Dva scenarija
Svaki interregnum prate povećani haos, strah i nasilje. A naš aktuelni, globalni i lokalni interregnum, nije onaj obični, između dva vladajuća politička režima, nego je onaj veliki, čak najveći, između dva polumilenijumska istorijska sistema. Između odlazeće pozne moderne, i ne znamo još čega, možda boljeg, ali možda i goreg, od ovog što odlazi. A da li će biti jedno ili drugo, to, u ne maloj meri, zavisi i od nas, ljudi, to jest od onoga za što uspemo da se izborimo.
Po Imanuelu Volerstinu, ovaj interregnum će trajati do oko 2050. Dakle, veliki kraj i početak su sasvim blizu, dve-tri decenije, a to je samo jedna generacija. A, u približavanju i ishodu ovog kraja/početka, sticajem okolnosti, za našu malu i jedinu, tekuća i naredna godina, mogu da budu odlučujuće.
Naravno, reč je o godinama koje će odlučiti o integraciji Crne Gore u EU. Uspešna integracija Crne Gore u EU, može Crnoj Gori samo da pomogne, da nastavi svoje, isto takvo, uspešno suočavanje sa izazovima njene i globalne i istorijske 2050.
Da li ovo znači da je EU izbor bez zamerke? Naravno da ne. Pored ostalog, i EU je jednim delom obolela od agresivnog trampizma, fašizma XXI veka. Ali je ove bolesti u njoj manje, mnogo manje, nego u samim SAD, zemlji porekla. I inače, od svih aktuelnih globalnih entiteta, EU je sa najmanje takvih problema, i, što je još značajnije, sa najviše očuvanih pozitivnih tekovina moderne. Uz sve ovo, izbor EU je možda jedini, skoro dvotrećinski, i najmanje dvodecenijski, unutrašnji konsenzus u našoj maloj i jedinoj. I to ovom izboru, u današnjoj Crnoj Gori, daje još veći kredibilitet i snagu.
A da li je naša mala i jedina, u svemu ovome, bez problema i zamerke? Naravno da ni to ne stoji. I posle punih šest godina, nakon prve demokratske smene vlasti u njenoj celokupnoj istoriji, u Crnoj Gori je i dalje na vlasti – dvovlašće. Nove, krajnje heterogene vlasti, i stare mafiokratije, i to, ove druge, šizmatički udvojene i konfrontirane. One, kao procrnogorske, Mila Đukanovića, i one, kao prosrpske, Aleksandra Vučića. Koje dve mafiokratije, na žalost, još uvek uspešno funkcionišu, po starom i oprobanom obrascu negativne hemije i koprodukcije. I koje, kao takve, ostaju glavna pretnja, i Crnoj Gori uopšte, i integraciji Crne Gore u EU.
Ali, u našoj maloj i jedinoj, u poslednjih nekoliko godina, i u tom pogledu, ima izvesnog napretka. Najpre, zbog toga što je, oko integracije Crne Gore u EU, ipak, napravljena izvesna, pa makar minimalna i nestabilna, ali ipak konstruktivna saglasnost i koncentracija vlasti i opozicije. Zatim, što su i takozvane srpske stranke, ili makar njihov veći deo, utisak je, ne samo retorički, prihvatile EU i NATO kao deo unutrašnje i spoljne politike Crne Gore. Konačno, i zbog toga što slučaj poslanika Dragana Bojovića, koji je 12. januara 2026. protestno dao ostavku na sve svoje partijske funkcije u DNP, zbog nestabilnosti ove partije u praćenju EU integracije, veoma ohrabruje, jer jasno pokazuje, da ova opcija ima svoje respektabilne predstavnike, čak i unutar takvih partija.
Sve prethodno u ovoj kolumni, odnosilo se na takozvani pozitivni scenario. A da li postoji i onaj drugi, negativni scenario, do 2030., ali i do 2050.? Pa naravno da postoji. To je scenario jačanja agresivnog trampizma i trampista u EU i u Crnoj Gori. A ni to, na žalost, nije ni malo teško zamisliti. Ali sam ja, u ovoj kolumni, odlučio da budem pozitivan, u najboljem smislu te reči.
A da ni Crna Gora, ni EU, ni svet, ne ostaju bez opcije, čak ni u slučaju negativnog scenarija, zainteresovani čitalac može da vidi odnosno da pročita, u mom novom hibridnom romanu Tajna jedne ruševine: Kratki roman i esej o 2057.
Milan POPOVIĆ