Povežite se sa nama

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Kreativnost, talenat i rad

Objavljeno prije

na

Adrian

U okviru glavne selekcije nedavno završenog FIAT-a izvedena je predstava Pomutnje. Komad je nastao prema istoimenom romanu Roberta Musila, a dramatizaciju i režiju potpisuje Branko Brezovec. U središtu priče je mladić Terles, suočen s tragovima psihičkog i erotskog sazrijevanja u vojnom internatu na rubu Habsburške Monarhije. U svom viđenju teme, Brezovec je pribjegao nekonvencionalnim dramaturškim postupcima, koji spajanjem nespojivog rezultiraju vizuelno fascinantnim i značenjski nabreklim scenskim rješenjima… U predstavi glume Romano Nikolić, Adrian Pezdirc, Hrvojka Begović, Dado Ćosić, Domagoj Janković i Suzana Brezovec.

MONITOR: Glumite jednu od glavnih uloga u vrlo zahtjevnom komadu ,,Pomutnje” Branka Brezovca – ljubitelja pozorišne raskoši i ekstravagancije. Interesantno je i to kad je postavljen komad, bili ste studenti glume. Kako je došlo do saradnje?
PEZDIRC: Redatelju Branku Brezovcu predložio me profesor Tomislav Pavković koji je sa mnom radio na nekoliko studentskih projekata. U prvotnoj podjeli bila su druga dvojica kolega koji su nakon dva mjeseca rada s Brankom odustali od projekta zbog neslaganja i različite vizije same predstave. Tada sam bio diplomska godina na Akademiji i privukao me tekst ali me i zanimalo kako ću se snaći kao izvođač i glumac u redateljskoj poetici i pitanjima koje su interesirala redatelja Branka Brezovca. Cijela predstava je nastala u produkciji Akademije dramske umjetnosti, produkcijske kuće Eurokaz te nezavisne Udruge Domino. Kao i obično sitne, ali i neke malo veće nesuglasice između producenata prelamala su se na našim leđima, no to nas kao izvođače nije pokolebalo da napravimo svoj dio posla najbolje što možemo i odigramo predstavu. Na predstavi smo radili dugih šest mjeseci, prošli kroz razne situacije, ali drago mi je da sam pristao na projekt i unatoč svim nedaćama, pronašao svoj ‘gušt’ u igri i izvođenju predstave. Na kraju dana publiku ne zanima kako je izgledao proces rada na predstavi, nego komunicira li ono što zastupaš i radiš na sceni s njima ili ne. Po reakcijama publike, koje me ponekad zaista pozitivno iznenade, mislim da mi glumci uspijevamo ponuditi publici puno pitanja i mogućih odgovora te da svatko za sebe pronalazi barem nešto od toga. Što se tiče Branka – ili ga volite ili ga ne volite, što je s druge strane bolje nego da nemate baš nikakvo mišljenje o njemu.

MONITOR: Šta biste nam vi rekli o samoj predstavi i liku koji tumačite?
PEZDIRC: Lik Beinerberga kojeg igram bio mi je iznimno zanimljiv za čitanje, a onda i njegovo oživljavanje na sceni u potpunim Pomutnjama koje vladaju za vrijeme predstave. On je dečko koji je odrastao u imućnoj obitelji obogaćenoj istočnim filozofijama i pogledima na život, ali s obzirom da je premlad, neka pitanja si još ne može postaviti te samim time na njih ne može niti dati odgovor, a paralelno s tim niti sustav ga ne podržava u pronalaženju odgovora. Ovdje dolazimo na paralelizam današnjeg vremena i Beinerberga, mislim da su mladi danas prepušteni sebi više nego ikada prije, svi su jako ,,otvoreni” za tuđa pitanja i jedni za druge, ali ne duhom nego samo fizičkom pojavom. U naviku nam je ušlo postaviti pitanje ,,Kako si?”, međutim ne uistinu i čuti odgovor s druge strane te se s njim nositi. U Pomutnjama koje nas okružuju i koje nam se nude u kvazičlancima, jeftinim emisijama, poluobrazovanim ljudima i političarima, jako je lako, reklo bi se kod nas, ”zabrijati” na mržnju, strah i neznanje. Bainerberg upravo iz straha, mržnje i neznanja jer ne dobiva odgovore, u konačnici nije mu bitno hoće li biti žrtava u njegovom traženju istine i odgovora. A mladom čovjeku je svojstveno da želi znati i naučiti.

MONITOR: Talenat, rad i trud glumaca publika je pozdravila velikim aplauzom. Vratimo se procesu rada tokom nastajanja predstave?
PEZDIRC: Branko Brezovec je karakterističan čovjek. Velikog znanja, bogate karijere ali i kompliciranog karaktera. Rad na predstavi zaista nije bio lak, oko nekih stvari koje je on kao vanjsko oko zamislio je zaista bilo teško pronaći vlastito opravdanje i razlog zbog kojeg u određenom trenutku tvoj lik čini određene stvari. Nekada danima razbijaš glavu, svađaš se prvo sam sa sobom onda i s Brankom, pa na kraju uspiješ, a nekada ne uspiješ da bi na kraju napravio stvari „kud puklo da puklo”. Cijeli rad na procesu je bio i popraćen kamerama jer se paralelno snimao dokumentarni film u režiji tada također studentice Lane Kosovac. Veseli me što će taj dokumentarac pokazati barem dio kompleksnost kazališnog procesa i odnosa institucija prema mladima.

MONITOR: Predstava je igrana i u Njujorku i u mnogim zemljama Evrope. Kakve impresije nosite iz Crne Gore?
PEZDIRC: Predstava je svoju premijeru imala na Queer International Festivalu Njujorku u organizaciji Udruge Domino, zatim je uslijedila zagrebačka premijera, a nakon toga gostovali smo u Bugarskoj, Rumunjskoj, Sloveniji te dva puta u Crnoj Gori – na Cetinju, koje nas je oduševilo svojom ljepotom i gostoprimstvom toliko da smo u toj atmosferi čak osmisli i slogan: For relaxing time, it's Cetinje time! i u Podgorici koja nas je oduševila publikom koja je zaista otvorenog srca gledala predstavu a na kraju i nazdravila s nama.

MONITOR: Iako ste nedavno diplomirali, imate već zapažene uloge, a za predstavu ,,Tartuffe” dobili ste nagradu Hrvatskog glumišta za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 28. godina.
PEZDIRC: Iako smatram da bi se prilike u poslu kojim se bavim još i više trebale otvarati upravo mladim ljudima, neupitno je kako postoje oni koji su za to spremni. Ovdje moram istaknuti redatelja Tomaža Pandura s kojim sam suradnju kroz predstavu Medeja ostvario na trećoj godini akademije ravnopravno sa svim ostalim članovima ansambla, a ubrzo je s istim redateljem uslijedila predstava Michelangelo. Također, u sustavu kakav je u Hrvatskoj danas, mnogo toga ovisi o nama samima, što smo srećom moja klasa i ja prepoznali na vrijeme, pa je tako Tartuffe pod mentorskom i režijskom palicom Krešimira Dolenčića, zapravo bio i diplomski ispit naše klase koji je prerastao u dvadesetak puta igranu predstavu te zaslužio tri nominacije za Nagradu hrvatskog glumišta i ostvarenom nagradom za najbolju ansambl igru na Danima satire, na što smo iznimno ponosni. Specifičnost našeg govornog područja ipak nam, u globalu, sužava rad na regiju, dok su uspjesi u Europi ili svijetu još uvijek iznimka, a ne pravilo. Istovremeno, ovu okolnost treba na najbolji mogući način iskoristiti u vidu koprodukcije i međusobne suradnje. Smatram da su Akademije u regiji, u zadnjih par godina iznjedrile vrlo kvalitetne mlade ljude pri čemu mislim na sve one koji sudjeluju u procesu stvaranja predstave ili filma i koji su svjesni svih prednosti ali i mana situacije u kojoj se nalazimo te svojim radom mogu sagledati realnost iz drugoga kuta i svima nam pomoći. Nadam se da ćemo svi za to imati priliku. Mi smo „neki novi klinci”, generacija devedesetih, mladi ljudi koji imaju drugačije ali jednako vrijedne poglede na društvo, socijalni trenutak i položaj kulture u njemu, mi nosimo novu stvaralačku energiju i imamo naglašenu potrebu mijenjati ono što doživljavamo nepravednim, za što osjećamo da je potrebno mijenjati kako bi u središte mogla doći kreativnost, talent i stvarni, predani rad.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo