Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Autokefalne igre

Objavljeno prije

14 godina

na

amfi

Kralj Aleksandar Karađorđević je 1920. godine donio dekret kojim je ukinuta Crnogorska pravoslavna crkva, a na prostoru Crne Gore uspostavljena srpska patrijaršija. Crnogorska pravoslavna crkva čija je autokefalnost bila priznata Ustavom Crne Gore od 1905. godine, obnovljena je prije 17 godina. Ovaj citat je nije tvrdnja nekog od crnogorskih „bezbožnika”, već dio izvještaja objavljenog 18. juna na Radio-televiziji Srbije povodom izjave mitropolita Amfilohija (Radovića), na skupu Međunarodnog fonda pravoslavnih naroda u Budvi: „Mitropolija je, ruku na srce, početkom 20. vijeka slovila kao autokefalna, ali milošću i voljom kralja Nikole. Nikada ona nije tražila ni od koga dobila autokefalnost, kao što to biva u Pravoslavnoj crkvi kroz vjekove”.

Amfilohije je još kazao da „prvo treba da obnovimo Kraljevinu (Crnu Goru), da Mitropolija ponovo bude državna religija, pa ćemo onda moći da razgovaramo o autokefaliji”. Izjava se tumači različito; ironična je, dijelom i netačna: državna religija u crnogorskoj kraljevini je bila pravoslavlje, a ne Mitropolija, dok druge države, nekada monarhije, sada takođe imaju autokefalne crkve.

Ipak, nakon dvije decenije negiranja i bačanja anatema, mitropolit crnogorsko-primorski SPC je konačno priznao neporecivo – Crnogorska crkva (službeni naziv u Kraljevini Crnoj Gori za Crkvu sa tri eparhije: Mitropoliju crnogorsku, Zahumsko-rašku i od 1913. Pećku eparhiju) bila je autokefalna. Suprotno ustavima, crkvenom i državnom, 1918. je ukinuta pripajanjem novoformiranoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

Na cetinjsku arhijerejsku katedru Amfilohije je postavljen, odlukom srpskog Sinoda, krajem 1990, neposredno nakon što nije izabran za patrijarha i dok je dotadašnji mitropolit crnogorsko-primorski SPC Danilo (Dajković) na Cetinju još obavljao funkciju. Izjava o crnogorskoj autokefaliji uslijedila je nakon što zimus, u drugom pokušaju, nije postao patrijarh SPC.

Amfilohijeva „pastirska” misija je bila posvećena i negiranju autokefalnosti Crnogorske crkve, kao važne odrednice nacionalne identifikacije Crnogoraca. Blagoslovio je izdavanje knjige Ljubomira Durkovića-Jakšića Mitropolija Crnogorska nikada nije bila autokefalna. Obratio se Amfilohije juna 1992. pismom ruskom patrijarhu Aleksiju Drugom molbom da „donesete rješenje o nekanonskom i pogrešnom unošenju Crnogorske mitropolije kao autokefalne crkve u Diptih Ruske pravoslavne crkve 1850. godine i da tu odluku u Diptihu opovrgnete, jer su u našoj svetoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi takve prilike da postoji tendencija raskola u Crnoj Gori”.
Tokom 1990-ih Amfilohije i premijer Milo Đukanović bili su ujedinjeni u tvrdnjama da Crkva u Crnoj Gori nema nema istorijsku podlogu autokefalnosti. Amfilohije se sada pridružio Đukanoviću u reviziji svojih ranijih stajališta. Obojica su, međutim, saglasni da se država neće, odnosno, da ne treba da „arbitrira” u crkvenom sporu između. U prijevodu, to bi moglo da znači da će se održavanjem postojećeg stanja i dalje pothranjivati unutrašnje podjele, „identitetska pitanja”, kao jedna od glavnih sirovinskih baza za održavanje postojeće vlasti.
Problem je, međutim, identifikovan od strane Evropske komisije koja je preko Upitnika proljetos zatražila četiri dodatna odgovora od Vlade Crne Gore u korpusu pitanja o ljudskim pravima – što je u medijima dobilo nezapažen publicitet. Na pitanje da im se dostavi „informacija o odnosima između Crnogorske i Srpske pravoslavne crkve”, Vlada je odgovorila da se „odnosi između određuju i na karakter odnosa utiču, prije svega, tri pitanja”: nacionalno, državno, imovinsko.
Navodi se kako je SPC „prije nekoliko dana” (zapravo još 2006, odmah po obnavljanju nezavisnosti – prim.a.) obavila „formalnu izmjenu” imena u Pravoslavna crkva u Crnoj Gori, ali da „prisustvo nacionalne atribucije u zvaničnom imenu crkve implicira kod dijela javnosti da je njena funkcija osim vjerske, u drugim segmentima javnog djelovanja potencijalno određena nacionalnim obilježjem u imenu”. Za razliku od nje, „CPC nastoji, osim vjerske uloge, da svoju angažovanost pokaže kao aktivnost za odbranu nacionalnog i kulturnog identiteta Crnogoraca, za razliku od SPC, koja po njima afirmiše isključivo srpski interes”.
U segmentu o razlikama po „državnom pitanju”, Vlada je Evropsku komisiju obavijestila da je SPC (Mitropolija crnogorsko-primorska) „organizaciono povezana sa Sinodom SPC u Beogradu” (zapravo je eparhija SPC), a da CPC „ukazuje na suzdržanost SPC prema odluci o nezavisnosti Crne Gore, ili javno negativan stav njenih predstavnika povodom nekih državnih odluka Crne Gore kao samostalne države, što je bilo u slučaju priznanja Kosova”.
Oko „imovinskog pitanja” navode se argumenti obje strane, ali napominje kako „i pored očiglednog očekivanja i jedne i druge crkve da država ‘presudi’ u vezi njihovih razlika, poštovanje evropski afirmisanih principa može jedino trajno voditi rješavanju ovih odnosa, bez uplitanja države i politike u samostalnost obavljanja njihovih vjerskih poslova”.
U praksi, međutim, to znači da je, fiktivno, još na snazi 1977. usvojeni Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica u SR Crnoj Gori (sa neznatnim dopunama iz 1989, 1994. i 2003. godine). Odnosi država – vjerske zajednice prepušteni su ad hoc procjenama vladine Komisije za politički sistem, unutrašnju i spoljnu politiku.
U odgovoru na Upitnik Vlada je navela kako je vjerskim zajednicama u 2009. uplaćeno 320.000 hiljada eura, i to za SPC, CPC, Islamsku zajednicu i Rimokatoličku crkvu kao „participaciju u doprinosima za penzijsko, socijalno i zdravstveno osiguranje sveštenika, a u najvećem obimu kroz ulaganja u sakralne objekte”. Novac se isplaćuje preko Generalnog sekretarijata Vlade Mila Đukanovića.
Crna Gora je jedina država u vaseljeni, sa dominantno pravoslavnim stanovništvom, kojoj se osporava da ima svoju autokefalnu Crkvu.

PROTOJEREJ GOJKO PEROVIĆ, REKTOR CETINJSKE BOGOSLOVIJE SPC
Dvostruki aršini

MONITOR: Da li je mitropolit Amfilohije svojom izjavom otvorio mogućnost da Mitropolija crnogorsko-primorska zatraži i dobije autokefalnost?
PEROVIĆ: Treba obratiti pažnju na vrlo važnu činjenicu da se mitropolit nije oglasio saopštenjem za javnost. Niti je dao intervju nekom crkvenom glasilu. Inicijativa za dolazak ove teme u medijsku pažnju došla je od novinara Vijesti. Očigledno je da novinara nijesu zanimali mitropolitovi planovi i raspoloženje u sveštenstvu, koliko jedna hipotetična priča na temu „šta bi bilo kad bi bilo”…

MONITOR: Njegovo preosveštenstvo kazao je da „prvo treba da obnovimo Kraljevinu” (Crnu Goru), „pa ćemo onda moći da razgovaramo o autokefaliji”. Da li i Vi zbilja mislite da je monarhija uslov da neka država ima svoju autokefalnu crkvu?
PEROVIĆ: Htjelo se ukazati na apsurdnu stranu priče o autokefalnosti. Ako se akutokefalnost traži i pominje samo zato što je ona, kako se navodi, nekada postojala, onda neizostavno treba izbjeći dvostruke aršine, pa i državno uređenje podvrgnuti tom „testu rekonstrukcije”. I namjesto multietničkog, građanskog i proevropskog društva, tražiti pravoslavnu monarhiju, vratiti Kralja i Kraljevinu. To utoliko bi prije važilo za Crnu Goru u kojoj je upravo voljom Kralja i Gospodara Nikole I Petrovića Mitropolija crnogorska stekla naziv autokefalne crkve. Kralja Nikolu su, doduše, mogli opravdati vrijeme i činjenica da je bio duboko pravoslavan i crkven čovjek. No, kakve veze sa pitanjem crkve i njene „autokefalnosti” može imati jedan predsjednik vlade sekularne Crne Gore koji se uz to deklariše kao ateista? Oba zahtjeva su anahrona i prevaziđena. Niti je monarhija uslov za autokefalnost, niti država nužno treba „da ima svoju” autokefalnu crkvu. Ovdje se, međutim, nameće još jedno pitanje: Zar su oni koji su izglasali nezavisnu Crnu Goru toliko nesigurni u njenu nezavisnost pa im treba crkva da je utvrdi i dade joj sigurnost?

MONITOR: Sada je Amfilohije priznao autokefalnost crkve u Kraljevini Crnoj Gori. No, svojevremeno je dao blagoslov da se štampa knjiga „Mitropolija Crnogorska nikada nije bila autokefalna”. Kontradiktornost?
PEROVIĆ: Zaista se ne radi o kontradiktornosti, već o neupućenosti crnogorske javnosti u ovu prilično stručnu, crkvenu temu. Vrlo uslovno može se govoriti o autokefalnosti crkve u Crnoj Gori prije 1918. godine. S druge strane, kanonski i liturgijski gledano, naslov knjige koju pominjete je u potpunosti prihvatljiv. To je prije bila neka, silom istorijskih prilika uslovljena samostalnost, nego uredna, kanonska, crkveno-pravna autokefalnost. Niko nikada niti je tražio, niti potvrdio autokefalnost Mitropolije crnogorske. Voljom Kralja apsolutiste de facto je slovila kao takva svega 20-ak godina, da bi, zajedno sa monarhijom Petrovića, prestala da se tako zove, odlukom Sv. Sinoda, svog vrhovnog zakonskog organa.

MONITOR: Da li bi konsenzus pravoslavnih u Crnoj Gori oko autokefalnosti doprinio trajnom smirivanju međubratskih tenzija?
PEROVIĆ: Mislim da nam je prijeko potreban konsenzus oko toga da li smo vjerujući, u koga vjerujemo i na koji način, a ne usaglašavanje javnosti oko teme kojoj je pravo mjesto na naučnom skupu iskusnih istoričara i pravnika. I koja isključivo spada u domen crkve i njenih zakonitih organa.

Od Mitrofana do Amfilohija

Sadašnja Mitropolija crnogorsko-primorska, pod tim imenom, kao eparhija SPC je ustrojena 1929. od nekadašnje Crnogorske mitropolije (Cetinjske arhiepiskopije), dok su duge dvije eparhije autokefalne Crnogorske crkve, Zahumsko-raška (Manastir Ostrog) i Pećka (Manastir Pećka Patrijaršija), arondirane (pripojene drugim eparhijama). U Bijelom Polju je 1947. osnovana Budimljansko-polimska eparhija, no ukinuta je već 1956. godine. Eparhija budimljansko-nikšićka sa sjedištem u Đurđevim Stupovima kod Berana je osnovana 2001. Dijelovi teritorije Crne Gore su bili ili su još pod kompetencijama srpskih eparhija iz Trebinja, Prijepolja ili Sarajeva.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

DRUŠTVO

MMF O NAJAVAMA PROGRAMA EVROPA SAD 2: Visokorizično i inflatorno

Objavljeno prije

2 dana

na

17 Maja, 2024

Objavio:

Dok iz Vlade ponavljaju šta sve neće (zaduženja, povećanje PDV-a), nikako da saznamo šta namjeravaju uraditi kako bi, nakon obećanog povećanja minimalnih i prosječnih zarada, državne finansije ostale održive. To je razlog više da upozorenjima iz MMF-a posvetimo dužnu pažnju

 

Vladin program Evropa sad 2 i dalje je tajna. Ipak, klub onih koji upozoravaju na neželjene posljedice najavljenog povećanja zarada na račun smanjenja ili potpunog ukidanja doprinosa za penziono osiguranje, dobio je još jednog člana. Međunarodni monetarni fond (MMF).

Značajan dio nedavnog izvještaja MMF-a za Crnu Goru odnosi se na izborna obećanja pokreta Evropa sad Milojka Spajića „koja nijesu sadržana u prijedlogu budžeta za 2024. godinu ili u srednjoročnim projekcijama vlasti, uključuju i djelimično ili potpuno ukidanje penzijskih doprinosa“. Prije svega, iz MMF-a su u fokus svoje analize stavili najavljeno povećanje minimalne plate sa  sadašnjih 450 na 700 eura, i prosječne zarade  sa februarskih 820 na 1.000 eura mjesečno.

Ni analitičarima MMF-a nijesu poznati detalji „reforme“ koju Spajić i njegovi najbliži saradnici najavljuju za kraj ove ili početak naredne godine. Ali su i oni, poput većine ovdašnjih analitičara, došli do zaključka da se tajna najavljenog povećanja minimalne i prosječne zarade krije u prevođenju bruto u neto platu. Čime bi državna kasa ostala bez, još uvijek nepoznatog, dijela prihode koji je ove godine planiran na 560 miliona. „To bi dovelo do značajnog pogoršanja fiskalne pozicije (države Crne Gore – prim. Monitora)“, navodi se u Izvještaju. Uz konstataciju: „Povećanje plata takođe bi dovelo do veće inflacije“.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

POLITIKA U LOKALU: Novi izbori, stari principi   

Objavljeno prije

2 dana

na

17 Maja, 2024

Objavio:

Funkcionerske kampanje, prljavi obračuni na društvenim mrežama, kršenje koalicionih sporazuma, ostavke, krize, nepoštovanje ženskih kvota – samo su neki od detalja političke scene u lokalu. Sve u svemu – ništa novo. U odnosu na vrijeme DPS-a, razlika je tek – hiperpordukcija partija

 

Bliže se izbori u dvije crnogorske opštine, Budvi i Andrijevici. Izbori u Budvi održaće se 26. maja, a oni u Andrijevici  2. juna.  I bez izbora, Ulcinj je promijenio vlast. Dok u Šavniku izbori i dalje traju. Gotovo dvije godine.

Funkcionerske kampanje, prljavi obračuni na društvenim mrežama, kršenje koalicionih sporazuma, ostavke, krize, nepoštovanje ženskih kvota – samo su neki od detalja trenutne političke scene u lokalu. Sve u svemu – ništa novo. U odnosu na vrijeme DPS-a, razlika je tek – hiperpordukcija partija.

U Budvi će građani te primorske opštine moći da glasaju za devet lista. Analitičari ne očekuju da bi neka od izbornih lista sama mogla osvojiti vlast, koja će se u tom slučaju morati organizovati kroz postizborne koalicije.

Da pobjeda jedne liste ne garantuje stabilnost, u Budvi smo već imali prilike da vidimo. Iako je na prethodnim lokalnim izborima apsolutnu pobjedu u tom gradu odnio bivši Demokratski front, njihov mandat protekao je u svađama i konačnom raskolu, što je Budvu dovelo do hronične krize. Plus hapšenje bivšeg gradonačelnika Mila Božovića, koji je dugo ključna gradska pitanja rešavao iz Spuža.

Bivši DF ovog put ide u dvije kolone.  Na jednoj strani je široka koalicija nekadašnjih članica tog političkog saveza. Lista nosi naziv Za budućnost Budve – Budva otvoreni grad, a čine je – NSD, PzP, DNP, SNP, Ujedinjena Crna Gora, Prava Crna Gora, Slobodna Crna Gora i Demos.  S druge strane je Grupa građana Budva naš grad  koju predvodi aktuelni predsjednik Skupštine opštine Nikola Jovanović. Svađe dojučerašnjih saboraca, kako iz lokala izvještvaju mediji, nastavile su se u predizborno doba i pretvorile u prljavu kampanju u kojima se rivalima spočitava  seksualna orijentacija ili porijeklo.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SEZONSKI RADNICI U TURIZMU: Manjak ,,goriva” u motoru crnogorske privrede

Objavljeno prije

1 sedmica

na

10 Maja, 2024

Objavio:

Priča o hroničnom manjku radnika u turizmu zatiče nas i pred ovogodišnju sezonu. Iako crnogorska ekonomija zavisi od turističke sezone, prosječna plata u turizmu iznosi 760 eura i niža je od prosječne na državnom nivou

 

I ove, kao i svake godine, očekuje se rekordna turistička sezona. A najave protiču uz upozorenja o hroničnom nedostatku radne snage.

I dalje nema zvaničnih podataka koliko nedostaje sezonaca. Umjesto toga imamo procjene koje govore da će ih nedostajati više nego prošle godine i da ta brojka prelazi 30.000.

Iz Zavoda za zapošljavanje najavljuju da će izdati oko 20.000 radnih dozvola za strance, a očekuje se da će strancima za sezonski rad u  turizmu biti izdato oko 5.000 dozvola. Iz MUP-a stižu informacije da je ovogodišnja kvota dozvola za privremeni boravak i rad stranaca 29.000, od čega je za sezonsko zapošljavanje planirano samo 2,5 hiljada dozvola.

Tokom prošle godine izdato je 2.710 sezonskih radnih dozvola. Najviše za državljanje Srbije 1.603, BiH 283, Kosova 234, Sjeverne Makedonije 152, a ispod sto za državljanje Turske, Rusije, Albanije, Indije, Meksika, Argentine.

Iako je broj nezaposlenih u Crnoj Gori krajem aprila bio preko 36.000, dovoljan da podmiri sve potrebe za radnom snagom, podsticaji za nezaposlene da rade sezonski se nijesu bitno promijenili u odnosu na prethodnu godinu.

Posebno za mlade, Hrvatska je atraktivnija za sezonske poslove u odnosu na Crnu Goru. U 2023. godini u Hrvatskoj je izdato 1.488 dozvola za boravak i rad crnogorskim državljanima, a u prava dva mjeseca 2024. godine 194 dozvole, navodi Forbes Crna Gora.

U Hrvatskoj kuvari/ce zarađuju od 1.400 do 2.500 eura, pica i roštilj majstori zarađuju oko 1.500 eura, pomoćni radnici u kuhinji od 1.000 do 1.300 eura, sobarice 1.200 eura, a zarada konobara/ca kreće se od 1.000 eura plus bakšiš.

Većina oglasa na sajtu Zavoda za zapošljavanje Crne Gore nema u opisu visinu plate. Oglasi u kojima se zainteresovanima daje uvid u platu govore od tome da su one niže od onih u Hrvatskoj. Tako u oglasima Zavoda za zapošljavanje sobaricama se nude plate od 450 do 600 eura, kuvarima od  450, 950 i 1.200, šankerima 600, perač suđa 600, noćni recepcionar 600, pomoćni radnik u kuhinji 1.000, pomoćna kuvari/ica od 700 do 850, poslastičarka 700…

Prema podacima Monstata plate u turizmu u prvom kvartalu ove godine su iznosile 760 eura i niže su od prosječne na državnom nivou koja iznosi 821 euro. Državni službenici, na primjer, imaju veće prosječne plate od turističkih djelatnika iako crnogorska ekonomija zavisi od turizma. Prema podacima Centralne banke, prošla turistička sezona je bila rekordna, ostvaren je prihod od 1,5 milijardi eura. Ukupno učešće turizma u bruto domaćem proizvodu Crne Gore je najveće u Evropi, prošle godine je iznosilo 22 odsto. Zato, turistički poslenici i ističu da je turizam motor crnogorske privrede, koji generiše saobraćaj, trgovinu, poljopriivredu i ostale usluge.

Pored većih zarada, sezonci iz Crne Gore i regiona više idu u Hrvatsku jer tamo sezona duže traje, pa su često angažovani šest i više mjeseci. Tokom mjeseci kada se ne radi, u Hrvatskoj država ovim radnicima plaća dio plate da bi se oni i sljedeće sezone vratili. O ovoj ideji i uvođenju kategorije ,,stalni sezonski radnik“ u Zakonu o radu govoreno je i prethodne godine.

Iz Privredne komore Crne Gore su istakli da  bi se uvođenjem ove kategorije ublažio problem nedostatka sezonskih radnika, jer bi se nezaposlene osobe motivisale da se prekvalifikuju i imaju sigurno stalno sezonsko zaposlenje i primanja tokom cijele godine u skladu sa pozitivnim iskustvima zemalja EU. Prema tom konceptu rješenje je da sezonski radnik radi pola godine, dok bi dio plate preostalih šest mjeseci plaćala država. U prevodu imali bi osiguranje, sigurnost radnog mjesta, mogli nešto da planiraju, da dignu kredit…

Nade da će ovo rješenje zaživjeti tokom ove sezone izjalovile su se, a ministarka rada i socijalnog staranja Naida Nišić najavila je da bi ovaj model mogao biti spreman za uvođenje tek sljedeće godine. Slijede analize, promjene Zakona o radu i drugih zakona, pa dokle se stigne.

Nedavno je iz Odbora Udruženja za turizam i ugostiteljstvo Privredne komore (PKCG) navedeno da je i pored rekordnih prihoda, prethodne sezone zabilježen rast troškova u dijelu zarada, nedostatka radne snage i nabavke, zbog čega poslovni rezultati nijesu bili na očekivanom nivou, ali da su turistički poslenici, uprkos svemu, zadovoljni.

Poslodavci svake godine i pored hroničnog manjka radnika apostrofiraju troškove zarada. Česta su i čuđenja kako i zašto niko neće da radi iako su plate koje oni nude ,,astronomske”. Novina je da su, uprkos svemu, zadovoljni i svojim profitom.

Zbog nemanja snijega, zimske turističke sezone skoro da nije bilo. U prvih par mjeseci zabilježena je manja posjeta nego protekle godine. Iz Ministarstva turizma tvrde da je razlog tome i veći odlazak Rusa i Ukrajinaca iz Crne Gore.

Predsjednik Odbora Udruženja za turizam i ugostiteljstvo Privredne komore (PKCG) Ranko Jovović najavaljuje da bi predstojeća ljetnja turistička sezona, prema bukingu i rezervacijama hotelskih kapaciteta, trebalo da nadmaši prošlogodišnju. Optimistična očekivanja, prema njegovim riječima, potvrđuju saobraćajne gužve i izletničke ture u predsezoni, kao i dobar buking hotelskih kapaciteta i najave za glavnu sezonu. Ova predviđana je potvrdila i dobra posjećenost za prvomajske praznike.

Da bi preduprijedili rizike, kao i protekle godine kada su na primorju pred sezonu podigli cijene usluga za 15 odsto, rast cijena ponavlja se i ove godine. Zvanični podaci govore da je u prvom kvartalu ove godine u odnosu na isti period prošle u segmentu smještaja i ishrane rast cijena bio 13,5 odsto. Kako se sezona približava rast će biti veći.

 

Šta sezonci traže

Hrvatski mediji su nedavno izvjestili da je prema podacima prikupljenim istraživanjem koje je MojPosao sproveo na temu sezonskog zapošljavanja, u kojem je učestvovalo više od 500 ispitanika, tri četvrtine Hrvata (76 odsto) je barem jednom tokom svoje karijere radilo u sezoni.

Prema istraživanju, najveće prednosti sezonskog posla su sticanje novih znanja i vještina (68 odsto ispitanika), upoznavanje novih ljudi (61 odsto). Tek na trećem mjestu je plata, koja je po pravilu osjetno viša nego u slučaju cjelogodišnjeg zaposlenja (54 odsto). Tu su još boravak na moru (45 odsto) te zanimljivost i atraktivnost posla (44 odsto), a svega šest odsto ljudi smatra da sezonski posao nema prednosti.

Kad je riječ o plati u prosjeku, očekivana mjesečna neto plata za sezonski posao iznosi 1307 eura, što je šest odsto više u odnosu na prošlu godinu.

Očekivanja govore da konobari u prosjeku očekuju mjesečnu platu od 1.408 eura, kuvari bi za svoj rad htjeli minimalno 1.482 eura, sobari mjesečno u prosjeku očekuju minimalno 1.145 eura, recepcionari smatraju da bi za svoj rad trebalo da dobiju minimalno 1.259 eura, prodavci u prosjeku očekuju platu od 1.105 eura, skladištari u sezoni očekuju 1.050 eura, a pomoćni radnik u kuhinji očekuje 1.322 eura.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo