Povežite se sa nama

INTERVJU

ANDRIJA JOVIĆEVIĆ, BIVŠI MINISTAR POLICIJE CRNE GORE: Atentat na Đukanovića izmislio vrh vlasti

Objavljeno prije

na

MONITOR: Gospodine Jovićeviću, optužuju Vas da ste pripremali atentat na premijera Mila Đukanovića. Ko, po Vašem mišljenju, stoji iza ovakvih konstrukcija?
JOVIĆEVIĆ: Ko može da stoji iza optužbi u čijoj su osnovi, ili bi bar trebalo da budu, informacije do kojih mogu doći samo državni organi i bezbjednosne službe? Mogu da postavim i kontrapitanje: kakvi su onda ti organi kada ,,atentatora”, iz 2007. jure 2015. godine, a imali su, pritom, izjavu ključnog svjedoka 2012? Kako neki svjedok može da zna više od državnog aparata? Iza ove konstrukcije, jasno je, stoji vrh aktuelne vlasti i isti oni ljudi, iz političko-bezbjednosnog sektora, koji su i ranije od mene pokušavali da prave ,,vječiti izgovor” za probleme države Crne Gore. Vlast koja se suočava sa ozbiljnim problemima uvijek pokušava da skrene pažnju javnosti na drugu stranu.

Moj odgovor je, dakle, vrlo jednostavan – teorija da sam planirao i pripremao atentat na Mila Đukanovića ne odgovara istini. Zar bih trebao da to objašnjavam bilo kome razumnom?

Da, Đukanović i ja smo politički neistomišljenici. Moji stavovi odavno su se, po mnogim pitanjima, razišli sa njegovim. Crna Gora kakva je danas, nije Crna Gora kakvu bih ja želio. I želio sam da je mijenjam, otuda i moj politički angažman i jedni nesporazum koji imam s njim – politički.

MONITOR: Koji su motivi da Vas optužuju za takav strašan zločin?
JOVIĆEVIĆ: Ako pogledate trenutak kada se ove optužbe javljaju, odnosno ponavljaju – motiv može biti jedino politički. Politički strah! Prvi put kada je pomenuti svjedok dao iskaz, 2012. godine, Demokratski front je birao predsjednika. Sada je ista tema na dnevnom redu. Plus, protesti opozicije. Plus, spekulacije o mom ponovnom angažmanu. Plus, potreba da se skrene pažnja od teških ekonomskih prilika. Potrebna je tabloidna priča od koje običan čovjek neće okrenuti glavu, nego će se zalijepiti za nju, vjerovao ili ne u istinitost. To je crnogorska politička stvarnost, u kojoj su pojedinci iz vrha vlasti glavni protagonisti.

MONITOR: I ranije ste optuživani od strane režima i režimskih medija da hoćete da kompromitujete i tako oslabite Đukanovića, posebno tokom slučaja S.Č. kada ste bili ministar policije?
JOVIĆEVIĆ: Podsjetiću Vas da sam u periodu od 2001-2003. držao poluge cjelokupnog bezbjednosnog sektora Crne Gore. To znači da su MUP, kao i Uprava policije i SDB (danas ANB), bile direktno pod mojim rukovodstvom. Profesionalan i odgovoran rad isključuju namjeru bilo čije kompromitacije. Takođe, niko nije mogao da utiče na zakonitost u radu, ni spolja ni iznutra. Ovih načela sam se držao u rukovođenju Ministarstvom unutrašnjih poslova. U rukama ministra unutrašnjih poslova je velika moć – toga čovjek postaje svjestan kada dođe na to mjesto. Naravno, nikada nisam i ne bih zloupotrijebio institucije i profesionalce u njima da se bilo kome nanese nepravda. Tako je bilo i u slučaju moldavske državljanke – kad je ta profesionalna akcija policije okarakterisana kao ,,udar na državu i državni vrh uz pomoć raznih službi”. I zar bih ja, tako moćan, da me baš tako čuvaju i o meni brinu ,,razne službe”, uopšte danas bio u prilici da me prozivaju za ovakve stvari i da odgovaram na ovakva pitanja? A koliko vidim aktuelni premijer je još uvijek na vlasti.

MONITOR: Šta je bila suština te afere i kakva su Vaša saznanja o tome?
JOVIĆEVIĆ: Suština u predmetu moldavske državljanke je da su postojale ozbiljne činjenice koje su, u jednom ozbiljnom procesu, trebalo da razmrse ,,mrtvi čvor” organizovanog trafikinga. A suština onog za šta sam se tada zalagao bilo je uspostavljanje nezavisnosti u radu policije i tužilaštva. Tačnije, nisam dozvolio opstrukciju. Vjerovao sam tada, a i sada tako mislim, da bi se uspješnim okončanjem postupka u ovom predmetu utemeljio drugačiji način funkcionisanja institucija sistema i postavili osnovi za buduća postupanja, posebno u oblasti vladavine prava. Nakon parlamentarnih izbora održanih u oktobru 2002, trebalo je suštinski mijenjati vrijednosti i standarde u politici, ekonomiji i funkcionisanju državnog aparata. Smatrao sam da je na izborima dobijen mandat za promjene, a promjene se najefikasnije, najpravednije izvode ako služe kao primjer ostalima – ako počneš od sopstvenih redova. Drugi tako nisu mislili. Zato sam smijenjen. A na slučaj je stavljena tačka.

MONITOR: Kako tumačite rasplet afere S.Č.?
JOVIĆEVIĆ: Zatvaranje slučaja bio je jasan signal nespremnosti da se obračunamo sa kriminalom, kako u institucijama sistema , tako i na nivou čitavog društva. To je, ponavljam, bio činjenično utemeljen predmet koji je mogao da predstavlja prekretnicu u pravcu potpune depolitizacije i profesionalizacije policije, kao i put za uspostavljanje nezavisnih i stabilnih institucija u sektoru bezbjednosti. Na tom predmetu su pali i izvršna vlast i pravosuđe. Žao mi je što se često ime Crne Gore koristi kao sinonim za organizovani kriminal i mafiju – što sigurno ne bi bio slučaj da je tada postojala smjelost i politička volja da dovedemo slučaj do kraja.

MONITOR: Bili ste ministar policije. Zanimljivo bi bilo da objasnite kako Vi iznutra vidite ovaj sistem i da li je moguće da u njemu ovakvom policija radi samostalno?
JOVIĆEVIĆ: Nisam bio pristalica ovakve dezintegracije MUP-a, koji je u izvještaju OEBS-a, iz 2001. godine, definisan kao Ministarstvo policije i Ministarstvo vojske Crne Gore. Imali smo, u tom periodu, značajne kadrovske i materijalno-tehničke kapacitete. Uspješno smo se borili sa mnogim bezbjednosnim rizicima u zemlji i regionu. Ubijeđen sam da Uprava policije i njen direktor moraju biti direktno podređeni i odgovorni ministru unutrašnjih poslova. Što se tiče ANB, mislim da niko ne smije da ima monopol nad istinom, pa time ne bih ostavio ANB kao jedinu službu u zemlji. Ojačao bih sistem sa još jednom službom – prije svega obavještajnog karaktera.

MONITOR: Mnoge afere i mnoga ubistva (od Žugića do Jovanovića) nisu rasvijetljena. Zašto?
JOVIĆEVIĆ: Protokom vremena je sve teže uspješno rješavati tako složene slučajeve teških ubistava – a posebno ako postoji i politička komponenta. U 2002. godini je policija postigla dobar rezultat u toj oblasti – sva ubistva su bila rasvijetljena. Pored brojnog i kvalitetnog uniformisanog sastava, imali smo dobre profesionalce u kriminalističkoj policiji.

MONITOR: Kako komentarišete nedavna hapšenja kao ona u Budvi?
JOVIĆEVIĆ: Dugo nisam u Crnoj Gori, pa nisam najbolje upoznat sa situacijom u Budvi, kao ni u Tužilaštvu. U svakom slučaju, čini mi se da institucije sistema sada rade ono što smo mi pokušali 2003. – udar na kriminal u vrhu vlasti. Ako se ta bitka neselektivno nastavi, a ovi slučajevi budu dovedeni do kraja, vjerovaću da je počelo ozbiljno da se radi na obračunu sa kriminalom. Ako se na ovom stane, onda će se opet otvoriti dileme i postaviti ona često postavljana pitanja: da li je ovaj slučaj izdvojen samo jer je riječ o političkom obračunu i kao upozorenje drugima.

MONITOR: Da li ćete prihvatiti poziv da budete na čelu Demokratskog fronta?
JOVIĆEVIĆ: Nisam zvanično dobio poziv da preuzmem Demokratski front. Ako ga bude, jedno je sigurno: moja odluka o bilo kojem političkom potezu neće biti promijenjena zbog medijske harange i pokušaja zastrašivanja.

MONITOR: Ako prihvatite da li ćete sarađivati sa drugim političkim partijama?
JOVIĆEVIĆ: U svakom slučaju sarađivao bih sa svim partijama koje bi bile na političkom kursu socijalne jednakosti, vladavine prava, izgradnje ozbiljnog društva na sigurnim pravnim temeljima. Takva ideja me je vodila i kada sam se, uoči referenduma, angažovao kao dio ,,Alternativne četvorke”. Iako nismo svi bili jedinstveni u pogledu državnog statusa Crne Gore, vjerovali smo da su ove vrijednosti temelj Crne Gore, bila ona nezavisna ili ne. Takva ideja me vodila i kada sam ušao u Vladu na Đukanovićev poziv. Vjerovao sam da smo složni oko toga kakva nam država treba: država slobode, širokih prava pojedinaca, nezavisnih i depolitizovanih institucija. Imao sam razloge da u to vjerujem, jer nas je vezivalo dugo poznanstvo prije mog postavljenja, kao i nesporni zajednički rezultati. Napokon, vrijeme koje smo proveli na istom poslu, boreći se, prije svega, za očuvanje mira i stabilnosti Crne Gore, ostavilo je dosta dobrih rezultata. I ja ih Đukanoviću priznajem, u to nemojte sumnjati.

MONITOR: Gdje sada živite?
JOVIĆEVIĆ: Već duže živim u Beogradu. U proteklih dvanaest godina bavim se privatnim poslom. Daleko od politike.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo