Povežite se sa nama

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Kreativnost, talenat i rad

Objavljeno prije

na

U okviru glavne selekcije nedavno završenog FIAT-a izvedena je predstava Pomutnje. Komad je nastao prema istoimenom romanu Roberta Musila, a dramatizaciju i režiju potpisuje Branko Brezovec. U središtu priče je mladić Terles, suočen s tragovima psihičkog i erotskog sazrijevanja u vojnom internatu na rubu Habsburške Monarhije. U svom viđenju teme, Brezovec je pribjegao nekonvencionalnim dramaturškim postupcima, koji spajanjem nespojivog rezultiraju vizuelno fascinantnim i značenjski nabreklim scenskim rješenjima… U predstavi glume Romano Nikolić, Adrian Pezdirc, Hrvojka Begović, Dado Ćosić, Domagoj Janković i Suzana Brezovec.

MONITOR: Glumite jednu od glavnih uloga u vrlo zahtjevnom komadu ,,Pomutnje” Branka Brezovca – ljubitelja pozorišne raskoši i ekstravagancije. Interesantno je i to kad je postavljen komad, bili ste studenti glume. Kako je došlo do saradnje?
PEZDIRC: Redatelju Branku Brezovcu predložio me profesor Tomislav Pavković koji je sa mnom radio na nekoliko studentskih projekata. U prvotnoj podjeli bila su druga dvojica kolega koji su nakon dva mjeseca rada s Brankom odustali od projekta zbog neslaganja i različite vizije same predstave. Tada sam bio diplomska godina na Akademiji i privukao me tekst ali me i zanimalo kako ću se snaći kao izvođač i glumac u redateljskoj poetici i pitanjima koje su interesirala redatelja Branka Brezovca. Cijela predstava je nastala u produkciji Akademije dramske umjetnosti, produkcijske kuće Eurokaz te nezavisne Udruge Domino. Kao i obično sitne, ali i neke malo veće nesuglasice između producenata prelamala su se na našim leđima, no to nas kao izvođače nije pokolebalo da napravimo svoj dio posla najbolje što možemo i odigramo predstavu. Na predstavi smo radili dugih šest mjeseci, prošli kroz razne situacije, ali drago mi je da sam pristao na projekt i unatoč svim nedaćama, pronašao svoj ‘gušt’ u igri i izvođenju predstave. Na kraju dana publiku ne zanima kako je izgledao proces rada na predstavi, nego komunicira li ono što zastupaš i radiš na sceni s njima ili ne. Po reakcijama publike, koje me ponekad zaista pozitivno iznenade, mislim da mi glumci uspijevamo ponuditi publici puno pitanja i mogućih odgovora te da svatko za sebe pronalazi barem nešto od toga. Što se tiče Branka – ili ga volite ili ga ne volite, što je s druge strane bolje nego da nemate baš nikakvo mišljenje o njemu.

MONITOR: Šta biste nam vi rekli o samoj predstavi i liku koji tumačite?
PEZDIRC: Lik Beinerberga kojeg igram bio mi je iznimno zanimljiv za čitanje, a onda i njegovo oživljavanje na sceni u potpunim Pomutnjama koje vladaju za vrijeme predstave. On je dečko koji je odrastao u imućnoj obitelji obogaćenoj istočnim filozofijama i pogledima na život, ali s obzirom da je premlad, neka pitanja si još ne može postaviti te samim time na njih ne može niti dati odgovor, a paralelno s tim niti sustav ga ne podržava u pronalaženju odgovora. Ovdje dolazimo na paralelizam današnjeg vremena i Beinerberga, mislim da su mladi danas prepušteni sebi više nego ikada prije, svi su jako ,,otvoreni” za tuđa pitanja i jedni za druge, ali ne duhom nego samo fizičkom pojavom. U naviku nam je ušlo postaviti pitanje ,,Kako si?”, međutim ne uistinu i čuti odgovor s druge strane te se s njim nositi. U Pomutnjama koje nas okružuju i koje nam se nude u kvazičlancima, jeftinim emisijama, poluobrazovanim ljudima i političarima, jako je lako, reklo bi se kod nas, ”zabrijati” na mržnju, strah i neznanje. Bainerberg upravo iz straha, mržnje i neznanja jer ne dobiva odgovore, u konačnici nije mu bitno hoće li biti žrtava u njegovom traženju istine i odgovora. A mladom čovjeku je svojstveno da želi znati i naučiti.

MONITOR: Talenat, rad i trud glumaca publika je pozdravila velikim aplauzom. Vratimo se procesu rada tokom nastajanja predstave?
PEZDIRC: Branko Brezovec je karakterističan čovjek. Velikog znanja, bogate karijere ali i kompliciranog karaktera. Rad na predstavi zaista nije bio lak, oko nekih stvari koje je on kao vanjsko oko zamislio je zaista bilo teško pronaći vlastito opravdanje i razlog zbog kojeg u određenom trenutku tvoj lik čini određene stvari. Nekada danima razbijaš glavu, svađaš se prvo sam sa sobom onda i s Brankom, pa na kraju uspiješ, a nekada ne uspiješ da bi na kraju napravio stvari „kud puklo da puklo”. Cijeli rad na procesu je bio i popraćen kamerama jer se paralelno snimao dokumentarni film u režiji tada također studentice Lane Kosovac. Veseli me što će taj dokumentarac pokazati barem dio kompleksnost kazališnog procesa i odnosa institucija prema mladima.

MONITOR: Predstava je igrana i u Njujorku i u mnogim zemljama Evrope. Kakve impresije nosite iz Crne Gore?
PEZDIRC: Predstava je svoju premijeru imala na Queer International Festivalu Njujorku u organizaciji Udruge Domino, zatim je uslijedila zagrebačka premijera, a nakon toga gostovali smo u Bugarskoj, Rumunjskoj, Sloveniji te dva puta u Crnoj Gori – na Cetinju, koje nas je oduševilo svojom ljepotom i gostoprimstvom toliko da smo u toj atmosferi čak osmisli i slogan: For relaxing time, it's Cetinje time! i u Podgorici koja nas je oduševila publikom koja je zaista otvorenog srca gledala predstavu a na kraju i nazdravila s nama.

MONITOR: Iako ste nedavno diplomirali, imate već zapažene uloge, a za predstavu ,,Tartuffe” dobili ste nagradu Hrvatskog glumišta za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 28. godina.
PEZDIRC: Iako smatram da bi se prilike u poslu kojim se bavim još i više trebale otvarati upravo mladim ljudima, neupitno je kako postoje oni koji su za to spremni. Ovdje moram istaknuti redatelja Tomaža Pandura s kojim sam suradnju kroz predstavu Medeja ostvario na trećoj godini akademije ravnopravno sa svim ostalim članovima ansambla, a ubrzo je s istim redateljem uslijedila predstava Michelangelo. Također, u sustavu kakav je u Hrvatskoj danas, mnogo toga ovisi o nama samima, što smo srećom moja klasa i ja prepoznali na vrijeme, pa je tako Tartuffe pod mentorskom i režijskom palicom Krešimira Dolenčića, zapravo bio i diplomski ispit naše klase koji je prerastao u dvadesetak puta igranu predstavu te zaslužio tri nominacije za Nagradu hrvatskog glumišta i ostvarenom nagradom za najbolju ansambl igru na Danima satire, na što smo iznimno ponosni. Specifičnost našeg govornog područja ipak nam, u globalu, sužava rad na regiju, dok su uspjesi u Europi ili svijetu još uvijek iznimka, a ne pravilo. Istovremeno, ovu okolnost treba na najbolji mogući način iskoristiti u vidu koprodukcije i međusobne suradnje. Smatram da su Akademije u regiji, u zadnjih par godina iznjedrile vrlo kvalitetne mlade ljude pri čemu mislim na sve one koji sudjeluju u procesu stvaranja predstave ili filma i koji su svjesni svih prednosti ali i mana situacije u kojoj se nalazimo te svojim radom mogu sagledati realnost iz drugoga kuta i svima nam pomoći. Nadam se da ćemo svi za to imati priliku. Mi smo „neki novi klinci”, generacija devedesetih, mladi ljudi koji imaju drugačije ali jednako vrijedne poglede na društvo, socijalni trenutak i položaj kulture u njemu, mi nosimo novu stvaralačku energiju i imamo naglašenu potrebu mijenjati ono što doživljavamo nepravednim, za što osjećamo da je potrebno mijenjati kako bi u središte mogla doći kreativnost, talent i stvarni, predani rad.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo