Vjerujem da su svi učesnici u saobraćaju primijetili da u posljednje vrijeme sve manje vozača koristi žmigavce. I to postaje ozbiljan problem u saobraćaju. I za vozače i za pješake. Svi su zbunjeni i neodlučni. Ponašanje političkih partija sve više liči na takvu vožnju. Niko ne zna kad će naglo skrenuti lijevo, desno ili će se držati centra. Ni glasači ni partijski kadrovi. Stvara se zabuna u političkom životu. Bolje da vozači i partije češće koriste pokazivače pravca tzv. žmigavce, a da rjeđe namiguju na koju će stranu. Tržište trpi. Malo državno, pa društveno, a onda privatno. Pa opet ispočetka. Ekonomski kružni tokovi. Nikako da uočimo gdje je granica između državnog i privatnog. Zbrka na tržištu. Preduzetnici se žale na biznis barijere. Kažu da im dođu kao ležeći policajci. Svako malo ih ponešto uspori. S druge strane, vozačima prijeti razrokost. Jednim okom gledaju na drum, a drugim prate žbunje pored puta ne bi li ugledali skrivenog policajca koji ih vreba sa radarom u ruci. Tako su se i menadžeri istrenirali. Jedno oko na računaru, drugo na TV prijemniku da ne promakne kakva informacija o višemilionskoj greenfield investiciji. Ovo drugo oko ne trepće odavno. Sve u strahu da mu nije što promaklo, jer uho često čuje što oko ne vidi. Semafori regulišu saobraćaj na raskrsnicama. Pravi i nezavisni regulatori. I to rade bez emocija ili protekcije, sve dok se ne pojavi saobraćajac koji preuzme stvar u svoje ruke. Onda obično nastaje gužva. Svi nezadovoljno trube, buka povećava nervozu, svi se žale. Pogađate ko je saobraćajac na našem tržištu. Ko je preuzeo regulaciju od regulatora. Ko je suspendovao slobodan protok automobila, roba, ljudi i kapitala i to baš kad su nas ubijedili u superiornost samoregulatornog tržišta. Oni kojima se reguliše tržište vole da su iza ili pored saobraćajca. Nikad se ne crvene kao semafori. Dovoljno je da mignu saobraćajcu ili podignu obrvu i da ovaj malo zažmuri. U međuvremenu su nabudžili mašine da odmah iskoriste i najmanju šansu. Zadnjih mjeseci, oldtajmeri opet postaju hit. Njima se nude subvencije ili otpisuju dugovanja. Šminkaju se na sve načine. Opraštaju se računi za gorivo, generalne se rade za džabe, dovode se novi vozači. Jedne guraju da upale, drugima mijenjaju istrošene djelove, trećima krpe auspuhe, ali ne pomaže. Ne može se od 101 napraviti 307 ili se 45 prepraviti u X5. Međutim, svjesni su da će neki ostati pored puta da kao krajputaši opominju na promašene investicije. Ili investitore, svejedno. Ali problem je kako putnike pustiti na ulicu. Tamo je pravi haos, jer se uz škripu novih guma zaboravilo na pješačke prelaze. Nema emocija, samo pragmatičnosti, stalno se ponavlja moto slobodnog ržišta. Pa kako se ko snađe, nastavljaju oni iz debele budžetske hladovine. Neki budžet preduzetnici se novim automobilima bore protiv krize na tržištu. Da bi uvijek bili sigurni u svoju poziciju, tu je GPS, a da bi pripremali analize i prezentacije u hodu, pardon, u vožnji, tu je integrisani kompjuter. Za neophodne trenutke odmora – surround sound system. Svjesni da su na tržištu u prednosti bolje opremljeni, oni drugi, manje profitabilni, traže načina da se uključe u moderne trendove. Ionako je to od para poreskih obveznika. Ne treba cjepidlačiti ko ih je ubirao, državne ili opštinske službe. Zato se ne treba čuditi kad predsjednik neke finansijski slabostojeće opštine na pitanje predstavnika republičke vlasti čime da pomognu funkcionisanje lokalne samouprave, mrtav ‘ladan odgovori: „Dobro bi nam došao jedan A8.”

Mladen BOJANIĆ