Prvi put sam ozbiljno posumnjao ako ne u svoju inteligenciju, znanje i pamet, a ono svakako u svoju principijelnost, intelektualno poštenje, doslijednost – ukratko, u vrijednost svega što cijeli život radim i što sam do sada uradio, koristeći svoje najbolje osobine – kada sam shvatio da samm dakle, uprkos svega toga: još uvijek živ!
Mora biti da tu nešto ozbiljno nije u redu! Duboko i iskreno sam se zamislio! Toliki poznati i nepoznati branitelji istine, heroji doslijednosti, beskompromisni junaci humanističkih vrijednosti, od pamtivijeka do danas, nisu imali tu sreću da ne stradaju zbog svojih djela! A ti si još živ! – rekoh sebi. Povukoh jedan dugi dim iz svoje lule. I smjesta je odložih. Osjetio sam se posramljen što mi nije dovoljna bruka da sam još živ, nego evo, čak na miru i sa uživanjem mogu pućkati i svoju lulu!
Pojaviše mi se pred očima mnogi likovi, pa se onda izdvojiše: Sokrat…Đordano Buno…Malkolm X…Ne znam zašto baš oni, ali eto, upravo su oni izronili iz tamnih dubina beskrajnog okeana na čijem dnu počivaju bezbrojne žrtve organizovanog državnog nasilja izvršenog nad glasnicima slobode, istine i pravednosti. Učinilo mi se da počinjem shvatati. Sokrat je, što bi se reklo, svoj među svojima, punopravni građanin Atine, malog, snažno integrisanog polisa – grada/države. Ipak, njegova rodna država-polis Atina i njegovi sugrađani Atinjani nisu ga poštedili smrtne kazne i to samo zbog njegove namjere da im pomogne i izvede ih na put dobra i istine; Đordano Bruno je bio čovjek slobodnog duha, autentični evropski kosmopolit, građanin onog dijela evropskog kontinenta koji je tada predstavljao neku vrstu zajednice ujedinjene istim duhovnim vrijednostima i sličnim pravnim i političkim inspiracijama. Njegovo odbijanje da se odrekne naučnih uvida koje je nesebično darovao toj istoj duhovnoj i političkoj zajednici, koštalo ga je glave. Država Vatikan, središte državne moći Evrope kojoj je pripadao Đordano Bruno, kaznila ga je zbog njegovog dobrog djela. Lomača na kojoj je gorio, osvijetlila je sramotu državne strahovlade jače nego što je to Bruno mogao učiniti za života. Mrak koji je tada zavladao nad ovim svijetom zabranjene istine, dok se je ugasio i poslednji plamičak dogorjelih ugaraka, i danas obasjava taj isti svijet vlasti, tog neumornog progonitelja pravednosti, svjetlom koje ne tamni, vatrom koja ne trne; Malkolm X je bio crnac među bijelcima, potomak crnih ljudi koji su bili robovi bijelim ljudima. Zbog dobrog djela – namjere da sebi i svojim sunarodnicima crne kože vrati ljudsko dostojanstvo a da bijelim sunarodnicima olakša savjest, država ga je proglasila za crnu zvijer i otvorila slobodan lov na njega.
Ubijen je kao što se odstrijeli zvijer, jer je, između ostalog, smatrao da ima pravo odbiti prezime nametnuto od onih kojima su generacije njegovih nasilno otetih predaka, kupljenih kao stoka na stočnoj pijaci, bili robovi. Nigdje u svijetu stoka nema prezime. Uobičajena praksa da se stoka žigoše i da se identifikuje prezimenom vlasnika tog žiga, direktno je primijenjena i na milione potomaka tih robova. I danas oni žive sa prezimenima nekadašnjih vlasnika, kao žigom koji se ne briše. Vlast je mnoge zločine zataškala, ostavila neotkrivene, amnestirala, ali nijedno dobro djelo, ako je samo za njega doznala, nikada nije ostavila nekažnjeno.
Bez obzira gdje i kako živite, da li ste među svojim sunarodnicima, da li ste kosmopolit kom je cijeli svijet dom, ili ste pripadnik neke rasne, etničke ili vjerske zajednice izvan njenog matičnog istorijskog područja, preispitajte sebe i svoje djelovanje! Ako ste još živi, ozbiljno se upitajte ima li nešto vrijedno u onome što ste uradili i što radite; još ako niste ni u zatvoru, ilegali, u progonstvu, ili barem na nekoj crnoj listi i u nemilosti države, ne sumnjajte – sigurno je da to ne vrijedi ni po lule duhana. A ako poslije svega što ste uradili u životu, možete na miru popiti piće, bezbrižno putovati, ili pućkati svoju lulu bez i najmanjeg straha, zasramite se!
Ferid MUHIĆ