, čak i eksponencijalna. I drugoj, koja je, na žalost, spora, veoma spora, ako ne i regresivna.

Kraj prve četvrtine XXI veka, krajnje je vreme za osvešćivanje. I za borbu. Za blagostanje. Protiv apokalipse. Posebno zbog toga što je, od 1945., kada je prvi put upotrebljena nuklearna bomba, i od 1989., kada je prestala kakva-takva hladno-ratovska kontrola dve najveće sile nad ovim oružjem, nuklearno-ekološka apokalipsa postala svakodnevna pretnja. A alternativa i levica XX veka, državni kapitalizam, etatizam i socijal-demokratija, potrošeni, oslabljeni i kompromitovani. Na primeru SAD, mada je sličnost sa drugim zemljama velika, ovo je najbolje pokazao, Norman Solomon u svojoj izvanrednoj knjizi The Blue Road to Trump Hell iz 2025.

Upravo zbog mračnih i opasnih vremena u kojim živimo, ovu kratku kolumnu, završiću sa još jednim pozitivnim primerom. Koji čuva i razvija tradiciju vekovnih borbi za onu pozitivnu utopiju. Za opštu dobrobit i blagostanje za sve ljude na planeti. Reč je o BIEN odnosno Basic Income Earth Network, inicijativi koja je pokrenuta još danas dalekih 1980-ih, od strane hrišćanskih odnosno katoličkih socijalista u Belgiji, ali koja je, od tada do danas, postala jedna od najboljih alternativnih i progresivnih, globalnih mreža i akcija. Koju zainteresovani mogu naći i na njenoj digitalnoj adresi: basicincome.org.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Vrhovi i ponori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dvije najbolje i dvije najgore stvari u našoj maloj i jedinoj u posljednjih trideset sedam godina

 

 

Svaki izbor je delom subjektivan, delom objektivan. Tako je i sa izborom koji donosi ova kolumna. Pri tome, skrećem pažnju samo na dve važne činjenice. Prvo, autor ove kolumne je već sedamdeset jedan plus, dakle dugo i dobro pamti. I drugo, ovaj izbor napravljen je pod neposrednim uticajem velikih ubrzavanja i zgušnjavanja vremena, koja su se dogodila u poslednjih nekoliko godina i meseci.

Počeću sa dve najbolje stvari. Dve najbolje stvari, koje su se u poslednjih trideset sedam godina, od prvih obnovljenih višestranačkih izbora do danas, 1990 – 2027. dogodile u Crnoj Gori, jesu dva političko-pravna akta Skupštine Crne Gore, i to Rezolucija o građanskom miru, doneta i bukvalno pod bombama NATO pakta, 26. marta 1999. i Sporazum o promenama Ustava i integraciji Crne Gore u EU, usvojen 7. jula 2026.

I Rezolucija iz 1999. i Sporazum iz 2026. doneti su konsenzusom (skoro) svih subjekata i poslanika Skupštine Crne Gore, a to se, u našoj, vekovima šizmatičnoj, ali maloj i jedinoj, u tako značajnim stvarima, toliko retko događa. Zbog toga, ovaj svoj izbor, opširnije neću obrazlagati.

Možda još samo jedno malo potpitanje. Zar antiratni indipendizam 1990-ih, krunisan obnovom državne nezavisnosti 21. maja 2006. nije zaslužio da se nađe ispred, ili makar zajedno sa dva navedena akta Skupštine Crne Gore? Naravno da je zaslužio. Ali, da bi došao na sam vrh, mora da ispuni još jedan uslov. Unutrašnji konsenzus. Kojeg negativna hemija i koprodukcija dve mafiokratije, one Mila Đukanovića, i one Aleksandra Vučića, još uvek onemogućavaju. A do kada će tako, još uvek ne znamo.

A dve najgore stvari u Crnoj Gori, u poslednjih trideset sedam godina, nadovezuju se upravo na ovo poslednje. Prva najgora stvar je činjenica, da je u najgorim, ratnim 1990-im, većina u našoj maloj i jedinoj, fanatično sledila najgore, Slobodana Miloševića i njemu slične. Druga najgora stvar je činjenica, da jedan deo naših, najgore u regionu i svetu, sledi i dan danas. U regionu, dve rečene mafiokratije, u svetu, Donalda Trampa, globalizovanog Slobodana Miloševića. Kakav izbor. Uvek sa najgorima. Samo zbog toga što su najgori često i najmoćniji.

Srećom, istorija nikada nije, ni samo ponavljanje, ni samo promena, nego uvek neka njihova složena kombinacija. U našoj tridesetsedmogodišnjoj priči, ponavljanje je podrška najmoćnijima i najgorima. A šta je promena, i kakva, na bolje, ili na gore?

Odgovor na ovo pitanje ima dva različita, mada povezana elementa. Prvi se tiče naše male i jedine, drugi čitavog sveta. Kada je reč o našoj maloj i jedinoj, tu stvari stoje bolje nego što su stojale pre trideset godina. Zbog toga što, uprkos svemu, sledbenika najgorih, u našoj maloj i jedinoj, danas, 2027, ipak, ima manje, čak mnogo manje, nego što ih je bilo paklenih 1990-ih. Imajući na umu onaj (skoro) konsenzus, onih 71, od 74 prisutnih, od ukupno 81 poslanika Skupštine Crne Gore, onog istorijskog Sporazuma, od 7. jula 2026, sledbenici najgorih su danas, kod nas, pre egzotična manjina, nego ozbiljna politička snaga.

No, da li će tako i ostati, u današnjem, sve više globalizovanom svetu, više zavisi od ovog sveta, nego od naše male i jedine. A u ovom svetu stvari ne stoje najbolje. Na samoj polovini drugog mandata, najgoreg ikada presednika SAD, onog našeg i svetskog, globalizovanog Slobodana Milioševića, Donalda Trampa dakle, stvari su i dalje krajnje neizvesne i otvorene. Za novi fašizam. I za nuklearno-ekološku apokalipsu. Za našu malu i jedinu. I za čitav svet. A to je valjda dovoljan razlog. Za produženi otpor i borbu do kraja. Za spas naše male i jedine i spas čitavog sveta.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo