Vrijeme je potvrdilo ispravnost referendumskog  izbora 2006, i ojačalo spoznaju da priliku nijesmo iskoristili na pravi način. Još uvijek. Prvih dvadeset godina je za nama. Pred nama, uglavnom, iste želje i izazovi

Uveliko traje muzički dio proslave/obilježavanja jubilarne, 20. godišnjice od održavanja referenduma o državno pravnom statusu Republike Crne Gore. Dok sa trgova odjekuju pjesme, replike u parlamentu podsjećaju kako je pred nama još mnogo posla. Ukoliko želimo da Crna Gora bude slobodna, uređena i prosperitetna država svih njenih građana.

Dvadeset godina nakon referenduma, Crna Gora je međunarodno priznata država, članica NATO-a i “prvi sledeći” kandidat za prijem u članstvo Evropske unije. Dok se crnogorska zastava vijori pred sjedištem UN, lokalne vlasti u dijelu ovdašnjih opština ignorišu državna obilježja i praznike. U čemu ih pomažu  pojedini državni zvaničnici.

Predsjednik opštine Pljevlja Dario Vraneš poželio je otići i korak dalje. Zato je,  nakon nipodaštavajuće – i netačne – izjave kako u Pljevljima nema zainteresovanih za proslavu Dana nezavisnosti, skupa sa svojim saradnicima pokušao organizovati “kontramiting” u vidu koncerta Mirka Pajčina. Uprava policije je skupa sa Agencijom za nacionalnu bezbjednost odlučila da zabrani planirani nastup osobe koja pod umjetničkim imenom baja mali knindža promoviše vjersku i nacionalnu mržnju, veliča ratne zločine i zlikovce koji su ih počinili.

Prema nezvaničnim ali pouzdanim informacijama iz sektora bezbjednosti, ANB je Pajčinu zabranila da uopšte uđe u Crnu Goru. Dok su UP obavijestili da bi tokom njegovog koncerta  (javnog okupljanja) “moglo doći do narušavanja javnog reda i mira, ugrožavanja bezbjednosti građana i imovine, ali i narušavanja građanskog koncepta države”.

Suprotno predsjedniku opštine Pljevlja, njegov partijski šef i predsjednik Skupštine Crne Gore uzeće učešće u obilježavanju Dana nezavisnosti. Andrija Mandić je saopštio da će prisustvovati prijemu koji, povodom 20. godišnjice nezavisnosti, organizuje premijer Milojko Spajić. “Konačno je došao trenutak da svi zajedno kažemo ‘Evropo, vraćamo se’. Srećna ti budućnost pomirena Crna Goro”, poručio je Mandić, nekoliko sati nakon što je u Skupštini objasnio da će, pod njegovom dirigentskom palicom, i parlament obnovu nezavisnosti obilježiti svečanom sjednicom. Ona neće biti upriličena na dan održavanja referenduma o nezavisnosti, već na godišnjicu prijema Crne Gore u Ujedinjene nacije.

Zgodno se potrefilo pa je to 28. jun. Odnosno, Vidovdan, jedan od najvažnijih datuma u kalendaru zagovornika velike Srbije/srpskog sveta.

Zna Mandić šta radi, cijene i njegovi sljedbenici i kritičari. U svakom slučaju, javna manifestacija njegovog odnosa prema nezavisnoj Crnoj Gori bitno je drugačija od nekadašnjih. Prije nepunih 10 godina (2017.), Mandić je uoči Dana nezavisnosti poručivao kako „srpski narod nema nikakvog razloga da slavi 21. maj”. I dodatno zamjerao neistomišljenicima iz sopstvenih redova: ,,Neki pripadnici nekadašnjeg Bloka za zajedničku državu danas, napadnim i smiješnim čestitkama za 21. maj, brukaju i sramote vlastitu prošlost i nedostojno podilaze crnogorskim separatistima”.

Nije mali put otuda do Evropo vraćamo se. Ko ne vjeruje neka priupita Milana Kneževića, odskorašnjeg opozicionara (ponovo) i, i dalje, zvaničnog koalicionog partnera Mandićeve NSD.

Ispada da je Kneževiću je najviše zasmetala najava predsjednika Skupštine o obilježavanju 20. godišnjice obnove državnosti Crne Gore. Makar i na Vidovdan. Pa je, kako reče, “sa punim pravom” zatražio da, “ukoliko se bude održavala sjednica za ove koji su glasali ‘da’, želim da se održi sjednica i za nas koji smo glasali ‘ne’”.

Ništa nije izgubljeno, tvrdi predsjednik DNP, kontrirajući onima koji se pozivaju na istraživanje javnog mnjenja prema kome bi, danas, 75 odsto građana Crne Gore podržalo njenu nezavisnost.  “Taj broj je ispod 55 odsto građana, tako da podrška državi opada iz dana u dan…”, zaključio je Knežević.

Pretprazničke nastupe Mandića i Kneževića mnogi su doveli u kontekst “čestitke” koju je građanima Crne Gore, povodom 20. godina  obnove nezavisnosti, uputio predsjednik Srbije Aleksandar Vućić.

„Inače sam dobio poziv da učestvujem u glamuroznoj proslavi otcepljenja od moje Srbije. Naravno, u tome neću učestvovati. Srbiju volim najviše na svetu i da slavim tako nešto bilo bi me sramota i pljunuo bih sebi i svom narodu u lice. A oni neka slave šta god hoće”, poručio je Vučić, 14. maja, iz Beograda. Dan kasnije, pojasnio: “Vi nama niste smetali, doživljavali smo vas kao sestre i braću i hteli da živimo u istoj državi sa vama. Priznajem, krivi smo, i izvinite što smo vas voleli više nego vi nas.”

Neko je primijetio kako Vućićevo obrazloženje nalikuje na sudski iskaz nesuđenog mladoženje koji je na neuzvraćenu ljubav odgovorio surovim nasiljem. U tom je kontekstu nesvrsishodno obrazlagati zbog čega Crna Gora nije mogla da se “otcepi” od Srbije. Ali je racionalno registrovati animozitete koji dolaze sa te strane. I kalkulisati sa njihovim dometima i, eventualnim, posljedicama.

U međuvremenu, kratak osvrt na domete dvodecenijske crnogorske samouprave.

Crna Gora  još nema zakone o vladi i parlamentu koji bi propisali pravni okvir za njihov rad. U redovnim okolnostima i vanrednim situacijama.  Kao jednu od posljedica takvog stanja, Crna Gora danas nema kompletiran Ustavni sud. On radi na granici kvoruma, uz ustavno sporan mandat pojedinih sudija.

Nije formiran ni Fiskalni savjet, iako je to zakonska obaveza još iz vremena poslednje DPS Vlade premijera Duška Markovića. I tu je problem nedostatak volje da se vlastite odluke podvrgnu kontroli. Finansijske ili pravne prirode, svejedno. Uz poslovično nastojanje da se mjesta u državnom aparatu popunjavaju partijskim kadrovima. Ili održe prazna, dok neko “naš” ne stasa za tu funkciju.

Vlada uglavnom zasijeda na telefonskim sjednicama a parlament radi bez kvoruma. Poslanici vladajuće većine aktivno izbjegavaju prisustvo sjednicama skupštinskih odbora na kojima se planira preispitivanje postupaka predstavnika vlasti. Ili njihovih zastupnika u državnim institucijama i preduzećima.

Jednako, predsjednik Vlade izbjegava dolaske u Skupštinu, dok predsjednik parlamenta selektivno određuje dnevni red zasijedanja i “tempira” kada će se vladini prijedlozi zakona i odluka naći na dnevnom redu. Slijedeći, uglavnom, partijski a ne javni interes.

Analitičari su tvrdili da su vlasti Mila Đukanovića  godinama imale podršku Zapada jer je Crna Gora pod njegovim vodstvom, nakon što se odrekao patronata Slobodana Miloševića,  slovila za pouzdanog, ili makar krajnje kooperativnog, geopolitičkog saveznika. Današnje vlasti koje personifikuju Spajić i Mandić tu podršku zaslužuju procjenom da bi se oni mogli okrenuti ka nekom izdašnijem ponuđaču ukoliko bi EU uskratila pregršt obećanih šargarepa…  Iako je članstvo u EU jedan od rijetkih državnih projekata oko kojeg politička elita Crne Gore još može graditi zajednički narativ.

Vlast  ubjeđuje javnost  da je raskrstila sa svakojakim tranzitima bivših DPS vlasti, od duvana do kokaina, te raskinula nekadašnju spregu kriminala i države. Istovremeno  bezbjednosni sektor ne uspijeva da uđe u trag dvojici najtraženijih bjegunaca. Jedan je bronzani spomenik ratnom zlikovcu Pavlu Đurišiću za kojim se traga od ljeta prošle godine. Drugi je Miloš Medenica, pobjegao nakon nepravosnažne osuđujuće presude zbog, pored ostalog, trgovine narkoticima i sudskim presudama.

Sada Medeni, kako sebi tepa, zapljuskuje informacijama – domaćim i regionalnim – koje službe bezbjednosti nerado dijele sa javnošću. ANB na sve to šuti, dok  čelnici MUP-a i UP ubjeđuju da to nije pravi Miloš, već njegova virtuelna projekcija proizvedena uz pomoć vještačke inteligencije. Ne komentarišući to što od stvarnog ili AI bjegunca dolaze tačne vijesti. Makar one koje je moguće provjeriti.

To je još jedan kamenčić u mozaiku koji kazuje da je međunarodno priznanje države bilo mnogo lakše obezbijediti nego izgraditi unutrašnje povjerenje. Na raznim nivoima. Od institucija do drugih i drugačijih. Po bilo kom osnovu. Makar bili rođaci ili komšije.

U tom vakuumu, najbolje su se snašli SPC i njeni glasnogovornici. Oni su se, uprkos unutrašnjim problemima, uspjeli nametnuti kao važan, ako ne i dominantan, politički faktor u državi koja pokušava postati prva sledeća članica EU. Dobar dio vlasti u Mitropoliju idu po mišljenje dok DPS, kao najjača opoziciona partija, ovdašnjim filijalama SPC neštedimice daje novac poreskih obveznika, pokušavajući obnoviti nekadašnji partnerski odnos.

Nije realizovana najava o popravljanju dobrosusjedskih odnosa sa zemljama okruženja nakon smjene DPS vlasti. Vučićeve izjave pokazuju da napretka u odnosima sa Srbijom,  ako nijesu pogoršani “nezasluženim” približavanjem Crne Gore Evropskoj uniji. Odnosi sa Hrvatskom značajno su unazađeni “neiznuđenim” potezima prvaka ovdašnjih vlasti. Počev od Rezolucije o Jasenovcu, pa nadalje.

Što se saradnje sa ostalim susjedima tiče, njih bi najkraće mogli opisati kao: zapuštene. Izuzev kada se ukaže prilika da se novcem iz međunarodnih donacija pokrene kakav zajednički projekat. No i tada stvari znaju da se razvijaju poprilično traljavo. Ili nikako, ako za primjer uzmemo zajednički projekat premošćavanja Bojane kod Ulcinja.

Ostaje put.   Simbolično on se može označiti kao izbor, između dogodine u Brisel i onog dogodine u Prizren.

Kad se stišaju praznična veselja, stići će najave novih zakona pripremljenih za usvajanje uz blagoslov Evropske komisije. Među njima, kako sada stoje stvari, neće biti Opšteg kolektivnog ugovora.

Optimisti će licitirati sa poglavljima koja će, možda, biti zatvorena u narednih četiri-pet mjeseci. Držeći se procjene da će Crna Gora postati dio EU do kraja 2028. Oprezniji će se sjetiti da slične priče slušaju 20 godina. Još od jeseni 2006, i prve predizborne kampanje nakon obnavljanja nezavisnosti. Tada je Milo Đukanović obećao kako „za četiri godine u Crnoj Gori neće biti nezaposlenih“. I bi što bi.

Red obećanja, pa red kriza. Prvih dvadeset godina je za nama. Pred nama, uglavnom, iste želje i izazovi.

Pregled glavnih ekonomskih pokazatelja Crne Gore iz perioda obnove nezavisnosti (2006) i ove, odnosno prošle godine

* podaci za prethodnu godinu

Zoran RADULOVIĆ

Bogatsvo i luksuzni život uhapšenog načelnika Policijske uprave (PU) Beograda Veselina Milića su u velikom nesrazmjeru s primanjima. Poznat je po neizvođenju policije tokom rušilačkog pohoda kriminalaca na Savamalu, zataškavanja političkih ubistava i prikrivanje režimskih prljavih poslova. Zbog slučaja Senjak Vučićev režim odjednom je ostao bez tri važna operativca

U noći kada je Aleksandar Nešović Baja pao mrtav u restoranu “27” na Senjaku, elitnoj beogradskoj četvrti, javnost nije prvo čula ni policiju, a još manje tužilaštvo. Prve detalje zločina objavio je preko društvenih mreža odbjegli i prvostepeno osuđeni Miloš Medenica,sin bivše šefice pravosuđa Vesne Medenice koja je u zatvoru.

U objavi od 14. maja Medenica (ili vještačka inteligencija kako su ranije tvrdili čelnici crnogorske policije i MUP-a) je saopštio da je 12. maja došlo do problema “u raju braće Vučić” i da on želi to saopštiti “braći Srbima kad nema ko drugi”. Tvrdi da je kasno uveče toga dana, iza 23h došlo je do obračuna naočigled gostiju i osoblja restorana “27”na Senjaku čiji pravi vlasnik je, po riječima Medenice, Andrej Vučić, brat predsjednika Aleksandra Vučića. Te večeri je načelnik Policijske uprave (PU) Beograda Veselin Milić, pojašnjava dalje Medenica, pozvao u restoran “Ćaci kriminalca Aleksandra Nešovića zvanog Baja” do dođe u restoran na piće. Po dolasku Baja zatiče sa Milićem “SNS tajkuna Sašu Vukovića poznatijeg kao Boske”. Nakon kraće rasprave između Baje i Bosketa, Boske vadi pištolj i ispaljuje dva metka u Baju u predjelu stomaka. Boske s pripadnikom Milićevog obezbjeđenja iznosi mrtvog Baju i počinju uklanjati tragove (krvi i pucnjave) na očigled brojnih prisutnih te noći. Nešović je utovaren u auto i kasnije je njegov leš izbačen pored auto puta. Braća Vučić i njihovi podanici, tvrdi Medenica, “već dva dana fingiraju tragove i prave dogovor kako da riješe problem i smanje štetu”. Medenica onda navodi da je uviđaj izvršen tek na dan njegove objave (14.maj). Isti dan, po narativu, pada dogovor i Milić zove Bosketa i člana njegovog obezbjeđenja da se predaju, što oni i čine. Očekuje se i hapšenje Milića u narednim satima “kako bi se zadovoljila javnost” završava Medenica.

Idući dan ujutro zaista je uslijedilo hapšenje Milića i postepeno potvrđivanje navoda Miloša Medenice. Mediji braće Vučić u 11:11 javljaju da je Milić saslušan “u svojstvu građanina” i onda uhapšen. Isti dan se objavljuje i da je smijenjen sa čela beogradske policije. Kasnije u 15: 37 nezavisni portal Danas objavljuje da je tijelo Baje Nešovića“pronađeno pored auto-puta kod Šimanovaca” . Poziva se na više izvora iz policije. Informaciju prenose i srbijanski i crnogorski mediji, ali i ekstremno žuti Informer, glavna Vučićeva medijska uzdanica. Slijede ostali režimski mediji. Poznavaoci prilika tvrde da takva vijest ne bi mogla biti objavljena bez miga iz ureda predsjednika Republike.

Idućeg dana – 16.maja dolazi do preokreta. Na konferenciji za novinare, kojoj je prisustvovao i direktor srpske policije Dragan Vasiljević, predsjednik Srbije poručuje: “Telo i dalje nismo pronašli, intenzivna je potraga, čitave jedinice traže.”. Vučić je “zamolio” da se ne objavljuje da je tijelo nađeno kad već nije. Dodao je da je slučaj “težak”, ali da se država “ponašala odgovorno”. Vasiljević je rekao da je privedeno deset lica i predati tužilaštvu. Kasnije će se dodati i da vojska traga za mrtvim Nešovićem.

Nezavisni mediji su potvdili i navode Medenice da je uviđaj u restoranu na Senjaku izvršen tek 14. maja uveče. Čak dva dana poslije ubistva. U saopštenju Višeg javnog tužilaštva (VJT) u Beogradu navedeno je da je “javni tužilac… po prijavi nestanka u 21:30 časova započeo sa vršenjem uviđaja na navedenoj lokaciji“. Tom prilikom su“pronađene dve čaure HP 9 mm, kao i više tragova krvi u lokalu, za koje se sumnja da pripadaju oštećenom, koji je nestao”.

“Nestali” Baja Nešović je široko percipiran kao vojnik braće Vučić koji je skupljao grupe kriminalaca da napadaju i prebijaju studente tokom protesta. Bio je član kriminalne grupe Dejana Stanojevića Keke koja je harala 90-tih i ranih 2000-tih. Boske Vuković se pominje kao neformalni direktor Ćacilenda koji je plaćao ljude da izigravaju Vučićeve “studente koji žele da uče”. Boske i Nešovićev sin Stefan vlasnicisu firme Masad Propertis koja u svom vlasništvu ima dva placa na Novom Beogradu,  prema dostupnim podacima, plaćena tri miliona eura. Navodno je sukob između njih izbio oko građevinskih planova pa je Milić organizovao sastanak u restoranu da bi izgladio sukob, bilo radi privatnih poslova ili po nalogu odozgo.

Bogatsvo i luksuzni život Milića su u velikom nesrazmjeru s primanjima. Poznat je po neizvođenju policije tokom rušilačkog pohoda kriminalaca na Savamalu, zataškavanja političkih ubistava i prikrivanje režimskih prljavih poslova. Tako je zbog slučaja Senjak režim odjednom ostao bez tri važna operativca.

Ostalo je nejasno i u kom trenutku je policija otišla u restoran i kojim povodom.Bivši inspektor Uprave kriminalističke policije (UKP) Milan Dumanović rekao je Beti da je Nešović bio pod pratnjom pripadnika Odeljenja za tajna praćenja koji su obavijestili MUP da Nešović nije izašao iz restorana. MUP Srbije kojim rukovodi lider socijalista i Vučićev koalicioni partner Ivica Dačić nije se zvanično oglasio o slučaju, iako je to ustaljena praksa MUP-a u slučajevima pucnjava i nestanaka.

Tek tri dana nakon pucnjave uslijedilo je šturo saopštenje da je Milić uhapšen i smijenjen. Detalji o pucnjavi, prisustvu policajaca i navodnom prikrivanju zločina su prećutani. Dačić i njegov kabinet su ostali nijemi na uporne upite medija po kom osnovu se načelnik BG policije Milić sastao s kriminalcima, da li je bio na službenom zadatku ili privatno, da li prijavio svom pretpostavljenom itd. Odgovora nije bilo ni od direktora policije Vasiljevića zašto nije odmah osigurano i zapečaćeno mjesto zločina i zašto je uviđaj urađen tek 14. maja uveče ako se pucnjava desila 12. maja.

Da stvar bude još bizarnija, pojavilo se nekoliko tvrdnji korisnika društvenih mreža da je formalni premijer Srbije Đuro Macut 13. maja ručao u istom restoranu i da ga izgleda niko nije obavijestio, kao ni njegovo obezbjeđenje, šta se dogodilo noć prije. Ured premijera nije negirao da je taj dan jeo u restoranu prije obavljenog uviđaja forenzičara. Po Ustavu Srbije najmoćnija osoba u zemlji je predsjednik Vlade koja vodi unutrašnju i spoljnu politiku zemlje.

Obznane narodu su nakon prvog press-a 16. maja nastavljene od Vučića koji, po Ustavu Srbije, nema nikakve ingerencije u rukovođenju policijom i krivičnim istragama i kome Ustav daje samo ceremonijalne ovlasti. Osim tvrdnje da “telo nismo pronašli”, Vučić je nervozno i udaljeno pričao o vezama policije i kriminala i najavio obračun sa policajcima koji “čuvaju tajkune i kriminalce”.

Narednog dana – 17. maja, nakon što se konsolidirao, tokom zvanične posjete Azerbejdžanu, srbijanski predsjednik je počeo mijenjati ton i braniti policiju. Država je pokazala “apsolutni profesionalizam”, te nije mogla ranije reagovati jer je zvanična prijava stigla tek kada je Nešovićeva supruga prijavila nestanak. Pucnjava, krv i iznošenje tijela u punom restoranu Vučiću nisu predstavljali problem. Naglasio je da Milić nije osumnjičen za ubistvo nego za prikrivanje i da se treba poštovati svačija pretpostavka nevinosti. Na novinarski upit o objavama Medenice, srbijanski vladar je poručio da neće odgovarati odbjeglom kriminalcu koji napada njegovu porodicu. Dodao je i da Medenica “ne sarađuje jedino sa nama”, vjerovatno aludirajući na službe pod njegovom i bratovljevom kontrolom.

Da Medenica, ili radije oni koji upravljaju njime, raspolažu vjerodostojnim podacima se ispostavilo tačnim u slučaju Senjak. Ostale objave sadrže miks istinitih, poluistinitih ili namještenih priča. Kako se nižu objave Medenice, po riječima jednog zapadnog diplomate koji je želio ostati anoniman, sve se više uočava DPS-kavački narativ dotičnog s mogućim ukjučivanjem ruskih službi preko najužeg kruga ljudi Mila Đukanovića bliskih Kremlju. Medenica šalje poruku tobože njegovom “bratu Milanu Kneževiću” ali ciljanu ka srbijanskom Voždu. U objavi od 18. maja Medenica poziva Kneževića da ukapira da “Rusija nikako ne voli Vučka i da Vučko prodaje oružje Ukrajini i Izraelu”. Indirektno se poziva i Knežević da se opredijeli između Majke Rusije i braće Vućić ogrezlih u korupciji znajući da je Knežević u “igri ne zbog para već zbog ideala”.

Dosadašnji potezi ukazuju da će se raditi na relativizaciji zločina i amneziranju svih nezgodnih svjedoka.

Crna Gora kao izgovor da se ne priča o zarobljenim institucijama Srbije

Txt: Istovremeno sa prvim press-om o pucnjavu na Senjaku počela je akcija skretanja pažnje javnosti s obračuna kriminalaca u službi režima na patetičnu tiradu protiv Crne Gore. Na crnogorskom portalu Borba, poznatom po veličanju režima braće Vučić, je istog tog 16. maja objavljen predsjednikov autorski tekst s naslovom “Izvinite što smo vas voleli više nego vi nas” kao ukor što se Crna Gora “otcepila”. Tekst je opisan kao Istorijsko obraćanje građanima Crne Gore Aleksandra Vučića. Obiluje neistinitim tvrdnjama o“najprljavijoj kampanji” protiv njega, njegove porodici, te kako ga crnogorski mediji “razapinju na krst”. Navodno se svakodnevno napada Srbija od strane crnogorskog rukovodstva i pruža podrška za sprovođenje obojene revolucije u Srbiji. Jednostavnim pregledom crnogorske štampe može se vidjeti da u medijima i izjavama crnogorskih zvaničnika nema maltene nikakvih vijesti iz Srbije, a kamoli napada na Srbiju.

Crnogorski javni servis, zajedno s miloističkim i pogotovo vučićevskim medijima, nisu ni riječ prenijeli o zabrinjavajućim dešavanjima u Srbiji.  Mrdićevi zakoni, davljenje ostataka srpskog pravosuđa i nezakonito privođenje srpskih tužilaca od strane BIA-e kako bi ih zastrašivali da rade u privatnom interesu braće Vučić nisu dobili niti pomen u dotičnim medijima. Da se tako nešto desilo u Crnoj Gori nesumnjivo bi došlo do velikih potresa. Crnogorska vlast, ali i bivši režim Mila Đukanovića koji s Vučićem dijeli iste vrijednosti, ciljano šuti na sva događanja u Srbiji.

Jovo MARTINOVIĆ

Pitali smo – gdje je Crna Gora dvije decenije od nezavisnosti?

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA
Građansku državu nema ko da brani

Za proteklih 20 godina Crna Gora je  učvrstila pozicijiu nezavisne države po principima savremenog svijeta i međunarodne politike, kao većina malih, nerazvijenih država bez moći i uticaja –  pokorna moćnim državama i primorana da se opredijeli za stranu u geopolitičkim dešavanjima.  Izbor strane je određen (EU) za ovih dvadeset godina, ali u krajnjem ishodu zavisi od svijesti i ideologije vladajuće elite. Ali i svijesti onih kojima vladaju.Sigurno je i da će opstati i Crnogorci i Crnogorke zato što osjećanje etničke i kulturne pripadnosti prevazilazi geografske granice. Građanska država i razvoj svijesti su neizvjesni.

Poenta nezavisnosti bilo je ne samo pravo na državu koje je proisticalo iz SFRJ nego i vizija građanske države,  upisane  u Ustav. Dvadeset godina kasnije Crnoj Gori prijeti izmjena Ustava, jer u realnosti građansku državu nema ko da brani . Političke elite su uspješno sprovele program 4N (nezrelost, neobrazovanost, neodgovornost, neosviještenost) sa efikasnim alatom: crkva, nacija, partija. Tako je  patrijarhalna svijet prigrlila logiku brutalnog kapitalizma i lukavog pretvornog neoliberalizma, i obezbijedila moć i prestiž na račun većine. Ljudska prava su postala mamac za naivne. Najveća opasnost je slobodna i   kritična misao i ona se radikalno eliminiše. Najodgovorniji za ovakav pravac razvoja su oni u prvoj i drugoj vladi Nezavisne države (personalno), a  taj pravac savršeno odgovara svim narednim Vladama. Toliko da se danas broj abonenata udvostručio i zatvorena su vrata svakoj svjesnoj, odgovornoj  i pravednoj promjeni. Ljudska pohlepa, zavist, glupost i eksploatacija su valoralizovani na račun obrazovanja, svijesti i savjesti  pa ,,pleme snom mrtvijem spava”.

Političke elite Nezavisnost slave il bojkotuju sa istom javnom i političkom dobiti. Uniženoj većini organizovane su malograđanske zabave koje će skupo platiti (izuzeci potvrđuju matricu). Pitam se –  da li će ikad ljudi u Crnoj Gori razumjeti Njegoševe riječi i probuditi se, ili će one ostati kičasti brend za širenje lažnih vrijednosti daleko od nezavisnosti, svijesti i savjesti? Sužen je prostor solidarnosti.

MILKA TADIĆ-MIJOVIĆ, CENTAR ZA ISTRAŽIVAČKO NOVINARSTVO CRNE GORE
Vjerujem u Crnu Goru

Da parafraziram Pekića: Ovih su dvadeset godina pojeli skakavci. I to zahvaljujući prije svega vlasti koja je upravljala i upravlja zemljom, a pomalo, bogme, i nama, građanima i građankama, što smo ih pustili da nam decenijama devastiraju i razaraju državu, njen prostor, njene institucije, zakone i Ustav.

Nadali smo se da će promjene 30. avgusta donijeti bolje upravljanje, ali nažalost jednu je gramzivu vlast samo smijenila druga, još gladnija, koja otima nekako bahatije i bez rukavica. Pogledajte im samo vozni park, te majbahe koje su izvukli iz garaža, potrošene milione za nabavke novih automobila, kolone koje ih prate, puteve na koje idu, a na kojima obično ništa ne rade važno za zemlju, ali uredno obavljaju šoping po svjetskim prijestonicama. Pogledajte kako nam aktuelni ministri čuvaju prostor, kako oligarsima, starim i novim, daju da ubijaju obalu i zaštićena UNESCO područja…

Ali, pored svega toga, vjerujem u Crnu Goru, ona je jača od svih njenih razarača, to je pokazala kroz istoriju, to pokazuje i danas. Dobro je da ubrzano zatvaramo poglavlja, ali naša nada nije samo Evropa, već možda još više samosvjesni građani i građanke, koji će, nadam se, kazniti na narednim izborima i ovu vlast, a kad pravosuđe bude zaista nezavisno, odgovaraće se valjda zbog svih ovih nepočinstava. Tek tada krenuće se iz ništavila.

ZARIJA PEJOVIĆ, EKONOMISTA I BIVŠI POSLANIK
Valjalo je uz Riki Martina pozvati i Dubrovačke trubadure

Kao i većina Crnogoraca, volim Crnu Goru na iracionalan način. Ipak se pitam koji je smisao države koju vode elite za čije odluke niste sigurni jesu li svjesno donesene u cilju slabljenja institucija i same države ili iz neznanja visokih javnih funkcionera. Pitam se i kako smo od popa Ilije Plamenca, vojvode Marka Miljanova, Gavra Vukovića, odnosno od Milovana Đilasa, akademika Božine Ivanovića, Marka Orlandića i drugih državnika iz ere Socijalističke Republike Crne Gore stigli do ovoga što danas vodi Crnu Goru. Povijesna ironija, negativna dijalektika Teodora Adorna ili trodecenijska politika vladavine najgorih?

Ipak, uz sve slabosti, Crna Gora koja čeka na prijem u EU bolja je od Crne Gore koja je dio nekog drugog „sveta“ i to je jasno čak i vladajućim političarima.

Čestitam 20 godina nezavisnosti redakciji Monitora. Bez Vas, Kruga, Liberala i drugih medija koji su svijetlili u mraku devedesetih, ne bi bilo ni nezavisne Crne Gore.

Ipak treba ispoštovati i gospodina Đukanovića. Valjalo je uz Rikija Martina pozvati i Dubrovačke trubadure, da mu makar jednu numeru sotto voce otpjevaju pod prozor. Pjesmu Jadranke Stojaković „Sve smo mogli mi da si samo htio ti“. Ako bi Dubrovčani šćeli da dođu…

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Nekad je DPS plašio građane DF-om, sad ih DF plaši DPS-om

Nakon 20 godina  Crna Gora se nije značajno promijenila.  Jednim dijelom razlog je što su država i njene institucije sistematski uništavane i potčinjavanje ličnim i partijskim interesima još od 1989. godine i dolaska DPS-a na vlast. Nakon 2006. godine Milo Đukanović, kao neprikosnoveni vladar, nije imao volju da državu okrene u pravcu razvoja, do čega jedino mogu da dovedu profesionalizovane institucije. Sve što je funkcionisalo sasvim pristojno, u staroj Jugoslaviji,  uništeno je do 2006. godine a onda je propaganda vlasti pokušala da nam prikaže da je početak uspostavljanja institucija u Crnoj Gori bio 21. maj 2006.

Uspostavljena je 2020. godine,  najvažnija tekovina demokratskog društva, mirna smjena vlasti na izborima.  Druga važna promjena vrijedna pomena se odnosi na oslobađanje građana straha od posljedica slobodnog izražavanja mišljenja. Dobro je što jača građanska hrabrost. Za jedan manji dio građanski orijentisanih ljudi koji su se borili za demokratiju a protiv korumpiranog DPS-a, mučno je gledati kako  većina političkih partija iz nekadašnje opozicije, pojačane PES-om, ponavlja iste prakse DPS-a. Institucije drži zarobljenim, kritikuje slobodne medije i NVO koje su samostalne u svom radu, resurse države prodaje direktnom pogodbom sa investitorima, namješta tendere, nastavlja sa korupcionaškim poslovima, vrši pritisak na pravosuđe…

U jednom dijelu stanje je i gore, jer se sadašnja vlast igra sa finansijama države i obmanjuje građane da se zadužuje samo za vraćanje starih dugova i kapitalne investicije. Jednog dana, ako se nastavi sa zaduživanjem,  doći će tzv. „grčki scenario“ .

Osim nacionalizma došao je i populizam koji prijeti da uništi ekonomiju i finansije države zarad očuvanja vlasti. Imamo Sudski savjet koji nije u stanju da sa Ministarstvom pravde predloži  i započne sprovođenje suštinskih reformi i Tužilački savjet koji nije u stanju da predloži i počne, u saradnji sa Vladom i Skupštinom, sprovođenje reformi koja treba da dovede do profesionalizacije, pogotovo osnovnih tužilaštava. Izbori kandidata za Ustavni sud, Sudski i Tužilački savjet su i dalje predmet partijskih dogovora.

U nekim situacijama stanje je gore nego ikada. Najbolji je primjer su pravosnažne sudske odluke koje ne sprovode. Tužilaštvo nije u stanju da završi godinama bruku sa nezakonitim izborom generalnog direktora RTCG.

I pored razočaravajućih 20 godina, valja spomenuti pozitivan pomak što je u zadnjih nekoliko godina došlo do hapšenja članova kriminalnih klanova, visokih javnih funkcionera a i to opet zahvaljujući manjem timu ljudi u SDT-u i Specijalnom policijskom odjeljenju, a i stručnoj pomoći koju dobijamo od država EU.

Da sve bude kao što je bilo i prije dvije decenije 20 godine pobrinuli su se ponovo dva najveća problema političke scene, samo što su promijenili uloge. Nekad je DPS plašio svoje tradicionalne partnere i građane sa DF-om a danas DF plaši svoje koalicione partnere i građane povratkom DPS-a na vlast. A da sve bude kao nekada brine se i SPC koja i dalje širi velikosrpski nacionalizam i promoviše fašizam bez pravnih posljedica.

BILJANA MASLOVARIĆ, PROFESORICA
Ni jedni ni drugi se nijesu  potrudili da pomire podijeljeno društvo

Prije dvadeset godina, građani Crne Gore su na referendumu samo formalno potvrdili hiljadugodišnjicu njene svijetle i burne istorije. Bio je to dan kada je duša mnogih od nas plesala od radosti, zajedno sa vilama na Lovćenu. Danas, na ovaj veliki jubilej, dok slavimo dvadeset godina obnove nezavisnosti, nemoguće je ne postaviti suštinsko pitanje: da li su političke elite — i bivše i sadašnje — uopšte dostojne države kojom upravljaju? ​Umjesto da grade mostove i pruže ruku onima koji su te 2006. godine željeli zajedničku državu, političari su izabrali lakši i sebičniji put. Ni jedni ni drugi se nijesu istinski potrudili da pomire i zacijele podijeljeno društvo.

Gledajući njihovo djelovanje, stiče se gorak utisak da ni bivši ni sadašnji vlastodržci ne vole Crnu Goru više od sopstvenog primarnog interesa — lične moći, fotelja i privilegija. ​Dok su stvarni građani u ovom procesu gotovo nestali, u javni prostor nam se ponovo „desio narod“. Danas se, nažalost, prebrojavamo i gledamo preko duboko iskopanih šančeva nacionalizma. Jasno je i kome ovakvo stanje jedino odgovara — onima koji znaju da vladaju samo tako što potenciraju i produbljuju razlike, dok od naših očiglednih sličnosti panično bježe. ​

Ipak, vjerujem u zrelost ovog društva. Moja je nada da će građani Crne Gore — svih nacionalnosti i religija — prepoznati ovu matricu i na izborima adekvatno kazniti ovakve politike. Ova država je kroz vjekove preživjela mnogo teže istorijske lomove, pogibije i okupacije, pa sam potpuno sigurna da će preživjeti i ovako loše i nedorasle političare. Jer Crna Gora nijesu oni i njihove funkcije, Crna Gora su njeni ljudi!

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Daleko od države za koju se zalagao LSCG

Taj 21.maj.2006.  je svakako veliki i značajan datum. Ali  moram naglasiti da spadam u grupu onih  koja ne vjeruje da nikad nije kasno i da smo malo ,,zakasnili” sa dobijanjem nezavisnosti. Jer je  90-ih  20 vijeka  većinska Crna Gora  bila i u moralnom  i praktičnom smislu bila  (sa)učesnik u zlu.
Gdje smo danas? Baš daleko od onakve nezavisne države za koju smo se mi izvorni suverenisti borili i zalagali. Nije ovo ona država za koju se zalagao LSCG i Slavko Perović.
Još smo daleko od stvaranja jakih institucija. Umjesto toga,  i prije i poslije  30.avgusta  dobijali smo i dobijamo jake  partijske  ispostave  za podmirivanje i zapošljavanja svojih ,,po širini i dubini “. Na žalost umjesto da bude važno ,,kakve su nam “, važno je ,,čije su…”

Uz to  malo se ili skoro nimalo  nije uradilo na pomirenju i približavanju onih koji su bili za DA ili NE. Tome su po meni najviše doprinijeli oni koji su 90-ih bili za zajedničku državu a  početkom 21 vijeka  postali najveći ,,zagovornici ” nezavisnosti, a koji su u ovima drugima  uvijek vidjeli protivnike.  Mora se priznati ni da im ovi drugi  nijesu baš ostali dužni.
Da se vratim na  21.maj 2006 ..Dobro je što smo tada povratili nezavisnost, ali bi bilo bi odlično da smo od tada i dobili državu.

SRĐAN PERIĆ, PREOKRET
Uz svaki važan iskorak, pratili su nas promašaji

Neupitan je istorijski značaj obnove nezavisnosti. Ipak, dvije decenije kasnije ostaje utisak pomiješanih osjećanja: uz svaki važan društveni iskorak pratili su nas i ozbiljni promašaji. Država je dobila cjelovitiji institucionalni okvir, ali ne i potreban sadržaj. Smjena tridesetogodišnje političke oligarhije otvorila je mogućnost demokratizacije i dugoročne održivosti, ali je stari sistem preživio kroz konzerviranje ranijih problema i stvaranje novih koji podrivaju samu ideju zajednice. Nadomak smo EU, ali smo iz procesa pristupanja izvukli daleko manje nego što smo mogli, jer je, umjesto na suštinskim reformama, fokus bio na brojanju administrativnih štrikova.

Da se ova sinusoida naše zbilje ne bi neprestano ispoljavala na ovaj način, potrebno je uraditi ono što je odavno moralo biti prioritet: izgraditi sistem u kome je ostvarena ravnoteža efikasnosti i pravednosti, obezbijediti integritet pravnog poretka, suzbiti korupciju, te ukorijeniti evropske vrijednosti koje podrazumijevaju slobodnog i osnaženog pojedinca. Naravno, to podrazumijeva istinsko zaokruživanje zajednice koja stvara preduslove da to bude moguće. Sve drugo značilo bi nastavak rasipanja vremena i životne energije građana Crne Gore, bez obzira na to kako su glasali na referendumu 2006. godine. Ishod tog procesa odrediće hoćemo li postati održivo društvo ili tavoriti na periferiji istorijskih tokova.

Milena PEROVIĆ