Povežite se sa nama

INTERVJU

ALEKSANDAR OLENIK, ADVOKAT I NARODNI POSLANIK U SKUPŠTINI SRBIJE: Pobjeda nad žrtvama

Objavljeno prije

2 godine

na

Ako izuzmemo politička ubistva, zloupotreba bola roditelja je nešto najgore od obnavljanja parlamentarizma u Srbiji

 

 

MONITOR: Vi zastupate i roditelje djeteta povrijeđenog u školi Ribnikar, za koje kažete da se ne protive radu Odbora. Pored Vas, za sada su se kao advokati roditelja javno eksponirali još i Zora Dobričanin Nikodinović i Božo Prelević. Uz svo uvažavanje, zar advokati nisu mogli da im objasne zašto ne bi trebalo da vrše pritisak na zakonodavnu instituciju?

OLENIK: Negde do petka kasno uveče sam zastupao jednu porodicu iz škole Ribnikar -više ne zastupam, tako da ne mogu da se izjašnjavam u tom smislu. Ono što mogu da kažem je da mi kao poslanici u Skupštini Srbije nismo dobili nijednu molbu roditelja, tako da nismo mogli videti ko je od njih potpisao taj dopis Skupštini koji se pojavio, ne znamo šta tu, u stvari, piše. To je sve kod predsednika Skupštine, gospodina Orlića. Znamo samo ono što se pojavilo u medijima. A što se tiče porodice koju sam zastupao, u petak-tokom dana, imao sam informaciju da ta porodica i još dve porodice roditelja iz Ribnikara nisu imale nikakve primedbe na rad Anketnog odbora.

Nesumnjivo je da bi svi advokati trebalo da znaju da, ni u teoriji ni u praksi, ne postoji nikakav način da dođe do preklapanja rada Anketnog odbora i istražnih organa-tužilaštva i suda. Kako su oni savetovali klijente-to niko ne zna, to je između njih. A meni kao i drugim advokatima Kodeks zabranjuje da komentarišem rad drugih advokata , pa to neću učiniti. Jedino što mogu da kažem da je negde 2004. godine osnovana Komisija (nije se tada zvala odbor već komisija), za ispitivanje ubistva dvojice gardista u Topčideru. I tada niko nije govorio o mogućem preklapanju, jer smo znali da je to faktički i pravno nemoguće. A bilo bi zanimljivo i videti ko su bili članovi te Komisije.

MONITOR: Rad Odbora je suspendovan a da se nije nastavilo sa ispitivanjem okolnosti masovnog ubistva u okolini Mladenovca i Smedereva, iako oštećeni u tom slučaju nisu tražili da Odbor prestane sa radom?

OLENIK: I nama kao članovima Odbora je taj slučaj bio izazovniji, pa je trebalo i naš rad i lista osoba koje bismo pozvali da bude više usmerena na taj slučaj nego na slučaj ubistava u Ribnikaru. Jasno je da je režim Aleksandra Vučića imao nameru da upravo to spreči, da spreči informacije o tome koliki je stepen neznanja, nepotizma, kriminala i korupcije  u Srbiji, kroz primer okolnosti koje su dovele do masovnih ubistava u Malom Orašju i Duboni. A za to su zloupotrebili opravdani strah i želju roditelja iz „Ribnikara“, u centru Beograda. Ovi drugi su tako skrajnuti. I to je nešto što me pogađa i što me boli, nevezano za politiku, pravo i trenutna društvena kretanja. Ljudski osećam koliko su oni skrajnuti. A to ne bi moglo biti bez SNS. Čemu su oni kumovali u najvećoj meri.

MONITOR: Formiranje ovog Anketnog odbora se vidi i kao, do sada, jedini uspjeh pritiska koji na vlast pokušava da se izvrši kroz Proteste protiv nasilja. Zašto su na suspenziju njegovog rada, olako pristali predsjednica Odbora Marinika Tepić i Miroslav Aleksić-jedan od danas najaktivnijih protivnika vlasti u Srbiji?

OLENIK: Mi iz Odbora -a i iz opozicije, smatramo da izjava kolege Aleksića nije bila najsrećnije sročena. Niko od nas-ni gospođa Tepić, nije pristao na opstrukciju rada Anketnog odbora. To što smo rekli da uvažavamo zahteve roditelja je jedna stvar, ali smo bili spremni-ja sam bio spreman i još neki, da nastavimo rad Odbora samo po pitanju zločina u Duboni i Malom Orašju. Jasno je da je 193 glasa za uspostavljanje Anketnog odbora direktan rezultat protesta sa ulice i njegovog uticaja. Takođe je jasno da kako je brojnost protesta počela da opada da se SNS ohrabrila i počela da deluje protiv volje građana, ali ne politički hrabro nego su se sakrili iza roditelja. To je nešto što ni politička scena u Srbiji nije videla. To je nešto najniže što smo imali prilike da vidimo u zadnjih 30-tak godina, od početka višestranačja. Konkurencija po niskosti je u tom periodu bila velika, ali je ovo najniže od svega. Ako izuzmemo politička ubistva (koja imamo i sad), ova zloupotreba bola roditelja je nešto najgore od obnavljanja parlamentarizma.

MONITOR: U slučaju „Oluja-Petrovačka cesta“ bili ste angažovani kao branilac po službenoj dužnosti, prvooptuženog Vladimira Mikca. Sudski proces se očigledno „zaglibio“. Reklo bi se da za žrtve niko ne mari -jer je i Srbija ovaj slučaj pokrenula tek 28 godina kasnije?

OLENIK: Ove godine će se glavno sećanje na žrtve Oluje organizovati u BiH-što je provokacija. A postupak Petrovačka cesta-sada to mogu da kažem, je primer političke zloupotrebe žrtava. Srbija je, do krajnjih granica, instrumentalizovala Tužilaštvo za ratne zločine i Sud za ratne zločine. Nesumnjivo je da se dogodio ratni zločin na Petrovačkoj cesti, kada su hrvatski migovi bombardovali kolonu izbeglica. To, apsolutno, jeste ratni zločin. Problem je što ne postoje nikakvi dokazi koji se mogu povezati sa nekom osobom lično. Ne postoji ništa što mog klijenta povezuje sa ovim ratnim zločinom. To znaju svi koji su se bavili ovim predmetom: od NVO, tužilaštva u Bosni, u Hrvatskoj, u Hagu, u Srbiji… Pošle godine je veštački napravljena tenzija između Srbije i Hrvatske i ta tenzija je kulminirala u poslednja tri meseca 2022. Tada su i održana neka ročišta pred beogradskim sudom. Razgovarao sam sa kolegama iz Hrvatske i Bosne, koji su smatrali da je tada odnos između Hrvatske i Srbije bio gori nego dok je trajao rat. I drugo-da ne postoji nijedan razlog za taj loš odnos, da to SNS i Vučić po nekoj svojoj proceni, kvare i poboljšavaju te odnose. U prvoj polovini ove godine, ministar Ivica Dačić je otišao u posetu Hrvatskoj i počeo da „otopljava“ odnose. Od tada slučaj Petrovačka cesta, stoji negde u fioci i niko ne sme da ga pipne.

MONITOR: Smatrate da je Kosovo, faktički, nezavisno i da jedino što Srbija može da izdejstvuje jesu prava Srba koji tamo žive. Kako vidite „dinamiku“ između Aljbina Kurtija, Aleksandra Vučića i međunarodne zajednice?

OLENIK: Situacija je ista kao posljednjih 30 godina, samo su varijacije na temu drugačije. Mi-evropska opozicija u Srbiji, podržavamo francusko-nemački predlog koji je usmeno prihvaćen od Aleksandra Vučića i Aljbina Kurtija i od međunarodne zajednice. To je najbolji put za rešavanje problema Kosova. Siguran sam da će to biti jedan od osnova za formiranje koalicija za naredne izbore. Bilo bi najbolje da opozicija ima dve kolone: jednu proevropsku- a to su oni koji prihvataju Francusko-nemački sporazum i Ohridsku mapu puta, i svi ostali bi bili više personalna opozicija Vučiću, a ne proevropska. Što se tiče Kosova: dvojica ekstremista (Vučić sa svojim razlozima i Kurti sa svojim), pomažu jedan drugom. Nikakvog nije bilo razloga za povlačenje Srba. Nikakvog razloga nije bilo da se organizuju izbori bez Srba. Nije bilo ni razloga za policijsko zauzimanje praznih zgrada, a još je manje bilo razloga da Srbi napadaju KFOR koji ih je jedini obezbeđivao nakon povlačenja iz institucija. Suštinski je problem  osnivanje ZSO jer je ta obaveza glavni izgovor Vučića za odlaganje početka primene Sporazuma. I time što  Kurti izgleda da nikada neće formirati ZSO,  ostavlja manevarski prostor Vučiću koji kaže: „Ne, ne, ja sam se dogovrio i sve se slažem, ali ću to moći da implementiram tek kad se formira ZSO.“ Ta Kurtijeva tvrdoglavost   šteti svima. Sa druge strane, Vučić je povukao Srbe iz institucija i naredio bojkot izbora , da bi sprečio formiranje ZSO. Vučić nije mogao da bude siguran u istrajnost premijera Kurtija u odbijanju da se formira ZSO, pa je uradio ono što je do njega. Da sada Kurti donese odluku da formira ZSO, ne bi imao ko da je sprovede. Vučić se duplo osigurao: prvo, štetnom tvrdoglavošću premijera Kurtija, a drugo povlačenjem Srba na Severu iz institucija. On zna da onog trenutka kada se formira ZSO, mora da isporuči ono što je dogovoreno. Jedini način da se iz ovog galimatijasa izađe je da Kosovo formira ZSO. Nisam siguran da će do toga doći sve dok je Kurti premijer. Verujem u snagu američke administracije kada nešto odluče da urade. To se i u Crnoj Gori videlo. I ta administracija je jasno rekla: Ako Kurti neće da formira ZSO, ima ko hoće. Siguran sam da oni to mogu da urade i na terenu i da su prve korake već uradili. Ali, uvek se setim Čerčilove izjave da će Amerikanci uvek naći pravo rešenje, ali da će pre toga probati sva pogrešna rešenja. Trenutna situacija na Kosovu može se sažeti u ovoj Čerčilovoj rečenici.

 

Rad Anketnog odbora zaustavljen pravnim nasiljem

MONITOR: Šta se događa sa Anketnim odborom Skupštine Srbije u vezi sa ispitivanjem okolnosti pod kojima su se desila dva masovna ubistva u maju? Vi ste, kao član tog odbora, izjavili da će se rad odbora nastaviti?

OLENIK:  Rad Anketnog odbora je zaustavljen jednim pravnim nasiljem tako što poslanici SNS, SPS i dva-tri poslanika desnice ne dolaze, ne daju kvorum. Ne postoji odluka o ukidanju, postoje samo dve rečenice na sajtu Skupštine da se rad obustavlja. Mi ništa nismo prihvatili ,odnosno gospođa Marinika Tepić kao predsednica odbora  nije prihvatila odluku Predsednika skupštine, ali sednicu nismo mogli držati bez kvoruma. Razlog nedolaska ovih članova Odbora je rejting. I, naravno, zloupotrebili su opravdan strah i sumnje roditelja. Sa samo pola ljudi koje je Odbor nameravao da sasluša bili bi očigledni propusti u sistemu, propusti vlasti u raznim oblastima, od obrazovanja do bezbednosnih struktura. Naročito u slučaju drugog masovnog ubistva, u Malom Orašju i Duboni ,gde su propusti suda i tužilaštva veliki. Odbor je, inače, oročen na 30 dana. Tako da će posle tok roka on biti i formalno ugašen. Na ovaj način je SNS pokazala da društvo ne treba da sazna uzroke ovih događaja, da ne treba da prepoznamo možda nešto slično u budućnosti, već je sve „gurnula pod tepih“, zbog izbora koji će biti negde na proleće iduće godine…

 

Možda i kasnimo, sa političkim uobličavanjem i usmerenjem protesta

MONITOR: Obećavaju se novi modeli protestovanja na jesen. Može li ovaj istrajni napor  dovesti do  bitnog institucionalnog pomaka koji se zahtijeva?

OLENIK: Ovo je trenutno najvažnije pitanje i najbitnija stvar u politici u Srbiji. Postoje određeni rezultati, protest traje i sigurno će biti intenziviran u septembru i oktobru. Počinje školska godina, ljudi imaju strahove u vezi sa tim, pa i ja kao roditelj. A ništa nije urađeno. Takođe, vreme je, a možda već i kasnimo, sa političkim uobličavanjem i usmerenjem protesta. U zadnja dva dana imali smo dva istraživanja javnog mnjenja. Ona pokazuju pad SNS od oko 10 posto u odnosu na procenat od pre godinu. Opozicija je rascepkana ali je negde na istom, a postoji i značajan broj ispitanika koji su za opoziciju, ali još ne mogu da se odluče za koga. To je negde oko 20 posto ako uporedimo ova dva istraživanja. Jasno je da opozicija mora da se grupiše, a to se već dogodilo tokom ovih protesta, grupisanjem građanske opozicije. Moralo bi da se dogodi na jesen i tu svi mi moramo da uložimo napor (a već se o tome razgovara i sa NVO sektorom), da protestima vratimo masovnost i da oni budu mnogo više politički profilisani.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA AKCIJE ZA LJUDSKA PRAVA: Promocija neofašizma nije spriječena

Objavljeno prije

3 dana

na

16 Augusta, 2025

Objavio:

Postavljanje spomenika  Pavlu Đurišiću,  bila je otvorena demonstracija nasilja. I to ne samo zato što je  nezakonito postavljen, kako to smatra tužilaštvo, već zato što slavi mržnju i ubijanje ljudi po osnovu nacionalne i vjerske pripadnosti, kao i antifašista ili komunista. Ista ta politika nas je sve skupo koštala devedesetih, a najteže je koštala žrtve genocida u Srebrenici

 

 

MONITOR: Ocijenili ste da je osveštanjem spomenika Pavlu Đuršiću  u selu Zaostro kod Berana zgažen insitucionalni poredak. Kako komentarišete sve što se dešavalo nakon osveštanja, od unošenja spomenika u crkvu do napada na novinare i fotoreportere?

GORJANC PRELEVIĆ: Gaženje pravnog poretka počinje ranije, tolerancijom fašističke ideologije Pavla Đurišića. Vrhovno državno tužilaštvo je odgovorilo da u veličanju Đurišića ne vidi nikakav prekršaj ni krivično djelo. Mi iz Akcije za ljudska prava i drugih nevladinih organizacija koje se tom neofašizmu protive, u tome itekako vidimo govor mržnje, jer je nemoguće veličati njega, saveznika Hitlera i Musolinija, koji se hvalio ubistvima žena i djece u sklopu politike etničkog čišćenja na sjeveru Crne Gore, a ne sijati mržnju prema zajednicama koje su bile žrtve te politike, a to su Muslimani i Bošnjaci, Romi i svi antifašisti koje su ovi satirali. Tolerancija pesme i priče u slavu Đurišića dovela je i do toga da mu se postavlja spomenik. Da se organizatori i njihovi podržavaoci u vlasti pitaju, Đurišića bi uveli i u škole. I postojeće državno tužilaštvo se tome ne bi protivilo, jer ne bi bilo nezakonitog postavljanja spomenika, što su oni u svemu tome  prepoznali kao jedino kažnjivo djelo.

Postavljanje tog spomenika je ranije najavljeno, ali država nije reagovala. Prije deset i više godina, takav pokušaj je suzbijen, jer u vlasti ta politika nije imala saveznika. U međuvremenu je četnički vojvoda postao i predsjednik Skupštine i jedne od vladajućih partija, pa se to i moglo očekivati. Problem je što promocija neofašizma nije spriječena. Umjesto da je spomenik uklonjen, pregovaralo se o tome i dopušteno je da se skloni u crkvu, iako se već sumnjalo da predstavlja predmet izvršenja krivičnog djela. Policija takve predmete redovno oduzima, da su na postament postavili bacač plamena, drogu, švercovane cigarete, oduzelo bi se, težina i veličina s tim nemaju veze. Međutim, pregovaralo se, a znalo se ili se moralo znati kako će se završiti.

Postavljanje spomenika je bila otvorena demonstracija nasilja. I to ne samo zato što je nezakonito postavljen, kako to smatra tužilaštvo, već zato što slavi mržnju i ubijanje ljudi po osnovu nacionalne i vjerske pripadnosti, kao i antifašista ili komunista. Ista ta politika nas je skupo koštala devedesetih, a najteže je koštala žrtve genocida u Srebrenici i drugde i njihove porodice. S tim se ubrzo pokazalo i prostačko, fizičko nasilje, u vidu napada na novinare i fotoreportere, koji su samo dokumentovali šta se događalo. Problem je i ponašanje predstavnika Srpske pravoslavne crkve, koji su se pojavili u svojstvu organizatora (od kojih su novinari morali da traže „blagoslov“ za izvještavanje), koji ih nisu zaštitili i nisu reagovali na to nasilje. Što je još gore, bar je jedan fotoreporter, čiji sam iskaz čula, rekao i da su dirigovali nasiljem „kao Sauron iz Gospodara prstenova“. To nema nikakve veze s onim što crkva propovijeda ili bi na osnovu Biblije trebalo da radi. Ali blagosiljanja zločinaca smo se već nagledali devedesetih, to nije ništa novo, nije prestalo i očigledno i neće.

MONITOR: Šta su sve nadležne institucije mogle i morale da urade, a nijesu?

GORJANC PRELEVIĆ: Posao Agencije državne bezbjednosti je da unapred zna da se spomenik Pavla Đurišića izrađuje i unosi u Crnu Goru, da se planira njegovo postavljanje uz odgovarajuću manifestaciju i da onda alarmira državno tužilaštvo. To tužilaštvo je i prije spomenika trebalo da reaguje na izraze veličanja Đurišića, ali nije. Ima nas koji pamtimo kako je 2006. godine iz Crne Gore povučen cio tiraž beogradskog enigmatskog časopisa „Tri rubikon“ zbog promocije lika Draže Mihajlovića na futroli koju su poklanjali uz taj časopis. Povukli su ga u Srbiju i Republiku Srpsku, gde je to  moglo da prođe, ali u antifašističkoj Crnoj Gori nije. S te linije nije trebalo odstupati, ne samo zato što je to politička linija, već i linija odbrane vladavine prava. Cijeli antifašistički svijet će to lako shvatiti, probajte Hitleru ili Musoliniju da dignete spomenik u Njemačkoj, Austriji, Italiji, Poljskoj, Francuskoj, o tome nema pregovora, to je krivično djelo govor mržnje  zbog koga se ide u zatvor, a spomenik se odmah uklanja.

MONITOR: Protivili ste se odredbi Temeljnog ugovora po kojoj policija ne smije da uđe u crkvu bez saglasnosti crkvenih vlasti. Vaš stav je da je ona protivna pravnom poretku. Šta ta odredba danas omogućava SPC i koliko je opasna?

GORJANC PRELEVIĆ: Smatram da je odredba i dalje protivna pravnom poretku i da  ne bi smjela da spriječi državne organe da uđu u crkvu i oduzmu predmet izvršenja krivičnog djela, zbog koga je jedan čovjek već lišen slobode. Ali, jesu li to učinili? Pa nijesu. A zašto, pa zato što SPC ima poseban vaninstitucionalni tretman oličen u tom Temeljnom ugovoru.

MONITOR: Kako je ta odredba i dalje na snazi?

GORJANC PRELEVIĆ: Ustavni sud je većinom glasova (4:2) usvojio stav da ne vidi ništa sporno u odredbi Temeljnog ugovora po kojoj državni organi bezbjednosne mjere u vjerskim objektima mogu da preduzmu bez saglasnosti crkvenih vlasti samo u cilju zaštite života i zdravlja ljudi. Ta odredba jeste protivna pravilu iz Ustava i Zakonika o krivičnom postupku, da policija na osnovu sudske odluke ili izuzetno i bez nje može da uđe u bilo čiji privatni prostor kako u cilju zaštite života i zdravlja, tako i u cilju lišavanja slobode učinioca krivičnog djela ili pronalaženja predmeta izvršenja krivičnog djela itd. Većina sudija je, bez ulaženja u suštinu stvari, kao što je i značenje pojma „bezbjednosne mjere“, zaključila da ta odredba sasvim dobro štiti slobodu vjeroispovjesti, iako to nije bilo sporno, da inicijativama za ocjenu ustavnosti nije dovoljno precizno objašnjeno šta s njom nije u redu, što je bilo žmurenje na oba oka, da ista ili slična odredba postoji u drugim ugovorima sa drugim vjerskim zajednicama, kao da je to argument koji može bilo koju neustavnu odredbu da opravda. To je u najmanju ruku bila jedna neobrazložena odluka i primjer kako sud umije da namigne vlasti.

MONITOR: Ima pravnika koji su već ukazali da nadležni treba da se vode Ustavom i zakonima, a ne Temeljnim ugovorom?

GORJANC PRELEVIĆ: Mislim da nema pravnika koji će reći da ne treba primijeniti Ustav i zakon, nego samo Temeljni ugovor, ali mislim da je tim ugovorom dat argument SPC da tvrdi drugačije. Inače, zašto bi se takav ugovor zaključivao? Upravo imajući u vidu komplikacije u praksi koje bi neustavne odredbe mogle da proizvedu, zalagala sam se zajedno sa profesorkom Vesnom Rakić-Vodinelić i advokatom Veselinom Radulovićem u okviru HRA da se takav ugovor ne zaključuje.

MONITOR: Ocijenili ste da državno tužilaštvo ne ispunjava svoj zadatak sprječavanja podsticanja mržnje i netrpeljivost. Kako komentarišete njihovo ponašanje nakon što su visoki predstavnici SPC poslali opasne poruke iz Zaostra?

GORJANC PRELEVIĆ: Otvaranje predmeta od strane Višeg državnog tužilaštva u Bijelom Polju ne znači mnogo, to znači da smatraju da postoji samo najniži stepen sumnje da je izvršeno krivično djelo. Pokretanje istrage bi već bilo značajno. Tužilaštvo mora da otvori predmet kad god dobije krivičnu prijavu ili na bilo koji drugi način sazna za osnov sumnje da je izvršeno krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti, npr. kad sami vide da treba da djeluju ili ih prozivaju u javnosti. Otvoren predmet se lako zatvori, arhivira, zastari, ima mnogo mogućnosti da se ne uradi ništa. Imajući u vidu da je Vrhovno državno tužilaštvo u liku državne tužiteljke Lidije Vukčević već saopštilo da u veličanju Pavla Đurišića nema govora mržnje, sumnjam da će niže rangirano tužilaštvo stisnuti petlju da postupi drugačije.

Poražavajuće je da je upravo tužiteljka Vukčević u predmetu ratnog zločina Deportacije podržala pogrešan politički narativ o tome da Crna Gora nije učestvovala u ratu u BiH, priklonivši se stavu da je taj rat bio samo građanskog, a ne i međunarodnog karaktera, iako je Crna Gora vojsci Republike Srpske isporučivala muslimanske izbjeglice kao taoce, a i na druge načine tu vojsku podržavala zajedno sa Srbijom u vidu goriva, plata i penzija, što su ranije utvrdili i međunarodni sudovi. I sad ista tužiteljka objašnjava da ni u veličanju Hitlerovog saveznika nema govora mržnje…

Očigledno je da se institucije same po sebi neće reformisati. Mi ćemo se u nevladinim organizacijama potruditi da preko Ujedinjenih nacija, Evropske Unije i Savjeta Evrope utičemo da Crna Gora do kraja ipak zaštiti ljudska prava i od neofašizma.

MONITOR: A reakcije vlasti?

GORJANC PRELEVIĆ: Neubedljive, mlake. U vlasti su i ljudi koji promovišu neofašizam, dok drugi, kao što je premijer, balansiraju, neće oštro da se zamjeraju toj politici da ne ugroze koaliciju i ne izgube vlast. Iako se  nadam da premijer ne spada u taj korpus sa srednjevjekovnim pogledom na svijet i srpstvo, koji forsira SPC, ipak treba uzeti u obzir da je i njega ta crkva promovisala na političku scenu.

I na drugim poljima vidimo da se vlast većinski ne doživljava kao odgovornost, već kao trofej. U svemu tome, EK još po inerciji vidi potencijal Crne Gore za EU. Kao da se ne vodi računa da postoji mnogo razloga, uključujući političke promjene u bilo kojoj od država članica, zbog kojih se prijem Crne Gore „na lijepe oči“ možda ipak neće desiti.

Gubitak prilike za članstvo u EU bila bi velika šteta za Crnu Goru.  Ispaštali bi narod ove zemlje i sav njen živi svijet koji nema gdje drugo da ode.

 

SPC sprovodi Vučićevu politiku srpskog sveta

MONITOR: Kako vidite ulogu SPC u Crnoj Gori?

GORJANC PRELEVIĆ: Kao nesumnjivo političku. SPC ima političke predstavnike u vlasti na lokalnom i državnom nivou, koji  sprovode politiku „srpskog sveta“ Aleksandra Vučića u sadejstvu sa SPC. Tu politiku vidim kao prijetnju i državnosti i stabilnosti Crne Gore,  Bosne i Hercegovine i Kosova, a i Hrvatske, mada je tamo srpska manjina najprosvećenija, opekla se već dobro na nacionalističkom Miloševićevom loncu i nije više spremna za iste samoubilačke poduhvate.

Drugdje i prolazi predstavljanje fašista i ratnih zločinaca i iz Drugog svjetskog rata i iz ratova devedesetih kao heroja samo zato što su bili Srbi, što bi i moralno i pravno moralo biti neprihvatljivo u prvom redu za sve Srbe, kao i ostale po istom principu. Po istom principu, kao govor mržnje, treba tretirati veličanje i ustaškog pokreta i Handžar divizija, i Krsta Zrnova u njegovoj kolaboracionističkoj fazi i svih drugih koji su u nacistima i fašistima Hitleru i Musoliniju videli uzor svetskog poretka.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MLADEN IVANOVIĆ, REDITELJ: Spomenik Revolucije

Objavljeno prije

3 dana

na

15 Augusta, 2025

Objavio:

Bez stalnog napada na Jugoslaviju, koja je bila najveći civilizacijski domet  južnoslovenskih plemena, te države/kolonije ne bi znale kako da opravdaju sopstvenu nesposobnost, korupciju, pljačku i kriminal koji ih povezuje. Zato stalno pritiskaju neuralgične tačke preminulog jugoslovenskog tijela: Jasenovac, Srebrenicu, Kosovo, Vukovar, Dubrovnik, Oluju, Košare, Loru, Morinj…

 


MONITOR: Vaš film „Spomenik Revolucije“ (master rad nastao na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu) uvršten je u selekciju najperspektivnijih dokumentarnih projekata iz Centralne i Istočne Evrope na Sarajevo film festivalu. Kako ste došli na ideju da snimate film baš o čuvenom i urušenom spomeniku na Petrovoj Gori?

IVANOVIĆ: Tražio sam najmanji zajednički sadržalac sa Hrvatskom. Na Akademiji tempo rada je zahtjevan. Od nas se traži red, disciplina i stalni rad na vježbama koje mogu prerasti u filmove.

Kada sam pokušao da odgonetnem šta me lično veže za Hrvatsku,
osim porodičnih sjećanja, shvatio sam da je to antifažizam i njegovo kulturno-umjetničko nasljeđe. Malo po malo, otkrio sam monumentalne spomenike NOB-a, djela koja su se prikazivala čak i u muzeju MOMA u Njujorku. Njihov značaj za svjetsku civilizaciju je ogroman, a njihovo današnje stanje očajno. Taj kontrast me privukao.

MONITOR: Iako se po broju snimljenih filmova ne bi kazalo, da li se u Crnoj Gori posljednjih godina nešto promjenilo što je olakšalo rediteljima i filmskim radnicima posao?

IVANOVIĆ:  Filmski centar Crne Gore je jedna od rijetkih institucija koja u našoj zemlji zaista funkcioniše. Osnovan je 2017. godine, na inicijativu doc. dr Sehada Čekića,  koji je bio i prvi vršilac dužnosti direktora. Kasnije ga nasljeđuje Aleksandra Božović, nastavljajući njegov dobar rad. Nama,  filmskim radnicima, Filmski centar je omogućio da nesmetano stvaramo i da imamo partnera posvećenog našem radu. Istovremeno, Crna Gora kroz FCCG dobija relevantne predstavnike u inostranstvu.

Naši budžeti su mali; ne možemo se takmičiti sa velikim produkcijama, ali možemo stvarati autorske filmove koji nose potencijal istraživanja ličnih i umjetničkih sloboda izvan komercijalnih ograničenja. Umjesto što se ogledamo u Americi ili Francuskoj, uzor bi nam trebale biti male,
ali izuzetno kreativne kinematografije poput grčke i rumunske.
Na pomen ,,autorski film” čak neke kolege prevrnu očima, zamišljajući ga kao nešto dosadno i hermetično. A u stvarnosti, upravo su autorski filmovi i festivali koji ih promovišu bastion savremenog filma, presjek onoga što je relevantno u svakoj kinematografiji.

MONITOR: Vratimo se na spomenik koji je dobar pokazatelj odnosa prema antifašističkom nasljeđu u Hrvatkoj. Kod nas se spomenici nijesu toliko dirali, ali se počelo se sa podizanjem novih. Kako tumačite događaje oko otkrivanja pa dislokacije spomenika Pavlu Đurišiću?

IVANOVIĆ: Hrvatska je svoje antifašističke spomenike čak i dizala u vazduh. Tadašnja zvanična politika izjednačila je nacionalističku agendu Slobodana Miloševića sa onima koji su od 1941. do 1945. oslobađali
zemlju od fašista. To je duboko pogrešno. Milošević je popularnost stekao na talasu probuđenog nacionalizma, a isti obrazac prešao je i u Hrvatsku. Slobo je imao svoje ljude i u Crnoj Gori – Mila Đukanovića, Momira Bulatovića i Svetozara Marovića. Potonji, iako ga odavno tražimo, nikada nije izručen iz Srbije.  Zašto? Zbog interesa, prljavog kapitala, skrivenih informacija koje mogu ugroziti kriminalne dogovore. Slični scenariji odvijaju se i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.

Tako vidim i ovo postavljanje spomenika, kao političku predstavu. Kao tinejdžersko mjerenje falusa. Vučić i Mandić pronađu nekoga duboko obilježenog traumom iz Drugog svjetskog rata, poput Dobrašinovića,
čiji je otac ili đed stradao u ratu. On nije mogao napraviti spomenik. I sigurno nije jedan od pobjednika tranzicije. Obećaju mu kule i gradove. On na kraju jedini prođe loše, dok ostali dobiju priliku da skrenu pažnju javnosti sa potencijalnog bankrota države, neuspjele sezone, pljačke
imovine i prodaje zemlje mutnim investitorima. Vuk sit, ovce na broju. A ovaj ili onaj tor može da mjeri svoj kolektivni falus.

Četnici su bili saradnici okupatora, a Pavle Đurišić je po zločinima prednjačio. Stavljati ga u istu ravan (fizičku) sa Isusom Hristom nije samo istorijski apsurd, nego i svetogrđe. Podsjećanja radi, ne smijemo zaboraviti da smo vodili neke ratove, i da smo te ratove izgubili. Nakon njih su nam došli kolonijalni namjesnici, nacionalisti svih boja i ratnih uniformi,  ne da nam donesu napredak, već da pune svoje džepove.
Njihova vlast opstaje isključivo na podjelama duboko istraumatizovanog društva.

MONITOR: Koliko smo kao društvo zreli da prevaziđemo ove podjele, 80 godina nakon Drugog svjetskog rata uz političke elite koje zloupotrebljavaju ne samo četničku i druge kvislinške ideologije, nego i nasljeđe antifašizma?

IVANOVIĆ: Sve postjugoslovenske države u svoje ustave i političku praksu ugradile su istorijski revizionizam. Bez stalnog napada na Jugoslaviju, koja je bila najveći civilizacijski domet
južnoslovenskih plemena, te države/kolonije ne bi znale kako da opravdaju sopstvenu nesposobnost, korupciju, pljačku i kriminal koji ih povezuje.
Zato stalno pritiskaju neuralgične tačke preminulog jugoslovenskog tijela: Jasenovac, Srebrenicu, Kosovo, Vukovar, Dubrovnik, Oluju, Košare, Loru, Morinj…
Kad god im zatreba da nešto prikriju, natrljaju na nos, opljačkaju ili završe iza zatvorenih vrata, te teme izbijaju u prvi plan.

Da su to istinske države, bavile bi se rješavanjem transgeneracijskih trauma, pomaganjem žrtvama i porodicama vojnika koje su poslale u smrt, i kojih su se posle tako lako odrekli. Ovako, kao prave kolonije, oni traume koriste kao pokriće za sopstveno bogaćenje.

MONITOR: Vidite li uopšte neku razliku u načinu vladanja i manipulacije u Crnoj Gori od 90-ih naovamo?

IVANOVIĆ: Crna Gora ima jasno određene političke polove. Ima svoju projektovanu desnicu, i one koji navodno brane Crnu Goru od te desnice.
Svi su, međutim, izmigoljili iz istog šinjela i svi poteze vuku u dogovoru. Ta dramaturgija je jednostavna i bazična, ali kod nas,
prema svjetskim statistikama, Crnogorci  nisu baš najoštriji noževi u ladici, tj. želim reći, Crnogorci ne prednjače po inteligenciji,
obrazovanju i kulturi u svijetu, pa im i takve proste političke igre prolaze bez otpora.

Kada se DPS vrati na vlast, a čini se vratiće se brzo, nastavićemo taj tango smrti do sudnjeg dana. Samo, nisam siguran da kao društvo imamo beskonačno mnogo prilika za oporavak. Nešto će morati brzo da se promijeni. I taj talas polako dolazi.

MONITOR: Kao aktivista ste uključeni i u pomaganju u borbi sa vatrenom stihijom koja je bijesnila širom Crne Gore. Vjerujete li da će vlasti izvući neke povuke nakon ovogodišnje tragedije?

IVANOVIĆ: ,,Snijeg je iznenadio putare, požari su iznenadili državu”. I tako svake godine. Naravno da neće ništa naučiti, riječ je o ljudima koji ne vole  ovu zemlju, niti je osjećaju kao svoju. Za njih je ona sirotica koju treba pljačkati i paliti, na leđima časnih ljudi poput hrabrog vojnika Dejana Božovića.
Da su htjeli, mogli su davno obezbijediti svu potrebnu opremu i sredstva. Premijer je čak to javno i obećao, no, premijer je davno
izgubio kapacitet da izgovori istinu.

Umjesto toga, perpetuum mobile nesposobnosti se ponavlja: ista priča, isti propusti, isti izgovori. Država gori. Molimo ostale za pomoć i brojima krvna zrnca kanaderima. Kad se sve to nazove juče, niko ne snosi odgovornost, a nove teme svađalice, neki novi Đurišići, zavladaju društvom. Do novih požara.

Samo ovaj put ima razlike, jedan vojnik je dao  život za svoju zemlju samo zato što ona, u kontinuitetu od 35 godina, ne funkcioniše. Slava mu i hvala. Porodici saučešće, saosjećanje i ljubav. Jer samo oni znaju kako im je danas.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR TRIFUNOVIĆ, GLAVNI UREDNIK MEDIJSKOG PORTALA BUKA, BANJALUKA: Dodikov argument „izabrao me narod“ nije pravno relevantan za posljedice presude

Objavljeno prije

3 dana

na

15 Augusta, 2025

Objavio:

Odnosi Dodika i Vučića su daleko od idealnih. Vučić uvijek nastoji zadržati kontrolu nad političkim dešavanjima u RS i ne prepušta ništa slučaju. Njegova aktuelna podrška Dodiku ima i unutrašnjopolitičku funkciju – skretanje pažnje s protesta i problema u Srbiji

 

 

MONITOR: Dodik najavljuje niz referenduma u RS i tvrdi da tek „dolazi vrijeme Milorada Dodika“. Kako  ocjenjujete njegovu najnoviju političku ofanzivu?

TRIFUNOVIĆ: Juče sam došao u posjed naslovne strane Oslobođenja iz 2006. godine, s naslovom: „Proglasićemo referendum o otcjepljenju Republike Srpske“. Pažljivi ili prosječni posmatrač, mogao bi steći utisak da se radi o ovoj godini, s obzirom na to da je referendum ponovo glavna tema. Međutim, riječ je o priči staroj gotovo dvije decenije. To pokazuje da je Milorad Dodik već 20 godina u konstantnoj političkoj ofanzivi s jednim jedinim ciljem – da što duže ostane na vlasti. I to mu uspješno polazi za rukom. Teško da je i on sam očekivao da će ista mantra o referendumima i krizama biti dovoljno moćna da ga toliko dugo održi na čelu Republike Srpske, ali i da mu omogući političku težinu na nivou cijele BiH. U tom vremenu, Dodik se pokazao jačim od institucija – kako u RS, tako i u Federaciji – do te mjere da je država ostala u zastoju upravo onako kako je njemu odgovaralo.

Da li će i kako organizovati referendum, pitanje je koje i dalje nije jasno ni njegovim saradnicima – već se spotiču o samo formuliranje referendumskog pitanja. Ali to je, u suštini, sporedno. Bitan je metod: stalna prijetnja referendumom, bez ikakve realizacije, dok istovremeno jača njegova politička i, što je još važnije, ekonomska moć.

MONITOR: Kako razumjeti ovo „ponižavanje“ Predsjednika RS – kako je to nazvao dio opozicije – da se ovim žalbama-u stvari, priznaju pravosudne institucije države koje inače Dodik ne priznaje?

TRIFUNOVIĆ: Dijelom sam na to odgovorio već ranije: Dodik jednostavno igra više paralelnih igara. Zatvor je skinuo sa dnevnog reda. Sljedeći izazov mu je šestogodišnja zabrana bavljenja politikom. Godinama je oko sebe okupljao maksimalno lojalne ljude, a njegovo ponašanje ne proizilazi iz osjećaja poniženja – njega jednostavno ne zanima šta o njemu misli bilo ko. Fokusiran je isključivo na sebe-ne na sudbinu RS, čak ni vlastite stranke. Osim u mjeri u kojoj mu služe za očuvanje moći. Međutim, smatram da je to daleko od poniženja. On je zainteresovan samo za sebe i za svoju sudbinu. Ni za sudbinu pozicije ni opozicije niti Republike Srpske.

MONITOR: Koliko je Dodikov argument protiv odluke CIK-da ga je izabrao narod, uopšte pravno relevantan?

TRIFUNOVIĆ: U pravnom smislu – nikako. Presuda Suda BiH je donesena i može se ili poštovati ili ignorisati, a oba izbora nose posljedice. Dodik se s presudom ne slaže, ali njegove izjave o tome ko navodno stoji iza nje služe isključivo dnevnoj političkoj upotrebi. Jedan dan optužuje SDA-s kojom je u protekle dvije decenije imao najdužu i najstabilniju političku saradnju na nivou BiH, drugi dan proziva Britance ili Amerikance – zavisno od trenutne političke potrebe. Argument „izabrao me narod“ nije pravno relevantan za posljedice presude.

MONITOR: VP Karl Šmit kao da je iz borbe sa Dodikom sada izašao kao pobjednik?

TRIFUNOVIĆ: Ne bih govorio o pobjednicima i gubitnicima. Država BiH gubi zbog nejasne i slabe pozicije Visokog predstavnika. Prisjetimo se – prethodni visoki predstavnik, Valentin Inzko, proveo je više od decenije gotovo bez ikakvih konkretnih poteza. Šmit je došao u trenutku kada međunarodna zajednica nema ni rješenja ni stvarnog interesa za BiH, a često nije ni jasno ko stoji iza njegovih odluka.

Činjenica da se Dodiku šest godina zabranjuje kandidatura za javne funkcije praktično ima efekat smjene, ali mi kao društvo nastavljamo pokazivati da nismo politički zreli za samostalno funkcionisanje bez „tutora“.

MONITOR: Ima analitičara BiH prilika koji tvrde da je opozicija u RS-u najvećem broju,  odana Aleksandru Vučiću i da bi njemu trebalo da bude svejedno ko je Predsjednik RS. Vučić se-poslije pravosnažne presude Dodiku, gotovo zakleo na odanost ne samo Srbima u RS već i samom Dodiku, garantujući mu slobodu i bezbjednost u Srbiji. Kako  ocjenjujete ta obećanja, koliko su  održiva?

TRIFUNOVIĆ: Odnosi Dodika i Vučića su daleko od idealnih. Vučić uvijek nastoji zadržati kontrolu nad političkim dešavanjima u RS i ne prepušta ništa slučaju. Njegova aktuelna podrška Dodiku ima i unutrašnjopolitičku funkciju – skretanje pažnje s protesta i problema u Srbiji.

Vučić se u prošlosti otvoreno uključivao i u kampanju drugih kandidata, poput Jelene Trivić. Zato je sasvim moguće da će-paralelno s podrškom Dodiku, razgovarati i s drugim političkim akterima u RS.

MONITOR: Koliko će presuda i odluka CIK, uticati na odnose Dodikove SNSD i partnera na nivou državnih institucija BiH,  mogu li se očekivati promjene i u odnosu  HDZ BiH?

TRIFUNOVIĆ: Odnosi SNSD-a i HDZ-a su čvrsti i zacementirani i obostrano korisni. Dodik i Čović izvlače maksimalnu korist za sebe-i mogu slobodno reči, da oni potpuno kontrolišu Bosnu i Hercegovinu. Prekid koalicije Trojke sa SNSD-om na državnom nivou nije doveo ni do kakvih promjena. SNSD-ovi ministri i dalje obavljaju svoje funkcije. Ni sa ovom najnovijom odlukom neće tu biti neke promjene. Izbori 2026. godine su šansa za promjene. Do izbora, sve ostaje po starom…

MONITOR: U martu je državni sekretar Marko Rubio napisao na X-u, da Dodik podriva institucije BiH. Prije nekoliko dana on se u Vašingtonu sastao sa šefom srpske diplomatije Markom Đurićem. To su pratili komentari da je glavni razlog susreta odnos Srbije prema Dodiku, a slično se komentariše i kratka posjeta italijanske premijerke Đorđe Meloni Vučiću. Da li je ta nova taktika dijela MZ-pritisak na Beograd?

TRIFUNOVIĆ: Vučiću odgovara percepcija da ima uticaj na Dodika – to mu daje na važnosti pred međunarodnim partnerima. On igra na tu kartu. Da može svojim međunarodnim partnerima reći da on ima uticaja na Dodika-da ga može umirit, da ga može kontrolisat…U praksi, Dodik može da posluša Vučića, ali ključne odluke donosi sam.

Da li je ovo bio glavni razlog sastanka Marka Rubija i Marka Djurića? Sumnjam, mislim da oni imaju drugih važnijih otvorenih pitanja…Mislim da američka administracija danas ima manji interes za BiH nego ikada ranije, što se vidi i po tome što nemamo ambasadora nego samo otpravnika poslova. Prethodna administracija je-prije svega preko ambasadora Majkla Marfija imala jedan interes u BiH –koji se jasno pokazivao u određenim potezima u javnosti. Međutim, sadašnja to ne pokazuje. Ne zna se ni sudbina Američke ambasade u BiH. I to govori o jednom potpunom nedostatku interesa. Međutim, činjenica da je Marko Rubio dva ili tri puta komentarisao situaciju u BiH, da je to danas objavljeno u izvještaju da se Dodik smatra krivcem za situaciju u BiH-po izvještaju za 2024. godinu, ali koji je doradila nova Trampova administracija… To znači i da ovakav skroman interes američke administracije i međunarodne zajednice ne odgovara Dodiku, a podsjećam vas da Republika Srpska daje milionske iznose za lobiranje u Americi, da bi se to promijenilo. To znači da on ne uspijeva sa lobiranjem i da su u Americi svjesni da je Dodik jedan od glavnih krivaca za trenutno stanje u BiH. Nijesam siguran kako se on može nositi sa tim, pošto konstantno javnosti predstavlja da ima neke specijalne veze i da će Tramp kad-tad progledati i vidjeti da je on neko na koga bi trebalo obratiti pažnju. Sada je više nego jasno da to nije tačno i da neće doći do takve vrste promjena.

 

Dodik će na sve načine  pokušati da zadrži političku moć

MONITOR: Da li Dodik traženjem od Suda BiH da mu odobri otkup zatvorske kazne (što mu je Sud i odobrio), a od Ustavnog suda da privremeno suspenduje odluku Suda BiH o pravosnažnoj presudi, kupuje vrijeme za svoje referendume?

TRIFUNOVIĆ: Milorad Dodik cijelu svoju političku karijeru gradi na kupovini vremena – od jednog izbora do drugog, od jedne krize do druge. Činjenica da se pojavio u Sudu BiH, nakon čega mu je skinuta potjernica, pokazuje njegovu pragmatičnu stranu-onu koju ne pokazuje javnosti. On je u Sud otišao sam sa advokatom, a za vrijeme trajanja procesa tamo se okupljao sa svojom svitom-najbližim članovima partije koji su ga podržavali tokom čitavog procesa. Dakle, imao je jedno lice za javnost i za svoju stranku, a drugo lice za institucije gdje-u nekom trenutku, mora da ispuni neke obaveze, da smanji neku vrstu pritiska na sebe…Znači sve radi u mjeri u kojoj mu to služi za očuvanje moći…

On zna igrati više uloga: pred svojim biračima i stranačkim kadrovima on nastupa kao borac protiv državnih institucija, ali kad procijeni da mu to koristi-u njima se lično pojavi, ispuni određene obaveze i time smanji pritisak na sebe. Sve to radi planski i promišljeno. Ali je svjestan da ako može da otkupi godinu dana zatvora po drugostepenoj presudi, on će to uraditi. To je i najavio. Tako je zatvor skinuo sa dnevnog reda. Sada se bori da sebi olakša ono što znači drugi dio presude-a to je da se u sljedećih šest godina ne može baviti politikom ili javnim funkcijama. Na sve načine će pokušati da zadrži političku moć i-vjerovatno će mu to, donekle, poći za rukom…Jer, sve ove godine veoma uspješno za svoje saradnike bira maksimalno lojalne ljude.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo