Hrvatska je članica EU. U određenom smislu to predstavlja otvaranje novog poglavlja u povijesti zemalja Zapadnog Balkana. Prvenstveno za Hrvatsku i njene neposredne istočne susjede, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Srbiju.

Pred građanima ove četiri zemlje stoje dvije vrste izazova. Izazovi koji nisu novi, koji kao ideje postoje preko stotinjak godina na ovim prostorima ali koje se nisu uspjele trajno ostvariti ili su u svom ostvarenju nosile uzrok svoje propasti. Prije točno 100 godina Carnegi fondacija za međunarodni mir poslala je međunarodnu komisiju da istraži uzroke i posljedice Balkanskih ratova. Izvještaj komisije počinje tvrdnjom da bi se izvještaj trebao zvati: „Podijeljena Europa i njezina demoralizirajuća akcija na Balkanu”, a završava rečenicom: „Zapravo, ni za male države ni za velike zemlje nema spasa niti izlaska iz ove situacije ako se ne ujedine i međusobno ne pomire”.

Ideja da se ovo važno i osjetljivo područje Europe pretvori u zonu mira i suradnje nije nova ali možda postoje realne šanse da se na taj izazov vrijedan svakog truda odgovori bolje i uspješnije nego ikad do sada.

Druga vrsta izazova je da Hrvatska ulazi u EU koja pokušava ostvariti nešto što nikad nije postojalo – supra nacionalnu uniju, baziranu na dobrovoljnosti i prepoznavanju vlastitih interesa, na kontinentu čije države su od pamtivijeka ratovale. Riječima jednog od „otaca osnivača” EU Roberta Schumana: „U našem stoljeću, koje je svjedočilo beskonačnim sukobima nacija i nacionalizama, moramo pokušati i uspjeti pomiriti nacije u nadnacionalnim asocijacijama”.

Pred Hrvatskom je i izazov da novi položaj iskoristi na dobrobit svojih građana. Povijest je pokazala da malo što može biti tako korisno građanima jedne zemlje kao razvijanje dobrih odnosa sa susjednim zemljama s kojima postoje jezične, kulturne i ekonomske veze. Izazov za BiH, Crnu Goru i Srbiju je ubrzanje na putu prema članstvu u EU, a izazov za Hrvatsku da im na tom putu pomogne. To je vjerojatno i najbolji način prevladavanja trauma iz nedavne prošlosti.

Naslov Šanse i izazovi izabrao sam i u sjećanje na prijatelja Žiku Kovačevića, koji je, između ostalog, bio i predsjednik Evropskog pokreta u Srbiji. U članku Prepreke, izazovi i šanse na putu prema Evropi, koji je Žika pisao prije 10 godina, između ostalog stoji: „Tri prelomne promene u životima naroda našeg regiona, koje značajno menjaju tokove istorije, desile su se prvi put u našem dobu. Prvi put u istoriji ovog tla, umesto borbe protiv stranih zavojevača, došlo je do međusobnih ratova, teritorijalnog osvajanja, masovnog ubijanja, etničkog čišćenja i drugih zločina. Prvi put u istoriji, sve zemlje regiona, njihovi narodi, njihove elite i njihove vlade imaju istovetan i neupitan strateški cilj – priključenje velikoj demokratskoj porodici ujedinjenih evropskih nacija. Prvi put u istoriji nijedna zemlja Evrope nema posebne interese ili aspiracije prema pojedinim zemljama na Balkanu.”

S promjenama 90-ih naučili smo na vlastitim gorkim iskustvima da je demokracija složen oblik upravljanja društvom koji treba naučiti. Da to nije samo nadglasavanje većine nad manjinom, da to predstavlja garanciju slobode pojedinca koju, dok ne ugrožava slobode drugih ljudi, većina nema pravo ukidati nadglasavanjem. Da to predstavlja garanciju prava manjina koja, dok ni na koji način ne ugrožavaju prava drugih, mudra većina neće ukidati nego štititi. Nije se jednom neki složeniji društveni sistem, najčešće demokracija, ako preduvjeti nisu bili zadovoljeni, urušio ili degenerirao.

EU je novi, još složeniji oblik: demokratsko upravljanje velikim brojem nezavisnih država unutar svake od kojih se upravlja na demokratski način. Da li su društva u Europi dorasla za taj stupanj složenog upravljanja ili će se pri nekom većem poremećaju raspasti na jednostavnije oblike kao što su nacionalne države ili se transformirati u još jednostavnije, kao što su autokracije? Ne znamo, postoje neke analogije ali ne postoje direktna iskustva i u tom smislu EU jeste „laboratorij za ispitivanje budućnosti čovječanstva”.

Za uspješnu suradnju u regiji u smjeru mira, sigurnosti i prosperiteta postoje dragocjeni primjeri koji mogu skratiti put i pomoći da se izbjegnu stranputice. Jedan takav izuzetno uspješan model regionalne suradnje u kojem sudjeluju države koje su članice EU i države koje to nisu, države koje su članice NATO-a i koje to nisu, model koji je objedinio dinamičnu ekonomiju i nisku nezaposlenost sa visokim standardima ljudskih i socijalnih prava je Nordijski model suradnje. Njihova iskustva, koja koriste Baltičke zemlje, mogla bi biti dragocjena u razvoju modela suradnje za našu regiju.

Članstvo u EU predstavlja više standarde u poštivanju ljudskih prava 1. generacije kao što su sloboda i jednakost i efikasnu zaštitu od najvećeg kršitelja ljudskih prava – države. Tu je postignut značajan napredak. Nijedna europska država od prije samo jednog ljudskog vijeka ne bi prošla kriterije da bude primljena u EU. Težište problema se pomiče prema socijalnim pravima i to je jedan od glavnih izazova kako za ove četiri zemlje tako i za zemlje EU. Karakteristika odgovorne politike je briga za stare i bolesne, za kvalitetno školstvo, jednom riječi to je prihvaćanje odgovornosti za socijalna prava građana, a ne licemjerno sakrivanje iza sintagme o nemiješanju u slobodu tržišta.

Odgovorne politike formulirati će primarne dugoročne i srednjoročne ciljeve i svoje kratkoročne poteze određivati prema njima. Neki od tih ciljeva bi svakako trebali biti:
– Eliminirati rat kao oblik rješavanja sukoba
– Promovirati mir i suradnju kao put prema prosperitetu
– Smanjiti nezaposlenost
– Ne smanjivati nego postepeno povećavati socijalna prava
– Uvesti obrazovanje koje će razvijati kritični duh
– Zakonom se suprotstaviti nasilju, a argumentima dogmama i isključivosti

Brojni primjeri pokazuju da realizacija dobrih ideja, kao nešto što provode ljudi, može otići u nepredviđenom smjeru. Nevladine organizacije koje su se dvadesetak godina borile za ljudska prava, a protiv netrpeljivosti, posebno protiv netrpeljivosti poticane od nekih vodećih političara prema pripadnicima nacionalnih manjina, kroz sve to vrijeme zagovarale su, svaka u svojoj zemlji, što brži put prema članstvu u EU. Na izborima u Hrvatskoj za EU parlament druga po broju glasova bila je zastupnica iz HSP-a koja je dva tjedna prije izbora izjavila da su u Hrvatskoj „svi ostali gosti”, misleći na manjine, posebno srpsku.

U današnjoj EU svaki narod je manjina, ali svaki građanin je tu kod kuće, a nije gost. Možda svijest o tome promijeni i javno mnijenje, tako da takve izjave budu prezrene kao izraz uskogrudnosti i netrpeljivosti, a ne honorirane glasovima za EU parlament.

U jednom drugom smislu svi smo mi ovdje gosti. Svaki od nas dođe u kratak posjet, ne znajući zašto i bez neke vidljive svrhe. Kad bi svrha postojala, ne bi bilo loše da je to ova – da svijet bude malo bolji kad odlazimo nego što je bio kad smo došli.

(Prema izlaganju na regionalnoj konferenciji Igmanske inicijative: „Odgovorna politika u svijetlu zajedničke budućnosti u EU”, održane 1.7.2013. u Zagrebu)

Zoran PUSIĆ