Povežite se sa nama

Izdvojeno

BAJDEN – PUTIN SAMIT,  TENZIJE OKO UKRAJINE I ENEGENATA: Da li slijedi smirivanje

Objavljeno prije

na

Iako nije došlo do velikog pomaka, dogovoreno je da se intezivira komunikacija.  Sa američke strane je zaprijećeno daljim ekonomskim sankcijama ako se Moskva odluči na vojnu opciju radi vraćanja bivših zemalja SSSR-a u svoju orbitu. Sa ruske strane se potenciralo davanje formalnih garancija da se NATO neće širiti na Ukrajinu. Analitičari smatraju da su i jedan i drugi narativ  na stolu ali da  će za rješenje  trebati  puno truda

 

Prošlog utorka je konačno došlo do samita između dvije glavne nuklearne sile. Ruski predsjednik Vladimir Putin i njegov američki kolega Džo Bajden su proveli 121 minut zajedno preko video linka.  Dan ranije američki predsjednik je održao konsultacije sa liderima Britanije, Njemačke, Francuske i Italije. Samit se podudara (možda ne i slučajno) sa 80-om godišnjicom japanskog napada na Perl Harbor i ulaskom Amerike u Drugi svjetski rat, a samo dan poslije se obilježava 30 godina od raspada Sovjetskog Saveza (SSSR), čije ukidanje je Putin već nekoliko puta nazvao najvećom katastrofom 20-og stoljeća.

Glavna tema je bila Ukrajina, na čijim granicama je nagomilano oko 100 hiljada ruskih vojnika uz podršku jakih oklopnih formacija kojima se ciljano podgrijavaju strahovi i upozorenja da do kraja januara predstoji invazija. Rat bi vjerovatno doveo i do prekida isporuke ruskog gasa Evropi nakon što je njemačka vlada blokirala davanje dozvole za rad novoizgrađenom gasovodu Nord Stream 2. Takođe, pripreme za samit je pratila povećana razmjena puščane i artiljerijske vatre na liniji razdvajanja između ukrajinske armije i proruskih separatista na istoku zemlje koje podržava Moskva.

Iako nije došlo do velikog pomaka u razgovorima, što se  unaprijed znalo, dogovoreno je da se intezivira komunikacija radi smirivanja tenzija. Sa američke strane je zaprijećeno daljim ekonomskim sankcijama ako se Moskva odluči na vojnu opciju za vraćanje bivših zemalja SSSR-a u svoju orbitu. Moskva je  potencirala  davanje formalnih garancija da se NATO neće širiti na Ukrajinu. Analitičari smatraju da su i jedan i drugi narativ zaista na stolu ali da će za dugoročno rješenje trebati izuzetno puno truda.

Rusija je, što i neki na Zapadu priznaju, legitimno zabrinuta zbog širenja NATO pakta prema svojim granicama i kršenja velikog broja obećanja Mihailu Gorbačovu da se nakon rasformiranja SSSR-a i Varšavskog pakta NATO neće širiti na istok. Deklasificirana dokumenta iz tog perioda opravdavaju rusku gorčinu. Ima i onih koji prave, možda ne baš dobru, paralelu između Kubanske krize 1962. godine koju je izazvalo raspoređivanje ruskih nuklearnih raketa na komunističkoj Kubi pred vratima Sjedinjenih Država i što je tada zamalo dovelo do vojne i nuklearne eskalacije. Rusija je nekoliko puta isticala da bi ulazak, sada čvrsto prozapadne, Ukrajine u NATO i raspoređivanje vojnih i pogotovo raketnih sistema na njenoj teritoriji značio prelazak „crvene linije“ koju Moskva nikako neće tolerisati. Stoga Kremlj traži formalni ugovor sa NATO-om kojim će se Alijansa pravno obavezati da Ukrajina nikada neće postati njezina članica. Međutim, sve i kad bi Bajden htio pristati na potpisivanje takvog ugovora, iako javno govori da nema mandat za to, formalnosti između dvije strane bi išle neopisivo sporo jer bi ga trebalo razmotriti i potvrditi svih 30 članica Alijanse.

Analitičari smatraju da takav formalni ugovor nikada nije garancija na duže staze i da ga se ugovorene strane pridržavaju samo dok im odgovara. Najočigledniji primjeri u novijoj istoriji su Budimpeštanski memorandum o bezbjedonosnim garancijama iz 1993. godine koji su potpisale Rusija, Sjedinjenje Države i Velika Britanija (i kojem su se naknadno pridružile Francuska i Kina) i Pakt o prijateljstvu, saradnji i partnerstvu potpisanom 1997. godine između Rusije i Ukrajine. Prvim sporazumom potpisanim u Budimpešti, Rusija i druge zemlje potpisnice su jamčile teritorijalni integritet i nepovrjedivost granica Ukrajini, Bjelorusiji i Kazahstanu a te zemlje su se zauzvrat obavezale da će se odreći nuklearnog oružja koga su na svojoj teritoriji naslijedile od bivšeg Sovjetskog Saveza i da će sve bojeve glave predati Ruskoj Federaciji. Drugim sporazumom je Rusija samo potvrdila „nepovrjedivost državnih granica“ Ukrajine uključujući i pitanje Krima nad kojim je eksplicitno i bezuslovno priznat ukrajinski suverenitet.

Oba sporazuma je Rusija jednostrano prekršila anektirajući Krim nakon protesta i napuštanja vlasti u Kijevu proruskog i kleptokratskog predsjednika Viktora Janukoviča. Nakon Krima Rusija je izvršila oružanu agresiju na Ukrajinu pod izgovorom zaštite stanovništva kojem je ruski maternji jezik (deja vu priča sa jugoslovenskih prostora 1990-ih godina). Invazija 2014. ipak nije išla po planu zahvaljujući ogorčenom otporu ukrajinske armije i ruskog govornog stanovništva koje nije bilo oduševljeno saoizacijom i „oslobađanjem“ njihove zemlje. Na kraju se Rusija morala zadovoljiti stvaranjem dvije „autonomne narodne republike“ u Donbasu i Lugansku na krajnjem istoku zemlje, dok je pokušaj spajanja Krima sa „narodnim republikama“ osvajanjem azovskog primorja i kasnije izbijanje ruskih tenkova uz podršku „potlačenog naroda Ukrajine“ na rijeku Dnjepar koja dijeli Ukrajinu po sredini propao. Većina analitičara smatra da bi se Rusija teško usudila da krene otvoreno na Ukrajinu,  da je Ukrajina zadržala nuklearne rakete i silose koji su joj pripali nakon samostalnosti krajem 1991. godine. Konflikt 2014. godine je koštao obje zemlje preko 14 hiljada života i ogromnu materijlnu štetu  Ukrajini, a  Rusija je izgubila stotine milijardi eura zbog zapadnih sankcija uvedenih nakon početka agresije.

Međutim, sve strane su naučile lekcije iz rata 2014. godine i ovaj put su bolje pripremljene kada su vojne stvari u pitanju. Takođe, sadašnje Bajdenova prijetnje sankcijama su značajno izgubile na oštrini koju su imale 2014. Glavni pravac Trampove politike prema Rusiji je bio da se onemogući izgradnja gasovoda Nord Stream 2 preko baltičkog podmorja direktno do Njemačke i time liši uticaja gasovod koji ide preko ukrajinske teritorije čiji prekid bi u slučaju novog rata nanio veliku štetu i Rusiji i Evropi. Bajdenova administracija je uklonila sankcije prema firmama i državama koje su ga gradile uz mlake garancije da neće biti korišten kao sredstvo političkog pritiska. Rusija se ekonomski oporavila od sankcija, koje su nakon 7 godina i dalje na snazi, prije svega zahvaljujući trgovini naftom i prirodnim gasom. Ruske devizne rezerve su na trenutno rekordnom nivou od 620 milijardi dolara. Ta cifra čini Moskvu veoma otpornom na novi set zaprijećenih sankcija. Da sankcije nisu tako efikasno oružje vidjelo se prije 3 godine. Američka vlada je 2018. godine donijela zabranu kupovanja aluminijuma od ruskog i svjetskog giganta RUSAL Olega Deripaske i time izazvala momentalni haos na Londonskoj berzi metala (LME) kada je cijena aluminijuma samo u jednom danu skočila 40 odsto. Nije prošlo puno vremena i američka administracija je povukla sankcije.

U sadašnjem kontekstu ratnih igara i sankcija, pominje se i mogućnost da se Rusija isključi sa SWIFT sistema međunarodnog plaćanja u slučaju nove agresije. Međutim isključivanje Rusije sa SWIFT-a bi teško pogodilo i evropsku ekonomiju i onemogućilo ili veoma otežalo plaćanje uvoza ruskih metala, đubriva, prirodnog gasa, žitarica kao i evropski izvoz u Rusiju.

Za sada jedina kredibilna prijetnja u smislu novih sankcija jeste potencijalna zabrana zapadnim investitorima da kupuju OFZ obveznice denominirane u rubljama Ministarstva finansija. Analitičari smatraju da ni to neće puno naškoditi ruskoj ekonomiji upravo zahvaljujući rekordnim deviznim rezervama Centralne banke Ruske Federacije.

Predsjednik Bajden osim sparinga sa Rusijom ima i za Ameriku ozbiljniji problem sa Kinom i njenim prijetnjama da će, ako treba, izvršiti invaziju na Tajvan i silom ga vratiti matici zemlji. Rusija i Kina odnedavno zajednički organizuju pomorske manevre u azijskim vodama. Bajdenova popularnost kod kuće je na rekordno niskom nivou, čak na nižem i od Trampa u svoje vrijeme, tako da je Bijela kuća prisiljena dio tereta prebaciti na evropske saveznike koji ne ispovaljavaju preveliki elan i odlučnost prema Kremlju. Izuzetak Velike Britanije koja je odlučna pomoći Ukrajini po svaku cijenu osim izravnog slanja vojnika. Osim vojne pomoći od 1,3 milijarde funti britanski premijer je najavio i ekonomsku pomoć Kijevu od 3 milijarde funti.

Putin je na kraju samita veoma zadovoljan izjavio da je „razgovor bio otvoren, sadržajan i konstruktivan…i imali smo mogućnost da nastavimo dijalog i mislim da je ovo najvažnije“. Rusija je uspjela nametnuti svoju agendu za razgovore i, po mišljenju zapadnih analitičara, ima blagu prednost na šahovskom polju. Ruski tenkovi za sada ostaju na njihovoj strani granice, dok Zapad ostaje neodlučan i razjedinjen. I ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski će do daljeg držati prizemljene borbene dronove koje je kupio od Turske i  protivvazdušnu i protivoklopnu tehnologiju koju je dobio od Zapada u ograničenim količinama.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

FOKUS

HAPŠENJE ZORANA LAZOVIĆA I MILIVOJA KATNIĆA: Odoše drugovi, samo njega nema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Afera Belivuk, koja se, između ostalog,  stavlja na teret Lazoviću i Katniću  nije samo, kako je svojevremeno o njoj pisao Njujork tajms – „priča o sječenju glava i kokainu“.  To je priča, kako ju je  prezentovao ovaj ugledni amerčki list –  priča o vezama vrha vlasti sa kriminalnim grupama. Suštinsko pitanje danas je, otuda,  po čijem je nalogu i za čije potrebe u Crnoj Gori prljave poslove obavljao kavački klan. Za Lazovića, Katnića, ili nekog iznad njih?

 

 

U nedjelju, 14 aprila, uhapšeni su bivši visoki funkcioner bezbjednosnog sektora Zoran Lazović i bivši specijalni tužilac Milivoje Katnić.  Oni su uhapšeni po nalogu Specijalnog državnog tužilaštva (SDT),  nakon višemjesečne akcije koju su SDT i Specijalno policijsko odeljenje vodili uz saradnju sa Europolom.

Zoran Lazović je bio u ANB, a od 2019. do marta 2021. šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala pri Upravi policije. Milivoje Katnić bio je specijalni državni tužilac od 2015. do februara 2022. kada je, godinu i po nakon smjene Demokratske partije socijalista –  penzionisan. Katnić je u prijateljskim i kumovskim vezama sa Lazovićem.

Specijalno tužilaštvo tereti Lazovića i Katnića za stvaranje kriminalne organizacije i zlupotrebu službenog položaja. Prema SDT,  Lazović je formirao kriminalnu organizaciju, čiji su članovi Katnić, bivši zamjenik tužioca Saša Čađenović i Zoranov sin, Petar Lazović, bivši agent Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB). Čađenović i Petar Lazović od ranije su u pritvoru. Čađenović, koji je bio zamjenik Milivoja Katnića, uhapšen je u decembru 2022. zbog veza sa kavačkim klanom. Petar Lazović je uhapšen u julu 2022. pod optužbama za  stvaranje kriminalne organizacije i šverc droge.

Iako SDT nije precizirao šta se Zoranu Lazoviću i Milivoju Katniću tačno stavlja na teret, na osnovu izjava njihovih branioca, te napisa medija, tužilaštvo ih, između ostalog, tereti  za slučaj skidanja zabrana ulaska u Crnu Goru pripadnicima kriminalne grupe iz Srbije, Veljku Belivuku i Marku Miljkoviću, iz 2021. godine. Ono što povezuje ovu, kako je tužilaštvo vidi, organizovanu kriminalnu grupu je – kavački klan. I Lazoviću i Katniću određen je pritvor od 30 dana „zbog opasnosti od bjekstva i uticaja na svjedoke“. Odluku o pritvoru donio je sudija Goran Šćepanović. Kako nezvanično  saznaju Vijesti, u odluci o pritvoru Zorana Lazovića navodi se da bi mogao da utiče na vođe kavačkog klana Radoja Zvicera i Milana Vujotića.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

KRIMINAL U SLUŽBI DRŽAVE I OBRNUTO: Belivuk i Miljković – državni vojnici oba oka u glavi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Veljko BelivukMarko Miljkovići njihova kriminalna grupa se pred Specijalnim sudom u Beogradu terete , za sada, za sedam teških ubistava, silovanje, posjedovanje oružja, dilovanje droge i zločinačko udruživanje. Crnogorsko Specijalno državno tužilaštvo ih tereti da su ilegalno ušli u Crnu Goru u drugoj polovini 2020. gdje su izvršili ubistvo Damira Hodžića, Adisa Spahića i otmicu Mila Radulovića zvanog Kapetan iz Škaljarskog klana, koji je  kasnije likvidiran i tajno zakopan na Lovćenu

 

 

Skidanje zabrane ulaska u Crnu Goru dvojici elitnih beogradskih kriminalaca 28. decembra 2020. godine je nedavno koštalo slobode dvojicu možda najvažnijih menadžera bivšeg režima Demokratske partije socijalista (DPS). Veljko BelivukMarko Miljković i njihova kriminalna grupa se suočavaju sa ozbiljnim optužbama pred Specijalnim sudom u Beogradu. Terete se, za sada, za sedam teških ubistava, silovanje, posjedovanje oružja, dilovanje droge i zločinačko udruživanje.

Crnogorsko Specijalno državno tužilaštvo (SDT) ih tereti da su ilegalno ušli u Crnu Goru u drugoj polovini 2020. gdje su izvršili ubistvo Damira Hodžića, Adisa Spahića i otmicu Mila Radulovića zvanog Kapetan iz Škaljarskog klana. Radulović je kasnije takođe likvidiran i tajno zakopan na Lovćenu. Ova ubistva su dotični komentirali preko SKY aplikacije. Belivuk i Miljković su na ove okolnosti prvi put saslušani u Beogradu krajem 2021. godine od strane tadašnjeg Glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića i njegovog zamjenika Saše Čađenovića. Obojica su sada u pritvoru. I Belivuk i Miljković su negirali djela tvrdeći da tada nisu bili u Crnoj Gori jer su imali zabranu ulaska u zemlju.

Međutim, oni su godinama imali podršku osoba iz vrha dva bratska režima – vučićevskog i đukanovićevskog. Suđenje Belivuku i Miljkoviću za ubistvo bivšeg karate reprezentativca Vlastimira Miloševića (upucanog i “overenog u glavu” 30. januara 2017. u centru Beograda) je ogolilo zarobljenost srpskog pravosuđa i države. Maskirani ubica se lagodno ponašao ne obazirući se ni na svjedoke ni na ulični video-nadzor. Terenski operativci srbijanske policije su prikupili obilje dokaza među kojima i tri uzorka DNK Belivuka – jedan na vratima zgrade gdje je živio pokojni Milošević, drugi na vozilu korišćenom za bjekstvo (po policijskoj pretpostavci), dok je navodno treći uzorak nađen na tijelu ubijenog. Zahvaljujući kamerama policija je rekonstruirala rutu kojom su se kretali likvidatori dok je snimak  bio dovoljnog kvaliteta da se odradi i antropološko vještačenje. Policija je Belivuku i Miljkoviću oduzela mobilne telefone prilikom hapšenja pet dana nakon ubistva.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

PREMIJER OBEĆAVA JOŠ VEĆE PLATE: EU da nam zavidi

Objavljeno prije

na

Objavio:

U premijerovom obećanju o “mogućoj” plati većoj od EU prosjeka nema preciznijih rokova pa bi se moglo pokazati da smo mi, a ne Milojko Spajić nepopravljivi optimisti. Dok on to samo vješto koristi

 

Premijer Milojko Spajić ostaje nepopravljivi optimista. Ili je čovjek sa rijetko viđenim talentom da relativizuje činjenice. Uglavnom, umjesto ispunjenja prošlogodišnjih, predizbornih, obećanja dobili smo nova. Ljepša, bolja, veća. “Do vremena kad Crna Gora bude bila predložena za članicu Evropske unije, mogla bi da ima prosječnu zaradu veću od prosjeka EU”, prenijeli su mediji premijerovu izjavu datu pred Odborom za spoljne poslove Evropskog parlamenta.

Spajić je ovo rekao odgovarajući na pitanja evropskih poslanika. To mu, začudo, nije bilo “gubljenje vremena”. Dolazak u parlament u kome je izabran i gdje je dužan da, makar s vremena na vrijeme, podnosi račune – jeste. Ali, da se vratimo ljepšim temama: kako ćemo trošiti tih skoro 2.200 eura, koliko danas iznosi prosječna neto zarada u Evropskoj uniji? Čim ih zaradimo (uzajmimo) – mi ili država.

Jedni su na ove najave veselo trljali ruke, drugi zbunjeno slijegali ramenima, a traći pokušali racionalizovati premijerovo obećanje. Tražeći odgovor na pitanja kad i kako. I ko će to da plati. A ko da vrati (kredit).

Pomalo bajati podaci s kraja 2022. pokazuju da je prosječna zarada u privatnom sektoru bila za skoro 160 eura manja od prosječne (555 naspram 712 eura, koliko je tada iznosila prosječna neto zarada).  Pa kako smo onda dobacili do prosjeka?

Da je broj zaposlenih u javnom i privatnom sektoru jednak, a nije, to bi značilo da je zaposleni koji je platu primao iz državnog ili nekog od lokalnih budžeta, ili je zarađivao u nekom državnom (javnom) preduzeću, prije dvije godine, u prosjeku, primao zaradu za 300 eura veću od zaposlenog u privatnom sektoru. Pošto je odnos broja zaposlenih u javnom i privatnom sektoru ipak nešto drugačiji (više je zapošljenih u privatnim firmama), to znači da je razlika u zaradama jednih i drugih bila još veća. U korist tzv. budžetskih korisnika.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo