Povežite se sa nama

OKO NAS

BERANE I IZBJEGLICE: Građani drugog reda

Objavljeno prije

na

10111002Poplave-u-naselju-R

Izbjegličko naselje Riversajd u Beranama, kao i mnoga druga na sjeveru Crne Gore, na ivici su bijede i humanitarne katastrofe, nakon čitave godine života u mraku i deceniju i po teškog raseljeničkog života.

Predsjednik Nacionalnog vijeća Egipćana u ovom gradu Bajram Šalja kaže da molbe za pomoć upućene nadležnim institucijama nijesu urodile plodom i da siromašne porodice ne vide izlaz iz situacije u kojoj su se našle ne svojom krivicom.

„Tražili smo od domaćih i međunarodnih humanitarnih organizacija da nam pomognu. Podsjetili smo da nagomilane račune za struju nemamo odakle da izmirimo, jer smo kao strani državljani lišeni prava na rad. Ni to nije pomoglo, pa se s pravom pitamo zašto nas godinama tretiraju kao građane drugog reda. Čiji smo mi?”, pita Šalja. On upozorava da su stanovnici Riversajda spremni i na proteste ako problem sa strujom ne bude riješen.

„Mi ovdje nijesmo došli svojom voljom. Ovdje su ljudi gladni, bosi i goli. Zahtijevamo da nam institucije pruže ruku pomoći i obezbijede novac za plaćanje računa za struju”, kaže Šalja.

Veliki broj izbjeglica u kolektivnim centrima u Beranama i drugim sjevernim gradovima našao se u vrlo teškoj situaciji zbog nagomilanih dugovanja za struju. U pitanje je dovedena njihova egzistencija i goli opstanak.

Prema riječima predsjednika Saveza udruženja izbjeglica i raseljenika u Crnoj Gori Mića Marjanovića posljednji podaci govore da raseljenički i izbjeglički centri samo u Beranama za struju Elektroprivredi duguju skoro trista hiljada eura. S Andrijevicom, Gusinjem i Rožajama ta cifra dostiže čak sedamsto hiljada. Zbog takve situacije mnogim raseljeničkim domaćinstivima u kolektivnim centrima isključena je struja.

„Ovaj je dug napravljen za svega tri i po godine. Dugovanja za struju 2011. bila su anulirana, i šta se desilo od tada ne znamo. Ko je kriv i ko je dozvolio da se dugovanja toliko nagomilaju da se sada ne mogu nadoknaditi”, pita se Marjanović.

On kaže da ima domaćinstava koja duguju i do tri i po hiljade eura, i dodaje da ne vidi način kako se to može svesti na nulu.

Stanovnici egipćanskog naselja Riversajd ističu da je posebno tragično to što brojna djeca iz ovog naselja provode vrijeme prebirajući po smetlištima.

„Isključili su nam struju, iako znaju da među nama nije mali broj onih koji spas traže u kontejnerima za smeće. Kako da platimo tolike račune”, pita ovaj čovjek.On smatra da bi se raseljenim licima morali obezbijediti minimalni uslovi za život.

„Među nama ima i onih koji se odlučuju da prose. Tražimo da se u Beranama, pod hitno, otvore narodne kuhinje, gdje bismo mogli bar jednom dnevno da jedemo”, kaže Šalja.

Egićani i Romi stigli su u Berane s ratnim vihorom na Kosovu 1999. godine. Malo ko se tada obradovao njihovom dolasku, a pitanje smještaja pratilo ih je od početka kao zla sudbina.

„Kada su nam međunarodne organizacije prije sedam-osam godina izgradile ovo novo naselje, vjerovali smo da je to kraj našim mukama. Vjerovali smo da nas je Bog pogledao. Sada ne znamo da li nas Bog vidi, ali ljudi su nas zaboravili. Ponovo smo u beznadežnoj situaciji. Ima i gladnih i žednih. Sada smo i u mraku. Ne znam šta još treba da nam se dogodi pa da neko okrene glavu prema nama”, priča Šalja.

Egipćansko-romska zajednica s Kosova u Beranama broji više od trideset porodica s oko četiristo članova. Od toga broja, više od polovine su maloljetna djeca. Izgradnju novog naselja Riversajd, pored bivše fabrike Polimka, finansirala je svojevremeno Evropska agencija za rekonstrukciju, posredstvom njemačke humanitarne organizacije Help.

U Beranama se i dalje nalazi utočište blizu četiri hiljade izbjeglica iz skoro svih eks jugoslovenskih republika. To je čak deset odsto ukupnog stanovništva ove siromašne sjeverne opštine. To je, takođe, više nego u svih ostalih devet sjevernih crnogorskih opština zajedno. Za jedan broj njih ranije su izgrađene stambene zgrade, ali je odlazak humanitarnih organizacija iz Berana i prestanak socijalnih i humanitarnih davanja, ove ljude ponovo odveo u tešku bijedu.

Crna Gora je postala utočište za izbjeglice i raseljena lica ranih devedesetih godina, kada su počeli ratovi u susjednoj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i kasnije na Kosovu. Broj izbjeglica dostigao je vrhunac 1999. godine, kada se ovdje slilo 160 hiljada ljudi. Samo kroz Berane prošlo je preko šezdeset hiljada nevoljnika.

U Beranama se i dalje nalazi najveći izbjeglički koletkivni centar na sjeveru, naselje Rudeš, gdje u teškim uslovima živi oko hiljadu ljudi.

„Ovo naselje vam je kao grad u gradu. Pretvoreno je u geto. Bijeda koja ovdje vlada kao da nikoga ne interesuje. Koliko mještana Berana uopšte zna za ovo naselje”, pita Marjanović.

Većina izbjeglica još nije riješila svoj status. Mnogi smatraju da je Crna Gora donedavno proračunato otezala s rješavanjem ovog pitanja, jer nije željela da uvodi nove glasače u tijesno podijeljeno biračko tijelo.

„Sada oko dvadeset hiljada izbjeglica u Crnoj Gori koji su po rođenju Crnogorci imaju pravo glasa, i time se sigurno kalkuliše. Na tu brojku računaju i vlast i opozicija”, smatra Marjanović.

On kaže da bi crnogorske institucije koje su zadužene za rješavanje problema izbjeglica i raseljenika, taj posao mogle da rade mnogo bolje.

„Pitao sam jednog visokog funkcionera šta su crnogorske vlasti učinile za svoje izbjeglice koje su ostale da žive u Crnoj Gori. Umiru ljudi, a njihove porodice nemaju sredstava ni da ih sahrane”, priča Marjanović.

Marjanović u ovom trenutku ne vidi na koji se način ovaj veliki problem može bezbolno riješiti, ali smatra da moraju da se uključe sve međunarodne i domaće institucije koje imaju veze sa raseljeničkom populacijom.

„Mi smo očigledno opredijeljeni da ovdje živimo. U Beranama i Crnoj Gori raste treća generacija raseljenika i izbjeglica”, podsjeća Marjanović.

Predsjednik Saveza raseljenika i izbjeglica Crne Gore ističe da izvjesnu nadu za izbjeglice predstavlja međunarodni program izgradnje stambenih naselja, od kojih je prvo već izgrađeno u Nikšiću, dok bi uskoro izgradnja trebalo da bude započeta i u Beranama.

„U Beranama su lokalne vlasti dodijelile lokaciju za izgradnju bloka sa stotinu stanova. Stanovnici sadašnjeg naselja Rudeš tako će se preseliti u stambene zgrade, dok će postojeći objekti ostati na raspolaganju gradu za stambeno zbrinjavanje socijalnih slučajeva”, kaže Marjanović.

On ipak potencira da prioritetno treba rješavati problem sa dugovanjima za struju u kolektivnim centrima.

„Mislim da je to prvenstveno greška Elektroprivrede. Nije se smjelo dozvoliti da se dođe u ovakvu situaciju koja sada izgleda nerješiva za najveći broj raseljeničkih porodica. Kako potpisati s nekim ugovor o vraćanju nekoliko hiljada eura, kada on nema ni za hranu”, pita Marjanović.

Za crnogorske vlasti raseljenici i izbjeglice do sada su najviše bili u domenu statistike. Ničiji ljudi, kako za sebe kažu, raseljenici i izbjeglice na jesen bi mogli postati predmet veće pažnje i boljeg tretmana. Kada dođe vrijeme izbora. Samo zbog činjenice da je veliki broj njih u međuvremenu stekao pravo glasa u našoj državi.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo