Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

Poseban akcenat dajemo dvjema pojavama od značaja, želeći da približimo ulogu i doprinos žene u crnogorskoj istoriji:

Đevojački institut „CARICE MARIJE“: U istoriji crnogorske prosvjete 1869. godina značajna je po tome što su tada, u slobodnom dijelu države, otvorene 31 osnovna škola, Bogoslovija i Đevojački institut na Cetinju, kao neka vrsta prvog ženskog koledža. Osnovan je pod patronatom ruske carice Marije Aleksandrove, čije je ime nosio i bio je namijenjen vaspitanju „Crnogorske ženske omladine“.

Institut je imao nastavni program po ugledu na takve institucije u Rusiji. Za njegovo otvaranje dato je 5.000 rubalja. Sredstva za izdržavanje škole nastavila je da daje ruska vlada, koja je postavljala upraviteljice, uz obavezu da to moraju biti Ruskinje, dok su nastavnici bili domaći.

Cilj Instituta bio je da pripremi učiteljice budućih ženskih osnovnih škola, kao i da osposobi žene da budu dobre „hrišćanke, majke, domaćice, sposobne da gazduju i vode domaćinstvo“. Ovi ciljevi imali su i pozadinu koja nije bila pedagoške prirode, jer je po prilici Đevojački institut na neki način odražavao težnje i ruskog i crnogorskog dvora da preko ove škole utiču na druge balkanske zemlje.

Za vrijeme od 40 godina rada kroz Institut je prošlo oko 450 učenica, od kojih je iz Crne Gore bilo 205, a ostalih 245 su iz Austro-Ugarske, Turske, Srbije i jedna iz Bugarske.

Bez obzira na političku pozadinu, školovanje u Đevojačkom institutu postalo je čak i pitanje prestiža među bogatim i poznatim porodicama iz Beograda, Ljubljane, Zadra, Dubrovnika, Novog Sada, Sofije, pa i Carigrada. Po podacima iz ondašnje štampe vidi se da je od upisanog broja školu završilo i diplomu dobilo 140 učenica: 86 Crnogorki, a ostale su bile: iz Dalmacije trideset i dvije, 3 iz Hercegovine, 6 iz Bosne, 2 iz Kraljevine Srbije i Albanije, 2 iz Hrvatske, po jedna iz Slavonije, Bugarske i Ljubljane. Za prvih deset godina rada nastava je bila četvorogodišnja, podijeljena na „mlađu i stariju klasu“, sa po dvije godine. Pored maternjeg izučavali su se ruski i francuski jezik, istorija, zemljopis, račun, krasnopis, gajenje svilenih buba, ženski rad i pjevanje. Kasnije su planovi mijenjani, a školovanje je prerastalo u petogodišnje do osmogodišnjeg. Nastavnici u Institutu bili su najbolji crnogorski učitelji i izvanjci.

Prva upraviteljka bila je Nadežda Petrovna Pacevič, a na kraju dolazi Sofija Petrovna Mertvago, koja je u Institutu provela 25 godina, od 1888. do 1913, dajući veliki pedagoško vaspitni doprinos. U jednom intervjuu, datom u aprilu 1913, povodom dvadesetpetogodišnice svoga rada, Sofija Mertvago kaže: „S ovom se djecom, kao i sa cijelim crnogorskim narodom može sve postići, jako su daroviti, ali nemaju discipline. Može se disciplina postići, ali ne krutim birokratizmom nego s dušom. S dušom treba raditi, to je moje načelo.“ Na inicijtivu Sofije Petrovne Mertvago otvoren je i prvi dječji vrtić u Crnoj Gori, „Djetski sad“, u februaru 1903. godine, pod pokroviteljstvom šćeri kralja Nikole Milice, udate na ruskom dvoru.

Odlukom kralja Nikole, Đevojački institut prestao je sa radom 1913. godine, što je od strane Rusije shvaćeno kao politički akt i oslobađanje od trajnog ruskog uticaja, koji je vršen i preko ove ustanove.

Bez obzira na sve, Đevojački institut ima istaknuto mjesto u crnogorskoj kulturi i kao ustanova i preko uticaja koji su njegove štićenice vršile u narodu. Time je obrazovni cilj Đevojačkog instituta u potpunosti postignut.

Crnogorska „BIJELA VOJSKA“: „Crnogorska bijela vojska” predstavlja osobeni način samoorganizovanja Crnogorki, koje su za vrijeme ratova i vojnih sukoba išle za vojskom snabdijevajuće je obućom, odjećom, hranom i prihvatajući ranjenike. Zbog specifičnog načina ratovanja Crnogorci nijesu imali ni prateće komore, bolničku službu i linije snabdijevanja.

Naziv „bijela vojska“ odnosio se na majke, supruge, sestre, koje su svoje najbliže pohodile na bojištima, đe su se Crnogorci borili s neprijateljem (najčešće s Turcima), povezujući se bijelim maramama i noseći bijelo platno kada je bilo moguće. Bijele marame su nosile iz dva razloga – da ne slute zlo, a što je najvažnije, iz praktičnih razloga, da tim čistim platnima podvezuju rane. Kao što se zna, skoro sve su nosile crninu, jer nije bilo nijedne kuće bez žrtava, pa je odbacivanje tradicionalne korotne krpe imalo čisto praktični razlog. Kako su se kretale u grupama, Crnogorci iz daleka su ih mogli spaziti sa bijelim krpama na glavi, govorilu su: „Evo ide naša bijela vojska“.

O „Crnogorskoj bijeloj vojsci“ nije ostalo mnogo zvaničnih zapisa. Ostala su neka usmena predanja i usputne zabilješke o crnogorskim ženama, koje izvlače i prihvataju ranjene i sa ratnim potrebama, tainom opskrbljujući vojnike u boju. Turci nikada nijesu napadali ili ubijali pripadnice „Crnogorske bijele vojske“, iako su govorili da je crna crnogorska vojska dobra, ali da im bijela ne valja. Crnogorke, koje su se za vrijeme bojeva nalazile uz prve borbene linije, često su svojom vikom zbunjivale Turke.

Bez straha su ponekad, uz bolničarske poslove, preuzimale oružje i učestvovale u okršajima. Ova vrsta (samo)pomoći praktičnu primjenu našla je u formiranju crnogorskog Crvenog krsta 1875. godine.

Veličanstvenoj ulozi crnogorskih žena i u miru i u ratu nastojao se u stihovima odužiti i kralj Nikola: „…Bose, gladne, trudne,/ nage za nama se potucate/ po granicam’ domovine/ da nam skromni tain date./Vi nijeste od nas manje,/ kad nastupe žive muke – /vode, praha i olova/ dodaju nam vaše ruke./ Vrh pramova gustog dima,/ toga praha što gorimo/ kraj simvola, krst-slobode,/ vaš anđelski lik vidimo…“

Ovaj veličanstveni doprinos borbi za slobodu i žrtvovanje crnogorskih žena kroz vjekove, ne smije biti zaboravljen.

(Kraj)

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

Od dukljansko-zetskog perioda Crnu Goru je odlikovala kulturna i narodna heterogenost. U staro doba nije bilo neobično da zajedno šetaju pravoslavni i katolički/benediktinski monasi. Danas su takve stvari, nažalost, skoro postale misaona imenica. Poznato je da je dobar dio srednjovjekovnih brakova bio od tzv. vrste diplomatskih ili ugovorenih, u skladu sa lakim sklapanjem i raskidanjem vojnodržavnih saveza. Međutim, skoro sve žene koje su došle u Crnu Goru kao inostrankinje i inovjerke, donosile su nešto specifično svoje, kojemu su dodavale nešto lokalno. Tako su, praveći amalgame uzvišenosti i ljepote, obogatile našu kulturu i nasljeđe. Čudno je kako nam je izmicalo da na pravi način ocijenimo doprinos naših vladarki uspostavljanju dobrih nacionalno-vjerskih odnosa, odnosno dubokom uvažavanju i poštovanju, bez obzira na razlike. Ta tradicija međuvjerskog i međunacionalnog sklada izdržala je probu vjekova i predstavlja veliko blago Crne Gore.

Kao dobar primjer može poslužiti znakoviti odnos iz dinastije Crnojevića, đe se unutar jedne porodice preplijeću odnosi tri religije, a sve odiše velikom ljubavlju i pažnjom. Đurđe, osnivač prve državne štamparije u svijetu, ostavlja svoga sina i suprugu, Venecijanku Jelisavetu – Lizbetu (Izabetu), katolkinju, na brigu svome bratu Staniši – Skenderbegu, koji je primio islam. Skenderbeg, koji kao namjesnik vlada državom, trebalo bi da ispuni bratovu testamentarnu volju da sva prava imovine i vladanja državom prenese na Jelisavetu. On se sprema da ispuni Đurđevu oporuku, obraćajući se snahi Jelisaveti sa izrazima dubokog poštovanja i pažnje: „Plemenitoj i mudroj i svake časti i visoke hvale bogom darovanoj i visokorodnoj i ljubimoj snahi gospođi Izabeti i našemu prevazljubljenome sinu gospodinu mi Solomunu od gospodina Skenderbega Crnojevića, sandžakata crnogorskog i primorskog i svoj dioklitijanskoj zemlji gospodina, mili, ljubezni i veledragi pozdrav vašemu gospodstvu…“

Svojom predanošću i odnosom prema slobodarskim težnjama i kulturnim stremljenjima svoga supruga i njegovog okruženja, Jelisaveta je zaslužila ovakav način obraćanja. To je najbolje sažeo književnik Sreten Asanović: „Tako su Izabetu osobila i slavila dva brata – renesansni vitez Đurađ i mlađi Skenderbeg, sultanov povjerenik i u islamu nasljednik cijele zemlje crnogorske i skenderijske. Oni stavljaju pred skute jedine Izabete – i zemlju i blaga i upravu s ljubavlju i blaženstvom kao dva templara što obožavahu sveti ženski princip.”

Kao što su mnoge žene u Crnoj Gori našle svoj dom i utočište, tako su i mnoge Crnogorke dale veliki doprinos u krajevima koje su izabrale za svoju novu domovinu. One su, kao vrijednosti koje nas spajaju sa drugima, našle mjesto u ovoj knjizi. Tu su i primjeri kako ljepota i pamet idu zajednu, kroz priču o Katerini Beli Radonjić, prvoj crnogorskoj spisateljici, koja baštini vrijednosti prosvjetiteljstva.

Bezbrojni primjeri iz bogate istorije ženskih uzleta i podviga u ovom izdanju koncepcijski nijesu mogli biti obuhvaćeni. Ipak, dosta tih primjera je relativno poznato ili su umjetnički obrađivani. Od crnogorskih žena vazda se očekivalo ponosno držanje i nepokolebljivost. One su i paradigma hrabrosti, istrajnosti i nepokornosti, kao napr. Radunova žena Ljubica iz „Gorskog vijenca“, koja zajedno sa mužem brani dom. Ili Ćetna Petrova Jovović, koja ne želi prekinuti slavlje Crnogoraca poslije veličanstvene pobjede na Grahovu 1858., iako joj je sin poginuo. Ili Marija Andrina Perović, Njegoševa sestra, majka pjesnika Stefana Cuce. Ona je poslije Grahovske bitke ubicu svoga sina primila u kuću, čestitajući mu rane, smjestila ga u Stefanov krevet i ukazala mu pomoć. Zbog svoje plemenitosti i uzornosti, od saplemenika je dobila jedinstveno priznanje. Marija je vjerovatno prva žena u Crnoj Gori koja je sahranjena u crkvi, odvojeno od muža, kao da je bila crkveni velikodostojnik ili svetac.

Da ne pominjemo mnoge heroine koje su održale zavjet, tako da ni pod najvećim mukama nijesu odale bližnje. Nijesu popuštale niti izdale sebe i postulate na kojima su vaspitane. Tokom krvavog „bijelog terora”, 1918. godine, kada je Crna Gora okupirana od strane saveznika i srpske vojske, na meti su bile porodice ustanika koji su se borili za pravo, čast i slobodu Crne Gore. Po dokumentima, pored raznih bestijalnosti, poznat je slučaj supruge poručnika Boža Bulatovića, crnogorskog komite. Batinama je primoravana da kaže đe joj je muž, a kako nije znala ili nije željela da kaže, „usijanim gvožđem vukli su je za jezik“. Između ostalog zna se i za šest udovica, sve iz jedne porodice, koje su zatvorene u Nikšiću samo zato što nijesu htjele položiti zakletvu kralju Srbije.

Okosnicu knjige čini jedan segment posvećen ženama narodnim herojima, revolucionarkama, borkinjama protiv fašizma. Tu su i one koje su nastavile svoju komitsku borbu. Pred pojavom fašizma krenuo je internacionalni pokret, okupljajući napredne snage čovječanstva. Svoj puni doprinos dale su mnoge žene, naročito u danima pred i tokom Drugog svjetskog rata. Neke iz Crne Gore išle su u druge krajeve i države, kao što su mnoge žene dolazile i vezivale svoju sudbinu za drugove iz Crne Gore. No, tek kada pogledate poređane podatke i biografije ovih heroina, shvatite da su u mnogim slučajevima u pitanju mlade osobe, na pragu đevojaštva. Nevjerovatna je ta količina poleta, ośećanja ponosa i prkosa, slobodarstva, zanosa i vjere u pravdu za sve. U svojim revolucionarno boračkim zahvatima svjesno su žrtvovale mladost i život, sa nadom da se bore za neko bolje i pravednije śutra za generacije koje dolaze. Svoje živote su ostavile kao amanet.

To nas onda nagoni da se zapitamo da li se izgubila ta snaga, taj entuzijazam, elan, spremnost za nesebično žrtvovanje za bolju budućnost, za slobodu svoje domovine, za borbu protiv nacional-šovinizma i nepravde.

Cijeneći njihovu žrtvu i doprinose svih hiljadugodišnjih generacija žena, koje su se ugradile u kulturno-istorijski milje Crne Gore, ova knjiga predstavlja ilustrovano tekstualnu odu izuzetnim ženama crnogorske povijesti i neuništivom ženskom duhu, uzdižući ih na zasluženi pijedestal.

Njegovanjem spomena pokazujemo da nijesu izbijeđela iz śećanja njihova ugledna i vrijedna imena dostojna divljenja. Nacrtani, a stvarni likovi dičnih i stamenih žena Crne Gore, preko ove knjige kreću u novi pohod – da budu podsticaj budućim generacijama i trajno śedočanstvo neprekinute niti uzornosti i heroizma. I nade da će žene biti te koje će bezrezervno raditi za spas Crne Gore.

(Nastaviće se)

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorović, urednik Dragan B. Perović

Često se mjesto i uloga žene u razvoju crnogorskog društva površno posmatraju. Uz preuzimanje stereotipa o patrijarhalnom društvu, greške dolaze i otuda što se o nekim pojavama sudi iz današnje vizure, bez uzimanja u obzir konteksta vremena. Ponekad se za tumačenje pojedinih ličnosti uzimaju njihove predstave iz narodnog ili književnog stvaralaštva, a ne fakta i dokumenta. Često se na osnovu toga izvlače zaključci o ponižavajućem mjestu žene u crnogorskoj porodici i nepoštovanju od strane muškog roda. Čini se da je to velika zabluda, da su to jednosmjerni i krajnje nekritički stavovi. Pogotovu što smatramo da su žene bolji dio našeg društva.

Kada govorimo o pogrešnim percepcijama, da se ukratko osvrnemo na termin čoek-žena. Neka novija gledišta, u skladu sa savremenim tokovima i pogledima na ravnopravnost polova, neopravdano smatraju da je riječ u uniženju ženskog roda, jer se ističe da su samo rijetke vrijedne poštovanja. Pogrešno, jer u suštini tu nije riječ o muško – ženskim odnosima. Riječ je o etičkoj kategoriji, specifičnoj za crnogorsko društvo, a to je riječ „čojstvo”, koja uz „slobodarstvo” čini jednu od okosnica crnogorskog identiteta. Možda sintagma nije baš najsrećnije izabrana, ali zasad nema bolje. Biti „čovjek” je vrhunska kategorija i ne vezuje se za pol, već za odlike ljudskosti, moralnosti i uzvišenosti.

Surovost životnih prilika i istorijskih okolnosti nijesu ostavljali ni prostora ni vremena za javnu manifestaciju tananijih ośećanja. Zbog toga je žena bila u muškoj sjenci. Međutim, na drugoj strani postojala je utemeljena svijest o značaju žene kao stuba kuće. Nije čudo što je u Crnoj Gori posebno mjesto imao kult majke, možda najbolje izražen kada je Ivan Crnojević podigao 1484. godine crkvu, tj. Cetinjski manastir na Cetinju, čime faktički počinje samostalnost Crnogorske pravoslavne crkve. Gospodar Ivan je crkvu podigao po uzoru na katoličku crkvu Svete Bogorodice, u kojoj je bio našao utočište u Italiji.

Problem je što se u Crnoj Gori ne njeguje kultura śećanja na pravi način, pa su zato mnoge istorijske ličnosti i događaji, bez obzira da li je riječ o ženama ili muškarcima, ostali bez adekvatnog valorizovanja i priznanja. Knjiga „Žene Crne Gore“ predstavlja svojevrsni priručnik, koji nam sublimisano daje pregled milenijumske vertikale ženske duhovnosti u Crnoj Gori. Ođe se nalaze primjeri ljubavi i ljepote, otmenosti, moralnog integriteta i iskonske ratničke snage žena, koje služe za pouku i poduku. Kada se pogleda ovaj autorski izbor i kratke biografije važnih žena iz crnogorske povjesnice, mogu se uočiti neke zanimljivosti i okvirno napraviti određene srodne cjeline. Nezavisno od toga da li je riječ o ženama rođenim u Crnoj Gori ili o onima koje su došle i svoju sudbinu vezale za nju, prihvatajući Crnu Goru kao svoju rodnu grudu, sve one zavrjeđuju naše duboko i iskreno poštovanje. Zadobile su ga svojom iskazanom ljubavlju, požrtvovanjem i angažovanjem.

Zbog toga je ovaj ilustrovani istorijski pregled, sa crtežima koji oživljavaju likove naših heroina, mali dio vraćanja duga zaslužnim ženama. Svojim imenom i podvizima upisale su se u besmrtnost, bez obzira da li su kraljice, plemkinje, svetice, revolucionarke/borkinje, humanitarke, umjetnice ili obične žene iz naroda.

Veće interesovanje za život žena u Crnoj Gori srijećemo tokom XIX vijeka. Tada je naša zemlja bila jedna od tema evropske javnosti, jer je bilo pomodno traganje za egzotičnim destinacijama. Uz mnogo romantičarskih priča o „vanvremenskom“ junačkom i slobodoljubljivom plemenu, ostale su i neke crtice o ženama i njihovom položaju. Bili su to pretežno anegdotski zapisi i śedočenja o žrtvovanju, čuvanju časti i zavjeta. Tu matricu je kasnije slijedio i veliki broj domaćih autora.

U jednom putopisu nailazimo na vrlo interesantno zapažanje. Putopisac navodi da ga je začudilo kako su Crnogorke slobodne u ophođenju, jer nemaju straha od razgovora sa strancima. Zaključio je da to dolazi odatle što su izuzetno poštovane i zaštićene i da se zato ne plaše da im se nešto loše može desiti. Znalo se da bi se i za najmanju uvredu koju bi im neko uputio mogla glava izgubiti. Bile su uvažavane majke, sestre, bračni drugovi. Žena je čuvar doma, prenosilac moralnih nazora, slobodarske iskre i revnosti. Spremna na najveću žrtvu za odbranu ognjišta i očuvanju tradicije. Kao takve samoorganizovale su se i formirale crnogorsku „bijelu vojsku“, koja je bila svojevrsna sanitetska i intendantska služba koja je pratila crnogorsku vojsku u bojevima.

Svojevremeno je M. Vujačić, u svojoj knjizi „Znamenite Crnogorke u narodnom pamćenju: Žene od kamena“, zapisao: „Njihova lica su bila posebne divlje ljepote, nosile su u sebi snagu i ćutanje kamena, na njima su počivale kuće, narod i slava i hrabrost Crnogoraca. Muškarci su bili zaduženi za odbranu časti i slobode, a one za sve ostalo, za svijeću u domu, za vatru na ognjištu, za toplinu koja grije i okuplja, za gajenje slobodarskog duha u djeci. Žena u staroj Crnoj Gori je bila mitska žena, muza bitaka i proročica pobjeda, njenu ratničku i iskonsku snagu slave pjesme, priče i legende.“ Svoj iskaz je potkrijepio opisom jednog etnografa, koji je naveo da su Crnogorke, ako nijesu namučene teškim životom, „nesporno najotmeniji tip južnoslovenske žene”. Dodao je i da rijetko đe ima običnih žena i seljanki, „koje bi bile sa više vrlina i prirodno otmenije nego što su Crnogorke”.

Odvojeno, na početku knjige stoji ilirska kraljica Teuta, čije istorijsko-mitološko nasljeđe traje kroz tri milenijuma. Jedan dio priče o njoj vezan je i za teritoriju današnje Crne Gore, o čemu śedoče mnoge legende i lokaliteti.

(Nastaviće se)