Kažu psiholozi da svaki čovjek mora da ima sat-dva za sebe… Aman, meni treba petnaest minuta bez sebe

Imam prijateljicu koja mi često kaže: „Kono moja, kad sam te upoznala bila sam oduševljena koliko si racionalna i kako je u tvojoj glavi sve složeno. I zašto ti toliko smetaju gluposti?“  Zato što za mene nisu gluposti. To urušavanje sistema, reda, zdravog razuma… Meni treba red da bih funkcionisala. I izvesnost. Sigurnost. A toga nema. Za mog života nije ni bilo. Ali eto, imam ideju kako bi izgledao normalan život. Zato se nerviram. Mnogo. I stalno. I samo mi nemoj o tome kako to nije zdravo. Jeste, baš možeš da budeš zdrav u svemu ovome. I nemoj o tome kako to ništa neće promeniti. Ne mogu da dišem toliko beznađe i pomirenost sa sudbinom.

Pomno pratim recepte za jela koja nikada neću spremati, fokus mi je totalno izmakao kontroli. Pišem, iako znam da nikada neće pročitati. Pišem… sebe radi! I govorim sebi, kad nemam kome. Jer, tek kada reči napuste moje usne i krenu put etra, prestanu da budu samo misli i postaju istine koje polako prihvatam. Znaće srce, a znaće i duša kad stignem do tačke da mi je srce na mestu, a duša spokojna. Trenutak poravnanja  koji retki prepoznaju i nazivaju srećom. Možda ću nekada dočekati taj ples koji se već nebrojeno puta dogodio u mojoj nestvarnosti. Kažu psiholozi da svaki čovek mora da ima sat-dva za sebe… Aman, meni treba petnaest minuta bez sebe!

Čudan se osećaj danas zbio, bila sam u prostoru u kome sam nekada živela, sa tolikim neprepoznavanjem, nešto kao uzajamna amnezija, zidovi i ja.  Nismo isti ljudi, mi od pre pet godina, mi od pre dvadeset godina. Gazimo koracima promene… Različitim tempom, različitim smerovima. Ponekad toliko različitim, da ne primetimo kako distanca između nas i nama dragim ljudima postane nepremostiva. Ni ne pitamo se da li želimo da budemo deo toga. Samo nas uvuče, kao vrtlog u vodi. Možemo samo da plivamo, najjače i najbolje što umemo. Potisnute emocije su opasne jer prizivaju situacije koje će ih osloboditi tamničenja.

Kaže mi jedna komšinica kako me ne viđa odavno. Rekoh, trudim se. Tako i kiša kao ta komšinica što traži da joj pustiš epizodu serije koju nije gledala, i tera te da ti gleda u šolju, i misli da ti bolje stoji duga kosa. „Stotine milja prazne, jednolike, izgorele stepe, ne mogu izazvati tako duboku depresiju kao jedan dosadan čovek kada sedi, priča, priča i ne zna se kad će otići.“, kaže Čehov, a ja ću da citiram moju pokojnu babu Leposavu: „Takva im sorta“.

Posle kiše uvek dolazi sunce… osim ove godine kad posle kiše dolazi grmljavina i još kiše.

P.S. O ljubavi: Klima se podešava tako da se pas ne prehladi.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

Monitor prenosi intervju najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša, koji je objavljen u londonskim novinama Al-Hayat. Razgovor je vodio Abdo Wazen, a intervju je preveo  Džemo Redžematović

Kada ste napustili Bejrut, došlo je do svojevrsnog nesporazuma između Vas i Bejruta… kakav je taj nesporazum?

Nikada nije bilo nesporazuma, ali ja sam duboko volio taj grad. No, odnos između ljubavnika ponekad je prijekoran. Moja veza sa Bejrutom bila je ljubavna. U tom tragičnom trenutku osjetio sam da će nas Bejrut zaboraviti. To je sve što sam rekao i to nikoga ne boli. Zaista, Bejrut je prošao nekoliko dana u stanju povlačenja prema sebi i prema drugima. Vi ste iz Libana i znate više od mene. Bejrutu je trebalo više vremena za uravnoteženje. No, ubrzo je prošao kroz druge građanske ratove u odsutnosti Palestinaca. Ovo je dokaz da Palestinci nisu bili jedini razlog za taj rat, koji se pretvorio u ratove. Ne. Nisam pisao o Bejrutu već o ljubavi. Napisao sam to hrabrošću smirenog ljubavnika koji je očekivao da ga voljena čuje.

Aman, je li to za Vas mjesto življenja pored Ramale?

– Nakon što mi je postalo moguće da se vratim u ,,dio” Palestine, a ne u lični ,,dio”, već u ,,dio” javne domovine, dugo sam stajao pred opcijom povratka. Osjećao sam da je moja nacionalna i moralna dužnost da ne ostanem u egzilu. Prvo, neće mi biti ugodno, zatim ću biti podvrgnut beskrajnim strijelama klevete, a onda će se reći da više volim Pariz nego Ramalu ili Gazu. Tako sam napravio drugi hrabri korak nakon odlaska, a to je korak nazad. To su dvije najteže stvari s kojima sam se suočio u životu: izlazak i povratak. Izabrao sam Amman jer je blizu Palestine, a zatim i zato što je to miran grad i njegovi žitelji  su dobri ljudi. I ovdje mogu živjeti svoj život. A kad želim pisati, napuštam Ramalu kako bih imao koristi od svoje izolacije u Amanu.

Nije li tiho u Vašem domu u Ramali?

– Ne. Vibracije su veoma visoke u Ramali. A brige o nacionalnom i svakodnevnom životu kradu vrijeme pisanja. Polovinu vremena provodim u Ramali, a drugu polovinu u Amanu i na nekim putovanjima. U Ramali nadgledam izdavanje časopisa ,,Al-Karmel”.

Gdje je Karmel sada? Da li ste završili njegov projekat?

Svaki časopis mora imati datum isteka. Ne znam da li je ,,Karmel” dostigao taj datum ili ne. No, godinama sam tražio način da obnovim karakter i duh časopisa kroz obnovu urednika. Odnosno, tražim izlaz kako bih novoj generaciji dao priliku za učešće i razvoj. Ali do sada osjećam da je časopis neophodan i potreban i da osim prevođenja igra svoju kreativnu i kulturnu ulogu.

Jeste li pokušali komunicirati s izraelskim intelektualcima, poput nekih palestinskih časopisa kod kuće?

– Ne mnogo. To je individualna stvar. Nemam ništa protiv da bilo koji palestinski pisac raspravlja sa umjerenim izraelskim piscem i oni imaju zajednički minimum, a to je prihvatanje palestinske države i palestinskog prava. Ali takav dijalog ne predlažem kao opštu sugestiju. Naš kolega, Hassan Khader, vodio je važne debate s nekim izraelskim piscima, i oni nisu toliko dijalog koliko su intelektualna konfrontacija.

Da li se puno miješate u sadržaj časopisa?

Čitam ga slovo po slovo. Ja obavljam svoju ulogu glavnog urednika. Jer još nisam odlučio ko će biti sljedeći glavni urednik. To se ne tiče samo mene, već Odbora povjerenika i zahtjeva palestinske kulture kod kuće. Zaustavljanje časopisa poput ,,Al-Karmela” bi predstavljalo veliki zastoj u palestinskom kulturnom životu. Treba nam. Ali ga neko drugi mora preuzeti.

Je li Vam dosadilo?

– Ne. Ali uređujem ga od 1981. godine, prije dvadeset četiri godine. Priroda stvari je da se ljudi mijenjaju.

,,Krevet strankinje” jedna je od vrlo lijepih ljubavnih knjiga i mislim da je uspjela ograničiti dihotomiju Žena – Zemlja ili Voljena – Domovina o kojoj je kritika o Vašoj poeziji dugo govorila.  Kako vidite tu izreku i je li povezana sa ,,Krevetom strankinje”? Jeste li umorni od te dihotomije?

– Ne, nisam se umorio od nje, ali postoji opasnost da se nastavim pridržavati simbolike. Žena je ljudsko biće, a ne sredstvo za izražavanje drugih stvari. Ruža je estetski objekt koji ne simbolizuje ranu ili krv. Ovo je pokušaj normalizacije mog odnosa s jezikom ili riječima i stvarima, a takođe i normalizacije mog odnosa gledajući prvo Palestinca kao ljudsko biće, prije nego kao problem. Ljudski identitet Palestinaca prethodi nacionalnom identitetu. Istina je da se nalazimo u dugoj borbi tokom koje pjesnik mora odigrati ulogu u kristalizaciji kulturnog identiteta i u zaštiti duše od loma, ali ova stvar ne bi trebala poništiti naše ljudsko pravo na kontemplaciju naše ljudske prirode. Palestinac je osoba koja voli i mrzi, uživa u prizoru proljeća i ženi se … Dakle, žena nosi druga značenja osim zemlje. Lijepo je za ženu da bude posuda za čitavo postojanje. Ali ona mora imati svoju ličnost kao žena. Kad sam bio kritikovan u svojoj zbirci Krevet strankinje i optužen da sam napustio vezu sa (palestinskim) slučajem, rekao sam da je to produbljivanje iskustva. Štaviše, poezija ljubavi predstavlja subjektivnu dimenziju kulturnog otpora, a mogućnost pisanja o ljubavi, postojanju, smrti i šire, produbljuje našu nacionalnu vrijednost i identitet. Mi nismo pismo, nismo izjava. Kao što sam rekao više puta i ponavljam: Palestinac nije profesija, već ljudsko biće koje se bori i brani svoju zemlju i svoje pravo.

Da li bi Vas povrijedilo da Vas nazivaju pjesnikom ljubavi, a ne lirikom, naravno?

– Nadam se da ću biti ljubavni pjesnik, ili se nadam da će mi istorijske okolnosti dozvoliti da budem pjesnik ljubavi, jer je ljubavna poezija najljepša poezija koja se može napisati. I ljubavi nikad kraja. Borba se osjećala s pozornice i neophodna je, ali se ne može nastaviti. Sukob je kontinuiran proces, sukob u svom pozitivnom značenju i ima mnogo oblika, uključujući borbu čovjeka sa srcem, sukob između uma i srca, zov instinkta, pravo želje da se izrazi.

Jeste li doživjeli prave ljubavne priče i razočaranja? Jesu li napisane na osnovu ljubavnih iskustava?

Sve što napišem o ljubavi ili nečem drugom, rezultat je proživljenih iskustava.

Postoji li određena žena o kojoj ste pisali ili kojoj ste pisali?

– Možda. Ali ne onako kako to moja poezija izražava. Zašto? Jer ako počnete pisati ljubavnu pjesmu, ne možete pisati o apsolutnom u ljubavi, pišete o određenoj ženi. Ali pisanje izvlači tok iz konteksta ljubavnog incidenta. U to  vrijeme se crte žene o kojoj pišete miješaju sa crtama druge žene ili drugih žena, kao i obilježjima drveća, vode i zemlje. Tekst uvijek počinje sa određenom determinantom, a zatim prelazi na cjelinu. Što se tiče žene poput Else, voljene pjesnika Aragona, teško je. Ja nemam Elsu. Moje uvjerenje je da je ,,Elsa” bila izgovor za pjesnika Aragona.

Osvrnuću se na Nobelovu nagradu. Svake godine se u arapskom svijetu iznova govori o ,,Nobelu” i uvijek se predstavljaju arapska imena, a Vaše ime je ove godine bilo istaknuto na rang listi koju su napravile bejrutske novine ,,An-Nahar”. Bili ste prvi u nominacijama nekih arapskih intelektualaca! Kako vidite ovo problematično pitanje? Jeste li ikada razmišljali o toj nagradi?

Nisam razmišljao o Nobelovoj nagradi, niti sam je sanjao, i u svom srcu osjećam da bi čovjek trebalo da sanja šta je moguće, a da ovu temu ne pretvara u opsesiju. Slučaj nije ličan i  zahvaljujem se intelektualcima koji su me kandidovali za nagradu. Ali volio bih da moje ime nije navedeno među tim imenima, jer ne volim ulaziti na tu ,,berzu”. Svake godine vrijednosti rastu, a druge opadaju. Generalno, postoji problem u pogledu Arapa na njihovu sliku. Arapska književnost ne zauzima svoje mjesto u svijetu, kako misle arapski pisci. Nobelova nagrada nije nagrada za arapsku književnost. Arapi su je osvojili 87 godina nakon osnivanja, a Naguib Mahfouz ju je osvojio s velikim zaslugama. Književni status Arapa povezan je i s njihovim globalnim i političkim statusom i njihovom prisutnošću u svijetu. Taj uslov ne možemo zanemariti. Arapi svake godine održavaju ceremonije, što je to pitanje učinilo zaista neugodnim. Srećom po Arape, članovi Švedskog komiteta ne čitaju arapski i ne smiju se insistiranju Arapa na dobijanju nagrade. A ako bi neki Arap to osvojio, radost bi bila arapska. Ali moramo djelovati s većom pristojnošću i ne smije se oboljeti ili pasti pod opsesiju koja se zove Nobel. Problem je u tome što kad neki arapski pisci imaju prevedenu knjigu, oni sebe stave na prvo mjesto liste kandidata za tu nagradu. Mislim da nominovanih za ovu nagradu ima na hiljade. Za tu nagradu može biti nominovan bilo koji pisac. Ali to ne znači ništa. Zašto Arapi stoje svake godine u ,,redu”? Ako dođe, dođe, a ako ne, nikom ništa… i oni koji o njoj razmišljaju moraju je zaboraviti, kako bi se ona njih sjetila.

Šta za pjesnika Vaše veličine i ranga znači reći: ,,Ja nisam svoj, ja nisam svoj…”? Je li to otuđenje u kojem živi pjesnik u Vama?

Na kraju, od čitavog pjesnika samo dio njegove poezije ostane, ako zasluži da prođe kroz sito vremena. Što se njega tiče, on nije svoj, osuđen je zbog jezika i davanja opravdanja za svoje postojanje na ovoj zemlji. On je na kraju prolazan, a jezik ostaje. „Ja nisam svoj“ na ličnom nivou, ali možda „sam svoj“ na pjesničkom nivou, a ako imam neku vrijednost, ona neće biti moja, već pripada jeziku i drugima.

Plašite li se smrti?

Ne bojim je se kao nekad. Ali bojim se smrti svoje sposobnosti pisanja i kušanja života. Ali neću ​​od Vas skrivati da me način na koji je pjesnik Mo'in Bseisu umro u hotelu, njegova soba bila zatvorena sa natpisom na vratima ,,Ne ometaj”, natjerao da se plašim tog znaka. Njegovo tijelo  su otkrili dva dana kasnije. Kad god odsjedam u hotelu, ne stavljam više taj znak na vrata. Takođe ne krijem od Vas da ne stavljam ključ od vrata kuće u bravu dok spavam.

Nisu li umjetnosti sposobne pobijediti smrt, kao što ste rekli u svojoj pjesmi ,,Mural”?

To je iluzija koju stvaramo kako bismo opravdali svoje postojanje na Zemlji, ali prekrasna iluzija.

(Kraj)

Komentari

Monitor prenosi intervju najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša, koji je objavljen u londonskim novinama Al-Hayat. Razgovor je vodio Abdo Wazen, a intervju je preveo  Džemo Redžematović

Jednom ste rekli da je ,,dom ljepši od puta do kuće”? Podsjeća li Vas ovaj citat na riječi njemačkog pjesnika Hölderlina o „odlasku kući“?

Mnogi pjesnici od Homera pisali su o dualnosti puta i doma. Uvijek sam težio veličanju puta, a put je bitan fokus u poetskoj i mističnoj viziji. Tu dualnost izmjenjuju različiti prioriteti. Kad sam bio od kuće, mislio sam da će put voditi kući i da je dom ljepši od puta do kuće. Ali kad sam se vratio u takozvani dom, koji nije pravi dom, promijenio sam ovu izreku i rekao: Put do kuće je i dalje ljepši od doma, jer san je i dalje ljepši i čistiji od stvarnosti koju je proizveo. San je sada siroče. Vratio sam se da ukažem na prioritet puta nad kućom.

Je li to onda slučaj Uliksa?

Da, slučaj Uliksa koji nije našao ni sebe ni ono što je očekivao, niti je pronašao Penelopu. Prema trenutnoj situaciji, poetično sam se vratio više meditiranju na putu, a razlog je jednostavan jer nisam našao kuću.

Kada ste sa kućom razvili jaku vezu? U kojoj fazi Vašeg života?

Moja snažna veza s domom rasla je u egzilu ili u dijaspori. Kad ste u svom domu, ne veličate kuću i ne osjećate njenu važnost i intimnost, ali kad vam je kuća oduzeta, to se pretvara u mladost i želju, kao da je to krajnji cilj cijelog putovanja. Izgnanstvo je ono što je produbilo koncept doma i domovine, jer je egzil suprotnost od njih. Ne mogu definisati egzil kao njegovu suprotnost, niti domovinu kao svoju suprotnost. Sada je stvar drugačija, a domovina i egzil su dvije dvosmislene stvari.

Koju kuću ste voljeli tokom izgnanstva? Postoji li veza između kuće i grada u kojem ste se nalazili?

– Nema sumnje u tu vezu. Kuća je neodvojiva od okoline. Kuća u Haifi razlikuje se od kuće u Parizu, Kairu ili Bejrutu. Prozori kuće su otvoreni na zvukove spolja. Što se tiče figurativne kuće koju pjesnik stvara za sebe, to je unutrašnja kuća koju sam pjesnik zamišlja. To je moja poezija. Tako kuća postaje kuća poezije, a kuća poezije postaje stan ili sklonište. Zato jako volim da Arapi pronađu neku riječ koja će nositi dva značenja kuće, to jest doma i pjesničke kuće, i to će se lijepo podudarati.

Gdje je bila prva kuća u kojoj ste živjeli nakon što ste napustili Palestinu?

– Moje prvo putovanje izvan Palestine bilo je u Moskvu. Bio sam student Instituta društvenih nauka, ali nisam imao dom u pravom smislu te riječi. Bila je to soba u zgradi univerziteta.

Koliko ste ostali u Moskvi?

– Godinu. Moskva je bila moj prvi susret sa spoljašnjim svijetom. Pokušao sam prije putovati u Pariz, ali su mi francuske vlasti odbile ulazak u njihovu zemlju. To je bilo 1968. godine. Imao sam izraelski dokument, ali u njemu nije navedena nacionalnost. Francuske vlasti nisu razumijevale složenost palestinskog pitanja. Kako mogu držati izraelski dokument u kojem nije navedena moja nacionalnost, kad uporno govorim da sam Palestinac? Držali su me satima na aerodromu, a zatim su me odveli u okupiranu državu.

Da li vam se svidjela Moskva?

Bio je to prvi evropski grad i prvi veliki grad u kojem sam živio. Naravno, otkrio sam njene ogromne znamenitosti, rijeke, muzeje i pozorišta… Zamislite reakciju mladog studenta koji se preselio iz opkoljenog mjesta u ogromnu metropolu! Naučio sam malo ruskog kako bih se sam mogao snazaliti. Ali moj svakodnevni susret s problemima Rusa učinio je da ideja o ,,raju” za siromašne, a to je Moskva, ispari iz mog uma i umanji se. Nikada to nisam smatrao rajem siromašnih, kako su nas učili.

Jeste li u tom trenutku izgubili ideal komunizma?

Izgubio sam ideal, ali nisam izgubio vjeru u marksizam ili komunizam. Postojala je velika kontradikcija između naše percepcije ili onoga što sovjetski mediji govore o Moskvi i stvarnosti u kojoj ljudi žive, koja je puna nemaštine, siromaštva i straha. Ono što me kod ljudi najviše šokiralo je strah. Kad razgovaram s njima, osjećam da govore u potpunoj tajnosti. Osim tog straha, osjećao sam da je takvo stanje prisutno posvuda. To je ono što je pretvorilo grad Moskvu iz primjera u običan grad.

Gdje ste otišli nakon Moskve?

– U Kairo.

Koliko ste ostali u Kairu?

Dvije godine: 1971. i 1972. godinu.

Kakav je bio Vaš život u Kairu?

Ulazak u Kairo bio je jedan od najvažnijih događaja u mom privatnom životu. U Kairu je donesena odluka o napuštanju Palestine i njenom povratku. Ta odluka nije bila laka. Budio sam se a nisam siguran gdje sam. Kad bih otvorio prozor i vidio Nil uvjerio bih se da sam u Kairu. Imao sam mnogo opsesija i vesvesa, ali bio sam fasciniran boravkom u arapskom gradu, nazivi njegovih ulica su arapski, a ljudi u njemu govore arapski. Više od toga, zatekao sam se u središtu književnih tekstova koje sam čitao i kojima sam se divio. Skoro sam sin egipatske kulture i egipatske književnosti. Upoznao sam ove pisce koje sam čitao i smatrao svojim duhovnim ocima.

Jeste li upoznali Tahu Husseina prije njegove smrti?

Nažalost, nisam sreo Tahu Husseina, uspio sam ga upoznati, ali do sastanka nije došlo. Slično tome ni Ummu Kulthum nisam upoznao. Najviše mi je žao što nisam sreo tu sjajnu pjevaljku. Govorio sam da dok god sam u Kairu, imam dovoljno vremena da upoznam takve ličnosti. Upoznao sam Muhammeda Abdelwahhaba, Abdelhalima Hafeza i druge, a upoznao sam i velike pisce poput Naguiba Mahfouza, Youssefa Idrisa i Tawfika Al-Hakima.

Jeste li radili u Kairu?

-Muhammad Hassanein Heikal me je, na sreću, uveo u Klub pisaca Al-Ahram, a moja kancelarija je bila na šestom spratu, a tu su bili uredi Tawfiqa al-Hakima, Naguiba Mahfouza, Youssefa Idrisa i Bint al-Shati. Tawfiq al-Hakim je bio u jednoj kancelariji, a mi ostali u drugoj. Razvio sam duboko prijateljstvo s Mahfouzom i Idrisom, sa dvije kontradiktorne ličnosti: Mahfouz je tačna, disciplinovana osoba koja dolazi u određeni čas  i odlazi u određeni čas. I kad sam ga upitao: Da li želite šolju kafe, gospodine Naguib? Pogledao je na sat prije nego što je odgovorio, da vidi da li je vrijeme za kafu ili ne. Što se tiče Yusufa Idrisa, on je živio haotičnim i boemskim životom i bio je bistar čovjek. U Kairu sam se takođe sprijateljio sa pjesnicima koje sam volio: Salahom Abdelsabourom, Ahmedom Hegazyjem i Amalom Dunqulom. To su bili veoma bliski prijatelji. Kao i al-Abnudijem. Sa svim pjesnicima i piscima koje sam volio, moj odnos s njima je ojačao. Kairo je bio jedna od najvažnijih stanica u mom životu.

Je li Kairo bilo Vaše drugo poetsko polazište nakon Vašeg prvog odlaska u okupiranu zemlju?

– Da. Ali reći ću Vam ovo: Kada sam bio u Kairu, arapska štampa, posebno libanska, počela je da me napada. Časopis Al-Hawadith posvetio mi je svoju naslovnicu riječima: Ah kad bi se vratio u Izrael. Počeli su me pjesnički kritikovati, objavljujući da sam kao pjesnik završio karijeru. Prije nego što sam napisao, presudili su mi šta ću napisati. U Kairu su se u mom pjesničkom iskustvu dogodile značajne transformacije, kao da je tu počela nova prekretnica.

Zašto se ta kampanja dogodila protiv Vas?

– Kada sam bio na okupiranim teritorijama, na mene su gledali kao na pjesnika otpora. Nakon poraza 1967. godine, arapski svijet je aplaudirao cijeloj poeziji ili književnosti koja je izašla iz Palestine, bila ona dobra ili loša. Arapi su otkrili da u okupiranoj Palestini postoje Arapi koji su uporni i brane svoja prava i svoj identitet. Stoga je pogled na te ljude dobio karakter posvećenja i bio je lišen opšteg književnog ukusa. Tako su književni standardi Arapa bili ograničeni na glasove otpora u poeziji i književnosti kod kuće. Među važnim pjesmama koje sam napisao u Kairu je i pjesma ,,Sirhan pije kafu u kafeteriji”, koja je objavljena u novinama ,,Al-Ahram” i objavljena je u knjizi ,,Volim te ili ne volim te” .

(Nastaviće se)

Komentari