Povežite se sa nama

Izdvojeno

BAJDEN – PUTIN SAMIT,  TENZIJE OKO UKRAJINE I ENEGENATA: Da li slijedi smirivanje

Objavljeno prije

na

Iako nije došlo do velikog pomaka, dogovoreno je da se intezivira komunikacija.  Sa američke strane je zaprijećeno daljim ekonomskim sankcijama ako se Moskva odluči na vojnu opciju radi vraćanja bivših zemalja SSSR-a u svoju orbitu. Sa ruske strane se potenciralo davanje formalnih garancija da se NATO neće širiti na Ukrajinu. Analitičari smatraju da su i jedan i drugi narativ  na stolu ali da  će za rješenje  trebati  puno truda

 

Prošlog utorka je konačno došlo do samita između dvije glavne nuklearne sile. Ruski predsjednik Vladimir Putin i njegov američki kolega Džo Bajden su proveli 121 minut zajedno preko video linka.  Dan ranije američki predsjednik je održao konsultacije sa liderima Britanije, Njemačke, Francuske i Italije. Samit se podudara (možda ne i slučajno) sa 80-om godišnjicom japanskog napada na Perl Harbor i ulaskom Amerike u Drugi svjetski rat, a samo dan poslije se obilježava 30 godina od raspada Sovjetskog Saveza (SSSR), čije ukidanje je Putin već nekoliko puta nazvao najvećom katastrofom 20-og stoljeća.

Glavna tema je bila Ukrajina, na čijim granicama je nagomilano oko 100 hiljada ruskih vojnika uz podršku jakih oklopnih formacija kojima se ciljano podgrijavaju strahovi i upozorenja da do kraja januara predstoji invazija. Rat bi vjerovatno doveo i do prekida isporuke ruskog gasa Evropi nakon što je njemačka vlada blokirala davanje dozvole za rad novoizgrađenom gasovodu Nord Stream 2. Takođe, pripreme za samit je pratila povećana razmjena puščane i artiljerijske vatre na liniji razdvajanja između ukrajinske armije i proruskih separatista na istoku zemlje koje podržava Moskva.

Iako nije došlo do velikog pomaka u razgovorima, što se  unaprijed znalo, dogovoreno je da se intezivira komunikacija radi smirivanja tenzija. Sa američke strane je zaprijećeno daljim ekonomskim sankcijama ako se Moskva odluči na vojnu opciju za vraćanje bivših zemalja SSSR-a u svoju orbitu. Moskva je  potencirala  davanje formalnih garancija da se NATO neće širiti na Ukrajinu. Analitičari smatraju da su i jedan i drugi narativ zaista na stolu ali da će za dugoročno rješenje trebati izuzetno puno truda.

Rusija je, što i neki na Zapadu priznaju, legitimno zabrinuta zbog širenja NATO pakta prema svojim granicama i kršenja velikog broja obećanja Mihailu Gorbačovu da se nakon rasformiranja SSSR-a i Varšavskog pakta NATO neće širiti na istok. Deklasificirana dokumenta iz tog perioda opravdavaju rusku gorčinu. Ima i onih koji prave, možda ne baš dobru, paralelu između Kubanske krize 1962. godine koju je izazvalo raspoređivanje ruskih nuklearnih raketa na komunističkoj Kubi pred vratima Sjedinjenih Država i što je tada zamalo dovelo do vojne i nuklearne eskalacije. Rusija je nekoliko puta isticala da bi ulazak, sada čvrsto prozapadne, Ukrajine u NATO i raspoređivanje vojnih i pogotovo raketnih sistema na njenoj teritoriji značio prelazak „crvene linije“ koju Moskva nikako neće tolerisati. Stoga Kremlj traži formalni ugovor sa NATO-om kojim će se Alijansa pravno obavezati da Ukrajina nikada neće postati njezina članica. Međutim, sve i kad bi Bajden htio pristati na potpisivanje takvog ugovora, iako javno govori da nema mandat za to, formalnosti između dvije strane bi išle neopisivo sporo jer bi ga trebalo razmotriti i potvrditi svih 30 članica Alijanse.

Analitičari smatraju da takav formalni ugovor nikada nije garancija na duže staze i da ga se ugovorene strane pridržavaju samo dok im odgovara. Najočigledniji primjeri u novijoj istoriji su Budimpeštanski memorandum o bezbjedonosnim garancijama iz 1993. godine koji su potpisale Rusija, Sjedinjenje Države i Velika Britanija (i kojem su se naknadno pridružile Francuska i Kina) i Pakt o prijateljstvu, saradnji i partnerstvu potpisanom 1997. godine između Rusije i Ukrajine. Prvim sporazumom potpisanim u Budimpešti, Rusija i druge zemlje potpisnice su jamčile teritorijalni integritet i nepovrjedivost granica Ukrajini, Bjelorusiji i Kazahstanu a te zemlje su se zauzvrat obavezale da će se odreći nuklearnog oružja koga su na svojoj teritoriji naslijedile od bivšeg Sovjetskog Saveza i da će sve bojeve glave predati Ruskoj Federaciji. Drugim sporazumom je Rusija samo potvrdila „nepovrjedivost državnih granica“ Ukrajine uključujući i pitanje Krima nad kojim je eksplicitno i bezuslovno priznat ukrajinski suverenitet.

Oba sporazuma je Rusija jednostrano prekršila anektirajući Krim nakon protesta i napuštanja vlasti u Kijevu proruskog i kleptokratskog predsjednika Viktora Janukoviča. Nakon Krima Rusija je izvršila oružanu agresiju na Ukrajinu pod izgovorom zaštite stanovništva kojem je ruski maternji jezik (deja vu priča sa jugoslovenskih prostora 1990-ih godina). Invazija 2014. ipak nije išla po planu zahvaljujući ogorčenom otporu ukrajinske armije i ruskog govornog stanovništva koje nije bilo oduševljeno saoizacijom i „oslobađanjem“ njihove zemlje. Na kraju se Rusija morala zadovoljiti stvaranjem dvije „autonomne narodne republike“ u Donbasu i Lugansku na krajnjem istoku zemlje, dok je pokušaj spajanja Krima sa „narodnim republikama“ osvajanjem azovskog primorja i kasnije izbijanje ruskih tenkova uz podršku „potlačenog naroda Ukrajine“ na rijeku Dnjepar koja dijeli Ukrajinu po sredini propao. Većina analitičara smatra da bi se Rusija teško usudila da krene otvoreno na Ukrajinu,  da je Ukrajina zadržala nuklearne rakete i silose koji su joj pripali nakon samostalnosti krajem 1991. godine. Konflikt 2014. godine je koštao obje zemlje preko 14 hiljada života i ogromnu materijlnu štetu  Ukrajini, a  Rusija je izgubila stotine milijardi eura zbog zapadnih sankcija uvedenih nakon početka agresije.

Međutim, sve strane su naučile lekcije iz rata 2014. godine i ovaj put su bolje pripremljene kada su vojne stvari u pitanju. Takođe, sadašnje Bajdenova prijetnje sankcijama su značajno izgubile na oštrini koju su imale 2014. Glavni pravac Trampove politike prema Rusiji je bio da se onemogući izgradnja gasovoda Nord Stream 2 preko baltičkog podmorja direktno do Njemačke i time liši uticaja gasovod koji ide preko ukrajinske teritorije čiji prekid bi u slučaju novog rata nanio veliku štetu i Rusiji i Evropi. Bajdenova administracija je uklonila sankcije prema firmama i državama koje su ga gradile uz mlake garancije da neće biti korišten kao sredstvo političkog pritiska. Rusija se ekonomski oporavila od sankcija, koje su nakon 7 godina i dalje na snazi, prije svega zahvaljujući trgovini naftom i prirodnim gasom. Ruske devizne rezerve su na trenutno rekordnom nivou od 620 milijardi dolara. Ta cifra čini Moskvu veoma otpornom na novi set zaprijećenih sankcija. Da sankcije nisu tako efikasno oružje vidjelo se prije 3 godine. Američka vlada je 2018. godine donijela zabranu kupovanja aluminijuma od ruskog i svjetskog giganta RUSAL Olega Deripaske i time izazvala momentalni haos na Londonskoj berzi metala (LME) kada je cijena aluminijuma samo u jednom danu skočila 40 odsto. Nije prošlo puno vremena i američka administracija je povukla sankcije.

U sadašnjem kontekstu ratnih igara i sankcija, pominje se i mogućnost da se Rusija isključi sa SWIFT sistema međunarodnog plaćanja u slučaju nove agresije. Međutim isključivanje Rusije sa SWIFT-a bi teško pogodilo i evropsku ekonomiju i onemogućilo ili veoma otežalo plaćanje uvoza ruskih metala, đubriva, prirodnog gasa, žitarica kao i evropski izvoz u Rusiju.

Za sada jedina kredibilna prijetnja u smislu novih sankcija jeste potencijalna zabrana zapadnim investitorima da kupuju OFZ obveznice denominirane u rubljama Ministarstva finansija. Analitičari smatraju da ni to neće puno naškoditi ruskoj ekonomiji upravo zahvaljujući rekordnim deviznim rezervama Centralne banke Ruske Federacije.

Predsjednik Bajden osim sparinga sa Rusijom ima i za Ameriku ozbiljniji problem sa Kinom i njenim prijetnjama da će, ako treba, izvršiti invaziju na Tajvan i silom ga vratiti matici zemlji. Rusija i Kina odnedavno zajednički organizuju pomorske manevre u azijskim vodama. Bajdenova popularnost kod kuće je na rekordno niskom nivou, čak na nižem i od Trampa u svoje vrijeme, tako da je Bijela kuća prisiljena dio tereta prebaciti na evropske saveznike koji ne ispovaljavaju preveliki elan i odlučnost prema Kremlju. Izuzetak Velike Britanije koja je odlučna pomoći Ukrajini po svaku cijenu osim izravnog slanja vojnika. Osim vojne pomoći od 1,3 milijarde funti britanski premijer je najavio i ekonomsku pomoć Kijevu od 3 milijarde funti.

Putin je na kraju samita veoma zadovoljan izjavio da je „razgovor bio otvoren, sadržajan i konstruktivan…i imali smo mogućnost da nastavimo dijalog i mislim da je ovo najvažnije“. Rusija je uspjela nametnuti svoju agendu za razgovore i, po mišljenju zapadnih analitičara, ima blagu prednost na šahovskom polju. Ruski tenkovi za sada ostaju na njihovoj strani granice, dok Zapad ostaje neodlučan i razjedinjen. I ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski će do daljeg držati prizemljene borbene dronove koje je kupio od Turske i  protivvazdušnu i protivoklopnu tehnologiju koju je dobio od Zapada u ograničenim količinama.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

FOKUS

DRŽAVNE FINANSIJE I PARTIJSKA POLITIKA: Hod po tankoj žici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predloženi rebalans ima potrebnu podršku u parlamentu. Plate, penzije i socijalna davanja iz državne kase nijesu upitni do kraja godine. Onda bi na red mogle doći loše vijesti. Samo da se političari dogovore ko će biti glasnik

 

Crna Gora nije pred kolapsom, ohrabrio nas je ministar finansija Aleksandar Damjanović u srijedu veče, na kraju rasprave o (drugom) rebalansu budžeta za 2022. godinu. „Pokušavamo da obezbijedimo nesmetano funkcionisanje vitalnih sistema društva do kraja tekuće godine”. Valjda su to dobre vijesti.

Dan je počeo u drugačijem raspoloženju. Zdravstveni i obrazovni sistem mogli bi stati, a država ostati bez novca neophodnog za isplatu plata, penzija i socijalnih davanja, saopštili su iz Ministarstva finansija. „Ukoliko ne dođe do usvajanja rebalansa, uvećane isplate je vrlo teško obezbijediti preraspodjelom sredstava iz budžeta drugih potrošačkih jedinica, a da pritom ne dođe do narušavanja funkcionalnosti rada tih institucija i servisa koje one pružaju građanima”.

Upozorenje je pratio i popis finansijskih obaveza „koja proizilaze iz zakonskih rješenja usvojenih u prethodnom periodu”: za Fond zdravstva (38,6 miliona), Fond PIO (36 miliona), za uvećane zarade zaposlenima u zdravstvu i prosvjeti (28,5 miliona), bivšim korisnicama naknada po osnovu rođenja troje ili više djece (5,5 miiona), licima prepoznatim zakonom iz rudarske i metalske industrije (šest miliona), poslodavcima za zapošijavanje osoba sa invaliditetom (tri miliona), nezaposlenim licima (jedan milion)… Tokom rasprave shvatili smo da problem nijesu samo nova zakonska rješenja nego i loše računice onih koji su, u ime vlade Zdravka Krivokapića, pripremali ovogodišnji budžet.

Slijedio je niz „trulih kompromisa”. Izvršna vlast je podmitila poslanike tadašnje većine ponudom da svaki od njih, pojedinačno ili pod okriljem partije, uveća rashodnu stranu budžeta amandmanom koji bi državnu kasu koštao „do million eura”. Rečeno – učinjeno. Zakonodavna većina je, zauzvrat, prihvatila da tadašnjoj vladi, kao realno očekivane prihode, prizna i projekcije koje su se zasnivale na primjeni nepostojećih zakona. Neke od njih tadašnja vlada nije ni pripremila do usvajanja budžeta, a nijedan od njih do danas nije usvojen u parlamentu.

I, kada se sve sabere i oduzme, dolazimo do rebalansa. Nakon koga će očekivani državni prihodi tokom ove godine biti za tri miliona manji (uprkos inflaciji, poskupljenjima i jačanju fiskalne discipline), a rashodi skoro 200 miliona veći u odnosu na ono što je planirano krajem prošle godine (i pored golemih „ušteda” u kapitalnom budžetu).

Poslanicima su te informacije dobrodošle da nastave započetu predizbornu kampanju pred lokalne i, prije ili kasnije neizbježne, vanredne parlamentarne izbore. Tako je suština problema javnih finansija ostala zatrpana pričama koje su išle od bankrota države do biciklističkih staza u Podgorici. I međusobnih optužbi za stanje u kome se Crna Gora nalazi.

Neki su zvučali iskreno, bezmalo, nudeći izvinjenje za to što su, podrškom prošlogodišnjem prijedlogu Zakona o budžetu za 2022. doprinijeli aktuelnim, ali očekivanim, problemima.

„Ovo je posljedica i jednog nezrelog projekta Evropa sad”, konstatovao je poslanik PzP Branko Radulović. „Ja sam glasao za njega, a meni kaže Nebojša Medojević ‘kako možeš za njega da glasaš’ a ja mu kažem – kako moram. Moram da glasam jer je ovo opilo gladni dio građana”. Poslije se Radulović dopunio: „Morao sam da glasam jer bi me građani kršima gađali da nisam glasao za to. To je bila naša istina”, pa se, valjda za kaznu, preporučio za budućeg potpredsjednika vlade zaduženog za ekonomiju.

Drugi su o ponuđenom rebalansu sudili kroz prizmu dolazećih lokalnih izbora.

„Imamo jasne naznake da se budžet pokušava pretvoriti u rezervoar za finansiranje izborne kampanje, posebno za dvije najzastupljenije političke partije u 43. Vladi (GP URA i SNP – prim. Monitora) i to je ponavljanje prakse DPS-a”, upozorio je poslanik Demokrata Momo Koprivica, apostrofirajući povećanje budžetske rezerve i jednokratna socijalna davanja koja se iz nje isplaćuju. „Sredstva ne dobijaju svi, procjenjuje se na osnovu bliskosti sa određenim partijama. Sve se radi suprotno zakonu, dešava se zloupotreba u budžetskom sistemu. Mi ćemo zato predložiti amandman kojim će se zabraniti isplata sredstava fizičkim licima u toku izborne kampanje”, najavio je Koprivica. Zaboravljajući da je njegova partija, u dogovoru sa tadašnjim ministrom finansija Milojkom Spajićem, poprilično „kumovala” neplaniranom rastu budžetskih davanja. I to baš u oblasti socijale (dječji dodatak za sve mlađe od 18 godina, naknada majkama).

Iz DF-a su minimalizovali vlastitu odgovornost za faličan budžet i veličali ekonomska dostignuća svojih kadrova raspoređenih po dubini u energetskom sektoru. SD-ovci su ponavljali kako su oni odavno najavljivali pristigle ekonomske probleme, SNP potrdio da će, kao odgovorna partija, podržati ponuđeni rebalans (i ministra sa njihove kvote u vladi Dritana Abazovića).

Sve ih je zasjenio DPS. To poglavlje rasprave o rebalansu budžeta zaslužuje posebnu pažnju.

Danas imamo, obavijestio nas je predsjednik poslaničkog kluba DPS Danijel Živković „finansijski, ekonomski, obrazovno, bezbjednosno, politički, institucionalno, vrjednosno uništenu Crnu Goru”. Njegov kolega Jevto Eraković nadovezao se tvrdnjom: „Ukidanje doprinosa za zdravstveno osiguranje – pucanj je u crnogorsko zdravstvo”.

Sve to je, i još ponešto, na jezik ekonomije preveo poslanik i savjetnik predsjednika države Petar Ivanović: „Inflacija u Crnoj Gori je gotovo 15 odsto. Ugašen je KAP, gubitak EPCG grupe je skoro 100 miliona eura, Rudnik uglja je pred kolapsom. Turistička sezona je kratka i loša, neki investitori odlaze. Neki tuže državu. Fali novca za Fond PIO, zdravstveni sistem je pred kolapsom. Nezaposlenost povećana”.

U DPS-u, valjda, računaju da smo zaboravili: rekordnu inflaciju u Crnoj Gori (tada dio tzv. SRJ) imali smo u januaru 1994. godine. Otprilike:  5.578.000.000.000.000.000 odsto (5,578 triliona) ili, približno, oko 113 odsto na dan. KAP je bankrotirao 2013, koji mjesec nakon što je stečaj uveden na zahtjev Ministarstva finansija. Tadašnje DPS vlade predvodio je premijer Milo Đukanović. Prethodno su KAP, EPCG i Vlada CG mjesecima krali struju iz sistema evropske interkonekcije. Rudnik uglja je, dok su njim gazdovale DPS vlade i njihov strateški partneri A2A i Aco Đukanović, bio na čelu crne liste poreskih dužnika (2016). Onda su novcem Elektroprivrede otkupljene njihove akcije. Najveća nezaposlenost u Crnoj Gori bila je u julu 2010 – 32,7 odsto (DPS Vlada Igora Lukšića). Najgoru turističku sezonu u nezavisnoj Crnoj Gori organizovala je vlada Duška Markovića (2020). Škaljarski i kavački klan, i njihov niz smrti koji je odnio preko 60 života, nijesu produkt „većine od 30. avgusta”.

Poslanik Živković je zaboravio DPS Zakon o slobodi vjeroispovijesti i litije koje su, u istom momentu, na ulice crnogorskih gradova izvodile preko 100.000 ljudi. A Jevto Eraković početak pandemije koju su medicinski radnici, njegove tadašnje kolege, dočekale baz zaštitnih maski i rukavica. Dok nijesu stigle prve donacije…

Moglo bi se tako nabrajati u nedogled. O nekadašnjim dostignućima DPS vladavine svjedočiće, izgleda, Vesna Medenica, Blažo Jovanić, Veselin Vukotić, trenutni spuški stanari. … Pa, moguće, i Petar Ivanović (zloupotreba novca Abu Dabi fonda), nađe li se izvršna vlast spremna da pravosudni sistem osposobi, kadrovski i finansijski, da radi svoj posao i završi višegodišnje istrage i suđenja.

Posljedice navedenog vidljive su i u aktuelnom budžetu. Samo, možda, ne na prvi pogled. Biće, zato, da se poslanica DPS Aleksandra Vuković pomalo šali kad najavljuje: „Nakon pobjede građanske politike, krećemo u razvoj i ostvarenje ekonomskog plana na kojem smo mi u DPS-u radili ove dvije godine dok su oni prodavali zjale…”.

Ni taj humor ne smije da zavara. Ekonomski problemi Crne Gore su veliki. I sistemski. Na svaka četiri eura koja će potrošiti ove godine, država pozajmi jedan. Dijelom od same sebe (iz depozita formiranih prethodnim zaduženjem) a dijelom od domaćih i stranih kreditora. Štedi se samo na razvoju i budućnosti. Od 350 projekata iz ovogodišnjeg kapitalnog budžeta stvarno se realizuje njih manje od stotinu (85, kaže da je prebrojao poslanik SD Boris Mugoša). Većina ostalih nema ni osnovnu dokumentaciju. A sljedeće godine, ne dođe li do radikalnih rezova u potrošnji, državni izdaci biće još veći. Isto se ne može garantovati i za državne prihode.

Da ponovimo, za kraj, dobre vijesti. Predloženi rebalans ima potrebnu podršku u parlamentu. Plate, penzije i socijalna davanja iz državne kase nijesu upitni do kraja godine. Kao u svakom vicu, onda bi na red mogle doći loše vijesti. Samo da se političari dogovore ko će biti glasnik.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ĐUKANOVIĆ PREDLOŽIO ŽUGIĆA ZA TREĆI MANDAT GUVERNERA: Da je vječan

Objavljeno prije

na

Objavio:

Đukanovićev cilj nastavka kontrole bankarskog sektora je jasan, nepoznanica je da li će se u parlamentu sastaviti većina spremna da mu pomogne da taj cilj i ostvari.  Po cijenu još jednog moćnika u trećem mandatu

 

,,Dr Radoje Žugić, ministar finansija, na sjednici od 25. februara 2015, informisao je Vladu, da u ovom trenutku nije moguće obezbjediti ponudu koja će sadržati povoljnije uslove kreditiranja poljoprivrede u odnosu na ponudu Abu Dabi fonda za razvoj”, navodi se u dokumentu, koji Monitor prvi put objavljuje, a koji je Vlada uputila Investiciono razvojnom fondu (IRF) u martu 2015. Tu se citira i Žugićev stav o usaglašenom mišljenju dva ministarstva i IRF-a u vezi sa dva najozbiljnija  pitanja koja se tiču ovog ugovora – troškova valutnog rizika i rizika odobrenja, odnosno procedure kreditnog rizika.

Strah je, pokazalo se, bio  opravdan, pa je nakon četiri godine, u aprilu 2019, Specijalno državno tužilaštvo (SDT) pokrenulo izviđaj koji se odnosi na radnje prilikom raspodjele i trošenja 23 miliona dolara kredita iz ovog fonda. Prethodni ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović je po dolasku na čelo tog resora dokumentovao da je novac u državu ušao mimo računa državnog trezora, i da u dokumentaciji nema garancije od 50 miliona koju  je država dala za taj kredit, u okviru Zakona o budžetu za 2015. godinu.

Javnost je tada saznala da je novac išao preko posebnog računa koji je nazvan ,,specijalnim” i koji je u Prvoj banci otvorio tadašnji ministar poljoiprivrede i aktuelni poslanik DPS-a Petar Ivanović. Skupština je na  zahtjev SDT-a Ivanoviću ukinula poslanički imunitet. U sklopu istrage saslušani su i bivši direktor fonda Zoran Vukčević, nekadašnji ministar poljoprivrede u prelaznoj Vladi 2016. godine i aktuleni državni sekretar u tom resoru Budimir Mugoša i procjenitelj Milan Adžić. Na saslušanju u SDT-u bili su i korisnici Abu Dabi kredita, među kojima i vlasnik kompanije Vektra Dragan Brković. Jedini koji nije saslušan je Žugić.

Specijalno tužilaštvo je tokom 2018. ispitivalo minuli rad guvernera CBCG povodom prijave o zloupotrebama novca za udruženja penzionera i naplaćivanja članarina u periodu od 2004. do 2010. kada je bio direktor Fonda PIO. Dok je bio na ovoj poziciji državni fond je učestvovao u transakcijama kojim je Prva banka, familije Đukanović, vraćala kredit Vladi Crne Gore. Ocjena da su transakcije između Prve banke u Vlade sumnjive bile su povod za sukob tadašnjeg guvernera CBCG Ljubiše Krgovića sa Milom Đukanovićem i njegovom DPS većinom. Ubrzo je spremljen novi Zakon o CBCG, Krgović je smijenjen, a zamijenio ga je Žugić.

On je prije toga ispekao zanat kao predsjednik Upravnog odbora Prve banke, i 2008. godine pomogao da se od Ministarstva finansija dobije zajam od 44 miliona evra za spas banke, nakon godina nezakonitih i neregularnih finansijskih aranžmana koji su obilježili njeno poslovanje od kada je Aco Đukanović postao njen najveći akcionar (vlasnik).

I tada je je reagovalo tužilaštvo pa je 2012. vođena  istraga protiv Žugića i ministra finansija Igora Lukšića zbog zloupotrebe ovlašćenja u vezi sa slučajem Prve banke. Kao i u ostalim slučajevima koji se tiču Đukanovića i njegove najbliže okoline, sve prijave su odbačene. Ili arhivirane, pod šifrom „istraga je u toku“.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NE NAZIRE SE KRAJ POLITIČKE KRIZE: Država na pauzi  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će se razriješiti duboka politička kriza u kojoj se nalazi zemlja, niko ne zna. Institucije su ili u blokadi, ili na pauzi. Jedino predano rade političke partije, u susret lokalnim izborima 23. oktobra

 

Nakon burne prethodne sedmice, u kojoj se, makar u medijima, masovno razrješavalo s funkcija i tumačio Ustav – zatišje. I parlament, pred kojim je u narednom periodu glasanje o nekoliko inicijativa, od one za razrešenje predsjednika države, preko „zaboravljene“ inicijative za razrešenje predsjednice Skupštine, do zahtjeva Đukanovića za skraćenje mandata Skupštini – pauzira.

Predsjednica Skupštine Danijela Đurović rekla je da će se sjednica, na čijem je dnevnom redu njeno razrješenje, nastaviti nakon što to zatraže poslanici koji su tražili pauzu, i podsjetila da je potpredsjednica  Skupštine Branka Bošnjak dala pauzu na zahtjev Poslaničkog kluba Demokratskog fronta. Pauza, kako su izračunali neki od poslanika, traje duže od 624 sata.

Istovremeno, predsjednica Đurović je za kraj sedmice, petak 30. septembar,  zakazala vanrednu sjednicu na kojoj bi trebalo da se glasa o Đukanovićevom predlogu za skraćenje mandata Skupštini. Ukoliko bi taj predlog prošao, raspisali bi se vanredni parlamentarni izbori. Malo je vjerovatno, procjenjuju mediji i analitičari, da će u petak, kada ovaj broj Monitora bude na trafikama, parlament imati većinu za raspravu i glasanje o skraćenju mandata Skupštini, na zahtjev predsjednika države. Prema nezvaničnim informacijama, avgustovski pobjednici u parlamentu neće podržati dnevni red sjednice koju je inicirao predsjednik države.

Đukanović je 23. septembra predložio skraćenje mandata sadašnjeg skupštinskog saziva, nakon što je odbio predlog avgustovskih pobjednika da bude formirana nova vlada na čelu sa Miodragom Lekićem. „Glasaćemo i protiv dnevnog reda i protiv skraćenja mandata ako bude usvojen”, saopštile su Demokrate i ocijenile da bi ukoliko bi neko iz „stare nove većine” odlučio da glasa suprotno, potvrdio da je  u „dilu sa DPS i  Đukanovićem”.

Tim povodom oglasio se i premijer tehničke vlade Dritan Abazović, tokom  višednevne posjete SAD, u koju je pošao neposredno pred posljednji rok da se Đukanoviću dostavi ponuda o novoj vladi, nakon čega su potpisi URA na dogovor avgustovskih pobjednika stavljeni sa zakašnjenjem.

Za Glas Amerike Abazović je kazao da „misli da bi trebalo da u Skupštini izglasamo inicijativu o razrešenju predsjednika Mila Đukanovića, jer se time šalje važna politička poruka, a pitanje je za pravnike da li to može da se operacionalizuje zbog situacije sa Ustavnim sudom”.  Abazović je dodao da bi, i u slučaju da ne dođe do deblokade Ustavnog suda, koji je neophodan u proceduri razrešenja predsjednika, to bila „važna politička poruka”.

Abazović je iz Amerike poručio i da misli da je Đukanoviću došao kraj. „Đukanović više ne može da bude dio nikavog konstruktivnog dogovora u našem društvu i bilo bi dobro da to sam prihvati. Znam da je teško, ali posle puno decenija, mislim da je ovo kraj”, kazao je. Slično je govorio i prošle godine u ovo doba. Usput opet je optužio Demokrate da su Đukanoviću, glasanjem o nepovjerenju manjinskoj vladi, omogućile povratak na scenu. Po ko zna koji put, javno zaboravljajući da je upravo URA, uz Đukanovićevu podršku, srušila prvu avgustvsku vladu i formirala manjinsku.

Uglavnom, zbog duboke institucionalne krize u koju je zapala zemlja, sve se i svodi na političke poruke. Ustavni sud je u blokadi nakon što je nedavno penzionisan dugogodišnji sudija tog suda Miodrag Iličković. Civilni sektor odgovornost za blokadu vidi u partijskim trgovinama i neuspješnim dogovorima. Iz HRA su ranije podsjetili da su u posljednje dvije godine raspisana četiri konkursa za sudije, a da su članovi Ustavnog odbora i poslanici Demokrata, DF i URE u različitim periodima, barem jednom, odbijali da glasaju za bilo kog kandidata, dok su predstavnici opozicije – DPS, preko dva mjeseca bojkotovali rad Skupštine i skupštinskih tijela.

Đukanović je krajem prošle sedmice pozvao parlamentarnu većinu da hitno da svoj glas za izbor sudija Ustavnog suda. „Promjenljivoj parlamentarnoj većini koja prijeti da će me smijeniti ukazala se jedinstvena šansa. Nepokolebljivi borci protiv Crne Gore imaju jedinstvenu priliku, iako to ne bi željeli, da urade nešto za svoju državu. Da hitno daju svoj glas za izbor sudija Ustavnog suda i tako pokažu da stvarno misle da sam prekršio Ustav”, naveo je Đukanović. Đukanović svakako zna da nije stvar samo u tome deblokirati Ustavni sud, nego i učiniti ga nezavisnim i autonomnim od politike i moćnika. Tri decenije njegov DPS predano je radio na porobljavanju te institucije. I svake druge. A tek slobodan, Ustavni sud može procijeniti da li je Đukanović prekršio Ustav.

No, iako je Ustavni sud važna instanca i za održavanje lokalnih izbora, i jedini nadležan za konačno rješevanje izbornih sporova, političke partije uveliko učestvuju u predizbornoj utrci za lokalne izbore koji Crnu Goru očekuju 23. oktobra. Liste su predate, iako je bilo stručnih mišljenja da se izborni proces ne može održati bez Ustavnog suda. Takođe, lokalni izbori se održavaju po starim zakonima jer ni izborna reforma nije okončana. Zapravo, rad na dugo najavljivanoj reformi izbornog zakonodavstva nije ni započeo.

Da su izborne zloupotrebe nešto sa čime će se Crna Gora suočiti i tokom ovih lokalnih izbora, najavio je i ministar unutrašnjih poslova Filip Adžić.

Adžić je saopštio je da policija i tužilaštvo preispituju moguće zloupotrebe promjene prebivališta, u svrhu izbornog inžinjeringa. „Nakon analize prijava promjene prebivališta od strane Direktorata za upravne poslove državljanstvo i strance, uočeno je da u pojedinim opštinama gdje se održavaju lokalni izbori postoji povećan broj zahtjeva za prijavu promjene prebivališta od strane građana, saopštio je Adžić.

On je precizirao: „Upoređujući stanje sa prethodnom ili drugim godinama, u kojima nije bilo održavanja lokalnih izbora, uočava se drastičan porast, naročito u opštini Šavnik, što upućuje na sumnju da se vrše izborne zloupotrebe”. Zaista je sumnjivo da je u gradiću u kome je na posljednjim parlamentarnim izborima pravo glasa imalo nešto oko 1.500 glasača, ove godine u birački spisak pridodato više od 370 duša. Novodoseljenih.

Koliko će dugo trajati institucionalna i politička kriza, za sada nije jasno. Ni da li nas nakon oktobarskih lokalnih izbora, očekuju pravne vratolomije sa žalbama eventualno nezadovoljnih, ili vanredni parlamentarni izbori, po starim pravilima i sa blokiranim institucijama. U susret teškoj jeseni, žive su samo političke borbe.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo