INTERVJU
ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Kreativnost, talenat i rad

U okviru glavne selekcije nedavno završenog FIAT-a izvedena je predstava Pomutnje. Komad je nastao prema istoimenom romanu Roberta Musila, a dramatizaciju i režiju potpisuje Branko Brezovec. U središtu priče je mladić Terles, suočen s tragovima psihičkog i erotskog sazrijevanja u vojnom internatu na rubu Habsburške Monarhije. U svom viđenju teme, Brezovec je pribjegao nekonvencionalnim dramaturškim postupcima, koji spajanjem nespojivog rezultiraju vizuelno fascinantnim i značenjski nabreklim scenskim rješenjima… U predstavi glume Romano Nikolić, Adrian Pezdirc, Hrvojka Begović, Dado Ćosić, Domagoj Janković i Suzana Brezovec.
MONITOR: Glumite jednu od glavnih uloga u vrlo zahtjevnom komadu ,,Pomutnje” Branka Brezovca – ljubitelja pozorišne raskoši i ekstravagancije. Interesantno je i to kad je postavljen komad, bili ste studenti glume. Kako je došlo do saradnje?
PEZDIRC: Redatelju Branku Brezovcu predložio me profesor Tomislav Pavković koji je sa mnom radio na nekoliko studentskih projekata. U prvotnoj podjeli bila su druga dvojica kolega koji su nakon dva mjeseca rada s Brankom odustali od projekta zbog neslaganja i različite vizije same predstave. Tada sam bio diplomska godina na Akademiji i privukao me tekst ali me i zanimalo kako ću se snaći kao izvođač i glumac u redateljskoj poetici i pitanjima koje su interesirala redatelja Branka Brezovca. Cijela predstava je nastala u produkciji Akademije dramske umjetnosti, produkcijske kuće Eurokaz te nezavisne Udruge Domino. Kao i obično sitne, ali i neke malo veće nesuglasice između producenata prelamala su se na našim leđima, no to nas kao izvođače nije pokolebalo da napravimo svoj dio posla najbolje što možemo i odigramo predstavu. Na predstavi smo radili dugih šest mjeseci, prošli kroz razne situacije, ali drago mi je da sam pristao na projekt i unatoč svim nedaćama, pronašao svoj ‘gušt’ u igri i izvođenju predstave. Na kraju dana publiku ne zanima kako je izgledao proces rada na predstavi, nego komunicira li ono što zastupaš i radiš na sceni s njima ili ne. Po reakcijama publike, koje me ponekad zaista pozitivno iznenade, mislim da mi glumci uspijevamo ponuditi publici puno pitanja i mogućih odgovora te da svatko za sebe pronalazi barem nešto od toga. Što se tiče Branka – ili ga volite ili ga ne volite, što je s druge strane bolje nego da nemate baš nikakvo mišljenje o njemu.
MONITOR: Šta biste nam vi rekli o samoj predstavi i liku koji tumačite?
PEZDIRC: Lik Beinerberga kojeg igram bio mi je iznimno zanimljiv za čitanje, a onda i njegovo oživljavanje na sceni u potpunim Pomutnjama koje vladaju za vrijeme predstave. On je dečko koji je odrastao u imućnoj obitelji obogaćenoj istočnim filozofijama i pogledima na život, ali s obzirom da je premlad, neka pitanja si još ne može postaviti te samim time na njih ne može niti dati odgovor, a paralelno s tim niti sustav ga ne podržava u pronalaženju odgovora. Ovdje dolazimo na paralelizam današnjeg vremena i Beinerberga, mislim da su mladi danas prepušteni sebi više nego ikada prije, svi su jako ,,otvoreni” za tuđa pitanja i jedni za druge, ali ne duhom nego samo fizičkom pojavom. U naviku nam je ušlo postaviti pitanje ,,Kako si?”, međutim ne uistinu i čuti odgovor s druge strane te se s njim nositi. U Pomutnjama koje nas okružuju i koje nam se nude u kvazičlancima, jeftinim emisijama, poluobrazovanim ljudima i političarima, jako je lako, reklo bi se kod nas, ”zabrijati” na mržnju, strah i neznanje. Bainerberg upravo iz straha, mržnje i neznanja jer ne dobiva odgovore, u konačnici nije mu bitno hoće li biti žrtava u njegovom traženju istine i odgovora. A mladom čovjeku je svojstveno da želi znati i naučiti.
MONITOR: Talenat, rad i trud glumaca publika je pozdravila velikim aplauzom. Vratimo se procesu rada tokom nastajanja predstave?
PEZDIRC: Branko Brezovec je karakterističan čovjek. Velikog znanja, bogate karijere ali i kompliciranog karaktera. Rad na predstavi zaista nije bio lak, oko nekih stvari koje je on kao vanjsko oko zamislio je zaista bilo teško pronaći vlastito opravdanje i razlog zbog kojeg u određenom trenutku tvoj lik čini određene stvari. Nekada danima razbijaš glavu, svađaš se prvo sam sa sobom onda i s Brankom, pa na kraju uspiješ, a nekada ne uspiješ da bi na kraju napravio stvari „kud puklo da puklo”. Cijeli rad na procesu je bio i popraćen kamerama jer se paralelno snimao dokumentarni film u režiji tada također studentice Lane Kosovac. Veseli me što će taj dokumentarac pokazati barem dio kompleksnost kazališnog procesa i odnosa institucija prema mladima.
MONITOR: Predstava je igrana i u Njujorku i u mnogim zemljama Evrope. Kakve impresije nosite iz Crne Gore?
PEZDIRC: Predstava je svoju premijeru imala na Queer International Festivalu Njujorku u organizaciji Udruge Domino, zatim je uslijedila zagrebačka premijera, a nakon toga gostovali smo u Bugarskoj, Rumunjskoj, Sloveniji te dva puta u Crnoj Gori – na Cetinju, koje nas je oduševilo svojom ljepotom i gostoprimstvom toliko da smo u toj atmosferi čak osmisli i slogan: For relaxing time, it's Cetinje time! i u Podgorici koja nas je oduševila publikom koja je zaista otvorenog srca gledala predstavu a na kraju i nazdravila s nama.
MONITOR: Iako ste nedavno diplomirali, imate već zapažene uloge, a za predstavu ,,Tartuffe” dobili ste nagradu Hrvatskog glumišta za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 28. godina.
PEZDIRC: Iako smatram da bi se prilike u poslu kojim se bavim još i više trebale otvarati upravo mladim ljudima, neupitno je kako postoje oni koji su za to spremni. Ovdje moram istaknuti redatelja Tomaža Pandura s kojim sam suradnju kroz predstavu Medeja ostvario na trećoj godini akademije ravnopravno sa svim ostalim članovima ansambla, a ubrzo je s istim redateljem uslijedila predstava Michelangelo. Također, u sustavu kakav je u Hrvatskoj danas, mnogo toga ovisi o nama samima, što smo srećom moja klasa i ja prepoznali na vrijeme, pa je tako Tartuffe pod mentorskom i režijskom palicom Krešimira Dolenčića, zapravo bio i diplomski ispit naše klase koji je prerastao u dvadesetak puta igranu predstavu te zaslužio tri nominacije za Nagradu hrvatskog glumišta i ostvarenom nagradom za najbolju ansambl igru na Danima satire, na što smo iznimno ponosni. Specifičnost našeg govornog područja ipak nam, u globalu, sužava rad na regiju, dok su uspjesi u Europi ili svijetu još uvijek iznimka, a ne pravilo. Istovremeno, ovu okolnost treba na najbolji mogući način iskoristiti u vidu koprodukcije i međusobne suradnje. Smatram da su Akademije u regiji, u zadnjih par godina iznjedrile vrlo kvalitetne mlade ljude pri čemu mislim na sve one koji sudjeluju u procesu stvaranja predstave ili filma i koji su svjesni svih prednosti ali i mana situacije u kojoj se nalazimo te svojim radom mogu sagledati realnost iz drugoga kuta i svima nam pomoći. Nadam se da ćemo svi za to imati priliku. Mi smo „neki novi klinci”, generacija devedesetih, mladi ljudi koji imaju drugačije ali jednako vrijedne poglede na društvo, socijalni trenutak i položaj kulture u njemu, mi nosimo novu stvaralačku energiju i imamo naglašenu potrebu mijenjati ono što doživljavamo nepravednim, za što osjećamo da je potrebno mijenjati kako bi u središte mogla doći kreativnost, talent i stvarni, predani rad.
Miroslav MINIĆ
Komentari
INTERVJU
SINIŠA GAZIVODA, ČLAN TUŽILAČKOG SAVJETA I ADVOKAT: Mora se odustati od političke kontrole pravosuđa

Političkim elitama do sada je bio prioriet da kontrolišu pravosuđe i od takvih pretenzija se konačno mora odustati. Izvršna i zakonodavna grana vlast treba da se usmjere na to da stvore uslove i otklone prepreke pravosuđu kako bi ono moglo efikasno da se bavi pojedinačnim predmetima, a ne da se politika bavi predmetima
MONITOR: U autorskom tekstu Pravosudna reforma u deset tačaka naveli ste ono što treba uraditi kako bi se Crna Gora nakon 20 godina pravosudne reforme bar približila nezavisnom i profesionalnom pravosuđu. Po vama, i dalje smo daleko od tog cilja jer nije bilo reformskog i odlučnog zahvata. Zašto ga nije bilo, već samo, kako ste rekli, kratkoročnih i prelaznih rješenja?
GAZIVODA: Kada obratimo naročitu pažnju na period od obnove nezavisnosti i početka puta ka učlanjenju u Evropsku uniju, vidjećemo da je jedan dio posla zaista urađen, naročito u dijelu harmonizacije zakonodavstva sa evropskim pravnim okvirom. Međutim, kada je došlo do toga da se moramo baviti prevođenjem tim odredbi sa papira u stvarnost, onda smo se zagubili u tim kratkoročnim i prelaznim rješenjima, odnosno pokušajem da glumimo reformu i to naravno nije dalo rezultate. Prema tome, probali smo sve samo nijesmo probali suštinsku reformu i ja sam, u tekstu koji ste pomenuli, nastojao da iz svoje vizure konkretizujem u deset tačaka što je to što treba uraditi. Važno je napomenuti da se u međuvremenu promijenio i kontekst, imamo jasnu poruku da bez rješavanja pitanja iz poglavlja 23 nećemo riješiti ni jedno drugo poglavlje.
MONITOR: Može li se taj reformski zahvat izvesti bez odgovornih i za to odlučnih političkih klasa, imajući u vidu da, između ostalog, na važna imenovanja zbog neuspjelih političkih dogovora čekamo godinama?
GAZIVODA: Ne može. Reformski zahvat se može izvesti samo ako to bude prioritet. Usudiću se da kažem, jer to mogu i da argumentujem, da je na temu pravosuđa političkim elitama do sada bio prioriet da ga kontrolišu i od takvih pretenzija se konačno mora odustati. Izvršna i zakonodavna grana vlasti treba da se usmjere na to da stvore uslove i otklone prepreke pravosuđu kako bi ono moglo efikasno da se bavi pojedinačnim predmetima, a ne da se politika bavi predmetima. Takođe, treba se uzdržavati od populističkih mjera koje samo podižu očekivanja građana i nerijetko čak i ometaju pravosudne organe u poslu i fokusirati se na teške zadatke koji zahtijevaju ozbiljnu posvećenost. U tom kontekstu bih napomenuo da mi na današnji dan nemamo Strategiju reforme pravosuđa, odnosno da je posljednji strateški dokument iz ove oblasti istekao 2022. godine, a u međuvremenu nije ni napisan novi, a kamoli da se započelo sa njegovom realizacijom.
MONITOR: Tokom pregovora o formiranju nove vlade često se ističe da je neophodna stabilna vlada kako bi došlo do tih imenovanja. Zar ta imenovanja ne treba da budu pitanje konsenzusa?
GAZIVODA: Suština Ustavnih izmjena iz 2013. godine, koje su uvele da se sudije Ustavnog suda, članovi Sudskog savjeta i vrhovni državni tužilac biraju kvalifikovanom većinom, upravo je bila u tome da se širim konsenzusom dođe do najboljih kandidata. Poenta je bila da se spriječi mogućnost da parlamentarna većina sama bira podobne kandidate, te da opozicija učestvuje u procesu kako bi se osiguralo da izabrani kandidati imaju nesporan integritet i nesporne profesionalne kvalifikacije. U dosadašnjoj praksi taj cilj je izigravan pa se često umjesto dijaloga do izbora određenih lica dolazilo partijskom pogodbom. Tvrdnja da vladu treba da podržava najmanje 49 poslanika kako bi se došlo do imenovanja u pravosuđu, pokušaj je da se ustavne odredbe o kvalifikovanoj većini u potpunosti obesmisle. Ukoliko to bude pristup onda postoji velika opasnost da ove pozicije uđu u raspodjelu partijskog plijena između koalicionih partnera koji čine vlast i to bi bio nesumnjiv korak unazad u pravosudnoj reformi.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. septembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
NIJAZ SKENDERAGIĆ, LJEVIČAR IZ SARAJEVA: Populizam najgore vrste je u modi

Uprkos agresiji Miloševićeve Jugoslavije prema ostalim republikama i razaranju i krvavom raspadu Jugoslavije devedesetih godina prošlog stoljeća, živa je i dalje volja i ideja „običnih“ ljudi da sarađuju, žive i egzistiraju jedni sa drugima
MONITOR: Pred dvije godine ste odbili ponuđenu kandidaturu za gradonačelnika Sarajeva ispred SDP BiH, partije čiji ste osnivač i dužnosnik bili. Nedavno ste izjavili da više ne želite biti potpredsjednik Saveza antifašista i boraca NOR-a BiH. Djeluje da se još više distancirate od javnog života i angažmana. Koji su razlozi?
SKENDERAGIĆ: Ja volim biti timski igrač. Danas su na društveno-političkoj sceni uglavnom solisti koji misle o sebi u superlativima uz odsustvo bilo kakve vrste samokritike i kritike. Populizam najgore vrste je u modi. To ne vodi nigdje. Više nego ikad nedostaju lideri, vizionari kojima će borba za opće dobro biti ispred ličnih interesa, borbe za fotelje i lične koristi.
MONITOR: Često se referirate na vrijednosti NOB-a i socijalističke SFRJ pa i na ličnost Josipa Broza Tita, kao zanemarene i omalovažavane. Smatrate da sadašnji lideri istovremeno kritikuju i podražavaju Tita. Šta je zaostavština toga vremena i ideologije koju bi, i danas, trebalo uzimati u obzir u političkom i javnom životu?
SKENDERAGIĆ: Zaostavština NOB-a, socijalizma, ali i Josipa Broza Tita na ovim prostorima – pa i u samoj Bosnu i Hercegovinu je, uistinu, ogromna. Sve ove tekovine su uveliko utjecale na sva društva u republikama i na njihov preobražaj u moderna, s tim da bi tu fokus stavio na Bosnu i Hercegovinu, iz razloga što je ratom razorena republika tridesetak godina poslije bila domaćinom Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. Taj samo jedan primjer – a ima ih mnogo više, uveliko govori sa kolikim entuzijazmom se radilo na obnovi zemlje i na njenoj pretvorbi iz ruralne i razrušene u modernu državu. Svakako kada govorimo o Jugoslaviji, NOB-u, socijalizmu nikada ne bih stavljao znak jednakosti kao što neki uporno stavljaju, između tih pojmova i Josipa Broza Tita. Tito je uistinu bio simbol tog vremena i generacije, ali nikako ne može biti samo on odgovoran za sve dobro ili loše u tom vremenu, a bilo je i jednog i drugog. NOB, socijalizam i Jugoslaviju su stvarali i oblikovali njeni narodi. Za njena civilizacijska dostignuća zaslužan je svaki borac koji je sa opancima i sa korom hljeba krenuo u antifašističku borbu i što je svrstao Jugoslaviju na pobjedničku stranu historije, ali i svaki profesor, direktor, radnik, doktor, seljak koji je dao svoj doprinos da Jugoslavija postane napredna i moderna država. Uprkos agresiji Miloševićeve Jugoslavije prema ostalim republikama i razaranju i krvavom raspadu Jugoslavije devedesetih godina prošlog stoljeća, živa je i dalje volja i ideja „običnih“ ljudi da sarađuju, žive i egzistiraju jedni sa drugima. Također, tu su brojni univerziteti, bolnice, ceste… sve su to vrijednosti koje treba njegovati i razvijati i u današnje vrijeme. Današnjim liderima nedostaje moralna i politička odgovornost koja je postojala u jugoslovenskom socijalizmu.
MONITOR: Vas smatraju pripadnikom liberalnog krila SKJ. Liberali s kraja 1960-tih u Srbiji su pod pritiskom odstupili sa vlasti (Nikezić, Perović, Tepavac) kao „anarho-liberali“ i „tehnokrate“ istovremeno, a nacional-liberali u SK Hrvatske (Dapčević-Kučar, Tripalo) smijenjeni su, uz odlazak još hiljada rukovodilaca u institucijama, SK i privredi. Da li je uopšte bilo moguće biti „liberalno krilo“ jedne komunističke partije, pa i SKJ?
SKENDERAGIĆ: Kao i svaka društvena pojava tako i komunizam kao ideologija ima svoj evolucijski tok. Smatram da su liberalne ideje bile plemenite i u interesu građana i Jugoslavije, ali mislim da nije bilo razumijevanja sa obje strane po tom pitanju. Možda su došle prerano, a možda smo i shvatili prekasno da nam je potrebna reforma, ali svakako mislim da jugoslovenski komunizam nije bio sovjetski model komunizma već autentični politički model koji je imao svoja dostignuća, ali i domete.
Komentari
INTERVJU
VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nepodnošljiv nedostatak odgovornosti

Afera Tunel je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava
MONITOR: Crnu Goru potresa slučaj Tunel, odnosno iskopani tunel do depoa Višeg suda. Šta taj slučaj govori?
RADULOVIĆ: Afera tunel pokazala je brojne slabosti u bezbjednosnom sistemu Crne Gore i ponovo podsjetila na nepodnošljiv nedostatak ljudske i objektivne odgovornosti na strani osoba koje rukovode institucijama. Takođe, ova afera je pokazala da funkcioneri, umjesto da snose odgovornost, ovaj događaj koriste u svrhu nepristojnog političkog marketinga i da istovremeno čak ugrožavaju istragu na više načina. Na kraju, afera tunel je otvorila pitanje i mogućeg ugrožavanja rezultata koje su u prethodnom periodu postigli Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje.
Najjednostavnije rečeno, ova afera je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava.
MONITOR: Kakve on sve posljedice može imati ?
RADULOVIĆ: Brojne su posljedice koje ovaj slučaj može imati i mislim da ćemo se sa tim posljedicama upoznavati u danima i mjesecima, a moguće i godinama koje slijede. Popis stvari iz depoa Višeg suda još nije završen, tako da se ne zna šta nedostaje, šta je eventualno dodato, na čemu su eventualno vršene ispravke, odnosno koje stvari su i u kojoj mjeri kontaminirane.
Najteže posljedice bi mogle biti u tome da kontaminacija dokaza bude odlučujuća za ishod nekog postupka, odnosno donošenje oslobađajućih presuda. Tako bi mogli doći u situaciju da se potpuno devalviraju rezultati koje su u prethodnom periodu ostvarili Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje. Samo postojanje mogućnosti za tako nešto dovoljan je razlog za utvrđivanje odgovornosti, počev od objektivne, pa sve do krivične odgovornosti.
MONITOR: Ko sve treba da snosi odgovornost zbog ovog slučaja?
RADULOVIĆ: Odgovornost postoji na strani gotovo svih institucija čiji rad je vezan za bezbjednost i pravosuđe. Na strani Uprave policije i ANB-a postoji odgovornost zbog toga što se ovakva kriminalna djelatnost vršila na takvoj loakciji. Prosto je nevjerovatno da strani državljani u centru grada, na 30 metara od Vrhovnog, Apelacionog i Višeg suda, u neposrednoj blizini državnog tužilaštva, Ustavnog suda, Skupštine, Vlade, Centralne banke, iznajme stan i više od mjesec dana vrše takve radove, odnosno prokopaju tunel do depoa Višeg suda u kome se nalaze ključni materijalni dokazi iz najvažnijih krivičnih predmeta. Da li možete zamisliti da se to desi u nekoj uređenoj državi i da ove službe, prvenstveno kontraobavještajna djelatnost, o tome nemaju pojma?
Takođe, postavlja se pitanje kako su strani državljani znali gdje se tačno nalazi prostorija do koje su prokopali tunel i kako su znali šta se u njoj nalazi. Šesnaest i po godina se bavim advokaturom i nebrojeno puta sam bio u zgradi Višeg suda, na brojnom suđenjima, ali je ne znam tačno gdje se taj depo nalazi i šta je u njemu. Niti me to zanima, niti ja to uopšte treba da znam. Sa druge strane, i prije i nakon ovog događaja, danima slušamo gdje je ta prostorija i šta se u njoj nalazi, kako je obezbijeđena i slično. Bez tih informacija izvršioci nijesu mogli izvesti ovu akciju, a te informacije su saznali zahvaljući slučajnim ili namjernim propustima rukovodstva Višeg suda. Namjerni propusti bili bi osnov za krivičnu odgovornost, a slučajni za objektivnu. U svakom slučaju, odgovornost postoji, ali je izostala kao što izostaje godinama. Osim toga, izjave i ponašanje predsjednika suda, kao i premijera i predstavnika izvršne vlasti nakon ovog događaja predstavljali su ozbiljno ometanje i ugrožavanje istrage, što je dodatan razlog za odgovornost. Na kraju, izvršna vlast, kako aktuelna tako i one prethodne, odgovorne su za ambijent i loše uslove u kojima pravosuđe radi.
MONITOR: Skupština je u blokadi već šest mjeseci, vlada je u tehničkom mandatu, još se čekaju izbori u pravosuđu. Kakve to sve posljedice ostavlja na društvo?
RADULOVIĆ: Skupština je u blokadi šest mjeseci, ali i kada nije bila u blokadi ona nije vršila svoje nadležnosti. Podsjetiću da mi već četiri godine nemamo VDT-a u punom mandatu, a već pet godina nemamo sve članove Sudskog savjeta iz reda uglednih pravnika. Kada se prisjetimo kako je tekao postupak izbora sudija Ustavnog suda i kako je ta institucija bila jedno vrijeme u blokadi, onda je jasno da živimo u partitokratskom društvu u kome je sve podređeno interesima poličkih partija i njihovih lidera, političkoj trgovini i korupciji koja je odavno dominantan model ponašanja političara. Posljedice takvog sistema mi živimo decenijama i one će biti sve teže i ozbiljnije ako izbori u pravosuđu ne dovedu do toga da pravosuđem upravljaju profesionalci sa integritetom. Do tada ćemo imati nasljeđe koje nam je ostavila Vesna Medenica i njene kolege i prijatelji, koji su istovremeno i zajedno sa njom upravljali crnogorskim pravosuđem.
MONITOR: Specijalno tužilaštvo otvorilo je više važnih procesa protiv visokih funkcionera pravosuđa. Ipak, može li današnje pravosuđe te postupke dovesti do kraja na adekvatan način?
RADULOVIĆ: Ja vjerujem da može ako se suzbije uticaj onih aktera koji su bili dominantni u pravosuđu u vrijeme vladavine Vesne Medenice, od kojih su brojni i danas akteri najznačajnih postupaka koji se vode pred crnogorskim sudovima, uključujući i postupak protiv nje. Sve dok su su takvi kadrovi uključeni u te postupke i dok i dalje koriste ranije koruptivne šeme i veze, postoji ozbiljan rizik da se i ti postupci završe neslavno poput, na primjer, postupaka protiv Svetozara i Miloša Marovića i ostalih pripadnika budvanske kriminalne grupe.
Mnogo je aktera iz tih postupaka koji su i danas akteri u aktuelnim postupcima, umjesto da Medenici prave društvo na optuženičkoj klupi i da im profesionalno pravosuđe obezbijedi pravo na pravično suđenje koje su oni uskratili mnogima.
MONITOR: U kakvom je stanju danas pravosuđe, i šta je osim izbora nedostajućih funkcija neophodno preduzeti?
RADULOVIĆ: Osim izbora u pravosuđu na način koji bi na ključnim pozicijama doveo profesionalce sa integritetom, neophodno je uspostaviti sistem odgovornosti u kome će svako odgovarati za kršenje zakona.
Takođe, mislim da bi u kompletnom pravosuđu trebalo sprovesti sistem vetinga koji bi doveo do oduzimanja imovine svima u pravosuđu koji ne mogu dokazati njeno zakonito porijeklo i udaljenje takvih kadrova sa pozicija na kojima su bili i na kojima su sada. Vjerujem da bi značajan broj takvih sami napustili funkcije kada bi se postupak pokrenuo kako bi izbjegli dokazivanje zakonitosti porijekla imovine, a kako se desilo i u Albaniji kada je taj proces pokrenut.
MONITOR: Kolika je odgovornost političara za to stanje?
RADULOVIĆ: Ključna odgovornost je na njihovoj strani jer su oni kreirali i oni održavaju ambijent u kome su korupcija, nepotizam, klijentelizam i partijska poslušnost dominantni modeli ponašanja. Zaštita partijskih i ličnih interesa, kao i zaštita nezakonito stečene imovine, prepreka je reformi pravosuđa i uspostavljanju društva vladavine prava jer bi u takvom drušvu brojni političari ostali i bez slobode i bez imovine.
Milena PEROVIĆ
Komentari
-
Izdvojeno4 dana
ZORAN MIĆANOVIĆ, NIKŠIĆKA HRONIKA ISPRIČANA ULJEM NA PLATNU: Kad misliš počinjati
-
DRUŠTVO1 sedmica
HIRURG NIKOLA FATIĆ OPET OPTUŽEN: Istraga o navodnom uzimanju organa, Fatić se ne oglašava
-
Izdvojeno1 sedmica
PREGOVORI O FORMIRANJU VLADE: Evropa, kad?
-
Izdvojeno4 sedmice
RASKOL U CRNOGORSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI: Samo mitropolita ne fali
-
FOKUS3 sedmice
NADMOĆ MAFIJE: Tunel usred mraka
-
DANAS, SJUTRA3 sedmice
Rupa pravde
-
Izdvojeno4 sedmice
IZBOR DIREKTORA AGENCIJE ZA CIVILNO VAZDUHOPLOVSTVO: Reference iz DPS-a i Beograda važnije od struke
-
INTERVJU3 sedmice
DR BILJANA ĐORĐEVIĆ, DOCENTKINJA NA FPN-U I NARODNA POSLANICA U SKUPŠTINI SRBIJE: Afere u Srbiji teško da mogu biti okidač radikalnih promjena