Povežite se sa nama

OKO NAS

A2A I VLADA NASTAVLJAJU PARTNERSTVO: Strujne igre

Objavljeno prije

na

Produžeci. Nakon višegodišnjih pregovora, stručnjaci Vlade Crne Gore i italijanske A2A nijesu uspjeli da se dogovore o nastavku saradnje u crnogorskoj Elektroprivredi. Zato su pregovarači usaglasili Privremeni ugovor koji će važiti najkasnije do 1. jula. Niko ne zna šta će potom biti.

,,Ovaj ugovor ne predstavlja produženje EPCG ugovora već je potpuno nov i samostalan sporazum između Države Crne Gore i A2A S.p.A”, stoji u saopštenju Vladinog Biroa za odnose sa javnošću. Suštinski, to znači da menadžeri A2A, i pored astronomskih zarada koje im se isplaćuju na račun crnogorskih potrošača, više neće imati ni jedan jedini provjerljiv cilj (zadatak) na osnovu koga bi se mogao cijeniti njihov rad.

A ako ćemo pravo, to ni u minulih pet godina nije bio slučaj. Vladini specijalci, predvođeni potpredsjednikom Vujicom Lazovićem, uložili su ogroman napor da od crnogorske i italijanske javnost sakriju svu apsurdnost aranžmana koji su svojevremeno utanačili Silvio Berluskoni i Milo Đukanović. Niko više ne smije da pomene obećani profit od 100 miliona eura; Smanjenje distributivnih gubitaka sa 25 na 12-15 odsto; Nove (termo)elektrane; Ili su baš svi, izuzev Vasilija Miličkovića i Udruženja manjinskih akcionara EPCG, još uvjereni da je italijanskih osam eura veće od grčkih 11. Pošto su ih komšije sa južne strana Jadrana pametno uložili u finansijski oporavak i odbranu likvidnosti ,,kraljeve banke”. Ostala je tajna, zbog jezičkih ali i ekonomskih barijera, da li su zvaničnici A2A pred svojim akcionarima, kada su govorili o Prvoj banci i njenom osnivaču – kralju – mislili na Nikolu (Petrovića) ili na Mila (Đukanovića)?

Kako god, aranžman sa Prvom je praktično jedino ispunjeno obećanje iz crnogorsko-italijanskog ,,posla stoljeća”. Samo što njega nije bilo u zvaničnim dokumentima. Ili je to neki usmeni sporazum, pokriven garancijama koje se ne rješavaju na međunarodnim arbitražama.

Uglavnom, cirkus se nastavlja. A2A nastavlja da upravlja EPCG, kako bi se obezbijedilo ,,nesmetano obavljanje daljih aktivnosti neophodnih za realizaciju izgradnje drugog bloka Termoelektrane Pljevlja”. To što se Italijani, ili oni koji nam se sve ovo vrijeme tako predstavljaju, protive ovom poslu navodno ne smeta Vladinim zvaničnicima.

Kao što im nije smetalo ni to što njihovi ,,strateški partneri” u minulih pet godina nijesu ispunili ni jedno jedino obećanje.

Oni obećavaju: ,,Ukoliko do 30. juna 2015. godine, ne bude pronađeno zajedničko rješenje za izgradnju drugog bloka Termoelektrane Pljevlja, Privremeni ugovor će prestati da važi. U tom slučaju će država preuzeti upravljanje nad EPCG-om i nastaviti samostalnu realizaciju izgradnje drugog bloka TE Pljevlja bez obzira na poziciju A2A”. A zašto je on uopšte potpisivan?

Zvanično, gradnja drugog bloka termoelektrane duže od godinu dana blokira dogovor partnera iz Podgorice i Milana. I nema indicija da bi se tu moglo bilo šta promijeniti. Izuzev ako neko od domaćih ekonomskih čarobnjaka za prepakivanje privatnih dugova u javne obaveze ne pronađe model po kome će građani Crne Gore, uz državne, pokriti i investicione troškove akcionara A2A. I to ne svih, nego samo onih povlašćenih i, čini se, poprilično skrivenih od očiju javnosti sa obje strane Jadrana. Moglo bi to biti previše uz sve kombinate, željezare, puteve, aerodrome, plaže i planine koje nam je vrhuška DPSDP koalicije već natovarila na pleća.

Možda nije potpuno nevažno: dok na gradnju drugog bloka TA Pljevlja gleda kao na već gotovu stvar, izvršna vlast ne pokazuje ni najmanju namjeru da vlastitim građanima obrazloži tu ideju i prezentuje računicu o ekonomskim i ekološkim dometima tog posla. Iako se, praktično, kao gotova stvar uzima to da će i novi energetski objekat, kao i sve prethodne, finansirati građani Crne Gore. Razrađuje se samo model.

Pitanje je, dakle, da li će se projekat finasirati novim zaduženjem države (što je manje vjerovatno zbog činjenice da je Crna Gora već ušla u zonu visoko zaduženih država) ili će kredit uzeti EPCG, da bi ga preko povećane cijene električne energije otplaćivali uglavnom potrošači iz kategorije ,,domaćinstva”.

U međuvremenu, državno tužilaštvo u Podgorici pokušava da dokumentuje sumnje kako je još poneko u aranžmanu Vlade Crne Gore i A2A imao kraljevski tretman.

Vrhovno državno tužilaštvo – Odjeljenje za suzbijanje organizovanog kriminala,

korupcije, terorizma i ratnih zločina pokrenulo je izviđaj vezan za privatizaciju

Elektroprivrede, potvrđeno je početkom marta.

Sada čekamo. Samo se ne zna – šta. U ovoj priči sve je kristalno jasno još od prvog momenta. I prvog miliona.

Z. RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo