Dok evropski kritičari režima Aleksandra Vučića dobijaju kritike uz povremene vulgarnosti, Crna Gora doživljava cunami optužbi kao da je glavni krivac svih stvarnih i nestvarnih problema u Srbiji. Istog dana kada je donesena rezolucija u Strazburu, gdje se navodi stagniranje Srbije na putu ka EU, Vučić se u dnevniku RTS-a obrušio na Crnu Goru porukom da „na odnose sa Podgoricom utiču dva faktora – licemerje Zapada i antisrpska priroda režima u Crnoj Gori”

U srijedu je Evropski parlament (EP) usvojio Rezoluciju o Srbiji gdje se navodi stagniranje na putu ka Evropskoj uniji (EU). U oblastima vladavine prava, demokratije i usklađivanja sa evropskom vanjskom i sigurnosnom politikom je došlo do nazadovanja. Istovremeno, Srbija nije dobila otvaranje Klastera 3 – Konkurentnost i inkluzivni rast (osam poglavlja) i pored preporuka Evropske komisije (EK). Protiv su bili Danska, Holandija, Belgija, Švedska, Hrvatska, Bugarska i tri baltičke zemlje. EP je takođe osudio i nedavnu zapaljivu retoriku srbijanskih vlasti protiv pomenutih država.

Dok evropski kritičari režima Aleksandra Vučića dobijaju kritike uz povremene vulgarnosti, Crna Gora doživljava cunami optužbi kao da je glavni krivac svih stvarnih i nestvarnih problema u Srbiji. Istoga dana kada je donesena rezolucija u Strazburu Vučić se u glavnom dnevniku RTS-a obrušio na Crnu Goru porukom da „na odnose sa Podgoricom utiču dva faktora – licemerje Zapada i antisrpska priroda režima u Crnoj Gori”. „Svi koji učestvuju u tom režimu su izrazito antisrpski orijentisani”, reče Vučić i napomenu: „Toliku mržnju kod onih koje su Srbi doveli na vlast nisam video do sada”. Srbijanski predsjednik (koji po Ustavu ima strogo ceremonijalne ovlasti) je zaključio: „Oni mrze Srbe jer im ne daju srpski jezik, trobojku, a sve su to obećavali”. I za Hrvate je imao opasku: „Hoće Srbiju na kolenima, poniženu, žele da rade Srbiji ono što rade Crnoj Gori danas”. Onda je naveo navodnu prognozu MMF-a da će Srbija u narednih pet godina biti prva zemlja u Evropi po stopi rasta i da je već vojna velesila. RTS se nije usudio postaviti nijedno neugodno pitanje.

Ranije, 4. jula, tokom obilaska radova na saobraćajnici u Vojvodini, Vučić je optužio Crnu Goru, tj. vlast da su „poslali hiljade ljudi da dođu na proteste u Beograd i čudom se čudili kada ih je neko zamolio da to ne rade, ne braneći im ulaz dalje u našu zemlju”. Vučić i njegovi nisu ponudili nijedan argument za nevjerovatnu tvrdnju. Predsjednik se osvrnuo i na crnogorsku zabranu ulaska njegovom glavnom propagandisti Draganu Vučićeviću, vlasniku ekstremno žutog Informera i najavio recipročne mjere. Vučićević je javno vrijeđao vlasti nazvavši ih „crnogorskom stokom”, „antisrbima” i „ustašama gorim od hrvatskih ustaša”. Povod je bio vraćanje iz Tivta aviona s 87 aktivista vladajuće Srpske napredne stranke (SNS), od kojih su mnogi prepoznati od nevladinog sektora, medija i opozicije u Srbiji kao batinaši i kriminalci u službi režima. Njihov dolazak se poklopio s održavanjem Samita EU – Zapadni Balkan u Tivtu. Policija je vratila avion iz „bezbjednosnih razloga”. Vučić se nije izvinio, negiravši da je znao za let i pravdajući da je navodno neko iz njegovog okruženja na svoju ruku poslao te ljude da ga podrže. Vučićević je tvrdio, suprotno dokazima, da je u avionu bilo „žene i djece”.

Isti dan kada je vraćen avion, svi crnogorski državljani koji su namjeravali ući u Srbiju su držani satima na granici, uključujuči i đačke ekskurzije. Tada je vraćen s granice funkcioner opozicione URE Blažo Rađenović pod izgovorom „zaštite bezbednosti Republike Srbije i njenih građana”. Prije ovog događaja iz Srbije je vraćeno nekoliko crnogorskih građana pod istim izgovorom. Bivša protpredsjednica Vlade Jovana Marović je u avgustu 2023. vraćena iz Beograda. Predsjednik Jakov Milatović je osudio postupak. Dan poslije je cinično reagovao Vučić rekavši da se „obično ne meša u odluke nadležnih državnih organa”. Predsjednik je „ipak zamolio” (izraz koji stalno koristi u komunikacijama) da „MUP i BIA svaki put bivšim ministrima iz Vlade Crne Gore kada dolaze da obavljaju protivpravne radnje, recimo, da zauzimaju auto-puteve u Beogradu, da ih svaki put pustimo”. Jovana Mrović se zahvalila Vučiću što je od nje napravio heroinu uz poruku da neće putovati u Srbiju dok je on na vlasti. Svetozar Marović kao pravosnažno presuđeni šef organizovane kriminalne grupe (OKG), koja je Budvu i Crnu Goru ojadila za stotine miliona eura, slobodno šeta i posluje u Srbiji. Zli jezici tvrde i da navodno ima aktivni angažman u SNS-u kao savjetnik za namještanje izbora. Kao izgovor za neizručenje Marovića, Vučić navodi da je Crna Gora, tj. njegov prijatelj Milo Đukanović priznao Kosovo 2008. To što je Vučić de fakto priznao Kosovo i njegova dokumenta i predao sjever Kosova Albinu Kurtiju i njegovoj policiji, izgleda nema veze.

Prošle godine je u Beogradu, 15. marta, na dan velikog studentskog protesta, priveden od strane tajne službe (BIA) funkcioner DPS-a i poslanik Ivan Vuković. Po deportaciji je dobio zabranu ulaska u Srbiju na godinu dana. Vuković je tvrdio da je u Beogradu bio privatno, ali je istu noć objavio snimak sa protesta. BIA je privela u Beogradu i crnogorskog reditelja Danila Marunovića 27. juna prošle godine. Na izlazu mu je uručeno rješenje o zabrani ulaska na godinu dana. Nedavno su zabranu dobili i Petar Komnenić iz TV Vijesti prilikom napuštanja Beograda i Vuk Maraš, direktor BIRN-a, na presijedanju iz Beograda za Rim. Neformalno se pominje da su na crnoj listi i osnivači i vodeći ljudi Vijesti.

Ove zabrane se pravdaju reciprocitetom uz pozivanje da su ranije imali zabrane propagatori Srpskog sveta Aleksandar Raković, Matija Bećković i još neke osobe u doba Đukanovićeve vladavine. Navodno su te zabrane kasnije ukinite po silasku DPS-a s vlasti.

Kada je u pitanju era DPS-a, valja se podsjetiti podrške Vučićevog režima Đukanovićevoj ujdurmi zvanoj „državni udar” u kojoj je uhapšeno i nekoliko srpskih državljana. Tokom boravka u istražnom zatvoru predstavnici srbijanskog konzulata su tražili od svojih državljana da priznaju učešće u montiranoj aferi, tj. nešto što nisu uradili. Četvorica Srba su podlegli pritisku jer su imali porodice sa malom djecom u Srbiji i izglede dugotrajnog pritvora u Spužu. Potpisali su priznanja da su namjeravali zauzeti golim šakama Skupštinu. Iznuđena priznanja je u Višem sudu ovjerio tadašnji režimski lojalista Boris Savić. Dvoje Srbijanaca, Milan Dušić i Branka Milić su nakon golgote pravosnažno oslobođeni. U to vrijeme Vučić nije pokazivao nikakvu brigu ni za utamničene Srbe niti za Milana Kneževića, lidera Demokratske narodne partije (DNP), koji se smatra prvim Srbinom Crne Gore. Knežević se takođe našao na optuženičkoj klupi montiranog procesa u kome je Srbija aktivno pomagala Đukanoviću da osudi nevine ljude. Knežević će sve to progutati uključujući i dotadašnja pljuvanja upravo Vučićevićevog Informera i drugih tabloida.

Kneževićevo strpljenje se na kraju isplatilo jer su ga Vučić i njegovi tabloidi proglasili za „vođu srpskog naroda u Crnoj Gori”. Andrija Mandić je u međuvremenu otpao kao „izdajnik i neprijatelj srpstva” zajedno s mitropolitom crnogorsko-primorskim Joanikijem koji je podržao studente i osudio pljuvački rječnik protiv oponenata braće Vučić.

Jučerašnja (srijeda) naslovnica Politike je bila posvećena upravo Mandiću sa naslovom Da li Mandić obmanjuje ili će sam biti obmanjen. Uz pitanje: „Zašto smeta srpski jezik u Crnoj Gori”? Dva dana prije toga Mandić se nije pojavio u Beogradu na sastanku predsjednika parlamenata zemalja kandidata za EU, već je tamo poslao sekretara Skupštine Bobana Baćovića. Njegovo odsustvo je mnogima bilo upadljivo.

Srbijanski režim nastoji svim sredstvima prikazati dogovor vlasti i opozicije oko ustavnih promjena u Crnoj Gori pod pokroviteljstvom EU kao mržnju prema Srbima i srpskom jeziku. Glasnuo se i Miloš Vučević, savjetnik predsjednika i formalni lider SNS-a, koga opozicija u Srbiji naziva batlerom porodice Vučić. Ovaj akter brojnih korupcionaških afera je ustavne promjene prikazao kao zabranu srpskog jezika, trobojke i progonom Srba. Vladajuća koalicija je još tokom formiranja prve post-DPS vlade napravila dogovor da stavi na stranu identitetska pitanja koja dijele zemlju i da se fokusira na evropske integracije. I Knežević je bio dio dogovora tada. SNS vlasti su od avgusta 2020. i javno i preko BIA-e (o čemu su Večernje novosti otvoreno pisale) sve činile da potpale identitetske podjele u Crnoj Gori i naude EU integracijama.

Nigdje osim u glavi vučićevskih režimlija ne može se govoriti o reciprocitetu Beograda kada se jedan Vučićević poredi sa Komnenićem, Marašom ili bilo kojim akedemskim građaninom koji na pristojan način iznosi kritike. Crnogorska strana za sada nije zvanično odgovarala kontramjerama. Ipak, maltene neprimjetno je prošla vijest u DAN-u da  Dejan Ljevnaić, koga je Miloš Medenica označio kao domaćina nesuđenih 87 vučićevaca iz aviona za Tivat, više nije strateški direktor Luštica Bay-a. Antena M  je javila da ANB nije dala saglasnost na produžetak boravka Ljevnaića.

Iz diplomatske zajednice se pribojavaju da smirivanje tenzija između dvije bliske zemlje i naroda, u ovom trenutku ne odgovara Beogradu. Anticrnogorska pomama možda može služiti za skretanje pažnje javnosti kod kuće. Ipak teško je vjerovati da će ovakav pristup štancovati nove kneževiće i dajkoviće. Stav Mandića i Mitropolita Joanikija da je EU puno bolja verzija od Ćacilenda, teško se može dovesti u pitanje.

Jovo MARTINOVIĆ

Radujmo se nastavku evropskog puta. I nadajmo da će ljudi poput šefa delegacije EU u Podgorici Johana Setlera i njemačkog ambasadora Petera Feltena dovoljno dugo imati strpljenja da sa ovdašnjom „političkom elitom” rješavaju njihove domaće zadatke

Zamršeno klupko nesuglasica i sporenja predstavnika vlasti i opozicije, nerijetko na granici konflikta, počelo je da se raspetljava. Uz „malu pomoć” zvaničnika EU na službi u Podgorici.

Sada smo, kažu, ponovo svi pobjednici. Naš evropski put biće nastavljen bez tereta obećanih a neusvojenih promjena Ustava u dijelu jačanja nezavisnosti pravosuđa (sastav i nadležnosti Sudskog i Tužilačkog savjeta) i samostalnosti rada Centralne banke.

„Kada se postigne dogovor koji snaži evropski put države, nema poraženih. Pobijedila je Crna Gora. Pobijedili su njeni građani. Pobijedila je njena evropska budućnost“, poručio je poslanik Boris Mugoša, objavljujući tekst sporazuma vlasti i (većeg) dijela opozicije kojim je trasirana mapa puta koji treba preći u narednih tridesetak dana. Preciznije, do početka septembra, do kada traje novi rok za usvajanje amandmana na Ustav Crne Gore.

Kao službenu potvrdu sporazuma, dobili smo Politički dogovor o prevazilaženju parlamentarne krize u ključnoj fazi procesa evropske integracije Crne Gore.

Taj dokument najavljuje da će, do kraja mjeseca, biti izmijenjen Zakona o unutrašnjim poslovima u dijelu koji se odnosi na „proceduru obrazovanja i sastav” Komisije za provjeru bezbjednosnih smetnji zaposlenih u MUP-u i Upravi policije. U istom roku trebaju se pripremiti i usvojiti i izmjene Zakona o ANB-u, tako što će biti predviđeni snažniji mehanizmi sudske kontrole rada Agencije.

Riječ je o spornim mjestima koja su registrovana dok su zakoni još bili u formi prijedloga a na koje su primjedbe imali maltene svi. Od sindikata policije, stručne javnosti i civilnog sektora, preko opozicije do zvaničnika Brisela. Svejedno, vlast je bila tvrda u naumu da uz pomoć očigledno problematičnih zakonskih rješenja uspostavi dodatnu kontrolu nad sektorom bezbjednosti i proširi opseg tajnih aktivnosti ANB-a.

Stav su, eto, promijenili minulog vikenda. Pritisnuo ih evropski cajtnot, ili su već obavili dio posla koji im je bio omogućen spornim rješenjima? Ne bi bilo nepametno to provjeriti tokom rada na izmjenama pomenutih zakona. Pa, eventualno, poništiti odluke i postupke pokrenute po osnovu odredbi koje su, svjesno i namjenski, kršile prava građana Crne Gore, ponajprije onih zapošljenih u UP i ANB-u.

Uostalom, potpisani Politički dogovor predviđa formiranje posebnog skupštinskog radnog tijela koje će pratiti primjenu ta dva zakona.

Dalje, postignuti dogovor predviđa da se „bez odlaganja” intenziviraju napori za izbor dvoje sudija Ustavnog suda, koje predlaže Predsjednik Crne Gore. Ovdje, primjetno je, nema krajnjeg roka za realizaciju dogovora. Predsjednik Jakov Milatović je, poodavno, parlamentu predložio svoje kandidate za sudije Ustavnog suda, ali je vladajuća većina ignorisala njegove prijedloge. Zapravo, od poslanika PES-a smo čuli da će skupštinska većina čekati da joj ustavne sudije iz te kvote predloži “neki drugi predsjednik”.

Jedno su želje a drugo mugoćnosti. Predsjednik parlamenta Andrija Mandić najavio je da bi se za predložene sudije moglo glasati već tokom ove nedjelje. Iskustvo uči da Mandić nije baš tvrd oko poštovanja najavljenih rokova, ali što najavi – to bude završeno. Neće biti čudo ako kraj proljećnog zasjedanja Skupštine (31. jul) dočekamo sa kompletnim sastavom Ustavnog suda.

Neke druge institucije mogle bi sačekati malo duže. Trenutno se, koliko sjećanje služi, u skupštinskoj procedure nalaze prijedlozi za izbor članova Sudskog, Fiskalnog i Savjeta RTCG. „Potpisnici dokumenta se obavezuju da vode inkluzivan dijalog o svim imenovanjima koja se sprovode kroz procedure u Skupštini Crne Gore a koja će se realizovati uz najširu saglasnost parlamentarne većine i parlamentarne opozicije”.

Još da je ovom tekstu dodato u skladu sa zakonom, pa da se svi nadamo da će cijela priča izaći na dobro. Ovako, ostaje bojazan da se do najšire saglasnosti vlasti i opozicije može doći mimo volje onih kojima je zakon dao pravo da predlažu članove pojedinih savjeta. Ne bi bio prvi put. Ko ne može da se sjeti o čemu je riječ, neka pogleda još aktuelni slučaj Veselina Drljeviće, pravosnažno osuđenog predsjednika Savjeta medijskog javnog servisa, umalo izabranog za novi mandat. Uz sinhronizovan rad skupštinskih tijela na skrivanju popisa NVO-a koje su podržale njegovu kandidaturu. Od stida ili zbog kršenja propisa – ostaće tajna, pošto je Drljević povukao kandidaturu.

Pomalo iznenađujuće, Politički dogovor vlasti i opozicije predviđa nastavak rada na davno započetoj, pa zaboravljenoj, reformi izbornog zakonodavstva. I tu imamo krajnji rok (31. jul) za usvajanje prioritetnih izmjena Zakona o izboru odbornika i poslanika, Zakona o finansiranju političkih subjekata i izbornih kampanja i Zakona o izboru predsjednika, „u skladu sa zahtjevima iz pristupnih pregovora Crne Gore sa EU”.

Čini se da je to premalo vremena za ozbiljan posao. Suština ovog dijela sporazuma nije u tome što treba, već u onome što ne treba uraditi. Dogovoreno je, naime, da se „bez prethodno postignutog konsenzusa” neće mijenjati propisi iz paketa izbornog zakonodavstva. Da se dogovoreno pritvrdi, ponovljeno je još jednom u daljem tekstu sporazuma: „Potpisnici su se obavezali da neće jednostrano pokretati izmjene tih zakona prije održavanja izbora 2027. godine”.

I, konačno, ustavne promjene.

Potpisnici su potvrdili spremnost da podrže izmjene Ustava i druge odluke za koje je potrebna kvalifikovana većina u Skupštini, „uz obavezu da sve procedure završe najkasnije do 4. septembra 2026. godine”. Da su ozbiljni u tom naumu pokazalo se već u utorak kad je u parlamentu, sa 74 glasa za i tri protiv, započeta procedura izmjena Ustava Crne Gore. Protiv su glasali samo poslanici DNP, a njihov stav obrazložio je Milan Knežević. „Nismo se svi dogovorili i svi glasali, jer bi to bilo jednoumlje. Nismo u Sjevernoj Koreji…”.

Koliko sjutradan, skupštinski Ustavni odbor je usvojio tekst pet amandmana i oni su stavljeni na „javnu raspravu”. Navodnici su to da podsjete kako je ta rasprava samo puka forma, pošto je sadržaj amandmana već dogovoren. I ovdje u Podgorici i tamo đe treba. Pitanje je samo da li će se postignuti dogovor održati do drugog glasanja o ustavnim promjenama. I tada treba obezbijedtiti podršku dvotrećinske većine u parlamentu.

Otud i odluke poput one kojom je Odbor ovlastio ministra pravde Bojana Božovića da se o izmjenama Ustava koje tretiraju Sudski i Tužilački savjet traži mišljenje od eksperata Venecijanske komisije. Ali, ukoliko to mišljenje ne stigne u za 30 dana, koliko traje „javna rasprava”, taj odbor i Skupština će nastaviti po prethodnom planu.

A nije da se ne bi imalo o čemu pričati. Na primjer: da li tužilaštvo, pripremljenim izmjenama Ustava, postaje četvrta grana vlasti ili preuzima mjesto koje je istim dokumentom namijenjeno sudstvu? Budući odnos snaga u Sudskom i Tužilačkom savjetu asocira na tako nešto.

Nije u redu da ovonedjeljno pomirenje vlasti i (većeg dijela) opozicije ostane u sjenci eventualnih nesporazuma i problema. Radujmo se nastavku evropskog puta. I nadajmo da će ljudi poput šefa delegacije EU u Podgorici Johana Setlera i njemačkog ambasadora Petera Feltena dovoljno dugo imati strpljenja da sa ovdašnjom političkom elitom rješavaju njihove domaće zadatke.

Zoran RADULOVIĆ

Bilo bi pogrešno stvarati očekivanje da će članstvo automatski riješiti razvojne probleme Crne Gore. Ono otvara vrata. Kroz ta vrata moramo proći sopstvenim radom

MONITOR: U Parlamentu je započeta procedura izmjena Ustava. Šta to donosi na unutrašnjem političkom planu, a šta na planu EU integracija?

VUJOVIĆ: Na unutrašnjem planu to prije svega pokazuje da je ogromna većina političkih aktera, uprkos svim razlikama, shvatila da se članstvo u EU više ne može tretirati kao dnevnopolitička tema. Može se polemisati o motivima pojedinih partija, ali zbirni rezultat govori da postoji svijest kako bi odustajanje od ovog procesa imalo visoku političku, ekonomsku i međunarodnu cijenu.

Istina je da se dio posla mogao završiti mnogo ranije. Godinama smo gubili vrijeme zbog političkih blokada, uskih partijskih interesa i nedostatka odgovornosti. Zato sada mnogi procesi izgledaju ubrzano. Ubrzanje nije posljedica dobre organizacije, već nadoknađivanja izgubljenog vremena.

Izmjene Ustava nijesu same sebi cilj. Građanima je mnogo manje važno kako izgleda ustavni tekst od toga da li će imati efikasnije sudove, sigurniju pravnu zaštitu i veću odgovornost nosilaca javnih funkcija.

Posebno zabrinjava utisak da je u pojedinim trenucima izgledalo kako je Briselu više stalo da Crna Gora uspije nego nama samima. To nije dobra poruka. Nije dobro da dođemo do tačke da su evropske integracije maltene samo projekat EU u Crnoj Gori, jer bi to prije svega trebao da bude projekat crnogorskog društva koje ima priliku da u tom procesu postane harmoničnije, efikasnije i, ako hoćete, humanije.

MONITOR: Stigla je i vijest o milijardama koje nas čekaju po ulasku u EU. O čemu se radi?

VUJOVIĆ: Najvažnije je razdvojiti politički slogan od stvarnosti. Evropska unija ne dijeli novac automatski niti postoji fond iz kojeg će sredstva jednostavno biti prebačena državama članicama. Članstvo otvara mogućnost pristupa ogromnom razvojnom budžetu, ali mogućnost nije isto što i ostvaren rezultat. Zato bi bila veoma skupa greška da postanemo članica Evropske unije, a da pritom ne budemo sposobni da iskoristimo prilike koje članstvo donosi.

Iskustva drugih država to jasno potvrđuju. Poljska je decenijama predstavljana kao primjer uspješnog korišćenja evropskih fondova upravo zato što je godinama prije ulaska gradila administraciju, obrazovala stručnjake i pripremala kvalitetne projekte. Zahvaljujući tome uspjela je da finansira hiljade kilometara puteva i željeznica, modernizaciju lokalnih zajednica, digitalizaciju javne uprave i razvoj univerziteta.

Bilo je država koje su prve godine članstva dočekale nespremne. Formalno su imale pravo na velika sredstva, ali nijesu imale dovoljno kvalitetnih projekata niti dovoljan broj ljudi koji razumiju komplikovane evropske procedure. Posljedica je bila mnogo slabija iskorišćenost raspoloživog novca. To je upozorenje i za Crnu Goru.

MONITOR: Đe treba obratiti dodatnu pažnju?

VUJOVIĆ: Poseban izazov biće lokalne samouprave. Mnoge opštine danas nemaju dovoljno projektnih timova niti iskustva u vođenju velikih evropskih projekata. Ukoliko taj kapacitet ne izgradimo na vrijeme, postoji realna opasnost da dio raspoloživih sredstava ostane neiskorišćen.

Mi često govorimo o milijardama koje će biti dostupne, a mnogo manje govorimo o ljudima koji te milijarde treba da pretvore u projekte. Evropski fondovi ne funkcionišu po principu političkih obećanja. Svaki euro mora biti opravdan kroz precizno definisane ciljeve, jasne indikatore, transparentne javne nabavke i strogu finansijsku kontrolu.

Zabrinjava činjenica da država još uvijek nedovoljno ulaže u razvoj administrativnih kapaciteta. Već je jasno da će dio najboljih stručnjaka nakon članstva pronaći posao u evropskim institucijama ili međunarodnim organizacijama. To je prirodan proces i predstavlja uspjeh tih ljudi. Međutim, država mora voditi računa da istovremeno razvija novu generaciju stručnjaka koja će ostati u Crnoj Gori. Neophodno je sistemski ulagati u službenike ministarstava, lokalnih samouprava, univerziteta, razvojnih agencija i civilnog sektora. Oni će biti nosioci najvećeg broja projekata.

Evropska sredstva nijesu samo pitanje novca nego i pitanje znanja. Upravo zbog toga pripreme za članstvo ne završavaju zatvaranjem pregovaračkih poglavlja. One tek tada postaju svakodnevni posao institucija.

MONITOR: Dakle, taj novac tek treba „zaraditi”?

VUJOVIĆ: Ne postoji garantovani novac koji neko dobija samo zato što je postao član EU. Postoje brojni evropski fondovi, programi finansiranja i drugi mehanizmi podrške iz kojih države članice mogu finansirati razvojne projekte, ali njihovo korišćenje zavisi od sposobnosti države da pripremi i realizuje kvalitetne projekte.

Evropska komisija očekuje ozbiljno planiranje, jasne prioritete, odgovorno upravljanje i potpunu transparentnost. Ukoliko projekti kasne ili se ne realizuju u skladu sa pravilima, sredstva se mogu izgubiti ili preusmjeriti. U tom cijelom procesu je važno i ustanoviti snažnu antikorupcijsku praksu i mehanizme kontrole što je podrzumijevaće, a o čemu se malo govori u ovim trenucima euforije.

Zato bi bilo pogrešno stvarati očekivanje da će članstvo automatski riješiti razvojne probleme Crne Gore. Ono otvara vrata. Kroz ta vrata ipak moramo proći sopstvenim radom.

MONITOR: Možemo li očekivati i dodatna sredstva iz Brisela?

VUJOVIĆ: Apsolutno. Posebno u oblastima nauke, inovacija, digitalizacije, zaštite životne sredine, energetske tranzicije i razvoja malih i srednjih preduzeća.

Programi poput Horizon Europe, Erasmus+, LIFE ili Interreg predstavljaju ogromnu razvojnu šansu za univerzitete, istraživačke centre, opštine, nevladine organizacije i privredu.

Međutim, ni tu ne postoji automatizam. Evropska sredstva dobijaju najbolji projekti, a konkurencija dolazi iz cijele Evrope.

Istovremeno, i domaća privreda mora početi ozbiljnije da se priprema. Evropsko tržište donosi ogromne mogućnosti, ali i znatno veću konkurenciju. Konkurentnost više neće zavisiti samo od cijene rada, već od inovacija, produktivnosti i kvaliteta proizvoda i usluga.

Zbog toga je danas možda važnije ulagati u ljude nego u zgrade. Državi će biti potrebni projektni menadžeri, finansijski eksperti, pravnici, istraživači i stručnjaci koji poznaju evropske procedure. Bez toga će priča o milijardama ostati samo politička parola.

Ako se ne pripremimo na vrijeme, može se dogoditi da građani nakon ulaska u Evropsku uniju osjete razočaranje jer će očekivanja biti mnogo veća od stvarnih rezultata. Zato pripreme moraju početi danas, a ne nakon pristupanja.

MONITOR: Evropska priča gurnula je u drugi plan mnoge domaće teme. O čemu ne razgovaramo dovoljno?

VUJOVIĆ: Već sada se vidi da političke partije razmišljaju o izborima 2027. godine. Velike partije raspolažu značajnim budžetskim sredstvima i sasvim je očekivano da žele očuvati postojeće političke pozicije. Problem nastaje kada se zbog toga proizvode vještačke teme koje traju nekoliko dana, izazovu snažne podjele, a zatim potpuno nestanu iz javnosti. Tako se javni prostor zatrpava sukobima, dok ozbiljne teme ostaju po strani.

Mnogo manje razgovaramo o kvalitetu obrazovanja, reformi javne uprave, demografskim izazovima, produktivnosti privrede, istraživanju i inovacijama ili tome kako zadržati mlade ljude u Crnoj Gori. Posebno zabrinjava činjenica da se vrlo malo govori o demografskim izazovima. Ako nastavimo da gubimo mlade i obrazovane ljude, nijedna evropska politika neće moći u potpunosti nadoknaditi taj gubitak.

Upravo će te teme odlučiti koliko ćemo zaista biti uspješna evropska država.

MONITOR: Koju biste od tih tema posebno izdvojili?

VUJOVIĆ: Više od pojedinačne teme zabrinjava politička atmosfera.

Imam utisak da je dio vlasti razvio obrazac prema kojem se gotovo svaka kritika automatski proglašava pokušajem povratka starog sistema. Takav pristup nije dobar ni za vlast ni za društvo.

Šest godina nakon promjene vlasti građani očekuju rezultate, a ne stalno poređenje sa prethodnim periodom. Ljudi žele bolje škole, efikasnije sudove, manje korupcije, kvalitetnije zdravstvo i više prilika za zapošljavanje.

Politika ne može trajno opstati na poruci da je dovoljno biti drugačiji od prethodnika. Ona mora pokazati da zna upravljati državom.

Ohrabruje činjenica da se pojavljuje sve više pojedinaca i organizacija koji nijesu spremni da prihvate logiku prema kojoj je svaka kritika neprijateljski čin. Upravo pluralizam mišljenja predstavlja jednu od osnovnih evropskih vrijednosti.

MONITOR: Počinjemo li da ličimo na zemlju članicu Evropske unije ili je riječ o istoj priči u novom pakovanju?

VUJOVIĆ: Evropske integracije neće imati puni smisao ukoliko ne budu praćene razvojem demokratske političke kulture. Jedan od najvećih izazova biće odnos vlasti prema kritičkom mišljenju. Tokom pristupnog procesa često se dešavalo da se određeni propusti relativizuju kako se ne bi ugrozila dinamika pregovora. To je bilo razumljivo u određenoj mjeri, ali nakon članstva više neće biti prostora za takav pristup. Ukoliko svaku kritiku budemo doživljavali kao napad na evropski put, napravićemo ozbiljnu grešku. Evropska unija nije zajednica bez kritike, već zajednica u kojoj su odgovornost, transparentnost i javna kontrola sastavni dio političkog sistema.

KOD će nastaviti da radi ono što je radio i do sada: da ukazuje na zloupotrebe, insistira na transparentnosti i zagovara odgovorno upravljanje javnim resursima, bez obzira na to ko vrši vlast. Upravo će u tome biti najveći test našeg društva. Ulazak u Evropsku uniju neće predstavljati kraj reformi, već početak njihove najvažnije faze. Do tada reforme sprovodimo kako bismo ispunili kriterijume za članstvo, a nakon toga više nećemo imati taj izgovor.

Pravo pitanje neće biti da li smo postali članica Evropske unije, već kakvu smo državu u nju unijeli. Ako uđemo sa snažnim institucijama, odgovornom upravom i kulturom odgovornosti, koristi će biti ogromne. Ako uđemo sa istim slabostima koje danas prepoznajemo, članstvo samo po sebi neće biti čarobni štapić.

Zoran RADULOVIĆ