Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Autokefalne igre

Objavljeno prije

na

Kralj Aleksandar Karađorđević je 1920. godine donio dekret kojim je ukinuta Crnogorska pravoslavna crkva, a na prostoru Crne Gore uspostavljena srpska patrijaršija. Crnogorska pravoslavna crkva čija je autokefalnost bila priznata Ustavom Crne Gore od 1905. godine, obnovljena je prije 17 godina. Ovaj citat je nije tvrdnja nekog od crnogorskih „bezbožnika”, već dio izvještaja objavljenog 18. juna na Radio-televiziji Srbije povodom izjave mitropolita Amfilohija (Radovića), na skupu Međunarodnog fonda pravoslavnih naroda u Budvi: „Mitropolija je, ruku na srce, početkom 20. vijeka slovila kao autokefalna, ali milošću i voljom kralja Nikole. Nikada ona nije tražila ni od koga dobila autokefalnost, kao što to biva u Pravoslavnoj crkvi kroz vjekove”.

Amfilohije je još kazao da „prvo treba da obnovimo Kraljevinu (Crnu Goru), da Mitropolija ponovo bude državna religija, pa ćemo onda moći da razgovaramo o autokefaliji”. Izjava se tumači različito; ironična je, dijelom i netačna: državna religija u crnogorskoj kraljevini je bila pravoslavlje, a ne Mitropolija, dok druge države, nekada monarhije, sada takođe imaju autokefalne crkve.

Ipak, nakon dvije decenije negiranja i bačanja anatema, mitropolit crnogorsko-primorski SPC je konačno priznao neporecivo – Crnogorska crkva (službeni naziv u Kraljevini Crnoj Gori za Crkvu sa tri eparhije: Mitropoliju crnogorsku, Zahumsko-rašku i od 1913. Pećku eparhiju) bila je autokefalna. Suprotno ustavima, crkvenom i državnom, 1918. je ukinuta pripajanjem novoformiranoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

Na cetinjsku arhijerejsku katedru Amfilohije je postavljen, odlukom srpskog Sinoda, krajem 1990, neposredno nakon što nije izabran za patrijarha i dok je dotadašnji mitropolit crnogorsko-primorski SPC Danilo (Dajković) na Cetinju još obavljao funkciju. Izjava o crnogorskoj autokefaliji uslijedila je nakon što zimus, u drugom pokušaju, nije postao patrijarh SPC.

Amfilohijeva „pastirska” misija je bila posvećena i negiranju autokefalnosti Crnogorske crkve, kao važne odrednice nacionalne identifikacije Crnogoraca. Blagoslovio je izdavanje knjige Ljubomira Durkovića-Jakšića Mitropolija Crnogorska nikada nije bila autokefalna. Obratio se Amfilohije juna 1992. pismom ruskom patrijarhu Aleksiju Drugom molbom da „donesete rješenje o nekanonskom i pogrešnom unošenju Crnogorske mitropolije kao autokefalne crkve u Diptih Ruske pravoslavne crkve 1850. godine i da tu odluku u Diptihu opovrgnete, jer su u našoj svetoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi takve prilike da postoji tendencija raskola u Crnoj Gori”.
Tokom 1990-ih Amfilohije i premijer Milo Đukanović bili su ujedinjeni u tvrdnjama da Crkva u Crnoj Gori nema nema istorijsku podlogu autokefalnosti. Amfilohije se sada pridružio Đukanoviću u reviziji svojih ranijih stajališta. Obojica su, međutim, saglasni da se država neće, odnosno, da ne treba da „arbitrira” u crkvenom sporu između. U prijevodu, to bi moglo da znači da će se održavanjem postojećeg stanja i dalje pothranjivati unutrašnje podjele, „identitetska pitanja”, kao jedna od glavnih sirovinskih baza za održavanje postojeće vlasti.
Problem je, međutim, identifikovan od strane Evropske komisije koja je preko Upitnika proljetos zatražila četiri dodatna odgovora od Vlade Crne Gore u korpusu pitanja o ljudskim pravima – što je u medijima dobilo nezapažen publicitet. Na pitanje da im se dostavi „informacija o odnosima između Crnogorske i Srpske pravoslavne crkve”, Vlada je odgovorila da se „odnosi između određuju i na karakter odnosa utiču, prije svega, tri pitanja”: nacionalno, državno, imovinsko.
Navodi se kako je SPC „prije nekoliko dana” (zapravo još 2006, odmah po obnavljanju nezavisnosti – prim.a.) obavila „formalnu izmjenu” imena u Pravoslavna crkva u Crnoj Gori, ali da „prisustvo nacionalne atribucije u zvaničnom imenu crkve implicira kod dijela javnosti da je njena funkcija osim vjerske, u drugim segmentima javnog djelovanja potencijalno određena nacionalnim obilježjem u imenu”. Za razliku od nje, „CPC nastoji, osim vjerske uloge, da svoju angažovanost pokaže kao aktivnost za odbranu nacionalnog i kulturnog identiteta Crnogoraca, za razliku od SPC, koja po njima afirmiše isključivo srpski interes”.
U segmentu o razlikama po „državnom pitanju”, Vlada je Evropsku komisiju obavijestila da je SPC (Mitropolija crnogorsko-primorska) „organizaciono povezana sa Sinodom SPC u Beogradu” (zapravo je eparhija SPC), a da CPC „ukazuje na suzdržanost SPC prema odluci o nezavisnosti Crne Gore, ili javno negativan stav njenih predstavnika povodom nekih državnih odluka Crne Gore kao samostalne države, što je bilo u slučaju priznanja Kosova”.
Oko „imovinskog pitanja” navode se argumenti obje strane, ali napominje kako „i pored očiglednog očekivanja i jedne i druge crkve da država ‘presudi’ u vezi njihovih razlika, poštovanje evropski afirmisanih principa može jedino trajno voditi rješavanju ovih odnosa, bez uplitanja države i politike u samostalnost obavljanja njihovih vjerskih poslova”.
U praksi, međutim, to znači da je, fiktivno, još na snazi 1977. usvojeni Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica u SR Crnoj Gori (sa neznatnim dopunama iz 1989, 1994. i 2003. godine). Odnosi država – vjerske zajednice prepušteni su ad hoc procjenama vladine Komisije za politički sistem, unutrašnju i spoljnu politiku.
U odgovoru na Upitnik Vlada je navela kako je vjerskim zajednicama u 2009. uplaćeno 320.000 hiljada eura, i to za SPC, CPC, Islamsku zajednicu i Rimokatoličku crkvu kao „participaciju u doprinosima za penzijsko, socijalno i zdravstveno osiguranje sveštenika, a u najvećem obimu kroz ulaganja u sakralne objekte”. Novac se isplaćuje preko Generalnog sekretarijata Vlade Mila Đukanovića.
Crna Gora je jedina država u vaseljeni, sa dominantno pravoslavnim stanovništvom, kojoj se osporava da ima svoju autokefalnu Crkvu.

PROTOJEREJ GOJKO PEROVIĆ, REKTOR CETINJSKE BOGOSLOVIJE SPC
Dvostruki aršini

MONITOR: Da li je mitropolit Amfilohije svojom izjavom otvorio mogućnost da Mitropolija crnogorsko-primorska zatraži i dobije autokefalnost?
PEROVIĆ: Treba obratiti pažnju na vrlo važnu činjenicu da se mitropolit nije oglasio saopštenjem za javnost. Niti je dao intervju nekom crkvenom glasilu. Inicijativa za dolazak ove teme u medijsku pažnju došla je od novinara Vijesti. Očigledno je da novinara nijesu zanimali mitropolitovi planovi i raspoloženje u sveštenstvu, koliko jedna hipotetična priča na temu „šta bi bilo kad bi bilo”…

MONITOR: Njegovo preosveštenstvo kazao je da „prvo treba da obnovimo Kraljevinu” (Crnu Goru), „pa ćemo onda moći da razgovaramo o autokefaliji”. Da li i Vi zbilja mislite da je monarhija uslov da neka država ima svoju autokefalnu crkvu?
PEROVIĆ: Htjelo se ukazati na apsurdnu stranu priče o autokefalnosti. Ako se akutokefalnost traži i pominje samo zato što je ona, kako se navodi, nekada postojala, onda neizostavno treba izbjeći dvostruke aršine, pa i državno uređenje podvrgnuti tom „testu rekonstrukcije”. I namjesto multietničkog, građanskog i proevropskog društva, tražiti pravoslavnu monarhiju, vratiti Kralja i Kraljevinu. To utoliko bi prije važilo za Crnu Goru u kojoj je upravo voljom Kralja i Gospodara Nikole I Petrovića Mitropolija crnogorska stekla naziv autokefalne crkve. Kralja Nikolu su, doduše, mogli opravdati vrijeme i činjenica da je bio duboko pravoslavan i crkven čovjek. No, kakve veze sa pitanjem crkve i njene „autokefalnosti” može imati jedan predsjednik vlade sekularne Crne Gore koji se uz to deklariše kao ateista? Oba zahtjeva su anahrona i prevaziđena. Niti je monarhija uslov za autokefalnost, niti država nužno treba „da ima svoju” autokefalnu crkvu. Ovdje se, međutim, nameće još jedno pitanje: Zar su oni koji su izglasali nezavisnu Crnu Goru toliko nesigurni u njenu nezavisnost pa im treba crkva da je utvrdi i dade joj sigurnost?

MONITOR: Sada je Amfilohije priznao autokefalnost crkve u Kraljevini Crnoj Gori. No, svojevremeno je dao blagoslov da se štampa knjiga „Mitropolija Crnogorska nikada nije bila autokefalna”. Kontradiktornost?
PEROVIĆ: Zaista se ne radi o kontradiktornosti, već o neupućenosti crnogorske javnosti u ovu prilično stručnu, crkvenu temu. Vrlo uslovno može se govoriti o autokefalnosti crkve u Crnoj Gori prije 1918. godine. S druge strane, kanonski i liturgijski gledano, naslov knjige koju pominjete je u potpunosti prihvatljiv. To je prije bila neka, silom istorijskih prilika uslovljena samostalnost, nego uredna, kanonska, crkveno-pravna autokefalnost. Niko nikada niti je tražio, niti potvrdio autokefalnost Mitropolije crnogorske. Voljom Kralja apsolutiste de facto je slovila kao takva svega 20-ak godina, da bi, zajedno sa monarhijom Petrovića, prestala da se tako zove, odlukom Sv. Sinoda, svog vrhovnog zakonskog organa.

MONITOR: Da li bi konsenzus pravoslavnih u Crnoj Gori oko autokefalnosti doprinio trajnom smirivanju međubratskih tenzija?
PEROVIĆ: Mislim da nam je prijeko potreban konsenzus oko toga da li smo vjerujući, u koga vjerujemo i na koji način, a ne usaglašavanje javnosti oko teme kojoj je pravo mjesto na naučnom skupu iskusnih istoričara i pravnika. I koja isključivo spada u domen crkve i njenih zakonitih organa.

Od Mitrofana do Amfilohija

Sadašnja Mitropolija crnogorsko-primorska, pod tim imenom, kao eparhija SPC je ustrojena 1929. od nekadašnje Crnogorske mitropolije (Cetinjske arhiepiskopije), dok su duge dvije eparhije autokefalne Crnogorske crkve, Zahumsko-raška (Manastir Ostrog) i Pećka (Manastir Pećka Patrijaršija), arondirane (pripojene drugim eparhijama). U Bijelom Polju je 1947. osnovana Budimljansko-polimska eparhija, no ukinuta je već 1956. godine. Eparhija budimljansko-nikšićka sa sjedištem u Đurđevim Stupovima kod Berana je osnovana 2001. Dijelovi teritorije Crne Gore su bili ili su još pod kompetencijama srpskih eparhija iz Trebinja, Prijepolja ili Sarajeva.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

DRAŠKO VUKOVIĆ, BIVŠI ČLAN KARTELA DARKA ŠARIĆA, PONOVO UHAPŠEN: Bjegunac koji se godinama slobodno šetao Crnom Gorom  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zagrebačka policija uhapsila je Draška Vukovića po Interpolovoj potjernici iz Argentnine, raspisanoj 2009. godine. Vuković je bio svjedok saradnik u postupku koji se vodio protiv grupe Darka Šarića i ostalih optuženih za šverc 5,7 tona kokaina. Vuković je 2016. godine platio 1.700 eura kazne jer je priznao da je lažnom izjavom istragu napada na novinara Tufika Softića iz 2007. skrenuo u pogrešnom pravcu, da bi ona bila završena zbog nedostatka dokaza

 

Gotovo trinaest godina nakon međunarodne akcije Balkanski ratnik, u kojoj su uhapšeni članovi narko klana Darka Šarića, ponovo se pominje ime Draška Vukovića. On je nedavno uhapšen u Zagrebu, jer se nalazi na Interpolovoj potjernici od 2009. godine. Za njim je potjernicu raspisala Argentina zbog pokušaja dilovanja gotovo pola tone kokaina u toj južnoameričkoj zemlji.

Vuković se šetao centrom Zagreba, kada su mu pripadnici hrvatske policije stavili lisice na ruke. Smješten je u ekstradicioni pritvor i čeka suđenje po tom zahtjevu za izručenje.

U Crnoj Gori je poznat otkad je pobjegao iz zatvora u Danskoj. On je sredinom februara 2007. godine uhapšen u Kopenhagenu sa 38 kilograma kokaina, vrijednog nekoliko miliona eura, zajedno s još dvojicom državljana Srbije, a svi su kod sebe imali hrvatske pasoše. Krajem marta 2007. godine uspio je pobjeći danskoj policiji tokom prebacivanja u zatvor. Vuković je pobjegao u sačekuši automobila u kojem je bio, a akciju su navodno organizovali njegovi saradnici iz narko kartela koji su napravili zasjedu policijskog vozila.

Draško Vuković je bio svjedok saradnik u drugostepenom postupku koji se vodio protiv grupe Darka Šarića i ostalih optuženih za šverc 5,7 tona kokaina iz Južne Amerike u Evropu. Uhapšeni su u velikoj akciji kodnog imena Balkanski ratnik. Svjedočio je o tome kako su švercovali velike količine kokaina, da je sarađivao s Draganom Dudićem Fricom i Anatazijem Martinićem, ali ne i Šarićem, iako je ranije dao iskaz u kojem je tvrdio da je Šarić bio neprikosnoveni vođa.

Vuković je 2016. godine platio 1.700 eura kazne jer je priznao da je lažnom izjavom istragu napada na novinara Tufika Softića iz 2007. skrenuo u pogrešnom pravcu, da bi ona zatim bila završena zbog nedostatka dokaza. Istraga pokušaja ubistva Softića je obustavljena jer policija i tužilaštvo za osam godina nijesu obezbijedili dokaze.

Policija je, na osnovu iskaza Vukovića, podnijela krivičnu prijavu protiv Dragana Labudovića, Ivana Asanovića i Vladana Labudovića 2014, sedam godina nakon napada na Softića. To je učinjeno samo na osnovu usmenog iskaza Vukovića, bez ijednog materijalnog dokaza, što su potvrdili spisi predmeta.

Vuković je prethodno, kako se navodi u spisima, samoinicijativno policiji dao informaciju da mu je Dragan Labudović, prilikom posjete Argentini, ispričao da je za isnoz od po 500 eura angažovao Berance Vladimira Labudovića i Ivana Asanovića da fizički napadnu Softića. To je, navodno, urađeno jer je novinar pisao o kriminalu u Beranama, dovodeći u vezu sa tim Dragana Labudovića. Te navode Vuković je ponovio i pred ODT Berane, nakon čega je otvorena istraga protiv njih pred Višim tužiocem u Bijelom Polju i naložene mjere tajnog nadzora. Te mjere, međutim, nijesu obezbijedile dokaze za krivičnu prijavu.

Vuković je naknadno pred višim tužiocem rekao da nikada nije dao te izjave, te da je njegov potpis falsifikovan. On je to objasnio navodima da je zapisnik potpisan latinicom, a da on piše samo ćirilicom.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SLUČAJ NAPADA NA PREDRAGA SPASOJEVIĆA: Opšta opasnost ili pokušaj ubistva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tužilaštvo uhapšene za napad na Predraga Spasojevića, bivšeg načelnika Istražnog zatvora Spuž, terete za „izazivanje opšte opasnosti“  i „nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija“. Spasojević smatra da nadležno tužilaštvo nije uradilo svoj dio posla, i da se u konkretnom slučaju može raditi jedino o teškom ubistvu u pokušaju

 

Nekadašnji načelnik Istražnog zatvora Spuž Predrag Spasojević, na čiju je kuću prije dva mjeseca bačena bomba, poručio je da će svjedočiti u korist Željka Lakušića (34) i Filipa Popovića (21), uhapšenih u tom slučaju. On smatra da tužilaštvo nije na pravi način okvalifikivalo djela za koja tereti Lakušića i Popovića.

Iz tog tužilaštva Monitoru su odgovorili da je protiv Lakušića i Popovića podnijet optužni predlog zbog krivičnog djela  – „izazivanje opšte opasnosti“  i „nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija“.

,,Ako će odgovarati za izazivanje opšte opasnosti, odbijam da svjedočim protiv njih, svjedočiću u njihovu korist jer smatram da nijesu počinili to krivično djelo, i treba ih odmah osloboditi“, ogorčeno poručuje Spasojević.

Ističe da nadležno tužilaštvo nije uradilo svoj dio posla, i da se u konkretnom slučaju može raditi jedino o teškom ubistvu u pokušaju.

,,Šta bi bilo da je prva bomba eksplodirala ili druga? Da li bi to bilo ubistvo ili izazivanje opšte opasnosti kvalifikovano težom posljedicom. Zna se šta je bomba i da je njena namjena uništenje neprijateljske žive sile. Ako se djelo koje je počinjeno na moju štetu i pored toga kvalifikuje kao izazivanje opšte opasnosti, onda ne znam u kojoj zemlji živimo. Smatram da tužilaštvo nije uradilo svoj dio posla, jer ja ovu dvojicu koja se terete i protiv kojih je podignut optužni prijedlog u životu nijesam vidio. Motiv se nalazi u Istražnom zatvoru i isključivo je vezan za moj rad. Djelo je naručeno direktno iz Istražnog zatvora, ističe Spasojević.

On dodaje da su kazne za djelo koje se Lakušiću i Popoviću stavlja na teret male, te da samim tim sistem nije pokazao ozbiljnost da se suprostavi kriminalu i ozbiljno kazni  počinioce koji vrše  krivična djela na štetu policijskih službenika.

Bivši načelnik Istražnog zatvora, pojašnjava da je na jednoj od sjednica Vlade označen kao štićena ličnost nakon čega mu je dodijeljena policijska pratnja odnosno obezbjeđenje.

„Do kada će to trajati zavisi od procjene bezbjednosti koju će uraditi Agencija za nacionalnu bezbjednost“, kazao je Spasojević.

Spasojević je saopštio da je kao načelnik imao prijetnji od određenog broja pritvorenika, samo zbog toga što je radio svoj posao.

Osnovno državno tužilaštvo podiglo je optužni prijedlog protiv pritvorenika Marija Miloševića zbog napada na Spasojevića.  S druge strane i Milošević je podnio prijavu protiv Spasojevića, optužujuži ga za lažno prijavljivanje. I ovaj predmet se nalazi kod podgoričkog Osnovnog tužilaštva.

Prvog dana decembra na kapiju od porodične kuće Spasojevića aktivirana je bomba. Tom prilikom pričinjena je manja materijalna šteta. Motiv, makar zvanično, ni do danas nije utvrđen.

Uporedo sa sudskim postupcima čeka se i odluka Disciplinke komisije koja je pokrenula postupak protiv Spasojevića i to zbog toga jer je tokom gostovanja u televizijskoj emisiji neovlašćeno iznio određene podatke koji se tiču bezbjednosti u zatvoru, uz činjenicu da za određene medijske nastupe nije tražio, niti dobio saglasnost starješine organa.

„Povodom medijskih istupa službenika Predraga Spasojevića, donijeta je Odluka o pokretanju disciplinskog postupka protiv imenovanog zbog težih povreda službene dužnosti. Zakonom o državnim službenicima i namještenicima propisano je da disciplinksi postupak za težu povredu službene dužnosti protiv državnog službenika vodi i Disciplinska komisija. U skladu sa navedenim, odluka o pokretanju disciplinskog postupka protiv službenika Predraga Spasojevića, dostavljena je Disciplinksoj komisiji na dalje postupanje, saopštio je Monitoru pomoćnik direktora UIKS-a Nebojša Janković.

Na sve ovo Spasojević ponavlja da nije kriv i da će to dokazati.

Spasojević je gostujući u istoj televizijskoj emisiji kazao i da vrlo brzo očekuje predsjednika Crne Gore i DPS-a Mila Đukanovića „kod njega i da će mu spremiti ćeliju po svim standardima“.

Povodom te izjave, reagovali su iz DPS-a i Kabineta predsednika države, ističući da je Spasojević na krajnje neprimjeren način nasrnuo na najvišu državnu instituciju, na predsjednika Crne Gore, te da se mora pokrenuti odgovarajući postupak pred državnim organima.

Menadžmet Uprave za izvršenje krivičnih sankcija odmah se ogradio od svih njegovih izjava, posebno onih koje sadrže bilo koji politički segment, a koje nijesu spojive sa poslovima i radnim zadacima državnog službenika i namještenika UIKS-a, kako su saopštili

Spasojević je smijenjen samo dva dana kasnije.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SLUČAJ UBISTVA RADOMIRA ĐURIČKOVIĆA: Klanovi ratuju transkriptima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na posljednjem ročištu u podgoričkom Višem sudu, kada je tužilaštvo predalo transkripte Skaj komunikacije, pala je sumnja na čitav slučaj, ali i advokaticu odbrane Nataliju Karadžić Perković i ključnog svjedoka Milorada Radulovića. Transkripti svjedoče kako pripadnici kavačkog klana pronalaze lažne svjedoke da bi se optuženi Mario Milošević proglasio nevinim

 

Ubistvo Cetinjanina Radomira Đuričkovića je među prvim likidacijama počinjenim u višegodišnjem sukobu dva zaraćena kotorska kriminalna klana. I pored činjenice da je za ovaj zločin, za razliku od više desetina sličnih slučajeva, došlo do podizanja optužnice, na posljednjem održanom ročištu u podgoričkom Višem sudu, pala je sumnja na čitav slučaj, ali i na same aktere događaja, počev od advokata odbrane do ključnog svjedoka Milorada Radulovića, na osnovu čijeg iskaza je tužlac u konačnom i zasnovao svoj optužni akt.

Sumnja je otvorena kada je tužilac Željko Tomković, s ciljem da dokaže umiješanost Podgoričanina Marija Miloševića u ovaj zločin, predao transkripte Skaj komunikacije, koji svjedoče kako pripadnici kavačkog klana pronalaze lažne svjedoke da bi se ovaj optuženi proglasio nevinim.

S druge strane i odbrana Miloševića je došla do transkripta komunikacije, ali suprotstavljenog škaljarskog klana, u kojima se govori o pokušaju da se namjeste dokazi koji će teretiti Miloševića za ubistvo. Tako je i počeo „rat“ komunikacija u ovom procesu.

Advokatica Miloševića Natalija Karadžić Perković 11. novembra prošle godine od suda zatražila je da se istraži ko je osoba koja pod šifrom ,,B20712“ putem Skaj aplikacije saopštava sagovorniku da će sve napraviti da njen klijent bude osuđen na 40 godina robije.

U toj komunikaciji između Miloša Đuričkovića i Milija Bajramovića preko Skaj komunikacije 6. marta 2020. godine se eksplicitno navodi: ,,Samo čekam suđenje da počne i kopam ga 40 godina samo ne spominji nikome“, ,,ma idu oni po 20 godina a mario 40“, ,,napraviću ja da je mario puca sve sam spremio ja“, „zabetoniraću ga“, ,,ma svi su zabetonirani“, ,,kraj je njima“, ,,neće ga kosti iznositi vidjećes“…

Postupajući tužilac Željko Tomković je nakon toga kontaktirao nadležne policijske organe od kojih je zatražio dostavljanje materijala koji se odnosi na optuženog Miloševića. Ali je dobio neočekivano. Sredinom decembra umjesto komunikacije Đuričkovića i Bajramovića dostavljene su mu komunikacije Marija Miloševića sa Slobodanom Kašćelanom iz perioda od početka decembra 2020. godine do sredine februara 2021. godine. U tim kominukacijama, a koje su javno objavljene, njih dvojica dogovaraju obezbjeđivanje lažnih svjedoka i lažnog alibija za Miloševića za dan kada je ubijen Đuričković. Tako Milošević saopštava Kašćelanu plan da pred sudom tvrdi da je u vrijeme ubistva Đuričkovića bio na Kosovu.

Ono što ovaj slučaj čini specifičnim je to da je, prema istoj komunikaciji, Milošević u čitavu priču oko sređivanja alibija uključio i svoju advokaticu Nataliju Karadžić Perković.

Iz prepiske proizilazi da je advokatica Karadžić Perković početkom februara 2021. godine išla u Prištinu gdje se susrela sa Miloševićevim kosovskim advokatom Arsimom Bilalijem, pripadnikom kavačkog klana Srđanom Juriševićem i lažnim svjedocima.

Poslovi za račun klijenta, sudeći prema komunikaciji, tu se ne završavaju. Advokatica preko Skaj aplikacije javlja da su lažni svjedoci i kolega advokata Bilalija prošli testiranje i da su spremni pred sudom da tvrde da su spornog dana bili sa Miloševićem. Na sugestiju advokatice Karadžić Perković, Milošević i Kašćelan obezbjeđuju i dokaze koji bi sudu potvdili da je večerao u jednom hotelu na Kosovu.

– Važno da se sve odradi perfektno, jer Viši sud može da traži službenim putem da se sve to provjeri – kaže u jednoj od poruka advokatica Karadžić Perković, koju su prenijeli mediji.

Reakcije na objavljene komunikacije, očekivano, bile su ekspresne, pa je tako Osnovno tužilaštvo saopštilo da će utvrđivati da li je u radnjama advokatice i drugih lica koja se pominju u Skaj komunikaciji vezano za dogovor oko obezbjeđivanja lažnog alibija Mariju Miloševiću, ostvareno obilježje nekog od krivičnih djela koja su u nadležnosti tog tužilaštva.

Skaj komunikacija dostavljena je i Advokatskoj komori Crne Gore na ocjenu da li je advokatica Karadžić Perković prilikom obavljanja predmetnih komunikacija postupala u skladu sa Zakonom o advokaturi, drugim zakonskim propisima, Kodeksom profesionalne etike advokata i Statutom Advokatske komore, odnosno da li ima osnova za pokretanje disciplinskog postupka protiv nje zbog teže povrede dužnosti advokata.

Advokatica Karadžić Perković na prošlom ročištu kažnjena je sa 1.000 eura jer se bez obrazloženja nije pojavila. Njen klijent Milošević nije prihvatio da ga po zamjeni brani advokat Srđan Lješković pa je sudija Veljko Radovanović odložio suđenje i sljedeće ročište zakazao za 23. januar.

Optužnica je u ovom predmetu nekoliko puta vraćana na dopunu istrage, a dokazi tužilaštva prihvaćeni su tek nakon nepune četiri godine od počinjenog zločina. Prvom optužnicom u kojoj je Milošević ,,samo“ bio zadužen za kupovinu automobila korišćenog u napadu, a hice ispalio Igor Mašanović, izmijenjena je nakon što je Milorad Radulović poslije tri i po godine od događaja, 12. marta 2020. godine, otišao u tužilaštvo i promijenio prvobitni iskaz koji je, sa nekim izmjenama, ponovio i pred sudom krajem oktobra prošle godine.

Radulović je pred sudom označio Miloševića za direktnog izvršioca ubistva Đuričkovića dok je Mašanović, kako je kazao, vozio automobil iz kojeg je pucano. Ustvrdio je da u autu nije vidio optuženog Vukana Vujačića, ali se na kraju suđenja ipak pridružio krivičnom gonjenju i protiv njega.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo