Sad će neđe ravnih deset godina od one noći kad je NATO bacio u Dunav moćni i prelijepi novosadski Most slobode. Živi se ljudski stvor na svašto navikne, pa i na smrtonosne bombardere koji mu argaju više glave. Taj most bio mi je u komšiluku. Kad je čudo od uranijumskog pakla uždilo po mostu, ono članova porodice što sam uspio „pohvatati” smjestio sam u sklonište. Nije mi se htjelo da i sam džujim u tom betonskom sarkofagu. Gadljiv sam na gužve i u sretnijim okolnostima, a ne u ovoj u kojoj mi se pred očima izlistava takva fenomenologija straha kakvu ni najuvrnutiji holivudski proizvođači strave ne bi umjeli smisliti. Izašao sam iz skloništa i susrio prijatelja Crnogorca koji potiče iz Cuca. Spontano smo zaključili da bi nam i u racionalnom i u psihoterapeutskom smislu bilo najpametnije da odemo da vidimo je li most potpuno srušen. Ako jeste, onda se te noći sila bombardera i tomahavka neće na nas povrtati jer je završila planirani posao, pa bismo se mogli na miru vratiti u svoje stanove i zakonačiti kao ljudi, a ne kao podrumski pacovi. Samo što smo krenuli, iza leđa nam se prolomio glas: „Aha, šta ćete sad, Crnogorci”!
Glas je dolazio od jednoga kukavelja što stanuje u mojoj kuli vavilonskoj. Niti smo kad prozborili konvencionalnu komšijsku riječ, niti smo se pozdravljali. Prosto, nijesam primjećivao da to čehovljevski ništavno biće uopšte postoji. I eto, ohrabrilo i ujedno sluđelo njega, tu komšijsku ništicu, izobručenje normalnog toka stvari da nam se obrati s prividnom prijetećom superiornošću. Teatar apsurda je naiva pri onome šta je tu nesvjesno uspjela proizvesti ta komšijska ništica. Svakog trenutka može tu doletjeti neko eksplozivno zlo i sve nas pobiti. Bez obzira na etničke, nacionalne, vjerske, svjetonazorne i sve druge razlike to zlo nas može zauvijek sjediniti u velikom Ništa. Ništica nema snage da samoga sebe pita: „Šta ću ja sad?”, ili „Kako sam dospio u ovu idiotsku situaciju?”, ili „Koga sam ja to politički podržavao da me sad ovako mlate kao vola u kupusu”? Ne, ništa od toga. Taj smeteni oblik života s nekakvim perverznim likovanjem pita: Šta ćete sad vi Crnogorci? I misli na nas dvojicu što smo se rasprtvili u zemlji Srbiji i sad, ko nam je kriv, „dijelimo sudbinu”, umjesto da smo s familjama zdimili bar do Tasmanije kad se njima počeo „događati narod”. A preko nas misli, valjda, i na Crnu Goru koja ima da nagrabusi, ako već Srbija mora da nagrabusi. I dakako, u oba slučaja kukavelj je sretan što neće samo on nagrabusiti itd. No, da skratim priču. Mislio sam nekoliko trenutaka da mu se vratim i da mu saspem zube u grlo. Ipak, prezir s gađenjem je i gospodskija i efikasnija reakcija od dobrih batina.
Sjetio sam se ovih dana toga „slučaja”. Politička „elita” Srbije u mnogim stvarima ponaša se na potpuno zblanut način. Baš kao moj neuračunljivi komšija. Mijenjaju se tzv. „opcije” na vlasti, ali zblanutost ne nestaje, nego samo mijenja pojavne oblike. Nekad pretegne ova, drugi put ona politička patologija. Nekad se politički svjetonazor iskrivi na jednu, nekad na drugu stranu. Ali uvijek je nakrivo. Tako je i u čuvenoj priči o novom crnogorskom ambasadoru u Beogradu. Kad se ne bi znalo iz kakvog je avetluka proisteklo upozorenje Crnoj Gori o „kriteriju” izbora ambasadora, čovjek bi pomislio da je to egzibicija koja bi mogla kao negativni primjer ući u udžbenike diplomatije.
I grehota je od boga smijati se tom avetluku. Za žaljenje je on, ali samo zato što više nije opasan za Crnu Goru!
Milenko A. PEROVIĆ