Povežite se sa nama

INTERVJU

MILICA KOVAČEVIĆ, CENTAR ZA DEMOKRATSKU TRANZICIJU: Nema razloga za slavlje

Objavljeno prije

na

Iako su u noći izbora sve partije slavile i proglasile sebe za apsolutne, relativne ili moralne pobjednike – brojevi pričaju drugu priču. Malo je izbornih lista koje su popravile rezultat. Izlaznost na svim izborima je bila manja nego ranije. Sve ukazuje na nezadovoljstvo birača i partijama vlasti i opozicije

 

MONITOR: Kako komentarišete rezultate lokalnih izbora u Mojkovcu, Cetinju i Petnjci, te regularnost procesa?

KOVAČEVIĆ: CDT prvi put nakon 2000. godine nije dobio akreditaciju za posmatranje izbornog procesa, zbog blokade u Državnoj izbornoj komisiji. Tako, ne možemo ocjenjivati regularnost procesa jer smo ga posmatrali kao i svi drugi zainteresovani, preko medija, bez pristupa biračkim mjestima, izbornim komisijama, biračkom spisku i drugim informacijama…

Neko ko spolja posmatra može vidjeti da su izbori uprkos svim problemima i dugotrajnim i nagomilanim političkim tenzijama prošli relativno mirno, bez izvještaja o većim neregularnostima, sa solidnim odzivom birača i do sad bez krupnijih prigovora političkih partija.

MONITOR: Kako čitate odluke građana na tim izborima – da li se nešto promijenilo?

KOVAČEVIĆ: Vidimo da je DPS osvojio značajno manji broj glasova nego na prethodnim izborima. Taj pad je bio najmanji u Mojkovcu, gdje smo imali snažnu polarizaciju između dva bloka, pa je DPS uspio da održi svoje biračko tijelo na narativu „odbrane od neprijatelja”. Međutim, tamo gdje je drugi blok znatno slabiji, poput Petnjice ili Cetinja, a DPS ima konkurenciju među procrnogorskim ili manjinskim partijama, zadržavanje birača je teže. Dugoročno gledano, ovo je za njih vrlo problematična situacija, i ukazuje na potrebu za suštinskim reformama i zaokretima. Zanimljiv je u ovom kontekstu rast SDP-a, i da li je to možda najava neke buduće promjene odnosa snaga unutar opozicije.

Drugo, iako su u noći izbora sve partije slavile i proglasile sebe za apsolutne, relativne ili moralne pobjednike – brojevi pričaju neku drugu priču. Vrlo je malo izbornih lista koje su na ovim izborima popravile rezultat i onih koji realno imaju razloga za slavlje. Izlaznost na svim izborima, naročito na Cetinju, je bila manja nego ranije. Sve ovo ukazuje na nezadovoljstvo birača i partijama vlasti i partijama opozicije.

MONITOR: Prije izbora upozorili ste da nefunkcionalan DIK može biti potencijalna prijetnja konačnoj regularnosti ovih izbora. Hoće li to, sada kada su izbori održani, ipak biti problem?

KOVAČEVIĆ: Problem sa nefunkcionalnom DIK-om je sasvim sigurno negativno uticao na kvalitet ovog izbornog procesa. Sama činjenica da nije moglo biti nezavisnih posmatrača, u sukobu je sa demokratskim pravilima, umanjuje transparentnost i kredibilnost procesa, i ne doprinosi povjerenju građana u izbore.

Momenat u kome bi potencijalno nastao ozbiljan problem je žalbeni proces jer se bez predsjednika DIK-a ne može sastati niti odlučivati o prigovorima i žalbama. Zbog toga je važno da je predsjednik DIK-a izabran odmah nakon izbora, makar i sa velikim zakašnjenjem.

Ovog puta djeluje da prigovora nema puno, ali bismo vjerovatno gledali drugačiju situaciju da je rezultat izbora bio tješnji, i da se što u konačnom odnosu snaga moglo promijeniti poništavanjem i ponavljanjem glasanja na par biračkih mjesta.

Čak i ako sve na kraju bude u redu, i dalje je nedopustiva neodgovornost ući u izborni proces bez DIK-a, i samim tim bez funkcionalnog mehanizma za prigovore i žalbe i zaštitu prava birača.

MONITOR: Ukazali ste da je odgovornost zbog nefunkcionalnosti DIK-a na parlamentarnoj većini. Tu je situacija u pravosuđu, koje je blokirano na različite načine. Gdje se završava odgovornost prethodne, a počinje odgovornost nove vlasti?

KOVAČEVIĆ: Iako po prirodi stvari vlast nosi najveću odgovornost, ona se ne može uvijek smatrati ekskluzivnim krivcem. Svako ko ima moć da pokrene promjene, ili da ih sabotira, snosi dio odgovornosti. I za DIK je potpuno jasno ko je odgovoran što njen predsjednik nije izabran u julu.

Kad je u pitanju pravosuđe, situacija je znatno kompleksnija. Blokada pravosuđa je naslijeđeni problem – mandat članova Sudskog savjeta i Vrhovnog državnog tužioca istekao je u vrijeme prethodnog saziva Skupštine. Naslijeđen je problem, ali je još gore što je naslijeđen i način njegovog rješavanja. Izbjegava se dijalog, i traže se prelazna rješenja koja služe za zaobilaženje dijaloga i udaljavaju od onoga što je dostignuto u reformi pravosuđa iz 2013. godine.

Nova vlast je odgovorna zato što taj dijalog nije prioritet, što ne čini ništa da do njega dođe. Odgovornost opozicije je da u tom procesu učestvuje i da mu doprinosi, jer je razrješenje ovog problema javni interes, interes svih građana bez obzira za koga su glasali.

MONITOR: Kako vidite razloge, a kako izlaz iz aktuelne političke krize koja je dovela do neke vrste blokade sistema?

KOVAČEVIĆ: U Crnoj Gori danas imamo političke subjekte koje odbijaju da pregovaraju i da pronalaze rješenja. Odbijaju čak i da razgovaraju. Oni su svoje biračko tijelo sistemski i namjerno polarizovali i radikalizovali da bi dobili koji glas više, do te mjere da sad zbog kreiranih ekstremnih očekivanja birača izbjegavaju i da se slikaju zajedno.

To jednostavno mora prestati, i ova se situacija mora deeskalirati. Cijela je istina da mi nećemo deblokirati sistem, i nećemo sprovoditi reforme, i nećemo napredovati u integracijama, i nećemo živjeti bolje – ako smo nesposobni da se sami dogovorimo oko najvažnijih pitanja. I nema tog odlaganja, prelaznog ili v.d. rješenja koje može zamijeniti dijalog.

MONITOR: Prošla je godina rada nove Vlade. Je li to Vlada  iznevjerenih ili ispunjenih očekivanja?

KOVAČEVIĆ: To zavisi od toga kakva je neko imao očekivanja. Neko je možda očekivao da će se zaposliti „po dubini”, ili da će se povećati uticaj crkve na javne poslove. Takva očekivanja su možda ispunjena.

Moj je utisak da su iznevjerena očekivanja progresivne i građanske javnosti. Onih koji su mislili da će prioritet biti reforme koje će dovesti do unapređenja izbornih procesa i demokratije, jačanja vladavine prava, efikasnije borbe protiv korupcije i pokretanja procesa evropskih integracija sa mrtve tačke.

Iz pozicije onoga čime se CDT bavi, najveće zamjerke novoj Vladi su nastavak partitokratskih praksi, netransparentnost i zatvorenost brojnih resora, prioritiziranje tema koje nijesu dio reformske i evropske agende. No, Vlada za sve ovo vrijeme nije imala pravu podršku u parlamentu, što je dodatno otežavalo njen rad, pa je dobar dio odgovornosti na Skupštini, naročito kada su u pitanju pravosuđe i izborna reforma.

Mjesecima smo u iščekivanju šta će da se desi na političkom planu, pregovara li se o novoj vladi, ide li se na izbore… U međuvremenu svi reformski procesi stoje, dok nam se pred očima odigrava partijsko popunjavanje već preglomazne javne uprave, netransparentni projekti i aranžmani, i kreiranje javnih politika bez adekvatnih konsultacija i analiza.

MONITOR: Šta se od opzicije u protekloj godini očekivalo, a nije se desilo?

KOVAČEVIĆ: I tu odgovor zavisi od ugla gledanja. Primjećujem da se dobar dio opozicione scene ponaša kao da je dovoljno samo da strpljivo čekaju, kapitalizuju pogrešne poteze vlasti i nadaju se povratku na staro.

Mislim da je to dugoročno poguban pristup, konzervativan, nefleksibilan, zatvoren. Svako demokratsko društvo treba snažnu opoziciju, onu koja je sposobna da uči i da se mijenja, da postaje bolja. Baš je tužno ako cijela nečija politička vizija počiva na iskorišćavanju mana i ukazivanju na nedostatke političkih protivnika.

U prethodnim decenijama su napravljene dobre stvari. Ali su napravljene i strašne greške koje su ugrozile nacionalne interese i interese građana. Za njihovo ispravljanje nije dovoljna kozmetika, već temeljne reforme i ozbiljni rezovi. U ovom trenutku, ne vidim liderstvo i hrabrost u opoziciji da se takve promjene učine.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR: Mora se naći racionalno prelazno rješenje  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Minimum političke odgovornosti koju sadašnja parlamentarna većina ima prema onima koji su za nju glasali, ali i prema svim građanima i građankama Crne Gore, jeste da kanališu političku energiju nezadovoljstva i nađu racionalan prelazni model upravljanja državom koji će pripremiti vanredne parlamentarne izbore i ostaviti nekontaminiran prostor za neku buduću saradnju

 

MONITOR: Kako vidite ocjenu premijera Zdravka Krivokapića da je na djelu državni udar?

VUKOVIĆ: Vidim lakoću sa kojom barata procjenama neko ko bi, prema dužnosti koju ima u državi koja je formalno demokratska, trebao da bude razuman i odgovoran, i da iz takve perspektive procjenjuje, argumentuje svoje procjene i dijeli ih sa javnošću. Način na koji je to učinio premijer više je bilo nalik marifetluku nekog lošeg spin majstora. No, ovo ne znači da se u nekim slojevima ovog iskaza ne krije tragična istina aktuelne crnogorske političke zbilje, i ne samo aktuelne, nego i one koja joj je prethodila, a to je da mi imamo u dužem trajanju na djelu neku vrstu državnog udara. Hoću da kažem da su ovdje državne institucije bile uglavnom kulise iza kojih se skrivala realna, vaninstitucionalna moć koja je upravljala državom i sudbinama građana i građanki u njoj.

Rodno mjesto ovoga što se sada dešava u političkom životu Crne Gore su upravo te crne kutije vaninstitucionalne i netransparentne moći. Bilo da je ona smještena u vladičanskim odajama, kabinetima  u kojima vijeća krem domaće političke klase ili  onima u kojima se o balkanskim geopolitičkim pitanjima mrsomudi u Briselu, Vašingtonu i Moskvi, a sasvim moguće i u nekim mafijaškim štekovima u regionu i šire. Niko nije od vlasti koja se konstituisala nakon izbora 30. avgusta 2020. godine očekivao da izvedu čaroliju preobražaja društva, ali jeste da institucijama vrati moć i da, na tragu obećane transparentnosti, učini potpuno vidljivim i kontroli podložnim mehanizme zakonitog i pravednog upravljanja javnim poslovima. Desio se, nažalost, upravo kontinuitet starog načina vladanja, koje sada završava u nečemu što liči na melodramske obračune elita u predmodernim društvima.

MONITOR: Kako cijenite ono što se desilo nakon predloga GP URA za formiranje manjinske vlade, inicijative za različite  smjene koje su podnijete, ali i postupke izvršne vlasti?

VUKOVIĆ: Od samih početaka nove, trojedine vlasti i njene kvaziekspertske Vlade nije bilo naročito teško uočiti da su, umjesto armature koja bi  tu vlast dugoročno učinila smisleno održivom, u nju bile ugrađene klice razdora. Glumljenjem iskrenosti u odnosima i zavjetovanosti izbornoj volji dijela naroda koji je glasao za svrgavanje s vlasti Demokratske partije socijalista nije se moglo prikriti nepostojanje jasnog jedinstvenog fokusa u političkom djelovanju, a upravo je to ukazivalo na to da svaki dio ,,osvježavajućeg” političkog trolista ima rezervnu agendu i da je nastoji nametnuti. URA je tu svoju agentu artikulisala kroz ponudu izlaska iz krize preko modela manjinske vlade i to je, konačno, bio znak da svako može da prestane glumiti finoću i dohvatiti se batine koja se držala ispod skuta.

MONITOR: A ideja manjinske vlade, da li je ona izlaz iz političke krize?

VUKOVIĆ:  Mislim da nije. Naprotiv, u aktuelnom političkom kontekstu ideja o manjinskoj vladi onakva kakvu je predložila URA, odnosno koalicija Crno na bijelo može samo političku krizu prevesti na neki drugi kolosjek. To može dodatno zakomplikovati političke prilike u zemlji i odgoditi reforme koje bi vodile ozdravljenu društva i snaženju institucija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGO HEDL, HRVATSKI NOVINAR I KNJIŽEVNIK: Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški sud nije uspio u misiji koja mu je bila povjerna: da osudi glavne aktere krvavog sukoba u raspadu Jugoslavije, a „sitnije ribe“ prepusti lokalnim pravosuđima

 

MONITOR: Prošle jeseni je prošlo 30 godina kako je Hrvatska formalizovala nezavisnost i, istovremeno, otpočeo je rat na teritoriji Hrvatske. Vi ste novinar s velikim iskustvom iz tog perioda. Koliko su tadašnje srpsko rukovodstvo i prevlast pristalica pro-Miloševićeve politike u Predsjedništvu SFRJ, a koliko retorika pobjedničkog HDZ-a i Franje Tuđmana kao i promjena položaja Srba u novom hrvatskom Ustavu, uticali na brutalni rasplet?

HEDL: Dopustite da na to pitanje pokušam odgovorite s „ki bi da bi“, rečenicom koju je izgovorio Franjo Tuđman a koju su onda jezični stručnjaci preveli kao „što bi bilo kad bi bilo“. Moglo se, naravno, da je bilo pameti s obje stane, izbjeći sukob i civilizirano se razići, ali sve je nekako išlo „tuk na utuk“. Teza o „svim Srbima u jednoj državi“ (dakako i s teritorijima na kojima su živjeli), s jedna strane i definiranje Nezavisne Države Hrvatske kako to nije bila samo zločinačka tvorevina, nego i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda“, nikako nije moglo zajedno. Da Milošević nije sanjario o Velikoj Srbiji, a da Tuđman i HDZ nisu relativizirali zločinački režim Ante Pavelića, moglo se normalno razići, poput Čeha i Slovaka i svaka je država mogla nastaviti svojim putem. Tuđman je, recimo, kada je došao na vlast, mogao otići u Jasenovac, pokloniti se žrtvama i reći kako se takav zločin nikada više neće ponoviti i kako će Srbi u novonastaloj hrvatskoj državi imati ista prava kao i Hrvati, a Milošević je mogao pozvati hrvatske Srbe i reći im da priznaju hrvatsku državu kao svoju, jer će u njoj imati sva prava. Ali, toga nije bilo pa se danas svako lamentiranje o tome može svesti na ono citirano: ki bi da bi.

MONITOR: Danas je Hrvatska članica EU i NATO, ali i, reklo bi se, pod jakim uticajem nasljeđa politike prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji se, iako partizan i komunistički general, nije ustezao da daje šovinističke izjave, pa i vodi takvu politiku. U izvjesnoj mjeri, opterećeni tim nasljeđem su i neki vrlo visoko pozicionirani dužnosnici iz SDP-a. Ima li tome „lijeka“?

HEDL: Proces detuđmanizacije mogao se elegantno provesti nakon njegove smrti, kada na vlast dolazi koalicija predvođena SDP-om, a na Pantovčaku Stipe Mesić zamjenjuje Tuđmana. Ivica Račan i Dražen Budiša, osovina koalicije SDP-HSLS, koja je došla na vlast početkom 2000. godine nije bila najsretnija. Budiša je bio umjereni nacionalist, Račan je na leđima imao stigmu Saveza komunista, pa je njihova Vlada škripala od samog početka i funkcionirala uz mnogo kompromisa. Na kraju Budiša je napustio koaliciju. Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike, smatrali su vjerojatno kako je dovoljno da se smanje ovlasti predsjednika Republike, pa su razvlastiti Stipu Mesića i gotovo ga sveli na ulogu fikusa. Mesić je, koliko je mogao, učinio ozbiljan odmak od Tuđmanovog autoritarnog, povremeno i diktatorskog načina vladanja, ali i da je htio, nakon što su mu skresane ovlasti, nije mogao biti „Tuđman nakon Tuđmana“. Onda se na vlast vraća HDZ, dolazi Ivo Sanader, detuđmanizaciju više nitko ne spominje. Njegovu, Tuđmanovu ulogu, trebalo je pažljivo odvagati i smjestiti je na skali između zasluga i zabluda, točno na ono mjesto gdje pripada. To nije učinjeno, pa je danas hrvatska javnost podosta podijeljena oko toga: jedni mu dižu spomenike, drugi po njima šaraju sprejom.

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Ipak, sve i da bude formirana, jedna oročena i iznuđena vlada ne može državu izvući iz političkog, pravnog i ekonomskog haosa koji su većinske vlade stvarale trideset godina.

Otežavajuća okolnost je ponašanje ove sadašnje, odnosno odlazećeg premijera i nekih ministara kojima pogled na svijet ne doseže dalje od ruševina lovćenske kapele.

Ukoliko bude formirana, najvažnija promjena koju bi donijela manjinska vlada bila bi okretanje zemaljskim temama. Ali, da bi do takve promjene došlo, najjače parlamentarne partije morale bi najprije da promijene – sebe.

Naravno da ovakav DPS nikad neće glasati za državnog tužioca za kojeg postoji makar udaljena sumnja da će se baviti svojim poslom.

Naravno da se ovakav DF nikad neće posvetiti slobodi, pravdi i jednakosti drugih naroda osim srpskog, niti se odreći osuđenih zločinaca Mladića i Karadžića, a kamoli (za sada) nevinog Vučića.

MONITOR:  Priča o formiranju manjinske vlade aktuelizovana je nakon posjete visokog američkog zvaničnika Gabrijela Eskobara. Vidite li vezu eventualnog raspleta političke krize u Crnoj Gori sa geopolitikom?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Sve u Crnoj Gori ima veze sa geopolitikom, ne funkcionišu ni ostale države mimo svijeta. Problem je što mi ne shvatamo da se svojim ponašanjem ne kandidujemo za podršku nego prizivamo staratelje, još otkako smo ranih devedesetih pokazali koliko zla možemo da nanesemo i susjedima i sebi.

Tako to biva kad malobrojni narodi na vrijeme ne nauče da borba protiv stranog okupatora donosi slobodu državi, ali da je za slobodu svakog građanina pojedinačno najvažnije ograničiti moć domaćih gospodara.

Za društvo koje demokratiju upoznaje sa dvjesta godina zakašnjenja svakako je zdravije da čuje savjete ovog Eskobara, Gabrijela, nego da nastavi putem njegovog prezimenjaka Pabla.

Uostalom, ništa nam novo nije rekao ni novi izaslanik SAD-a, ni oni stari iz EU. Država koja hoće u evroatlantske integracije mora poštovati principe NATO-a i Evropske unije. Pravne i političke tekovine Srbije i Rusije možemo početi da preuzimamo kad srpsko-ruske integracije dobiju podršku iznad 50 posto…

MONITOR:  Ukoliko manjinska vlada ipak ne bude prihvaćena, kako će se odvijati politički proces u Crnoj Gori?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Moraćemo na vanredne izbore iako ćemo nakon njih opet dobiti manjinsku vladu, što je ne samo besmisleno nego i skupo. Izgubićemo još nekoliko mjeseci i koji milion eura da bismo dobili ono što danas odbijemo.

Obrazovno zapušteno, politički nepismeno, finansijski osiromašeno i moralno pogubljeno društvo ponovo će slijediti iste lidere. A oni će, naravno, i dalje biti nesposobni da preuzmu odgovornost vlasti, previše sujetni da prihvate savjete mudrijih, nespremni da izdrže teret vlastite pobjede i nevoljni da se žrtvuju za opšte dobro.

MONITOR: Kako vidite rezultate aktuelne vasti, odnosno Vlade, tokom protekle godine? U prethodnoj kolumni kazali ste da je to „dvanaest mjeseci iz niđe u ništa“.

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Tom naslovu moje kolumne nemam što ni da oduzmem, niti da dodam. Osim da je svako rješenje bolje od ovog mrcvarenja, naročito nakon što je premijer u utorak konačno skinuo masku zbunjenog profesora i pred javnošću pokazao pravo lice.

MONITOR:  Nikšićki paroh Nikola Marojević postavljen je za člana UO UCG-a na prijedlog ministarke prosvjete, kulture, nauke i sporta, Vesne Bratić. Kako komentarišete još jedno u nizu postavljenja, ljudi povezanih sa SPC-om na društveno važne funkcije?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Potpuno očekivano, nakon što javnost nije reagovala na uvođenje popova u školske savjete. Ništa lično, ne poznajem gospodina Marojevića ali spremna sam da garantujem kako će UCG imati više koristi od njega nego od onog gospodina Bjelice i njemu sličnih. Problem je principijelne prirode, državi državno obrazovanje – crkvi crkveno.

Nemam ništa protiv da obje pravoslavne crkve otvore svoje škole u svakom gradu, ako imaju novca neka to urade i Katolička crkva i Islamska i Jevrejska zajednica, ali popovima, fratrima, imamima i rabinima nije mjesto u sekularnim obrazovnim ustanovama.

MONITOR:  A prisustvo mitropolita Joanikija proslavi neustavnog dana Republike Srpske?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:   Kršio je Ustav Bosne i Hercegovine i crnogorski premijer, moglo bi se i mitropolitu Joanikiju progledati kroz prste. Učešće na toj proslavi neoprostivo je zbog onoga što je dovelo do tog ,,praznika”. A dovelo je –  etničko čišćenje Bošnjaka, ratni zločini nad bošnjačkim civilima i genocid u Srebrenici kao završna vojna operacija bez koje Republika Srpska ne bi mogla biti formirana.

MONITOR: Gdje su Crna Gora i region danas u odnosu na duhove devedesetih?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Duhovi devedesetih, nažalost, dobro se drže. Sve dok svi stanovnici Crne Gore ne shvate i ne prihvate istinu da je njihova država u njihovo ime prije tri decenije vodila okupatorski, a ne oslobodilački rat – ne možemo se osloboditi tih duhova.

Za suđenje ratnim zločinicima očigledno smo zakasnili, ali za presudu politici mržnje i rata nikad nije kasno…

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo