Povežite se sa nama

MONITORING

Anatomija Milove hajke

Objavljeno prije

na

Nekadašnji šef Biroa za komunikacije u Vladi Zorana Đinđića i ,,ključni medijski savjetnik Stanka Subotića Caneta” (citat Aleksandra Tijanića), kontroverzni Vladimir Beba Popović, sljedeće sedmice demonstriraće zbog čega je početkom godine doveden u Crnu Goru. Jedan je cilj: orkestriranje medijskog gušenja svega što ne govori, ne piše i ne misli kako sedmostrukom premijeru Milu Đukanoviću godi.

Popovićev, u martu osnovani, Institut za javnu politiku u saradnji sa nekoliko režimu bliskih medijskih udruženja, te uz direktnu podršku Vlade Crne Gore – Ministarstva kulture Branislava Mićunovića i Ministarstva ljudskih i manjinskih prava Suada Numanovića, od utorka organizuje trodnevnu medijsku konferenciju pod nazivom Riječ, slika i neprijatelj.

Zapisali su, skromno, da je riječ o skupu koji je zamišljen kao ,,jedan od najvećih medijskih događaja na našim prostorima u protekloj deceniji” i koji ima za cilj da okupi više od 150 medijskih stručnjaka i novinara iz svih djelova Zapadnog Balkana i Evropske unije. Prvi put, navodi Popović i njegovi, u Crnoj Gori biće otvorena tema političke instrumentalizacije u medijima.

Lijepo zvuči: ,,Nužnost organizovanja ovakve konferencije ogleda se prije svega u činjenici da pojavom novih tehnologija i naglom ekspanzijom korišćenja medija i javnih glasila u lične, političke i poslovne svrhe, termin nezavisni medij prijeti da potpuno izgubi smisao…”.

Kada se detaljno pogleda ko su organizatori, saradnici i podržavaoci predstojeće, finansijski više nego ,,teške” konferencije – od umivenih riječi u domenu medijske teorije, moderno uređenog sajta i opsežne reklamne kampanje, ostaje razgolićena namjera: udariti svim raspoloživim silama i sredstvima na nezavisne crnogorske medije, naročito Monitor i Vijesti, kritičke intelektualce i nepodesne predstavnike NVO. Pojedince. To je agenda skupa.

Vladimir Popović je čovjek kojeg pojedini, ne baš zanemarljivi i neprimjetni krugovi u regionu, sumnjiče za odgovornost u Đinđićevoj likvidaciji, zbog nečinjenja; osoba kontroverzne biografije – od garderobera i šefa sale na brodu Savski galeb, preko radnika Milana Beka i Đinđićevog ,,velikog vezira” zaduženog za sve: od nabavki Zoranovih odijela do visoke politike; do medijskog savjetnika Đukanovićevog prijatelja još iz duvanskih dana Stanka Subotića Caneta, sve do, sada – jednog od omiljenih vladinih predstavnika nevladinih organizacija.

Glavni organizator Konferencije Riječ, slika i neprijatelj Popovićev Institut za javnu politiku na spisak crnogorskih nevladinih organizacija zaveden je dvanaestog februara, da bi osamnaest dana kasnije, uoči izbora za predsjednika Crne Gore (!), počeo sa radom.

Spisak osnivača Instituta indikativan je: bivša ambasadorka Crne Gore u Srbiji Anka Vojvodić, rođena sestra Radmile Vojvodić, supruge ministra kulture Branislava Mićunovića, čije ministarstvo, sada, i zvanično stoji iza konferencije Riječ, slika i neprijatelj. Zatim, Sehad Čekić, od 2005. godine radi na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, na predmetu Filmska produkcija. Dekanica Fakulteta: opet Radmila Vojvodić. U sastavu programskog tima je i Pavle Goranović, nekadašnji savjetnik za kulturu premijera Mila Đukanovića, sadašnji direktor Zavoda za školstvo.

Među narečenima osim Borisa Popovića, je i Nikola Samardžić, istoričar, jedan od osnivača i bivši član Predsjedništva Liberalno demokratske partije Čedomira Jovanovića, sa kojim Đukanović ima dobre odnose. Samardžićev Liberalni pokret Srbije (LPS), sve češće se aktivno uključuje u crnogorska politička zbivanja. Na Đukanovićevoj strani. Eklatantan primjer: na sajtu Pokreta, na udarnom mjestu, među banerima Evropske unije, NATO saveza, Evropskih liberal-demokrata i Liberalne internacionale, postavljen je link sa logom – Demokratske partije socijalista.

U ekipi je i univerzitetski profesor iz Beograda Stevan Lilić. Iako, ranije, uglavnom bez profesionalnih dodirnih tačaka sa Crnom Gorom, priključen je: predsjednik je Upravnog odbora Instituta. Već je pokazao zavidanu agilnost u napadu na kritički nastrojena glasila i NVO. Tako, u septembarskom saopštenju za javnost piše da Vladimir Popović nije verbalno nasrnuo na ekipu Vijesti.

Na drugom mjestu, Lilić tvrdi kako je ,,cjelokupan čin navodnog napada iskonstruisan u redakciji Vijesti”. Lilić dodaje kako je ono što je najviše zaboljelo ,,biznis grupu Vijesti – NVO sektor” konferencija za medije, koja ,,suprotno uvreženom mišljenju, nema za cilj satanizaciju jedne a glorifikovanje druge strane, već otvaranje teme medijske sekuritizacije, kao i javnu, otvorenu i nepristrasnu diskusiju više od 200 novinara, profesora i medijskih stručnjaka…” Ni da je portparol DPS-a Časlav Vešović.

Institut za javnu politiku nije sam. U organizaciji konferencije, pomaže mu domaća režimska agentura, uključena u Lilićev Upravni odbor konferencije: Slavko Mandić iz Asocijacije komercijalnih elektronskih medija Crne Gore (AKEM), Nikola Vujanović na čelu Društva crnogorskih novinara, ujedno član savjeta TVCG i Amer Ramusović ispred Udruženja lokalnih štampanih medija Crne Gore, šta god to značilo.

Društvo navedenima, u okviru Upravnog odbora, prave: ispred Ministarstva kulture Željko Rutović, rođeni brat dugogodišnje direktorice TVCG Radojke Rutović; Irena Bošković iz Ministarstva za ljudska i manjinska prava; Budimir Damjanović ispred regionalnog časopisa Medijska kultura; advokat Nikola Martinović; pomenuti Stevan Lilić iz Institut za javnu politiku.

Tu je i prvi čovjek Udruženja nezavisnih elektronskih medija (UNEM) Ranko Vujović, ispred Medijskog savjeta za samoregulaciju (MSS), osnovanog marta 2012. godine. Nije slučajno MSS u Upravnom odboru Popovićeve konferencije Riječ, slika i neprijatelj. Riječ je o bastionu prorežimskih glasila. Osnivači MSS-a su: RTV Atlas Đukanovićevog druga sa basketa, tajkuna Duška Kneževića, državna Pobjeda, TV Montena Đura Vučinića, Antena M Darka Šukovića, Analitika Draška Đuranovića, člana savjeta TVCG…

Podsjećanje: nakon formiranja portala Vijesti režim je odgovorio Đuranovićevim portalom Analitika, u koji se, iako neuporedivo manje posjećenom, sliva gro novca rezervisanog za reklamiranje državnih institucija (Vlada, Skupština…) na portalima. Svojevremeno, dug od 800.000 eura koji je napravila firma za distribuciju štampe Bega press u vlasništvu njegove supruge, država prebacuje na poreske obveznike!

Đuranovićev kolega, između ostalog i u MSS-u, Darko Šuković, uvezuje prorežimski televizijski prostor. Njegova Živa istina, isprva je emitovana na televiziji Đukanovićevog kuma, sada direktora TVCG Rada Vojvodića – televiziji IN, potom na televiziji Đukanovićevog druga Duška Kneževića – televiziji Atlas, da bi ove sezone počela emitovanje istovremeno na dvije televizije (uz brojna repriziranja) – na televiziji Prva i televiziji Atlas. Po potrebi, Đuranovićeve žive istine, o trošku poreskih obveznika reemituje državna televizija. Iz našeg džepa.

Osim upravnog, tu je i programski odbor konferencije. Ista priča, isti kriterijumi: bivši direktor TVCG, sada kolumnista njihovog portala Branko Vojičić; asistent na predmetu Upravno pravo i savjetnik predsjednika Skupštine Crne Gore Dražen Cerović, zaposlen na Pravnom fakultetu, istom onom, koji je, za potrebe prvog dana privatne Popovićeve Konferencije, ustupio državni amfiteatar; književnik i savjetnik prvog čovjeka Skupštine i SDP-a Ranka Krivokapića, Andrej Nikolaidis; novinarka Gordana Borović; književnik Milorad Popović, izdavač knjige (preciznije – pamfleta) Šemsudina Radončića Anatomija jedne hajke.

Radončić je, ostaće upamćeno, autor dva potpuno oprečna dokumentarna filma o bivšem policijskom inspektoru Slobodanu Pejoviću, koji je prvi progovorio o deportacijama bosanskih izbjeglica početkom devedesetih. Iako Pejovića, u prvom filmu (Karneval), promoviše za heroja jednog vremena, u drugom (Heroj našeg doba) svu krivicu zločina deportacija svaljuje na njega! Ništa Đukanović, nalogodavna odgovornost i politička pozadina. Kriv je Pejović, insajder, čovjek koji je u crnogorskoj pećini straha otkrio da je postojala depeša, naređenje, iz vrha. Pa premijer je bio – Đukanović.

Posljednji Radončićev uradak, vulgarni obračun sa kritički orijentisanim medijima i intelektualcima, koji vrvi od elementarne nepismenosti, biće, normalno, promovisan na konferenciji. Među svojima. Tome prethodi višemjesečna, sveopšta reklamna mašinerija Radončićevog pamfleta: desetine bilborda raznih veličina, spotovi na televizijama iz orbite režimske propagande, stranice Đukanovićevih štampanih glasila, plakati… Detalj: na dvije stranice teksta, recimo 34 i 35, Radončić riječi poput ,,sam”, ,,me”, ,,mene”, ,,moj”, ,,mi” ili ,,Šeki”, koristi tridesetak puta!

Riječi Šemsudina Radončića, date početkom aprila Pobjedi, slikovito otkrivaju suštinske ciljeve Popovićevog skupa zakazanog za 11. novembar. ,,Sa medijske scene, osim Monitora, koji će nestati za sljedećih nedjelju dana, nestaće i Vijesti.” U međuvremenu niko nije nestao, samo su ciljevi organizatora – ogoljeni.

Zna se: Radončićev brat, osnivač i vlasnik sarajevskog Dnevnog avaza te ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine Fahrudin Radončić, u odličnim je odonosima sa Đukanovićem.

Književnik Marko Vešović, jedan je od istaknutijih režimskih medijskih agenata na koje koordinator posla Vladimir Popović računa. Vešović je ušao u legendu tekstovima (često u koautorstvu sa Radončićem), objavljivanim u državnoj Pobjedi, u kojima je protivnike režima čašćavao riječima poput: ,,popuši”, ,,ispiša”, ,,budaletina”, ,,kurac”, ,,avetinja”, ,,krme”, ,,goveče”, ,,splačina”, ,,kučka”, ,,bitanga”, ,,nesoj”, ,,ljudski izmet”… Ili, za žene: ,,ker u suknji”, ,,riječ o smjesi ćurke i siledžije”, ,,kurvetinu kakva je … majka lako ne rađa”, ,,drolje su dame u poredbi s …”, ,,gospoče koje nikad nije u ruku uzelo ništa teže od kite”…

Da bi mreža mafije i medija bila sveobuhvatna i regionalna, Vešovićeve, ali i tekstove drugih sa ovog podugačkog spiska, preuzima partnerski sajt za ,,tržište” Srbije, E-novine. Iza njega stoji Petar Luković. Vrijedi podsjetiti: značajno mjesto na stranici E-novina posvećeno je konstantnoj odbrani Stanka Subotića Caneta (višejezično: francuski, engleski), osvjedočenom Đukanovićevo prijatelju iz duvanskih dana za kojim je u Srbiji dugo bila rapisna potjernica zbog sumnje da je švercom cigareta oštetio budžet. Luković je, uredno, na svoj sajt, postavio i baner Instituta za javnu politiku Bebe Popovića.

Ilustracija bratstva. Lukovićeve E-novine u avgustu objavljuju tekst naslovljen sa Prijatelji E-novina na okupu. Tekst prati fotografija fotoreporterke Pobjede Bojane Ćupić uhvaćena ,,u jednom podgoričkom restoranu”. Citat: ,,Zanimljivo društvo: ručali su Mijo Popović, Marko Vešović, Vladimir Beba Popović, Šeki Radončić i Miomir Mugoša. Razgovaralo se o medijskoj mafiji u Crnoj Gori, o pokretanju televizijskog programa za Podgoricu, ali i o regionalnim temama: o problemima e-novina sa ostacima bivšeg srbijanskog režima, o manipulacijama delova NVO-sektora koji ne može da prežali odlazak Tadića sa vlasti, o odnosima na medijskoj sceni u regionu…”.

U tekstu Luković prenosi izjavu podgoričkog gradonačelnika datu Pobjedi. Državni list u tom trenutku predvodi jedan od najlojalnijih medijskih vojnika režima Srđan Kusovac (nekadašnji Đukanovićev savjetnik, donedavno urednik Pobjede, sada šef Vladine kancelarije za odnose sa javnošću).

Mugoša objašnjava svrhu ,,prijateljskog” susreta: ,,Moj prijatelj Šeki traži mi za svoju novu knjigu, u kojoj raskrinkava madijske tajkune, dokumenta koja posjedujem. Nažalost, rekao sam mu da mu ta dokumenta, koja, cijenim, nema niko, pa ni Tužilaštvo, ne mogu ustupiti prije nego ih predočim tužiocu, a nadam se da će to biti skoro. Rekao sam mu da očekujem da konačno poslije usvajanja amandmana bude izabran vrhovni državni tužilac i da se konačno pokrene procesuiranje ekipe”.

Teme o procesuiranju režimskih neistomišljenika ne propušta Pink. Ta televizija preuzela je udarnu ulogu u blaćenju svih koji odbijaju da se povinuju diktatu vlasti. Nemoguće je ne uvidjeti logičnu vezu: negdje u isto vrijeme kada je u Crnu Goru uvezen Beba Popović, pokrenut je propagandni stroj Pink M-a, vlasnika Željka Mitrovića. Ističu se vijesti Minut, dva… koje se emituje na svakih sat. Danonoćno. Bez obzira što se u tom trenutku emitovalo, Farma ili Preljubnici.

Propagandnu mašineriju zdušno i sve žešće potpomaže i televizija 777, vlasništvo Lutrije Crne Gore, koju kontroliše Veselin Džigi Grbović. On je poslovni saradnik moćnog Branislava Mićunovića, čovjeka koji, prema raspoloživim podacima i indicijama, drži na okupu crnogorsko podzemlje. Mićunović je intimus premijera Đukanovića.

Mreža je razapeta, zbijaju se redovi, vojnici su na položaju. Imaju Đukanovićeve bebe sve na svojoj strani: i državu, i institucije, i mafiju, i moć, i novac. Samo jedno ne: istinu.

Marko MILAČIĆ

Komentari

Izdvojeno

EKONOMIJA VLASTI: Državna preduzeća – partijsko vlasništvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Službena saopštenja iz državnih kompanija, nerijetko, otkrivaju i najnovija pomjeranja na ovdašnjoj političkoj mapi. Neke ljubavi se gase, neke razbuktavaju. A neke traju

 

Još ne postoji zvaničan podatak o broju preduzeća koja su u većinskom vlasništvu države Crne Gore ili neke od ovdašnjih 25 opština. Iz Instituta alternativa potrudili su se i napravili svoju listu. Ona, u stvarnosti, ne može biti kraća. Samo duža. Prema njihovim podacima, imamo 55 državnih i 123 lokalna preduzeća sa, makar, 20.515 zapošljenih. Čiji broj u kontinuitetu raste.

Makar neki od donosioca odluka u prebrojanim državnim  preduzećima ne osjećaju se kao dio tog sistema. Odnosno, ne prihvataju pripadajuće obaveze o javnosti rada. Tako su iz pljevaljskog Rudnika uglja (dio sisetama EPCG) odbili da NVO MANS dostave podatke o zapošljavanju i poslovnim aranžanima vezanim za prodaju uglja kompanijama iz Srbije. Poslovna tajna, objasnili su.

„Kada smo tražili kopiju pravilnika o poslovnoj tajni, odgovoreno nam je da ova kompanija nije obveznik Zakona o slobodnom pristupu informacijama (SPI), jer Rudnik nije u vlasništvu države“, objasnili su iz MANS-a novinarima Vijesti. I predočili dokument – odgovor koji su dobili iz Rudnika uglja. Tamo stoji: „U smislu citirane zakonske odredbe (dio Zakona o SPI, primjedba Monitora), a imajući u vidu činjenicu da je Rudnik uglja, kao jednočlano akcionarsko društvo u 100 odsto vlasništvu EPCG, a ne države Crne Gore, smatramo da ne postoji zakonska obaveza Rudnika uglja za postupanje“.

To što je EPCG skoro pa u sto postotnom vlasništvu države – nema veze. Da je važno, valjda bi neko od nadležnih iz izvršne vlasti ili regulatornih i nadzornih agencija reagovao na objavljene tvrdnje. Ovako, stvari su sada postavljene na sledeći način: Rudnik uglja nije državno nego vlasništvo Elektroprivrede, pa se na njega ne odnosi Zakon o slobodnom pristupu informacijama. Pride, pošto im je resorni ministar Saša Mujović to završio, ubuduće će „sva nabavka uglja EPS-a od RUP-a ići na osnovu bilateralne saradnje dvije kompanije“. Tako će se, pojasnili su iz Ministarstva energetike dogovor Mujovića i izvršnog direktora EP Srbije Dušana Živkovića, „izbjegnuti nepotrebni troškovi trećih lica, posrednika u trgovini, smanjiti mogućnost manipulacija i postigli maksimalni benefiti za kompanije“. Možda. Ali će se tako takođe izbjeći i javno oglašavanje prodaje, nadmetanje potencijalnih kupaca koje bi moglo donijeti bolju cijenu prodavcu (iz perspektive Crne Gore to nam je u interesu) i bilo kakva kontrola poslova ugovorenih bilateralnom saradnjom. Čija se tajnost, vrlo je vjerovatno, podrazumijeva.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO VRIJEME, STARI NAČIN: Posao sa malim HE cvjeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlasnici  33 mHE koje su sagrađene po osnovu šeme podsticaja koju plaćaju građani ubiraju milionske profite. Oni kojima je spriječena gradnja traže od države milionski odštetu. Nacrtom zakona o obnovljivim izvorima predviđaju se brojne olakšice, pa se prekaljeni biznismeni već  organizuju da prigrabe nove subvencije

 

 

Deset firmi koje gazduju sa 22 male hidroelektrane (mHE), od biznisa prodaje struje u prethodnim godinama, pa do kraja prošle godine, prikazalo je dobit od preko 21,5 miliona eura, saopštili su iz Akcije za socijalnu pravdu (ASP).

Iz ove organizacije podsjećaju da su biznis mHE razvile vlade Demokratske partije socijalista. Do poslova su došli uglavnom bliski vrhu te partije po političkom, rodbinskom, kumovskom-prijateljskom ključu.

Podsticaj za mHe, kao obnovljive izvore energije, plaćaju građani. Prema zvaničnim podacima na terenu imamo 33 mHE koje su sagrađene po osnovu šeme podsticaja. Biznis šema je obuhvatala dodjelu koncesija za proizvodnju struje iz mHE na period od 27 do 30 godina, a koncesionar dobija pravo na subvencije u prvih 12 godina, koje plaćaju potrošači kroz račune na struju, a dio se izdvaja iz državne kase, naveli su iz ASP.

Male HE uglavnom se nalaze na nerazvijenom sjeveru, gdje mještani godinama ukazuju da su im uništile rijeke. Ilustrativan je primjer Andijevice na čijoj teritoriji se nalazi deset malih HE, devet privatnih i samo jedna opštinska. Godišnje vlasnici mHE sa područja ove opštine od njih zarade oko četiri miliona eura, a budžet Andijevice je 2,5 miliona. No u ovoj opštini su donekle zadovoljni jer su se izborili za procenat od šest odsto koje naplaćuju malim HE za koncesuju na vode. U drugim opštinama taj je procenat svega 0,5 odsto. Koncesije se naplaćuju preko Ministarstva finansija, a 70 odsto pripada lokalnim samoupravama, dok 30 odsto ide u državni budžet. Prema projekcijama mHE će u tri decenije, koliko će biti u privatnom vlasništvu, zaraditi oko 120 miliona eura. Opštini Andijevica će u tom periodu pripasti samo devet miliona eura.

U susjednim Beranama Hidroenergija Montenegro je razgranala posao sa  malim hidroelektranama. ,,Hidroenergija Montenegro, koja gazduje sa osam mHE, a do kraja prošle godine je nagomilala dobiti oko devet miliona eura“, navode iz ASP-a.

Ova kompanija je u vlasništvu Olega Obradovića i Ranka Radovića, kome su vlasništvo ustupili Ranko Ubović i Aleksandar Mijajlović, nezvanični vlasnici kompanije Bemaks.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST, ZAKON I LOGIKA: Čudesa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar policije tuži Vladu zbog nezakonitih odluka. Sud poništava Vladina  rješenja koja, kažu, nijesu obrazložena. Predsjednik smatra da Vlada donosi odluke koje mogu dovesti do “narušavanja pravnog poretka i prave sigurnosti u zemlji”. Za sada sve ide po planu, kaže premijer

 

 

Ministar tužio Vladu.

Brojni domaći i strani mediji pod sličnim naslovima prenijeli su vijest da je ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović Upravnom sudu podnio tužbu protiv Vlade čiji je član. Razlog je nedavno imenovanje Aleksandra Radovića za vršioca dužnosti direktora Uprave policije.

U tužbi ministar MUP-a ponavlja tvrdnje da je Vlada nezakonito ovlastila premijera Milojka Spajića da predloži v. d. direktora UP, nakon što su odbili njegov prijedlog da na to mjesto dođe Lazar Šćepanović. I od Upravnog suda traži da poništi, po njemu, nezakonito rješenje.

Mnogima se po glavi motala misao koju je Amer Smailović, poslanik Bošnjačke stranke, sažeo u jednu prostoproširenu rečenicu: „To je jedinstven slučaj u svijetu gdje ministar tuži Vladu, čiji je dio”. Onda je premijer nadogradio tu tezu. “Nekako je malo čudno da neko sam sebe tuži”, komentarisao je Spajić tužbu za koju je, navodno, saznao iz medija. Pošto, tvrdio je početkom nedjelje, nema informaciju da je njegova Vlada primila tužbeni zahtjev njegovog ministra unutrašnjih poslova.

Ne znamo da li je Spajić bio u prilici da na tu temu razgovara sa, recimo, potpredsjednikom Vlade za bezbjednost, unutrašnju politiku, evropske i vanjske poslove Aleksom Bečićem. Kako je Bećić, uz sve pomenuto, i predsjednik stranke iz koje dolazi ministar Šaranović (Demokrate), nije isključeno da je on o podnijetoj tužbi znao nešto više od premijera.

Danilo Šaranović je osjetio potrebu da pojasni : “Niti mogu, niti sam utužio samog sebe, već Rješenje o postavljenju v.d. direktora UP, protiv kog sam glasao zajedno sa još šest članova Vlade (među njima je bio i ministar pravde – prim. Monitora), a na čiju nezakonitost sam ukazao prije samog donošenja. U zemlji koja se zalaže za evropske vrijednosti, demokratiju i vladavinu prava, svaki član Vlade bi trebalo da afirmiše rješavanje sporova pred sudom.”

U takvoj zemlji bi, vjerovatno, imali jasniju ideju o tome treba li ministar da sjedi u vladi koju tuži zbog nezakonitog rada u njegovom resoru, ili se očekuje da u nekom takvom slučaju podnese ostavku. Odnosno, da li se od vlade koju je utužio njen ministar očekuje da pokaže političku toleranciju i ljudsku širinu, ili da pokrene postupak njegovog razrješenja. Dileme ne bi bilo po pitanju trenutne političke sudbine onoga kome sud ne bi dao za pravo. Taj bi spakovao stvari i krenuo kući. Prije nego ga spakuju oni kojima u uređenim demokratijama pripada pravo da imenuju i razrješavaju članove vlade.

Kako govorimo o današnjoj Crnoj Gori, možda je ipak najvjerovatnije da se ništa od pomenutog neće dogoditi. Moguće je, čak, da nikada ni ne saznamo šta sudije u Upravnom sudu misle o postupku imenovanja Aleksandra Radovića. Ova priča, naime, ima još jednu malu začkoljicu,   jer  je prethodno smijenjeni direktor Uprave policje Zoran Brđanin od suda zatražio ocjenu zakonitosti te odluke. Po treći put Brđanin tuži, sada drugu, Vladu. Sud mu je u dva ranija postupka dao za pravo, a pravnici kažu da ima elemenata da se isto ponovi i treći put. Ukoliko se Brđanin još jednom vrati na čelo UP, o (ne)zakonitosti imenovanja njegovog v.d. nasljednika bilo bi bepsredmetno raspravljati.

Upravni sud već je poništio rješenje Spajićeve Vlade kojim je Artan Kurti razriješen sa mjesta Generalnog inspektora Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB). U obrazloženju predsjednice sudskog vijeća Ljiljane Šoškić piše da Vlada nije navela ni jedan razlog za Kuritijevu smjenu. Samo je citarala član zakona kojim joj se daje za pravo za postavlja i razrješava Generalnog inspektora ANB-a. Premijer Spajić još od 2021. muku muči da nauči kako su pravni osnov i razlozi/valjano obrazloženje za nečiju smjenu dvije različite stvari. Ne ide mu da utuvi kako  poslu kojim se sada bavi, bez poštovanja forme nema ni suštine.

Kada se, citirajući ministra Šaranovića, dotakosmo evropskih vrijednosti, da zaokružimo priču: Od kako je Vlada odbila njegov prijedlog o imenovanju Lazara Šćepanovića za v.d. direktora Uprave policije, ministar Šaranović ne prisustvuje njenim sjednicama. Prisustvo je inače obavezno za sve ministre, izuzev kada su opravdano spriječeni da budu na sjednici. “Član Vlade dužan je da prisustvuje sjednici Vlade i učestvuje u njenom radu. Samo izuzetno, kad je član Vlade opravdano spriječen da prisustvuje sjednici Vlade, sjednici prisustvuje njegov pomoćnik ili sekretar ministarstva, uz prethodnu saglasnost predsjednika Vlade”, piše u jedinom postojećem propisu (Poslovnik) koji reguliše rad i ponašanje članova Vlade. Crna Gora nema zakon o vladi i, kako stvari stoje, neće ga ni dobiti u dogledno vrijeme.

Da slika bude kompletna – još jedna nezvanična informacija. Bolje rečeno javna tajna: od imenovanja Radovića ministar Šaranović ne komunicira sa prvim čovjekom Uprave policije. Kao što od svog imenovanja i povratka zakonitog direktora na čelo UP, nije komunicirao ni sa Zoranom Brđaninom.

Kao posljedicu takvog odnosa izvršne vlasti i Uprave policije imamo krajnje neobičnu, vanrednu situaciju. Prošlog ponedjeljka obaviješteni smo da su šumokradice kod Berana pucale na policajce koji su im oduzeli kamion sa bespravno posječenom oblovinom. Jedan policajac je, navodno, ranjen u tom obračunu. Premijer Spajić javno je zatražio kompletnu informaciju o tom događaju.

“Država će zaštititi svakog policajca, carinika, inspektora i bilo kojeg državnog službenika…”, napisao je Spajić na društvenoj mreži X, svom omiljenom kanalu komunikacije sa javnošću. I ministar Šaranović je, javno (opet preko X-a), naložio hitnu i temeljnu istragu “kako bismo razjasnili činjenično stanje i utvrdili istinu.”

Istog dana oglasio se i advokat Aleksandar Šćekić, iznoseći bitno drugačiju verziju spornog događaja. “Potpuna je neistina da je neko od građana pucao na policiju. Istina je obrnuta – policajac koji je čekao švercere, naišao je na grupu mladića koji su automobilom pretekli kamion. Za upravljačem je bio policajac koji je u tom momentu izvadio pištolj i ispalio ka njima pet ili šest metaka. Nakon toga svi su privedeni, a moj punomoćnik i momak koji je bio sa njim u automobilu pušteni su čim su dali izjave. Policajac je prvobitno zadržan u Odjeljenju bezbjednosti Berane, ali je i on pušten. Dakle, ne stoji premijerova opaska da moramo štiti policiju od građana, već obratno – u ovom slučaju treba da čuvamo građane od policije. Nadam se da će premijer, jer je obmanut, nakon sprovedene istrage donijeti zakonite odluke”, kazao je Šćekić.

Deset dana od tada, i još se ne zna ko je pucao na koga, da li je neko zaista ranjen u tom okršaju, sa koje strane obarača se nalazio eventualno povrijeđeni… Da li je crnogorski sistem bezbjednosti toliko nesposoban da ne može da dođe do osnovnih informacija o tom slučaju? Ili su neki od aktera obračuna toliko moćni da im ni Vlada ni UP ne smiju ići uz dlaku? Od koga tražiti neophodne odgovore?

Vlada ima preča posla. Kako saveznicima dokazati proklamovanu evroatlansku opredijeljenost vladajućih, kada Maja Vukićević (DNP) poslanica u Skupštini Crne Gore i Parlamentu Savjeta Evrope,  u ime Crne Gore glasa protiv prijema Kosova u tu organizaciju. A onda, dok ministarka evropskih integracija Maida Gorčević objašnjava kako to nije stav Vlade, potpredsjednik Vlade Vladimir Joković se glasne da kaže kako bi on isto glasao da je bio na mjesti poslanice Vukićević. Za kompletan utisak valja imati i, za sada nezvaničnu, informaciju da će, kada i ukoliko ukoliko dođe do najavljene rekonstrukcije vlade, upravo poslanica Maja Vukićević biti kandidatkinja partije Milana Kneževića za mjesto potpredsjednice Vlade zadužene za infrastrukturu. U čijem razvoju očekujemo ozbiljnu finansijsku  pomoć EU.

Još malo o domaćim nevoljama. Nekako u isto vrijeme svi su se dosjetili da lokalni izbori u Šavniku, započeti u jesen 2022. (dakle  prije 18 mjeseci) još nijesu završeni. Pošto bi taj posao valjalo privesti kraju, lokalne vlasti u tehničkom mandatu su, na elektronskoj sjednici, izmijenile sastav opštinske izborne komisije i donijeli odluku o skraćenju davno isteklog mandata odbornicima u lokalnom parlamentu. Očekujući da predsjednik Jakov Milatović utvrdi datum novih izbora, na koje bi oni izašli sa pozicija vlasti. Paralelno, Vlada je uvela privremene mjere u Šavniku i, takođe, donijela odluku o skraćenju mandata Skupštini SO Šavnik. Jednako očekujući da Milatović, kao što je to ovih dana uradio u slučaju SO Budva i Andrijevica, raspiše lokalne izbore i utvrdi datum njihovog održavanja. A da Šavnikom do izbora upravlja tim povjerenika naklonjen aktuelnoj većini u državnom parlamentu.

Potom je iz Vlade stiglo obavještenje da je donijeta odluka povučena, pošto je ona iz Šavnika prva stupila na snagu. Milatović je onda odbio da raspiše izbore ustvrdivši da mu odluka lokalne većine u Šavniku, predvođene DPS-om, “ne pruža pravno valjan osnov” za traženu odluku. Zatim je “povučena” odluka Vlade ipak izašla u Službenom listu i stupila na snagu. Predsjednik je ponovo odbio da postupi po njoj, analizirajući kako Vlada ne može lokalnom parlamentu skratiti mandat koji je već istekao. A i da on ne može raspisati nove izbore kad ni prethodni nijesu završeni.

Stručnjaci vijećaju kako izaći iz tog pravno-političkog galimatijasa. Laička javnost čeka ishod: da li će u Šavniku biti nijedan, jedan ili čak dva izborna procesa. Možda i oba istovremeno, pošto ne mogu donijeti veće nevolje od postojećih.

Milojko Spajić ostaje optimista. Čeka da sredinom juna dobijemo Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila (IBAR).”Za sada sve ide po planu. Postoje neke teškoće, ali ih u hodu rješavamo”, poručuje premijer, “Nadam se da će nas držati duh zajedništva i fokusa na evropske integracije.“

Ako je ovo “sve po planu”, možemo samo da zamislimo kakva bi nam se tek čuda dešavala da nešto skrene s puta.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo