Povežite se sa nama

INTERVJU

IVANA KEKIN, ZASTUPNICA NOVE LJEVICE U HRVATSKOM SABORU: Zelene politike upotpunjuju savremenu evropsku ljevicu

Objavljeno prije

na

Mi motiv za naše djelovanje vidimo u ideji da promijenimo hrvatsku politiku. Zagreb je na prošlim izborima jasno rekao da je spreman na promjenu. Usudila bih se reći da to nije samo radi naših jasno artikulisanih antikorupcijskih stavova nego radi široke platforme zeleno-lijevih politika, koje su potrebne kako bi naše društvo krenulo naprijed

 

MONITOR: Saborska ste zastupnica Nove ljevice. Zeleno-lijeva koalicija „Možemo“, u kojoj je i Vaša stranka, ima sedam poslanika. Neka istraživanja pokazuju da ste izjednačenog rejtinga sa SDP-om. Šta je vas, novoljevičare, povezalo sa Zelenima? Da li zelene politike „upotpunjuju“ savremenu evropsku ljevicu?

KEKIN: Zeleno-lijeva koalicija nastala je i djeluje na najbolji način – organski. Zato je naše povezivanje išlo praktički prirodnim putem, samo od sebe. Dugo smo se, godinama, kao zabrinuti članovi hrvatskog društva, davno prije nastajanja naše koalicije, sretali na raznim i zelenim i lijevim manifestacijama i protestima. Za zelene politike lako možemo utvrditi da su ljevičarske i suvremene – bazirane su na solidarnosti i jednakosti i obrani prava koje su socijaldemokrati zapustili. I dodatno nova, suvremena ljevica solidarnost više ne razmatra samo horizontalno nego i vertikalno, u smislu da moramo razmišljati o tome da resurse dijelimo i s onima koji dolaze nakon nas. U tom smislu zelene politike zaista upotpunjuju „suvremenu europsku ljevicu“.

MONITOR: Vaša koalicija je preuzela Zagreb i za gradonačelnika izabrala Tomislava Tomaševića, antikorupcijskog aktivistu. Može li upravljanje Zagrebom kakvo bi željela koalicija „Možemo“, promijeniti Hrvatsku?

KEKIN: Mi motiv za političko djelovanje vidimo u ideji da promijenimo hrvatsku politiku. Zagreb je na prošlim izborima jasno rekao da je spreman na promjenu. To nije samo radi naših jasno artikuliranih antikorupcijskih stavova nego radi široke platforme zeleno-lijevih politika, koje su potrebne kako bi naše društvo krenulo naprijed. Taj zadatak nije jednostavan, s ostavštinom bivše, aferama opterećene vlasti borimo se svakodnevno. No naša je volja jaka, a ciljevi jasni. I da, uvjereni smo da upravo na primjeru Zagreba možemo  pokazati novi model upravljanja.

MONITOR: Ima hrvatskih građana, javnih ličnosti i političara koji su nezadovoljni onim što je Hrvatska „dobila“ ulaskom u EU. Ima li važnih benefita od članstva u EU? 

KEKIN: Glavni problem Hrvatske, sveprisutnu korupciju, ne može riješiti EU već samo građani ove zemlje. Najbolje to ilustrira slučaj Žalac, koji je pokazao što se događa s europskim novcima kad stignu u ruke HDZ-a.

Ne bih ipak ne bih išla tako daleko i rekla da ulazak u EU nije puno značio građanima – od slobode putovanja, studiranja, zapošljavanja pa i iskorištavanja europskih fondova od strane naših poduzetnika, znanosti i kulturne scene… Ipak, jedini način da s periferije postanemo ozbiljna europska država jeste micanje HDZ-a s vlasti. HDZ je, naime, isto što i korupcija.
MONITOR: U Njemačkoj je novu vladu formirala tzv. semafor koalicija. Zeleni su dobili i mjesto za Anelenu Berbok kao buduću ministricu spoljnih poslova. Kakve promjene Vi očekujete na nivou EU, nakon formiranja vlade socijaldemokrate Olafa Šolca?

KEKIN: EU mora sve vratiti vrijednostima radi kojih je nastala i tome će, nadam se, doprinijeti i promjena vlasti u Njemačkoj. Previše je pitanja čije je rješavanje zastalo dugom dominacijom konzervativaca u Njemačkoj i u Europi. Čini se da nam nordijske zemlje u kojima u zadnje vrijeme pobjeđuju lijeve snage pokazuju put. Europa mora naći humanija i fleksibilnija rješenja za izbjeglice od sadašnjeg grubog odvraćanja i trgovanja utjecajem sa zemljama kao što Turska. Poseban vanjskopolitički izazov Njemačkoj, ali i EU, bit će desno-populističke i autoritarne snage koje vladaju u Poljskoj i Mađarskoj, a kojima se i aktualna hrvatska vlast ponekad priklanja (ili ih kopira, u gušenju neovisnosti institucija, na primjer). Rusija, Ukrajina i Kina toliko su velike vanjskopolitičke teme, da će se otvorena pitanja morati rješavati postupno, osim ako ne eskaliraju sukobi. Klimatske promjene mogle bi se naći visoko na ljestvici vanjskopolitičkih prioriteta Njemačke i EU i onda kada o tom pitanju
i sa velikim „igračima“ poput SAD-a ili Indije postoje neslaganja. Velika vanjsko-politička tema je i reforma EU institucija koje nikad nisu bile tako „udaljene“ od interesa i potreba građana Unije. Promjene na svim navedenim vanjskopolitičkim poljima su nužne i nadam se da će ih nova njemačka koalicija uspjeti provesti.

MONITOR: U Srbiji traju protesti i „ekološki ustanci“. Predstavnici zeleno-lijevih opcija iz Srbije (Ne davimo Beograd, Zajedno za Srbiju) podržali su „Možemo“, a pokrenuto je i povezivanje srodnih pokreta i stranaka i na nivou balkanskog regiona, uključujući i crnogorski pokret URA. Može li ta međusobna podrška raširiti vrijednosti koje bi mogle preporoditi ovaj dio Evrope?

KEKIN: U svim primjerima koje ste naveli radi se o pokretima i strankama koje se i u stručnim analizama obuhvaćaju pojmom „nova ljevica“. Posebno u zadnjem desetljeću formirane su gotovo u svim postjugoslavenskim državama – prvo građanske inicijative i udruge s takvom orijentacijom, a sada već postoje i stranke ili savezi stranaka koji jasno traže odgovor na pitanje – kakve su nam države?  Nije dovoljno, kao nacionalistima, imati nacionalnu državu, kad su sve one zakazale u obrani najvažnijih interesa građana, otuđile su se od nas. „Vratimo moć u svoje ruke“, poklič je koji prati lijeve stranke i pokrete od Slovenije do Makedonije. Ali tu moć već netko drži u svojim rukama, i najvažniji je korak odvažiti se na političku borbu – na protestima rame uz rame s nezadovoljnim građanima, kao i u osvajanju institucija kroz lokalne i parlamentarne izbore. I nositi se potom i s neuspjesima i s uspjesima, jer ovo je bitka na dugi rok. Rado bismo svi vidjelu u kratkom vremenu preporod naših zemalja, ali se on neće dogoditi ako nismo hrabri i ustrajni. Raduje ako naš uspjeh u Zagrebu i Hrvatskoj, kao i odlučnost da golem posao koji je pred nama dovedemo do kraja može drugima poslužiti kao uzor. Međusobna podrška i razmjena znanja i iskustava doprinijeti će zajedničkim ciljevima koje su građani svih naših zemalja naposljetku i zaslužili. Svi imamo pravo živjeti u državama koje rade za, a ne protiv nas.

MONITOR: Vi ste i ljekarka-psihijatrica. U našem dijelu Evrope prilično je slab odziv građanstva (pa i državnih funkcionera, a čak i ljudi medicinske struke), na vakcinaciju protiv KOVID-a. Zavladala je čak i jedna „antivaks-moda“. Da li pogrešno shvatamo svoja prava (i obaveze), žrtve smo „propagande straha“ ili se pokazujemo nedovoljno prosvećenima?

KEKIN: Bojim se da taj problem ima više korijena. Za početak, pronađena je jasna korelacija između visine procijepljenosti populacije i povjerenja u vladajuće, pa zemlje u kojima je povjerenje u vodstvo visoko imaju i visoku procijepljenost, a tamo gdje je povjerenje na niskim granama i procijepljenost je niska. S te strane, razumijem skepsu koji velik dio naših građana izražava spram preporuka koje im daju vladajući. Dio problema leži i u širokoj dostupnosti lažnih vijesti i informacija, koje naši građani teško razlikuju od onih provjerenih i znanstveno utemeljenih. Postoje i političke stranke koje od potpirivanja te vrste razdora profitiraju ne mareći za cijenu svojeg neodgovornog populizma, pa čak ni kada se ona plaća u ljudskim žrtvama. I inače je u kriznim vremenima krajnje nekonstruktivno svrstavati se u tabore bez ikakvog nastojanja da razumijemo jedni druge.

Bojim se da je kriza oko cijepljenja simptom dubljeg društvenog nerazumijevanja. A takvo nerazumijevanje, vidjeli smo to proteklih godina u nekim drugim zemljama, može kroz političko pozicioniranje i skupljanje jeftinih političkih poena od strane desnih opcija, dovesti do dubljih i teže premostivih društvenih podjela. Sa posljedicama nepoznate težine i trajanja.

 

Društvo koje se ne mijenja umire

MONITOR: Ove jeseni se navršava 30 godina od početka rata u Hrvatskoj. To je prilika ne samo za prigodne memorijalne nastupe zvaničnika već i za osvrt na put, koji je Hrvatska kao sadašnja EU članica prošla za to vrijeme. Šta mislite, da li je dobar, za razvoj hrvatskog društva, dominantan memorijalni narativ o Hrvatskoj kao neupitnoj žrtvi?

KEKIN: Takav je narativ uvijek potencijalno opasan, bilo za pojedinca, bilo za zajednicu, jer blokira razvoj i svodi egzistenciju na pasivni položaj. Tu nema propitivanja, istraživanja, nema dobrog uvida u najbolje poteze, ali ni priznavanja grešaka, nema pogleda u nove šanse, potencijale i mogućnosti, nema promjena. Društvo koje se ne mijenja, umire – da izbjegnu takve životne okolnosti, 800.000 ljudi je u posljednjih 30 godina već napustilo Hrvatsku, a povratka, bar nekih od njih, skoro da nema. Ulaskom u EU 2013. godine, u Hrvatskoj počinje povratak na staro. Rat je davno iza nas, i uz poštovanje koje smo dužni odati svim žrtvama, moramo zaključiti (i zbog tih žrtava također!) da je dodatno bio paravan za bolnu preraspodjelu društvenog bogatstva stvorenog u socijalizmu. „Nove vlasti“ već tri desetljeća sve poduzimaju da se tijekovi te preraspodjele nikada ne otkriju, i uz rijetke izuzetke ili sredine, na prostorima bivše Jugoslavije imamo ono što se u stručnoj literaturi već opisuje kao „otete“ ili „zarobljene“ države.

Izjave predsjednika Milanovića o genocidu u Srebrenici su neshvatljive

MONITOR: Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, već duže svojim nastupima zbunjuje javnost. Prije nekoliko dana je uporedio „stepen genocidnosti“ zločina Holokausta, Jasenovca i Srebrenice. Djeluje da se radi o nastavku „udvaranja“ hrvatskog državnog vrha Miloradu Dodiku?

KEKIN: Držim duboko uznemirujućim da 2021. godine i dalje raspravljamo o tome da li se u Srebrenici dogodio genocid i o tome smo kao zeleno lijevi blok govorili istoga dana kad je HDZ BiH podržao Dodika u namjeri da se zabrani kažnjavanje negiranja genocida. Za nas nikakve dvojbe nema da se u Srebrenici dogodio genocid. Negiranje te činjenice besćutno je, retraumatizira žrtve i perpetuira nacionalističke podjele i politike unutar BIH, od čega koristi imaju takvi kao Dodik, Čović i Izetbegović na račun svih onih građana i građanki Bosne i Hercegovine, koji bi samo htjeli normalno živjeti.

Nastavno na to, izjave predsjednika su neshvatljive i rastužuju, i nas i građane BIH, no prije svega obitelji žrtava. Predsjednik ima pravo izražavati svoju poziciju oko novog izbornog zakona u Bosni i Hercegovini, no nije legitimno licitirati žrtvama. Nažalost, na našim prostorima imamo priliku često i od mnogih aktera na političkoj sceni vidjeti zlouporabu žrtava i korištenje istih kao valute u dnevno političkim prepucavanjima. Šire govoreći, vjerujem da stvarni prosperitet građana i građanki BIH leži u odmicanju od nacionalizama, bilo kojeg predznaka.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR: Mora se naći racionalno prelazno rješenje  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Minimum političke odgovornosti koju sadašnja parlamentarna većina ima prema onima koji su za nju glasali, ali i prema svim građanima i građankama Crne Gore, jeste da kanališu političku energiju nezadovoljstva i nađu racionalan prelazni model upravljanja državom koji će pripremiti vanredne parlamentarne izbore i ostaviti nekontaminiran prostor za neku buduću saradnju

 

MONITOR: Kako vidite ocjenu premijera Zdravka Krivokapića da je na djelu državni udar?

VUKOVIĆ: Vidim lakoću sa kojom barata procjenama neko ko bi, prema dužnosti koju ima u državi koja je formalno demokratska, trebao da bude razuman i odgovoran, i da iz takve perspektive procjenjuje, argumentuje svoje procjene i dijeli ih sa javnošću. Način na koji je to učinio premijer više je bilo nalik marifetluku nekog lošeg spin majstora. No, ovo ne znači da se u nekim slojevima ovog iskaza ne krije tragična istina aktuelne crnogorske političke zbilje, i ne samo aktuelne, nego i one koja joj je prethodila, a to je da mi imamo u dužem trajanju na djelu neku vrstu državnog udara. Hoću da kažem da su ovdje državne institucije bile uglavnom kulise iza kojih se skrivala realna, vaninstitucionalna moć koja je upravljala državom i sudbinama građana i građanki u njoj.

Rodno mjesto ovoga što se sada dešava u političkom životu Crne Gore su upravo te crne kutije vaninstitucionalne i netransparentne moći. Bilo da je ona smještena u vladičanskim odajama, kabinetima  u kojima vijeća krem domaće političke klase ili  onima u kojima se o balkanskim geopolitičkim pitanjima mrsomudi u Briselu, Vašingtonu i Moskvi, a sasvim moguće i u nekim mafijaškim štekovima u regionu i šire. Niko nije od vlasti koja se konstituisala nakon izbora 30. avgusta 2020. godine očekivao da izvedu čaroliju preobražaja društva, ali jeste da institucijama vrati moć i da, na tragu obećane transparentnosti, učini potpuno vidljivim i kontroli podložnim mehanizme zakonitog i pravednog upravljanja javnim poslovima. Desio se, nažalost, upravo kontinuitet starog načina vladanja, koje sada završava u nečemu što liči na melodramske obračune elita u predmodernim društvima.

MONITOR: Kako cijenite ono što se desilo nakon predloga GP URA za formiranje manjinske vlade, inicijative za različite  smjene koje su podnijete, ali i postupke izvršne vlasti?

VUKOVIĆ: Od samih početaka nove, trojedine vlasti i njene kvaziekspertske Vlade nije bilo naročito teško uočiti da su, umjesto armature koja bi  tu vlast dugoročno učinila smisleno održivom, u nju bile ugrađene klice razdora. Glumljenjem iskrenosti u odnosima i zavjetovanosti izbornoj volji dijela naroda koji je glasao za svrgavanje s vlasti Demokratske partije socijalista nije se moglo prikriti nepostojanje jasnog jedinstvenog fokusa u političkom djelovanju, a upravo je to ukazivalo na to da svaki dio ,,osvježavajućeg” političkog trolista ima rezervnu agendu i da je nastoji nametnuti. URA je tu svoju agentu artikulisala kroz ponudu izlaska iz krize preko modela manjinske vlade i to je, konačno, bio znak da svako može da prestane glumiti finoću i dohvatiti se batine koja se držala ispod skuta.

MONITOR: A ideja manjinske vlade, da li je ona izlaz iz političke krize?

VUKOVIĆ:  Mislim da nije. Naprotiv, u aktuelnom političkom kontekstu ideja o manjinskoj vladi onakva kakvu je predložila URA, odnosno koalicija Crno na bijelo može samo političku krizu prevesti na neki drugi kolosjek. To može dodatno zakomplikovati političke prilike u zemlji i odgoditi reforme koje bi vodile ozdravljenu društva i snaženju institucija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGO HEDL, HRVATSKI NOVINAR I KNJIŽEVNIK: Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški sud nije uspio u misiji koja mu je bila povjerna: da osudi glavne aktere krvavog sukoba u raspadu Jugoslavije, a „sitnije ribe“ prepusti lokalnim pravosuđima

 

MONITOR: Prošle jeseni je prošlo 30 godina kako je Hrvatska formalizovala nezavisnost i, istovremeno, otpočeo je rat na teritoriji Hrvatske. Vi ste novinar s velikim iskustvom iz tog perioda. Koliko su tadašnje srpsko rukovodstvo i prevlast pristalica pro-Miloševićeve politike u Predsjedništvu SFRJ, a koliko retorika pobjedničkog HDZ-a i Franje Tuđmana kao i promjena položaja Srba u novom hrvatskom Ustavu, uticali na brutalni rasplet?

HEDL: Dopustite da na to pitanje pokušam odgovorite s „ki bi da bi“, rečenicom koju je izgovorio Franjo Tuđman a koju su onda jezični stručnjaci preveli kao „što bi bilo kad bi bilo“. Moglo se, naravno, da je bilo pameti s obje stane, izbjeći sukob i civilizirano se razići, ali sve je nekako išlo „tuk na utuk“. Teza o „svim Srbima u jednoj državi“ (dakako i s teritorijima na kojima su živjeli), s jedna strane i definiranje Nezavisne Države Hrvatske kako to nije bila samo zločinačka tvorevina, nego i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda“, nikako nije moglo zajedno. Da Milošević nije sanjario o Velikoj Srbiji, a da Tuđman i HDZ nisu relativizirali zločinački režim Ante Pavelića, moglo se normalno razići, poput Čeha i Slovaka i svaka je država mogla nastaviti svojim putem. Tuđman je, recimo, kada je došao na vlast, mogao otići u Jasenovac, pokloniti se žrtvama i reći kako se takav zločin nikada više neće ponoviti i kako će Srbi u novonastaloj hrvatskoj državi imati ista prava kao i Hrvati, a Milošević je mogao pozvati hrvatske Srbe i reći im da priznaju hrvatsku državu kao svoju, jer će u njoj imati sva prava. Ali, toga nije bilo pa se danas svako lamentiranje o tome može svesti na ono citirano: ki bi da bi.

MONITOR: Danas je Hrvatska članica EU i NATO, ali i, reklo bi se, pod jakim uticajem nasljeđa politike prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji se, iako partizan i komunistički general, nije ustezao da daje šovinističke izjave, pa i vodi takvu politiku. U izvjesnoj mjeri, opterećeni tim nasljeđem su i neki vrlo visoko pozicionirani dužnosnici iz SDP-a. Ima li tome „lijeka“?

HEDL: Proces detuđmanizacije mogao se elegantno provesti nakon njegove smrti, kada na vlast dolazi koalicija predvođena SDP-om, a na Pantovčaku Stipe Mesić zamjenjuje Tuđmana. Ivica Račan i Dražen Budiša, osovina koalicije SDP-HSLS, koja je došla na vlast početkom 2000. godine nije bila najsretnija. Budiša je bio umjereni nacionalist, Račan je na leđima imao stigmu Saveza komunista, pa je njihova Vlada škripala od samog početka i funkcionirala uz mnogo kompromisa. Na kraju Budiša je napustio koaliciju. Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike, smatrali su vjerojatno kako je dovoljno da se smanje ovlasti predsjednika Republike, pa su razvlastiti Stipu Mesića i gotovo ga sveli na ulogu fikusa. Mesić je, koliko je mogao, učinio ozbiljan odmak od Tuđmanovog autoritarnog, povremeno i diktatorskog načina vladanja, ali i da je htio, nakon što su mu skresane ovlasti, nije mogao biti „Tuđman nakon Tuđmana“. Onda se na vlast vraća HDZ, dolazi Ivo Sanader, detuđmanizaciju više nitko ne spominje. Njegovu, Tuđmanovu ulogu, trebalo je pažljivo odvagati i smjestiti je na skali između zasluga i zabluda, točno na ono mjesto gdje pripada. To nije učinjeno, pa je danas hrvatska javnost podosta podijeljena oko toga: jedni mu dižu spomenike, drugi po njima šaraju sprejom.

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Ipak, sve i da bude formirana, jedna oročena i iznuđena vlada ne može državu izvući iz političkog, pravnog i ekonomskog haosa koji su većinske vlade stvarale trideset godina.

Otežavajuća okolnost je ponašanje ove sadašnje, odnosno odlazećeg premijera i nekih ministara kojima pogled na svijet ne doseže dalje od ruševina lovćenske kapele.

Ukoliko bude formirana, najvažnija promjena koju bi donijela manjinska vlada bila bi okretanje zemaljskim temama. Ali, da bi do takve promjene došlo, najjače parlamentarne partije morale bi najprije da promijene – sebe.

Naravno da ovakav DPS nikad neće glasati za državnog tužioca za kojeg postoji makar udaljena sumnja da će se baviti svojim poslom.

Naravno da se ovakav DF nikad neće posvetiti slobodi, pravdi i jednakosti drugih naroda osim srpskog, niti se odreći osuđenih zločinaca Mladića i Karadžića, a kamoli (za sada) nevinog Vučića.

MONITOR:  Priča o formiranju manjinske vlade aktuelizovana je nakon posjete visokog američkog zvaničnika Gabrijela Eskobara. Vidite li vezu eventualnog raspleta političke krize u Crnoj Gori sa geopolitikom?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Sve u Crnoj Gori ima veze sa geopolitikom, ne funkcionišu ni ostale države mimo svijeta. Problem je što mi ne shvatamo da se svojim ponašanjem ne kandidujemo za podršku nego prizivamo staratelje, još otkako smo ranih devedesetih pokazali koliko zla možemo da nanesemo i susjedima i sebi.

Tako to biva kad malobrojni narodi na vrijeme ne nauče da borba protiv stranog okupatora donosi slobodu državi, ali da je za slobodu svakog građanina pojedinačno najvažnije ograničiti moć domaćih gospodara.

Za društvo koje demokratiju upoznaje sa dvjesta godina zakašnjenja svakako je zdravije da čuje savjete ovog Eskobara, Gabrijela, nego da nastavi putem njegovog prezimenjaka Pabla.

Uostalom, ništa nam novo nije rekao ni novi izaslanik SAD-a, ni oni stari iz EU. Država koja hoće u evroatlantske integracije mora poštovati principe NATO-a i Evropske unije. Pravne i političke tekovine Srbije i Rusije možemo početi da preuzimamo kad srpsko-ruske integracije dobiju podršku iznad 50 posto…

MONITOR:  Ukoliko manjinska vlada ipak ne bude prihvaćena, kako će se odvijati politički proces u Crnoj Gori?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Moraćemo na vanredne izbore iako ćemo nakon njih opet dobiti manjinsku vladu, što je ne samo besmisleno nego i skupo. Izgubićemo još nekoliko mjeseci i koji milion eura da bismo dobili ono što danas odbijemo.

Obrazovno zapušteno, politički nepismeno, finansijski osiromašeno i moralno pogubljeno društvo ponovo će slijediti iste lidere. A oni će, naravno, i dalje biti nesposobni da preuzmu odgovornost vlasti, previše sujetni da prihvate savjete mudrijih, nespremni da izdrže teret vlastite pobjede i nevoljni da se žrtvuju za opšte dobro.

MONITOR: Kako vidite rezultate aktuelne vasti, odnosno Vlade, tokom protekle godine? U prethodnoj kolumni kazali ste da je to „dvanaest mjeseci iz niđe u ništa“.

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Tom naslovu moje kolumne nemam što ni da oduzmem, niti da dodam. Osim da je svako rješenje bolje od ovog mrcvarenja, naročito nakon što je premijer u utorak konačno skinuo masku zbunjenog profesora i pred javnošću pokazao pravo lice.

MONITOR:  Nikšićki paroh Nikola Marojević postavljen je za člana UO UCG-a na prijedlog ministarke prosvjete, kulture, nauke i sporta, Vesne Bratić. Kako komentarišete još jedno u nizu postavljenja, ljudi povezanih sa SPC-om na društveno važne funkcije?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Potpuno očekivano, nakon što javnost nije reagovala na uvođenje popova u školske savjete. Ništa lično, ne poznajem gospodina Marojevića ali spremna sam da garantujem kako će UCG imati više koristi od njega nego od onog gospodina Bjelice i njemu sličnih. Problem je principijelne prirode, državi državno obrazovanje – crkvi crkveno.

Nemam ništa protiv da obje pravoslavne crkve otvore svoje škole u svakom gradu, ako imaju novca neka to urade i Katolička crkva i Islamska i Jevrejska zajednica, ali popovima, fratrima, imamima i rabinima nije mjesto u sekularnim obrazovnim ustanovama.

MONITOR:  A prisustvo mitropolita Joanikija proslavi neustavnog dana Republike Srpske?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:   Kršio je Ustav Bosne i Hercegovine i crnogorski premijer, moglo bi se i mitropolitu Joanikiju progledati kroz prste. Učešće na toj proslavi neoprostivo je zbog onoga što je dovelo do tog ,,praznika”. A dovelo je –  etničko čišćenje Bošnjaka, ratni zločini nad bošnjačkim civilima i genocid u Srebrenici kao završna vojna operacija bez koje Republika Srpska ne bi mogla biti formirana.

MONITOR: Gdje su Crna Gora i region danas u odnosu na duhove devedesetih?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Duhovi devedesetih, nažalost, dobro se drže. Sve dok svi stanovnici Crne Gore ne shvate i ne prihvate istinu da je njihova država u njihovo ime prije tri decenije vodila okupatorski, a ne oslobodilački rat – ne možemo se osloboditi tih duhova.

Za suđenje ratnim zločinicima očigledno smo zakasnili, ali za presudu politici mržnje i rata nikad nije kasno…

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo