Povežite se sa nama

DRUŠTVO

ANKETA: Da ne bude partijski državni tužilac

Objavljeno prije

na

Šta Monitorovi sagovornici očekuju od novog Vrhovnog državnog tužioca?

 

DR RADOMIR PRELEVIĆ, ADVOKAT
Reafirmisati ugled

– Prvo, očekujem da novi državni tužilac bude izabran dvotrećinskom većinom u Skupštini Crne Gore, kako to predlaže Venecijanska komisija. Mislim da je to jedan od najvažnijih uslova njegove samostalnosti, koja je po čl. 4. Ustava osnovno obilježje državnog tužioca.

Zatim, da bude efikasan u primjeni zakona na znatno različit i nov način u odnosu na dosadašnju praksu. Tu prije svega mislim na afirmisanje autoriteta države kroz dosljednu primjenu prava. Takođe, mislim da državni tužilac treba mnogo više nego do sada da primjenjuje načelo oportuniteta krivičnog gonjenja, odnosno, da državni tužilac primijeni svoje diskreciono pravo da odbaci krivičnu prijavu iz razloga pravičnosti za krivična djela za koja je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do tri godine, tj. da odgodi krivično gonjenje za krivična djela za koja je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do pet godina iz razloga cjelishodnosti. Takođe, državni tužilac treba da afirmiše institut sporazuma o priznanju krivice, jer vidimo da je u Crnoj Gori srazmjerno neuporedivo više zatvorenika nego u regionu, samo uz eliminisanje mogućnosti za zloupotrebu, na šta je ukazano u nekim slučajevima. Istovremeno, državni tužilac treba da sasvim napusti praksu sticanja slave na tzv. bizarnim slučajevima, kao što je onaj najnoviji primjer kažnjavanja Vanje Ćalović zato što je poljubila policajca na dužnosti. Tu se valja sjetiti kako je Dante u Božanstvenoj komediji preporučio odgovor onog atinskog tiranina kad je supruga od njega tražila da osudi na smrt mladića koji je na ulici poljubio njihovu kćerku, a on odvratio: „Sada nas ljube, a šta ćemo činiti kad nas budu tukli”.

Posebno očekujem da državni tužilac upotrijebi policiju na način kako to propisuje član 44. Zakonika o krivičnom postupku, prema kome je policija dužna da postupa po zahtjevu nadležnog državnog tužioca.

Sa novom energijom državni tužilac treba da otvori i intenzivira istrage u brojnim neriješenim slučajevima počev od afere Snimak i ostalih.

Do sada se sticao utisak da je odnos snaga obrnut i da često rep maše psom. Budući državni tužilac bi za početak isto tako trebalo da prekine praksu obaveznog izjavljivanja pravnih lijekova protiv svih nižestepenih presuda, i time smanji pritisak na višestepene sudove.

Sve u svemu, novi državni tužilac treba da uloži veliki trud u reafirmaciju ugleda tog važnog državnog organa.

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA CENTRA ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE
Sve zavisi od načina izbora

Očekivanja od novog VDT-a će svakako zavisiti od načina njegovog/njenog izbora. Dosadašnji način izbora daće za rezultat samo već viđeno. Uvažavanje preporuka Venecijanske komisije i odgovoran odnos političkih elita prema 2/3 većini za izbor tužioca širom bi otvorili vrata reformskim procesima u samom Tužilaštvu, a nakon toga i mogućnostima postizanja pravih i mjerljivih rezultata.

Ipak, da bi imali konačne potrebne efekte potrebno je uraditi i mnoge druge stvari, poput uvođenja visokostručnog multidisciplinarnog pristupa u radu Tužilaštva, konkretno u istragama, sa akcentom na finansijske istrage.

DUŠKO KOVAČEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Pravda protiv moći

Prije nešto više od četiri decenije vođena je na holandskoj televiziji filozofska debata između dvojice uglednih društvenih teoretičara i angažovanih intelektualaca, Noama Čomskog (Noam Chomsky, 1928) i Mišela Fukoa(Michel Foucault, 1926–1984) na temu „Ljudska priroda: pravda protiv moći”. Dok Čomski smatra da treba tragati za idejom pravde, Fuko samo ponavlja: „Čija pravda, koja pravda”, potkopavajući svaku ideju pravednosti a smatrajući da je svaka pravda samo izraz moći!

Na tragu ove već antologijske rasprave, odmah na početku treba istaći da je problem zvani Ranka Čarapić ili zamjenik VDT-a Veselin Vučković stari, univerzalni i uvijek aktuelni društveni lavirint, samo što je u Crnoj Gori sve vulgarizovano do nedopustivih i karikaturalnih granica.

Principi pravde, kako je to još objašnjavao znameniti politički filozof Džon Rols, autor kapitalnog djela “Teorija pravde”, jesu predmet izvornog društvenog konsensuza, koji su kao takvi ugrađeni u osnove društvenog uređenja. Svako kasnije institucionalno djelovanje nužno derivira iz ovih fundamentalnih principa. Stoga je pravednost, kao pravilna i nepristrasna primjena pozitivnog prava, primarna vrlina svih društvenih institucija, conditio sine qua non konstituisanja pravne države.

Međutim, kod nas su ovi bazični principi oduvijek tretirani ne kao rezultat nepristrasne saglasnosti ili pogodbe, već kao puki predmet političke trgovine, izlizana moneta za potkusurivanje i sravnjivanje dnevnopolitičkih računica.

U krajnjem, pitanje pravde kod nas nikada nije dobilo jedno takvo suštinsko značenje, autonomno od (politikantskog) pojma skupštinske većine, odnosno relacija moći u društvu.

Personalne rotacije u okviru tako fundiranih institucija,samo su šareni karusel, fingirani „eppur si muove” („ipak se okreće”) crnogorskog tranzicionog vašara. Ovaj, svagda nepromjenljivi, „circulus vitiosus” je u najdubljoj vezi sa onim što bi se moglo nazvati ,,tajnom crnogorskog bezakonja” – isuviše prava, premalo pravde.

G. Veselin Vučković dolazi iz starog, kafkijanskog i komunističkog sistema kao već „dresiran” i autocenzurisan kadar politbirovskog pravosuđa, a koji je paralelno i simbiotski egzistirao sa partijom koja ga i postavlja danas na to osjetljivo mjesto.

U decenijama najbizarnijeg bezakonja i očigledenog suspendovanja i najmanjeg traga prava i pravednosti, taj čovjek, kao neko kome je pravda izabrani i karijerni „modus vivendi”, nikada nije istupio javno i upozorio društvo kojem pripada na kršenje prava, na nebrojene slučajeve nepravde koji su se smjenjivali kao na traci pred našim očima.

Prema tome, radi se o oktroisanom tužiocu koji ne poštuje svoju državu i svoj poziv i kojeg sigurno niko neće zvati telefonom ili kako već da mu kaže kad treba ili ne treba dići optužnicu jer je odavno naučen da prati liniju partijsko podobne dogmatike. A u slučaju da je podigne protiv nekoga, to će biti samo onda kada to nalože interesi prve partije ili Prve banke.

Negdje je u nekoj izbornoj kampanji jedan opozicionar zgodno primijetio kako je Filip Vujanović bio sve: „Predsjednik države, premijer, ministar, a bio je sve zato što je bio ništa”! To je upravo najbolja i najjasnija definicija filozofije kadriranja na značajne funkcije u Crnoj Gori. Veselin Vučković je postavljen na mjesto Javnog tužitelja iz istih motiva iz kojih je tu bila i Ranka Čarapić. Zato jer je ništa. Jer ne postoji! Naravno, u profesionalnom smislu.

STANKO MARIĆ, ADVOKAT
Testirati važne međunarodne adrese

Nagovještava se da će uskoro biti raspisan oglas za imenovanje Vrhovnog državnog tužioca, koji bi se birao u Skupštini Crne Gore većinom glasova prisutnih poslanika.

Nagovještaj nije slučajan. Treba testirati domaću i međunarodnu javnost, naročito važne međunarodne adrese, da li će biti značajnijeg otpora još jednom oktroisanju provjerenog partijskog vojnika koji bi i narednih pet godina štitio nosioce vlasti i organizovanog kriminala od krivičnopravnog progona.

Znači, ako bi se realizovao taj, za vlast conditio sine qua non, onda nije realno očekivati, bilo kakvu suštinsku borbu protivu korupcije i organizovanog kriminala, koji više nego dugo razjedaju moralnu i materijalnu supstancu crnogorskog društva.

Imali bi i dalje, kao prethodne dvije decenije, partijskog državnog tužioca, od posebnog povjerenja vrha režima, koji bi , kao i do sada, izvršavao date naloge, fingirajući krivičnopravni progon lica po izboru, radi ostvarivanja uskostranačkih interesa i stvaranja privida, posebno pred međunarodnim zvaničnicima, da vlast ,,ulaže napore” i da je ,,posvećena ,,borbi protivu organizovanog kriminala i korupcije”.

Rezultat datih ,,napora” su takva optuženja koja se okončavaju donošenjem oslobađajućih presuda, odnosno ukidanjem osuđujućih, u svim slučajevima gdje se može dovesti u pitanje umiješanost najodgovornijih nosilaca vlasti i organizovanog kriminala.

Zbog svega toga realno je očekivati da takav naum naiđe na oštro protivljenje i osudu od strane međunarodnih zvaničnika i domaće opozicione scene.

Zato je neophodno da se u Skupštini Crne Gore ubrza postupak pripreme predloga akta o promjeni Ustava, koji bi sadržao rješenje da se državni tužilac bira dvotrećinskom većinom u Skupštini, kako bi takav akt u što kraćem roku bio usvojen.

Dati način izbora bi garantovao široki politički konsenzus, koji bi značio značajnu podršku, koja je neophodna za obavljanje ovog izuzetno složenog i odgovornog posla.

To bi bio samo prvi izuzetno važan korak u stvaranju uslova za vršenje tužilačke funkcije u skladu sa Ustavom i zakonom.

Zato je neophodno odmah pripremiti izmjene i dopune Zakona o državnom tužilaštvu i drugih zakona, kojima bi se bliže uredio niz značajnih pitanja bitnih za suštinsko obezbjeđenje samostalnosti i nezavisnosti u obavljanju funkcije državnog tužioca, kao što su:

-organizacija tužilaštva, međusobni odnosi i prava i obaveze tužilaca i njihovih zamjenika;

-način izbora osnovnih i viših državnih tužilaca i zamjenika tužilaca;

-kriterijumi za izbor i napredovanje, plate i stimulacija, sredstva, način i kriterijume za rješavanja stambenih pitanja, praćenje rada, odgovornost i dr. što je od posebnog značaja za samostalnost i nezavisnost u radu tužilaca i njihovih zamjenika;

-odnosi i saradnja sa drugim državnim organima i drugim subjektima i druga pitanja od značaja za nesmetano obavljanje ove izuzetno značajne, odgovorne i veoma osjetljive funkcije, koja zahtijeva visoki moralni i profesionalni integritet i ličnu hrabrost.

Bez uporednog i brzog stvaranja datih uslova, koji su garancija uspješnog obavljanja tužilačke funkcije, sami način izbora, i ako izuzetno značajan, neće dati očekivane, odnosno neophodne rezultate.

Marko Milačić

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo