Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Naser i sinovi

Objavljeno prije

na

Sin uhapšenog narkobosa Nasera Keljmendija, Liridon Keljmendi, prema dokumentima do kojih je Monitor došao, bio je „stanovnik” Bijelog Polja, sa ličnom kartom izdatom u ovom gradu na sjeveru Crne Gore. Kako i na koji način je mladi Keljmendi došao do ove lične karte, nije do kraja poznato, ali se vjeruje da su mu u tome pomogli neki funkcioneri crnogorske državne bezbjednosti.

Prema faksimilu lične karte, Liridon je u Bijelom Polju bio prijavljen na adresi naselje Kruševo. Stara, nebiometrijska lična karta izdata je u MUP Bijelo Polje devetog juna 2004. godine, pod registarskim brojem 43401. Kao Liridonovo mjesto rođenja upisano je Peć, Srbija 01. 01 1983. godine, kao i matični broj 0101983934553.

Lična karta je izdata sa rokom važenja od deset godina, što bi značilo da Keljmendi sa starom ličnom kartom nije mogao glasati jedino na posljednjim parlamentarnim izborima. Prema dobro obaviještenom Monitorovom izvoru iz crnogorske policije on je biračko pravo sa bjelopoljskom ličnom kartom koristio „više puta, a sasvim sigurno na referendumu 2006. godine”.

„Uslov za dobijanje lične karte je državljanstvo. Policija je ranije negirala da Keljmendijevi imaju crnogorsko državljanstvo. Liridon nije mogao dobiti ličnu kartu u Bijelom Polju ako nije bio državljanin Crne Gore”, kaže naš izvor.

Takođe se ne zna da li je mlađani Keljmendi za bjelopoljsku ličnu kartu dao novac, ili je dobio kao „zaslužni građanin”.

„Ovu ličnu kartu je u narednom periodu često koristio za prelaske u Crnu Goru. Time su potvrđene direktne veze Keljmendijevih i crnogorskih vlasti koje su omogućile izdavanje lične karte”, kaže Monitorov dobro obaviješteni izvor.

Liridon, ipak, nije uspio da u Bijelom Polju dobije i pasoš, pa je to kasnije pokušao da učini u Kotoru. Tada su on i njegov brat Elvis uhvaćeni u tom „poslu”. Crnogorska Uprava policije podnijela je krivičnu prijavu protiv njih. Oni su kasnije i osuđeni na zatvorske kazne od devet, odnosno sedam mjeseci, zbog toga što su na osnovu lažnih rješenja o prijemu u crnogorsko državljanstvo u filijali MUP-a u ovom primorskom gradu zatražili crnogorska lična dokumenta. Liridon ih nije uspio dobiti, dok su Elvisu izdati pasoš i vozačka dozvola.

Prema izvoru iz crnogorske policije, braća Keljmendi su to pokušali da urade za male pare, svega dvije hiljade eura, ali je prevara otkrivena. Službenici iz Kotora koji su pokušali da im pomognu, i koji su u tome učestvovali, takođe su osuđeni na kazne zatvora.

,,Zna se i čije matične podatke je Liridon iskoristio. I on je bio u bjekstvu i krajem 2011. godine je uhapšen u Hrvatskoj i izručen Crnoj Gori. Završio je u zatvoru u Spužu i koliko je poznato, tu kaznu je odslužio”, podsjeća Monitorov izvor.

Elvis je bio u bjekstvu i za njim je raspisana potjernica crnogorske policije, ali se sve donedavno slobodno šetao po Kosovu, pod drugim imenom. Prošle sedmice, nedugo nakon hapšenja i određivanja tridesetodnevnog pritvora njegovom ocu, Elvis je osuđen na četiri godine zatvora zbog pokušaja ubistva u Sarajevu.

Na Kosovu se nije previše trudio da se krije. Prema dobro obaviještenom Monitorovom izvoru, najprije je promijenio ime i došao u posjed kosovskih dokumenata sa novim identitetom.

Iako se pridružio radikalnoj vjerskoj grupaciji vehabija, Elvis Keljmendi se nije odricao luksuza i skupih automobila. „Koristio je crni džip bosanskih registarskih oznaka. Bosanskih oznaka je i hamer, dok je na crnogorske tablice, sa oznakama Rožaja, vozio mercedes. Očigledno da mu novca nije falilo”, napominje Monitorov izvor.

Elvis Keljmendi u bjekstvu je od kada je osumnjičen za pokušaj ubistva Elvisa Hodžića iz suprotstavljenog sarajevskog klana. U Hodžića je ispaljeno sedam hitaca iz pištolja u Klubu Bad, u naselju Breka, ali je nekim čudom preživio. Kasnije se pričalo kako je Naser pokušao da mu novcem „izbriše” sjećanje.

Najopsežniju novinarsku istragu o porodici Keljmendi sproveo je Centar za istraživačko novinarstvo iz Sarajeva. Razumljivo je zato zbog čega je Naser na njih bio ljut i nije želio da im daje izjave.

„Elvis Keljmendi se, prema izvještaju Agencije za istrage i zaštitu (SIPA) iz 2008. godine, nalazi na popisu članova međunarodne zločinačke organizacije kojom rukovodi njegov otac Naser Keljmendi, sarajevski biznismen porijeklom sa Kosova”, piše CIN.

Opštinski sud u Sarajevu je u junu 2009. godine osudio Elvisa Keljmendija uslovno na godinu zatvora zbog nasilničkog ponašanja.

Incident u Sarajevu sa ranjavanjem Elvisa Hodžića ima svoju predistoriju, jer je Hodžić ranije imao okršaj sa osobama povezanim sa porodicom Keljmendi.

,,On je dvije godine ranije sudjelovao u revolveraškom obračunu u klubu Inkognito u sarajevskom naselju Grbavica, kada je teško ranjen Fatmir Muljaj, kojeg Agencija za istrage i zaštitu (SIPA) BiH naziva članom organizacije Keljmendi i ‘vojnikom albanske mafije”, piše CIN. Ova novinarska asocijacija objašnjava da su Muljaj i Keljmendijevi u rodbinskim odnosima.

CIN piše i da je sarajevska policija protiv Keljmendijevih u proteklih pet-šest godina podnijela najmanje 13 prijava, među kojima su i one za ubistvo, pokušaj ubistva, te nasilničko ponašanje. Većina ovih predmeta nije završila na sudu zbog nedostatka dokaza, a u pojedinim slučajevima i promjene iskaza svjedoka optužbe.

Nakon policijskih akcija Besa, Lutka i Agros, i opsežne međunarodne potjere u koju su se umiješali američki Federalni istražni biro (FBI) i američki istražitelji Agencije za borbu protiv droge (DEA), Naser Keljmendi je konačno pao u ruke policije. Određen mu je pritvor i sada se čeka rasplet situacije. Ili će mu biti suđeno na Kosovu, ili će biti nađen način da se izruči Bosni i Hercegovini.

Mediji u Srbiji pišu da je hapšenje Nasera Keljmendija uspaničilo srpske kriminalce i kontroverzne biznismene, a među njima i poznatog svjedoka saradnika Ljubišu Buhu Čumeta, bivšeg vođu „surčinskog klana.”

Kurir piše da se prema navodima iz tajnog dosijea Lutka koji su sačinili pripadnici SIPA BIH, Keljmendi i Čume dovode u vezu sa likvidacijom sarajevskog žestokog momka, Ramiza Delalića Ćele.

U tom dosijeu navodno piše da su „ pripadnici albanske mafije u Sarajevu, Naser Keljmendi i Muhamed Ali Gaši, zbog dugogodišnjeg neprijateljstva sa Ramizom Delalićem donijeli 2007. godine odluku da ga ubiju”.

,,Posredstvom svog prijatelja Ljubiše Buhe Čumeta, koji je sa Delalićem takođe bio u neprijateljskim odnosima i Milovana Jeremića zvanog Krca iz Šapca, angažovali su pripadnike takozvane šabačke mafije, koji su u odnosu na Buhu bili u podređenom položaju. Cijena ubistva iznosila je 200.000 eura”, prenosi Kurir navode iz ovog izvještaja.

Osim Liridona i Elvisa, Naser Keljmendi ima i trećeg sina Besnika. Svi oni su njegovi sinovi iz prvog braka sa Fatimom Blace sa Kosova. Nakon toga Naser je živio sa drugom nevjenčanom ženom Jasminom Babačić, u Sarajevu. Prošle godine je izjavio je za Vijesti da mnogo voli žene i automobile. ,,Ako mi ko dođe glave to će biti žene”, rekao je Keljmendi.

Međunarodni istražitelji ne misle da je Naser Keljmendi biznismen. Mediji su odavno objavili da se on nalazi na čelu najjače albanske kriminalne porodice na Balkanu, koja vodi poslove iz Peći i Sarajeva. Kraci njegove kriminalne hobotnice vode do Zapadne Evrope i Sjedinjenih Američkih Država. Sada kada je uhapšen, čeka se rasplet. Sva je prilika da mu glave nijesu došle žene.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo