U Srbiji traje proces donošenja Statuta Vojvodine. Baš traje! I ne bi ovo bila ova država, nego neka sasvim druga i drugačija država, kad se u tom trajućem donošenju ne bi događale najrazličitije panađurske vragolije, petljanja i slični petparačni trikovi i priče. Recimo, krene nacrt Statuta iz jednog ministarstva u drugo, pa danima ne stiže. U prvome trvde da su ga poslali, u drugome da ga nijesu primili. Bože me prosti, kao da ga šalju prugom Beograd-Bar. Čovjek prosto ne zna da li bi plakao nad ovom zemljom kad shvati kakvom je političkom i duhovnom subjektivitetu ona dopala šaka ili bi se grohotom smijao nad vladajućim duhom neprestanog sitnog podvaladžijskog „muvarenja”. Potpuno je svejedno da li se taj duh legitimira kao ova ili ona politička paradigma i partija, jer ga napaja ista rijeka iskrivljenog pogleda na svijet. Jedni taj Statut vide kao opasni ustupak vojvođanskim „separatistima”, koji neminovno vodi, ni manje ni više, u razgradnju državnog jedinstva Srbije. I spopada ih crna slutnja od uočene „tendencije”. U suštini, vrlo su obradovani, jer se od sprječavanja „tendencije” i odlučne patriotske borbe protiv nje može još dugo politički živjeti. Tobože, eto i Vojvodina hoće da se „otcepi”, a to se mora onemogućivati svim sredstvima. Patriotski zadaci onemogućivanja vrlo su profitabilni, pa se tako vrlo lijepo poživjelo i proživjelo u onemogućivanju Slovenije, Hrvatske, Bosne, Crne Gore i Kosova, pa će i od Vojvodine. Ovi neizbrojni centralisti po zanimanju pojačani su odskora novokomponovanim društveno-političkim radnicima u mantijama. Valjda zbog svog radnog odijela uvjerili su i sebe i mnoge druge da su iznad svake politike, a to ovdje znači da su jedino oni čuvari države. I njih je usrećila priča o Statutu Vojvodine. Izlizala im se i izništala rodoljubačka priča o čuvarima kosovskih svetinja. „Kosovo” je passé, pa je sâmo nebo poslalo novu temu, koja omogućava da se pribavi dobar alibi, ako ih ko smjedne upitati po kom su se osnovu tako raskomotili u dnevnoj sobi političkog bića Srbije. Zato već uveliko treniraju bacanje anateme na svakoga ko se usudi na svetogrđe političkog prepravljanja države. To pravo oni hoće samo za sebe i ovako ga razumiju i propagiraju: što više države na jednom mjestu i što više crkve u državi, a ne da Vojvodina snuje i ima nešto svoje!
Drugi cijelu stvar s autonomijom Vojvodine vide kao nužnost deetatizacije i decentralizacije države. Golim okom postalo je vidljivo da beogradizacija Srbije podsjeća na tešku anatomsku deformaciju. Ogromna glava izrasla je na slabašnim nogama, pa im još uskraćuje i ono malo hrane koja je potrebna da je drže i nose. Po samoj logici prirode, takva groteska od organizma bezglavo teži da joj glava bude sve veća i sve osionija prema onome što je takvom drži. Poneko razumije, obrnimo Njegoševu metaforu, da kad u mukama počnu „izdisati členovi” državnog i teritorijalnog organizma, onda ni „glava” više neće moći ostati ucijelo.
Najteže je onima koji su se odvažili da pročitaju prijedlog teksta toga mirakuloznog Statuta. Bez teškoća pravne ili političke egzegeze otkrivaju da taj Statut građanstvu Vojvodine zapravo ne nudi ništa više, ni novije u odnosu na ono što se sada ima, tj. nema. Dakle, mnogo priče ni oko čega! Ali, većini aktera potrebna je ta našminkana priča o ničemu. Od nje oni žive. Po đavolu, od nje ne može živjeti nijedno društo. Zato realni nihilizam gospodari sudbinom ove države.

Milenko PEROVIĆ