Povežite se sa nama

INTERVJU

ARPAD ŠILING, REDITELJ: Dokle pogled seže

Objavljeno prije

na

Premijerom 31. okrobra, predstava Dokle pogled seže, reditelja Arpada Šilinga, otvara novu umjetničku sezonu u Kraljevskom pozorištu Zetski dom na Cetinju. Glumačku podjelu čine Varja Đukić, Srđan Grahovac, Nada Vukčević, Dušan Kovačević, Zoran Vujović, Dejan Đonović, Jelena Simić i Aleksandar Gavranić . Saradnik i dramaturg je Bence Biro, a dramaturškinja i prevoditeljka Kata Gyarmati. Projekat se realizuje uz podršku EU Cretive Europe.

Mađarski reditelj Arpad Šiling veliko je ime evropskog teatra, o čemu svjedoče najvažnija priznanja među kojima su nagrada Stanislavski u Moskvi 2005, najveće priznanje države Francuske – Legija časti koju dodjeljuje Ministarstvo kulture Francuske 2008, kao i nagrada Catalyst, koju je Šilingu i njegovom pozorištu Kretakor dodijelila organizacija transit.hu kao dijelu Evropske pozorišne nagrade u novoj kategoriji Pozorišnih realnosti između 2009. i 2011.

MONITOR: Komad „Dokle pogled seže” predstavlja dugo najavljivanu saradnju Zetskog doma sa Vama. Niste se odlučili za neki klasični komad, već test sadrži 18 scena baziranih na improvizacijama glumaca. Volio bih da nam za početak kažete kako je nastao tekst?
ŠILING: Još kad sam radio kasting sa glumcima imao sam neke teme koje sam donio sa sobom iz Mađarske – korupcija, sve mutniji politični i ekonomski interesi, bjekstvo mlađe generacije, nezaposlenost, i slična iskustva. Iz tih tema sam sastavio situacije, scene. Odmah sam primijetio koliko mi je blizak način na koji crnogorski glumci formiraju karaktere, situacije. Za mene je prvobitno pitanje bilo to da li su glumcima strana moja lična iskustva ili baš naprotiv, inspirišu li ih da podijele i svoja. Između kastinga i probe dramaturg Bence Biro i Kata Gyarmati, prevoditeljka i dramaturškinja, otputovali su na dva dana u Podgoricu i pravili razne interjue sa poznatim intelektualcima i sa glumcima koji su u podjeli. I ti intervjui su nas ubijedili da se u brojnim pitanjima slažemo i da su nam slična iskustva. Osnova našeg teksta su te situacije u kojima smo se prepoznali. Naša namjera je bila da tekst treba da involvira, a ne da udalji , zbog toga nam je bilo veoma bitno da uključimo glumce u proces stvaranje teksta. Trudio sam se da opišem situacije i karaktere na mogući najdetaljniji način, a glumci su dva, tri čak i četiri puta probali te scene koje su prosječno trajale petnaest minuta.

Tekstove tih scena Bence Biro je odmah, na licu mjesta kucao po simultanom prevodu Kate Gyarmati. Bence je uredio scene (štrihovao je, prepisao) i poslao meni. I ja sam uredio tekst po svojim zamislima, po svom konceptu. Kad smo našli tu formu koja nam je odgovarala, Kata je to prevela a Mirko Radonjić, asistent reditelja je stilski sredio da bude u duhu crnogorskog jezika. Glumci su taj materijal još jednom pregledali i definisali tekst na zajedničkom razgovoru sa autorskim timom, i počele su probe. Tekst se i dalje formira. Odnos sa publikom će je isto formirati, znači daleko je još kraj.

MONITOR: Iz Zetskog doma najavljuju interesantnu, društveno angažovanu temu ovog komada. Koje teme obrađujete?
ŠILING: Kako sam ranije spomenuo, doneo sam sa sobom neke teme. Pošto smo veoma rano otkrili da te osnovne situacije pokreću maštu glumaca, nismo tragali za drugim temama. Imao sam pokušaj da istražujemo i na polju religije, ali to nikoga nije zanimalo pretjerano.

MONITOR: Interesantan je i izbor glumaca, jer kako ste na samom početku rekli postajao je kasting. Koliko glumaca se prijavilo i kakva Vam je saradnja sa njih osmoro koje ste odabrali?
ŠILING: Saradnja je fantastična. Smatram da su ovi glumci odlične, izvanredne kolege. Pravi doživljaj je raditi sa njima. I siguran sam da bi tako bilo i sa onima koje nisam izabrao. Tada sam imao mogućnost da imam uvid u trenutno stanje, radio sam sa 30 glumaca, koji su došli na kasting, a već sam imao neke karaktere u glavi. Kasting je uvijek veoma korisna situacija, naravno u tom slučaju kad reditelj cijeni glumački rad, i pusti ih da probaju. Za mene je kasting skoro kao neki workshop. Zajedno radimo, i svako može da učestvuje od početka do kraja. Naravno pozorišni kasting nije kao filmski. Za pozorišni projekat znatno manje glumaca se prijavi, i normalno je i to da nisu svi sposobni za takav rad, jer nije isto biti interesantan na jedan minut ili svako veče. Posle kastinga odlučim s kim želim da nastavim, ali uvijek se nadam, da oni koji nisu ušli u projekat ne odlaze praznih ruku.

MONITOR: Nakon svakodnevnih probi i privođenja kraju predstave na Cetinju, kako biste opisali rad u pozorištu? Šta Vam je važnije – analiza društva ili čovjekova intima ili to ne može jedno bez drugog?
ŠILING: Ako radim u nekim od evropskih pozorišnih institucija uvijek mi je najvažniji zadatak da omogućim glumcima da daju maksimum od sebe. Od njih zavisi uspijeh ili neuspijeh predstave. Ono što smo se dogovorili, moraju njegovati i graditi. Ako jedan ansambl stoji iza umjetničkog čina, to ja smatram kao kulturnu vrijednost. Naravno važno mi je i to da lokalna publika nađe nešto interesantno u mom radu. Ne mislim sad isključivo na burni uspjeh. Na više načina može da funkcioniše pozorište. Ja volim ako je inteligentno, ako je blisko ljudima, ali nije trivijalno. Ta pozorišna forma na koju smo se najviše navikli, kakva je recimo i ova predstava, za mene je interesantna, ako je beskrajno precizna i fokusira na suštinu. To se odnosi i na oblikovanje ljudskih odnosa i intimnosti. Tu nemamo golih tijela. Tu, nadam se, imamo gole duše. Zanima me ljudska izloženost, zanima me to da razumijemo taj proces kada čovjeka proguta istorija, i ta borba kako pojedinac, očajno, ali ipak simpatično se bori sam za sebe.

MONITOR: Već je najavljeno da će odmah nakon premijere ,,Dokle pogled seže” gostovati u Italiji na Festivalu Quartieri dell'Arte, kao i na Međunarodnom festivalu savremenog pozorišta „Desiré Central Station – Borderline” u Subotici. Koji su još planovi s ovom predstavom?
ŠILING: Predstava je vlasništvo Zetskog doma, oni su kompetentni da odgovaraju na pitanja koja se tiče budućnosti projekta.

MONITOR: Umjetnički direktor ste ,,Kretakor pozorišta”, koje je osnovano 1995. godine. Pročitao sam da ste nekoliko puta odbili ponudu da se priključite institucionalnim teatrima. Imate li viziju „savršene” kuće teatra?
ŠILING: Do sada sam radio u mnogobrojnim evropskim pozorišnim institucijama. Ali i to je istina da sam imao glumački ansabml po imenom Kretakor Szinhaz od 1995. do 2007. Pozorišne institucije funcionišu dobro, ako uvijek iznova preispituju ansamblsko postojanje, daju mogućnost glumcima za napredak, daju podršku za projekte van kuće i prošire svoju kulturnu misiju, otvorene su za razne pozorišne djelatnosti iz svih oblasti, pokušaju da povuku publiku iz raznih društvenih sredina i ponude ih sa raznim kulturnim aktivnostima, podržavaju usavršavanje, lifelong learning, i međunarodnu kulturno orijentisiranje.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, CENTAR ZA DEMOKRATSKU TRANZICIJU: Ovi izbori mogu biti prekretnica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crnoj Gori je zaista potrebna nova generacija političara – ne nužno po godinama, nego po načinu razmišljanja, novoj političkoj kulturi. Prvi mjeseci parlamentarnog života daće nam odgovor i na ovo pitanje

 

MONITOR: Uskoro nas očekuju vanredni parlamentarni izbori. Ono što je drugačije svakako je veliki broj izbornih lista, te odlazak mnogih starih lica iz politike. Kakav će to uticaj imati na ove izbore?

KOPRIVICA: Ovi izbori mogu biti prekretnica na političkoj sceni.

Prvo, desila se tektonska promjena do sada postojećih taktika nastupa političkih subjekata na izborima. Mnogi ustaljeni instrumenti privlačenja birača više ne važe.

Drugo, na ovim izborima učestvuje veliki broj lista od kojih će vjerovatno, tek nešto više od polovine biti dio budućeg parlamenta. Dakle, mnogi politički subjekti koji su do sad tradicionalno imali politički uticaj, naročito u odmjeru snaga 41:40 poslanika/ca tu poziciju više neće imati.

Treće, od smjene DPS-a je prošlo gotovo tri godine i polako on prestaje biti glavni target kampanje. Otvoren je prostor za sučeljavanje (kakvih takvih) ideja i programa. Vidjećemo da li ova partija može povratiti i svoj koalicioni kapacitet ili će za to biti potrebno još vremena i unutrašnjih reformi ove partije.

Četvrto, na sceni su značajne personalne promjene većeg broja lista. Partije su očigledno shvatile da ono što je legat prethodnih 10 godina u politici i nije baš dobra ponuda sa kojom treba da izađu pred birače. Sa lista su nestala mnoga poznata imena i još poznatiji igrači.

Da li će ovo zaista dati neki bolji politički rezultat, ostaje da se vidi. Ovdje nije pitanje koliko neko ima godina već da li je spreman da mijenja ustaljene partitokratske obrasce djelovanja u politici. A Crnoj Gori je zaista potrebna nova generacija političara – ne nužno po godinama, nego po načinu razmišljanja, novoj političkoj kulturi. Prvi mjeseci parlamentarnog života daće nam odgovor i na ovo pitanje.

MONITOR: Bilježite li neke predizborne anomalije?

KOPRIVICA: Ova kampanja do sada ima manje nepravilnosti u odnosu na prethodne. Prije svega izborna administracije se ostavila ideje da radi međunarodne istrage i selektivno oduzima pravo glasa kome želi i posvetila se svom poslu. Simbolički ta se promjena najbolje može vidjeti na osnovu činjenice da je Državna izborna komisija kandidatu kome je prije nekoliko mjeseci zabranila učešće na predsjedničkim izborima sada dozvolila da bude nosilac liste na parlamentarnim. A da li su to uradili jer im se u tom periodu povećalo pravno znanje ili su možda dobili partijsku naredbu da to ne urade – manje je važno u ovom trenutku.

Atmosfera i odnosi između političkih protivnika su mnogo bolji. Verbalno nasilje, prijetnje, uvrede su svedene na minimum a javna debata među listama zaista liči na sučeljavanje političkih stavova.

Dogodio se i vidan zaokret u temama koje su nametnute u kampanji pa se mnogo više raspravlja o kvalitetu života ljudi nego o vjerama, nacijama i istoriji. Istina, u tom obećanom kvalitetu se nerijetko i pretjera pa kampanja ponekad više liči na maštanje o lijepom životu nego na realna politička obećanja.

Naša organizacija je sa izbornim listama potpisala Kodeks za fer i demokratsku izbornu kampanju s ciljem da nadomjestimo brojne manjkavosti našeg izbornog procesa i važećeg izbornog zakonodavstva, sa željom da izbori budu kvalitetniji i kompetitivniji, sa što većim povrenjem građana građanki.

Njime afirmišemo promociju nenasilja, sprečavanje vršenja pritiska na birače, sprečavanje zloupotrebe javnih resursa i funkcija, transparentno finansiranje kampanje, poštovanje slobode medija, sprečavanje širenja dezinformacija, odgovorno ponašanje na društvenim medijima, institucionalno rješavanje sporova, te prihvatanje slobodno izražene volje ljudi… Ili, ukratko rečeno, promovišemo neprikosnoveno pravo građana i građanki da glasaju slobodno.

Za sada nijesmo imali zvaničnih pritužbi lista na kršenje Kodeksa.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IGOR LJUTICA, PREDSJEDNIK SINDIKATA IZABRANIH DOKTORA: Borba za bolji položaj izabranih ljekara je i borba za zdravlje pacijenata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izabrani doktori su usljed velikog pritiska prisiljeni da umjesto propisane norme, zbog nedostatka kadra, primaju i trostruko više pacijenata i time ugrožavaju ne samo svoje zdravlje već dolazi do opadanja kvaliteta usluge i povećanja rizika od ljekarske greške

 

MONITOR: Početkom maja osnovan je Sindikat izabranih doktora Crne Gore. Koliko imate članova, koji su glavni ciljevi?

LJUTICA: Glavni cilj Sindikat izabranih doktora Crne Gore (SIDCG)  biće unapređenje primarne zdravstvene zaštite (PZZ) ne bi li svaki građanin dobio najkvalitetniju moguću zdravstvenu zaštitu. Da bismo bili u mogućnosti da to ostvarimo, moramo sačuvati ljekare u PZZ.

SIDCG je za samo nekoliko dana okupio preko 240 izabranih ljekara iz skoro svih domova zdravlja u Crnoj Gori. Sam kostur SIDCG čine Glavni odbor i 32 koordinatora iz svih domova zdravlja u Crnoj Gori koji su mahom specijalisti porodične i opšte medicine. Preko 80 odsto izabranih ljekara za odrasle se nalazi u SIDCG uz svakodnevni priliv novih članova.

MONITOR: Koji je razlog tolikog učlanjenja u sindikat?

LJUTICA: Tome je kumovalo veliko nezadovoljstvo ljekara nakon smanjenja zarada ukidanjem usluga i kapitacija kroz novi kolektivni granski ugovor koji su kolege sindikalci na štetu svojih kolega iz primarne zdravstvene zaštite (PZZ) potpisali sa Ministarstvom zdravlja. Osim činjenice da je izabranim ljekarima u toku mandata 43 Vlade umanjena zarada koja je uvećana tokom prethodne 42 Vlade, postoji veliko nezadovoljstvo usljed dodatnog opterećenja izabranih ljekara koji su već u sindromu izgaranja povećavanjem broja pacijenata od strane Fonda za zdravstvo CG.

MONITOR: Koliko je broj pacijenata povećan?

LJUTICA: Već imamo situaciju da su izabrani doktori usljed velikog pritiska prisiljeni da umjesto propisane norme, zbog nedostatka kadra, primaju i trostruko više pacijenata. Time ljekari ugrožavaju ne samo svoje zdravlje, već dolazi i do opadanja kvaliteta usluge i povećanja rizika od ljekarske greške. Dugi niz godina ljekari u PZZ kupuju socijalni mir radeći za tri ljekara. Svakodnevni pritisci na poslu koji su kulminirali već zaboravljenom borbom protiv Covida u prvim redovima nagrađeni su smanjenjem zarada u trenutku kada svima u zemlji prihodi rastu. Pet mjeseci smo ukazivali na nepravdu koja je počinjena prema izabranim doktorima umanjenjem zarada od 200 do 600 eura (u zavisnosti od broja pacijenata i obima posla). Ne da ništa nije ispravljeno već smo imali i imamo loš trend. U javnosti se objavljuju bruto plate sa prekovremenim radom ne bi li se građani okrenuli protiv ljekara. Takvo maligno postupanje, ne bi li se pokrilo svoje neznanje i načinjene greške, napraviće neprocjenjivu štetu zdravstvenom sistemu odlivom iz zemlje već desetkovanog kadra.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ALEKSEJ KIŠJUHAS, SOCIOLOG (FILOZOFSKI FAKULTET U NOVOM SADU) I KOLUMNISTA DANASA: Milošević je možda umro, ali miloševićizam živi

Objavljeno prije

na

Objavio:

U čuvenom govoru na Gazimestanu 1989, Slobodan Milošević je govorio o ekonomskom prosperitetu – i najavio ratove. Da li se istorija zaista ponavlja, prvo kao tragedija, a zatim kao farsa, ostaje da se vidi

 

MONITOR: Kako Vama izgleda dinamika protesta „Srbija protiv nasilja“ . Da li je taj revolt zaista ušao i u frizerske salone i automehaničarske radnje, kako pišete u jednoj svojoj kolumni?

KIŠJUHAS: Mislim da su masovnost i građanski karakter ovih protesta iznenadili mnoge, pa i vlast i opozicione partije. Kada je reč o tom revoltu građana, obično se zazivaju nekakve analogije sa ekspres-loncem (koji je prekipio) ili sa kapima koje su prelile čašu. Međutim, smatram da je nešto drugo u pitanju. Večito pitanje političke teorije je zašto su konzervativci ili politička desnica toliko uspešni, odnosno atraktivni za tzv. „običnog čoveka“, tog mitološkog Petra Petrovića sa uplatnice? Odličan odgovor ponudio je američki psiholog Džonatan Hajt u „Psihologiji morala“.

Za njega, desno-konzervativni svetonazori su uspešni upravo zato što (stvarno ili fiktivno) počivaju na vrednostima porodice, dece, vere, zajednice, a što „okida“ duboko ukorenjene ili davno evoluirane strukture ljudskog uma. Uostalom, i predizborni slogan Vučića i njegove partije bio je „Za našu decu“. Na drugoj strani su levo-liberalni svetonazori koji insistiraju na mnogo apstraktnijim vrednostima poput jednakosti, slobode, ljudskih prava itd., i koje nemaju takvu moralnu snagu kao – naša deca. S tim u vezi, nakon dve užasne tragedije – deca su ta koja su postala ugrožena, pa i čitavo tkanje društvene zajednice, i upravo to je izvelo tolike građane na ulicu. Ta dva masakra su bili tzv. „crni labudovi“ (prema Nasimu Talebu) – neočekivani i nepredvidivi događaji s velikim ili nesagledivim posledicama. I upravo zato je i proteste neobično teško artikulisati. Ipak, čini mi se da se o nezadovoljstvu sada otvoreno govori, umesto šapuće.

MONITOR: Ivan Marović, jedan od predvodnika Narodnog pokreta Otpor, smatra da građansko-opozicioni protesti nemaju šansu na uspjeh ukoliko se ne pretvore u opštenarodni pokret. Da li je pokret neophodan i da li je, bez atrikulacije od strane opozicije, moguć?

KIŠJUHAS: Iskreno, ne znam šta je „opštenarodni pokret“, iako mi to zvuči ili vonja na poziv na novu sabornost. Otpor nikada nije bio „opštenarodni“ pokret, već organizacija hrabrih i talentovanih mladih ljudi. Upravo zato, ovi protesti nemaju šanse bez čvrste i dobre – organizacije. Protesti protiv nasilja se (s razlogom) ponose svojom relativnom spontanošću, i činjenicom da se na njih ljudi ne dovoze autobusima. Međutim, moja jeretička misao je sledeća: oni neće uspeti ako opozicija ne bude organizovala svoje simpatizere, pa čak i organizovala njihove dolaske autobusima. Građani su Petog oktobra (2000) i spontano, ali i krajnje organizovano dolazili u Beograd. Istinske revolucije nema bez sloma državnog aparata (prinude i sile), pa i bez otkazivanja poslušnosti od strane mnogih političkih i privrednih struktura.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo