U nedostatku volje da se temeljno pozabave iznalaženjem funkcionalnog modusa djelovanja, kako bi se tražila rješenja problema u Crnoj Gori, političke i parapolitičke strukture su aktuelizovale priču o bivšim komunističkim doušnicima. Upotrebna vrijednost je odmah prepoznata, pa je lustracija iznova postala dio političkog govora.

Kao što je to slučaj i s mnogim drugim pitanjima, potreba postkomunističke lustracije je oživljena sa dvodecenijskim zakašnjenjem i motivisana je dešavanjima negdje drugdje.

Lustracija ima specifične ideološke i političke temelje, iako se ona uvijek predstavlja kao napor apsolutnih čistunaca da sankcionišu prljavštine iz prošlosti. U ovoj tački, lustracija je dio diskursa novog početka. Sadašnji pozivi na imenovanje doušnika su povratak na startnu poziciju iz koje Crna Gora nikada nije iskoračila.

Razgolitilo se nepoznavanje problematike post-totalitarnog društvenog razvoja i nerazumijevanje kompleksnih mehanizama lustracije. Uvijeno u naivnu retoriku o prirodi državnog aparata i ulozi koji u njemu imaju tajne službe, dobijamo crnogorski specifikum: milozvučno i politički upotrebljivo neznanje. Kako drugačije objasniti štampane besmislice o tome da bi objavljivanje doušničkih imena značilo da je ,,vladavina uz pomoć tajnih službi dio prošlosti,” i da je ,,država spremna da se riješi nasljeđa totalitarizma” te da bi ovaj korak ,,značajno doprinio stvaranju demokratskog društva”! Istini za volju, ovakve nebuloze mogu da zvuče i kao traljavo ukomponovana politička manipulacija.

Lustraciju smatram važnim segmentom u dekonstrukciji autoritarnih režima. Podržavao sam taj proces 1980-ih, kada su džemperaši – komunisti neuspješno pokušali da lustriraju svoje starije mentore. Lustracija je izuzetno kompleksna i njeno sprovođenje zahtijeva mnogo više pažnje i senzibiliteta nego što danas postoji i u javnoj, i u privatnoj Crnoj Gori.

Nije jasno kako bi sadašnje državne institucije, tajne službe i njihovi saradnici objektivno sankcionisali bivše saradnike službe. Nejasno, a postaje značajnije ako se sjetimo da su samo dvije strukture relativno kompaktno prebrodile raspad komunističkog sistema i jugoslovenske bratoubilačke ratove: organizovani kriminal i bezbjednosne službe. Posljednjih decenija su na vidjelo izbili brojni dokazi njihove sve značajnije sinergije. Nakon ratnih 1990-ih pitam se koje to vrline kvalifikuju savremene institucije da odmjeravaju krivicu bivših potkazivača i agenata.

Privatna Crna Gora nije manje problematična. Imajući na umu tradicionalnu strukturu crnogorskog društva i brojne nakalemljene netrpeljivosti, objavljivanje imena doušnika imalo bi značajne negativne posljedice po njih i njihove familije. Primjeri drugih država ukazuju na opasnosti. Njemačka odluka da se svima koji su bili mete špijuniranja u bivšoj Istočnoj Njemačkoj stave na uvid njihovi tajni dosijei, rezultirala je kidanjem mnogih prijateljskih i porodičnih veza, i nepravednim optužbama. To nije bilo deklarisano ,,pročišćenje,” već licenca za nove netrpeljivosti i podjele.Vjerujem da Crnoj Gori ne treba takva lustracija.

Nakon bratoubistava, devastacije svih resursa Crne Gore i uništavanja kritičke misli, priča o komunističkim doušnicima ima svoje prednosti. Kritika ove pokojne ideologije i sistema upravljanja je siguran oslonac svima kojima nedostaje hrabrosti da se suoče sa današnjom realnošću. Rijetki su oni koji pitanje lustracije s pravom neodvojivo vezuju uz proces raspadanja SFRJ, te ratova i zločina koji su ga pratili. Mnogo je sigurnije i profitabilnije tražiti komunističke doušnike i baviti se iskopavanjem prljavog veša bivših vlastodržaca, nego se pozabaviti sadašnjim svemogućim tajnim službama i trojkama, pljačkašima u Armani odijelima, batinašima sa značkom, nasmijanim autokratama i rehabilitovanim zločincima.

Pokušaji da se iskopa istina su uvijek teški, i njihovi rezultati neminovno veoma mučni. Zato smatram da je važno ne trčati u zakonsko zaokruživanje selektivnih postupaka koji lako mogu produbiti ionako značajne podjele u Crnoj Gori, a od očiju javnosti sakriti svježije rane iz ratnih 1990-ih.

Srđa PAVLOVIĆ