Ne dolaze domaće nevolje i prijetnje građanskoj Crnoj Gori samo spolja. One su tu, unutra. Sakrivene iza naizgled bezazlenih stavova dijela ovdašnje vlasti o svom episkopu ili svom narodu. Kao da ovi drugi nijesu njihovi. Kao da nijesmo svi mi naši, građani iste zemlje

Milan je mahao papirima. Dokumentima Vučićevih institucija. „Otkrio“ je da je crnogorski premijer „vojnik Vojske Srbije, a Crna Gora je članica NATO-a, dok je Srbija vojno neutralna”. Guslao o tome kako je Spajić „imao podršku Vučića”, koga je na kraju „izdao”. Činilo se da je neko uključio srpsku Happy TV ili neki sličan Vučićev propagandni program, koji je već skroz poklopio Srbiju.  „Nakon objavljivanja ovog dokumenta čitava Crna Gora će imati projekciju gdje mi zapravo živimo”, zaključio je mašući papirima lider DNP.

Dok je Knežević na domaćim nacionalnim frekvencijama Vučićevom skalom mjerio ko je veći Srbin, dobili smo nakratko projekciju gdje bismo živjeli da srpski predsjednik realizuje što je namjerio, da prevarno preuzme Vijesti. Bilo bi to doba Milanovih medijskih toksično epskih tirada. Zato je izuzetno važna ovonedjeljna vijest da je Privredni sud Crne Gore usvojio zahtjev osnivača i manjinskih vlasnika Televizije Vijesti i privremeno blokirao promjene u vlasničkoj i upravljačkoj strukturi kompanije, ocjenjujući da postoji dovoljno osnova da se do razrješenja spora o prodaji većinskog udjela u njoj sačuva postojeće stanje.

Bilo je još vijesti sa projekcijom gdje zapravo živimo. Ministar policije Danilo Šaranović i potpredsjednik Vlade Aleksa Bečić, iz njima znanih razloga obučeni u policijske uniforme, ljubili su pred kamerama ruku mitropolitu Joanikiju. Koji im je priskočio u pomoć sa požarima. Kad već ni ove godine nema kanadera.

Na javnu reakciju poslanika Miodraga Lakovića da je neprimjereno da funkcioneri u državnim uniformama ljube svešteničke i mitropolitske ruke, u odbranu  niotkoga napadnutog Boga i partijskih kolega, stala je ministarka kulture Tamara Vujović.

Podučila je poslanika Lakovića i crnogorsku javnost da „sekularnost države nije progon Boga iz života njenih građana“, da „uniforma ne oduzima čovjeku vjeru“ i da se episkopu ne ljubi ruka iz podaništva, već se od njega „uzima blagoslov“. „Nepristrasnost se dokazuje zakonitim i jednakim postupanjem prema svakom građaninu, a ne zabranom ministru, direktoru, policajcu, vojniku ili vatrogascu da se prekrsti, uđe u hram ili uzme blagoslov od svog episkopa“, poručila je Vujović. I zaključila: „Crna Gora će biti istinski građanska onda kada u njoj niko neće morati da krije ni krst, ni polumjesec, ni svoju vjeru da bi dokazao da pošteno služi državi“, kazala je.

Ministarka je pobrkala lončiće. U sekularnoj državi, kakva je Crna Gora makar prema Ustavu, nije zabranjeno policajcu, ministru, vatrogascu ili bilo kome drugom da bude vjernik i ljubi ruku kome želi. U takvoj državi Bog nije prognan. Sekularno podrazumijeva da su država i crkva odvojene. Dakle, problem je kad ministar Šaranović i potrpedsjednik Bečić, a ne Danilo i Aleksa, u ulogama državnih funkcionera pred kamerama ljube ruku mitropolitu. Još gore, „svom”, kako to reče ministarka.

„Privatno čovjek može imati svog episkopa, državna uniforma nema svog episkopa”, poručili su ministarki iz Crnogorskog foruma. Nije odgovarala.

Ne dolaze nevolje i prijetnje građanskoj Crnoj Gori samo spolja. One su tu, unutra. Sakrivene iza naizgled bezazlenih stavova dijela ovdašnje vlasti o svom episkopu i svom narodu. Kao da ovi drugi nijesu njihovi. Kao da nijesmo svi mi naši, građani iste zemlje.

Crna Gora neće biti istinski građanska, kako to reče ministarka, kada u njoj niko neće morati da krije ni krst, ni polumjesec, ni svoju vjeru da bi dokazao da pošteno služi državi. Nego onda kad ne bude njih i nas.

Milena PEROVIĆ

Godinu otkako je u Gornjem Zaostru podignut spomenik ratnom zločincu Pavlu Đurišić,  ne samo da crnogorska policija i dalje, eto, ne uspjeva da ga pronađe, nego je Đurišićev glavni ovdašnji živi jatak, Metodije, nakon što je bez posljedica otvoreno skrivao bronzanog Pavla, i ove godine na istom mjestu održao parastos četničkom pokretu i  Đurišiću. Nikom ništa

Nije nerealna slika: na avgustovskim tropskim temperaturama, dok Vučić po ko zna koji put juriša na Crnu Goru, mitropolit budimljansko nikšićki Metodije sjedi u hladu još nepronađenog dvometarskog bronzanog Pavla Đurišića. Ko pod kruškom. I sanja kako zvanični Beograd konačno ostvaruje naum i dodatno obespravljuje konkurenta mu, mitropolita crnogorsko primorskog Joanikija.

Mitropolitska mimoilaženja nijesu zbog Đurišića, heroja nepobjedivog karaktera, kako ono reče mitropolit Joanikije. Već zbog ljubljenja Aleksandra. Nakon što su ga iz beogradske centrale stjerali u ćošak, mitropolit Joanikije je ove sedmice ukazao na „nepozvano miješanje“ srpskog predsjednika. Bolje ikad nego nikad, reklo bi se. .

Godinu otkako je u Gornjem Zaostru podignut spomenik ratnom zločincu Pavlu Đurišić, blagosiljan od strane SPC,  ne samo da crnogorska policija i dalje, eto, ne uspjeva da ga pronađe, nego je Đurišićev glavni ovdašnji jatak, Metodije, nakon što je bez posljedica otvoreno skrivao bronzanog Pavla,  i ove godine na istom mjestu održao parastos četničkom pokretu i  Đurišiću. Nikom ništa. Institucionalni tajac.

Metodije je u ovogodišnjem govoru  uporedio Narodnooslobodilački pokret u Drugom svjetskom ratu sa Osmanskom vojskom i poistovijetio  Đurišića i četnički pokret sa “junacima poput crnogorskih oslobodilaca sa Vučjeg dola i Fundine”.

“Oni su istovjetni, zapamtite, sa onim junacima koje smo skoro proslavljali na Vučjem dolu, na Fundini i na svim ostalim bojištima”, edikovao je Metodije.

Vučićev mitropolit favorit je gledajući političku publiku ove rede spao na Vladislava Dajkovića, rijetkog koji se pojavio u Zaostru. Skoro pa nestvarni Dajković je pri tom javno zaprijetio krivičnim prijavama svim medijima koji budu  nazivali Đurišića ratnim zločincem, jer za to, veli, nema dokaza. Eto nema. I, da – bujrum.

“Godinu kasnije, spomenik nije oduzet, nalogodavci nijesu identifikovani, a napadi na fotoreportere Vijesti i Pobjede,  nijesu dobili odgovarajući sudski epilog. Unutrašnja kontrola MUP-a nije ispitivala zašto policija nije reagovala tokom napada na fotoreportere. Crna Gora, koja pretenduje da bude naredna članica EU, ne može i ne smije biti država u kojoj se blagovremeno ne sprečava podizanje spomenika ratnom zločincu odgovornom za ubistva najmanje 8.000 muslimanskih civila, žena, djece i staraca, i u kojoj onda spomenik biva uspješno sakriven čak godinu dana od nadležnih institucija”, saopštili su iz HRA.

Ove sedmice oživljena je još jedna stara SPC priča. Nakon peticije, koju su najvišim državnim zvačnicima dostavili počasni predsjednik Demokratskog saveza  Mehmet Bardi i lider te partije Saubih Mehmeti, da se ukloni nasilno postavljena nelegalna limena crkva na Rumiji,  ustali su branitelji „srpskih svetinja“. Lider SNP i ministar Vladimir Joković saopštio je da crkva neće biti uklonjena i „ pozvao na smirivanje tenzija i odbacivanje ekstremizma”. Peticiju je nazvao “retrogradnom inciijativom”.

Rumija je stoljećima bila mjesto okupljanja svih vjera i naroda koji su tu živjeli u miru i slozi.  Instaliranjem crkve na Rumiji SPC je ne samo postala nelegalni graditelj, nego je za sebe nastojala da prigrabi kult Sv. Vladimira. Jokoviću su, eto, izgleda, tolerancija, zajedništvo i vladavina prava – retrogradni.

U odbranu crkve na Rumiji stale su  i Demokrate. Njihova funkcionerka Valentina Minić ocijenila je da iza peticije stoji ideologija rušenja i DPS: “ Ideologija onih koji su kroz istoriju rušili crkve i manastire, otimali svetinje, hapsili mitropolite i progonili monaštvo i sveštenstvo”. Moguće da je zaboravila da je za vrijeme DPS Mitropolija bila jedan od najvećih graditelja, pa i nelegalnih. No, dobro, šta je saopštenje Demokrata bez pominjanja DPS.

Kad se svedu računi jasno je: nije dovoljno okrenuti leđa Vučiću, i na jedvite jade ući u EU. Ako Crna Gora želi budućnost u skladu sa evropskim vrijednostima i antifašističkim nasleđem, ovdašnje institucije moraju sankcionisati svaki govor mržnje i nezakonitosti. Od koga god dolazile. Mantija ili skupocjeno odijelo, svejedno.

Milena PEROVIĆ

Milan je stoti put održao homofobni govor u Skupštini, a stigao je i Porfirije da nam opet objasni da smo Srbi. Fragmenti iste priče. Negiranje drugosti i siledžijstvo glavna su odlika Milanovih, Porfirijevih, Vučićevih, Donaldovih i sličnih svjetova

Nakon što je Milan Knežević održao stoti homofobni govor u Skupštini, ministar policije nasrnuo fizički na njega dok su se čašćavali sa bitango i lažovu, stigao je i Porfirije. Da nam po ko zna koji put objasni da smo svi Srbi.

Nema tu ništa nelogično. Sve su to fragmenti iste priče. Negiranje drugosti i siledžijstvo glavna su odlika Milanovih, Porfirijevih, Vučićevih, Donaldovih i sličnih svjetova. Moguće da su lideru DNP u Vašingtonu, kako se pohvalio, stvarno ponudili da ostane jer „im takvi kadrovi trebaju“. Kakvo bi to pojačanje bilo. A tek za Donaldovo vraćanje „biološke istine u federalnu vladu“. Ih.

To što je Knežević u parlamentu, šaleći se na svoj uobičajeni jeftini način, po ko zna koji put širio govor mržnje prema LGBT populaciji, u ovoj zemlji je postalo uobičajeno i „normalno“. Prošlo je gotovo bez reakcije. Ne računajući mirovne aktivistkinje i organizacije koje se bave zaštitom prava te zajednice. Ministar policije Danilo Šaranović suzdržano je branio izmjene zakona od Milana Kneževića i ignorisao govor mržnje, sve dok ga ovaj nije optužio da se sunča na plaži sa brojnim obezbjeđenjem. Tu je ministru pukao film.

„Ovdje postaje sad potpuno normalno da se muškarci drže za ruke, da imaju kuma, da jedan baca, a drugi hvata bidermajer. Mi to sada ozakonjujemo kroz izmjene i dopune Zakona o državljanstvu, registru prebivališta i svemu ostalom”, kazao je Knežević, tvrdeći da Vlada, odnosno MUP, pripadnicima LGBT daje dodatna prava u postupku dobijanja crnogorskog državljanstva, koja ne daje Srbima.

Niđe veze. Zakon o istopolnim zajednicama Crna Gora je usvojila 2020. godine, a ni pet godina kasnije on nije dobio svoju podzakonsku podršku i usklađivanje sa ostalim zakonodavstvom, što se sada stidljivo radi. Dakle, prava toj zajednici i dalje poprilično manjka u odnosu na ostale. No, Milanu su od istine draži mrziteljski osmijesi njegovih glasača i napredovanje u srpskom svetu.

Problem je što nije samo do Milana. Skupština je ove sedmice ozakonila pravo na menstrualno odsustvo sa posla. Za žene koje imaju dijagnostifikovanu sekundardnu dismenoreju, a koje to pravo ostvaruju isključivo putem nalaza ljekara specijaliste. I dok su nas u regionalnim i međunarodnim portalima predstavljali kao svijetli primjer i prvu zemlju „na patrijahalnom Balkanu“ koja je usvojila takvu vrstu mogućnosti, komentari na domaćim portalima vrvili su od podsmijeha i mizogenih komentara. Plus masovna zabrinutost zbog mogućih „zloupotreba“. Nikog s druge strane ne brinu moguće „zloupotrebe“  kad nam administracija i škole budu gotovo prazne na krsne slave.

Radnu sedmicu u Montenegru zatvorio je Dodik. Nakon Porfirijevog pojašnjenja da smo svi jedno od  srpskih plemena, prikazao se i Milorad: „Republika Srpska je tu, zajedno sa Srbijom, zajedno sa našim narodom, gdje god se on nalazio. Mi smo jedan nacionalni duhovni prostor i ne može niko to oteti. Želimo da se integrišemo što je moguće više, želimo ista prava koja i drugi imaju, ništa više od svega toga“, kazao je. Ponavljajući mantru srpskog sveta o navodnoj sopstvenoj ugroženosti.  Baš kao što Milana Kneževića i njegove ugrožava LGBT zajednica. Ili patrijarhat pravo na menstrualno odsustvo.

Do nas je. Crna Gora mora smoći snage da bude neki drugi, bolji svijet. U protivnom, i ovi su dani pokazali – ostaćemo i bez budućnosti i bez prošlosti.

Milena PEROVIĆ