Izbjegličko naselje Riversajd u Beranama, kao i mnoga druga na sjeveru Crne Gore, na ivici su bijede i humanitarne katastrofe, nakon čitave godine života u mraku i deceniju i po teškog raseljeničkog života.
Predsjednik Nacionalnog vijeća Egipćana u ovom gradu Bajram Šalja kaže da molbe za pomoć upućene nadležnim institucijama nijesu urodile plodom i da siromašne porodice ne vide izlaz iz situacije u kojoj su se našle ne svojom krivicom.
„Tražili smo od domaćih i međunarodnih humanitarnih organizacija da nam pomognu. Podsjetili smo da nagomilane račune za struju nemamo odakle da izmirimo, jer smo kao strani državljani lišeni prava na rad. Ni to nije pomoglo, pa se s pravom pitamo zašto nas godinama tretiraju kao građane drugog reda. Čiji smo mi?”, pita Šalja. On upozorava da su stanovnici Riversajda spremni i na proteste ako problem sa strujom ne bude riješen.
„Mi ovdje nijesmo došli svojom voljom. Ovdje su ljudi gladni, bosi i goli. Zahtijevamo da nam institucije pruže ruku pomoći i obezbijede novac za plaćanje računa za struju”, kaže Šalja.
Veliki broj izbjeglica u kolektivnim centrima u Beranama i drugim sjevernim gradovima našao se u vrlo teškoj situaciji zbog nagomilanih dugovanja za struju. U pitanje je dovedena njihova egzistencija i goli opstanak.
Prema riječima predsjednika Saveza udruženja izbjeglica i raseljenika u Crnoj Gori Mića Marjanovića posljednji podaci govore da raseljenički i izbjeglički centri samo u Beranama za struju Elektroprivredi duguju skoro trista hiljada eura. S Andrijevicom, Gusinjem i Rožajama ta cifra dostiže čak sedamsto hiljada. Zbog takve situacije mnogim raseljeničkim domaćinstivima u kolektivnim centrima isključena je struja.
„Ovaj je dug napravljen za svega tri i po godine. Dugovanja za struju 2011. bila su anulirana, i šta se desilo od tada ne znamo. Ko je kriv i ko je dozvolio da se dugovanja toliko nagomilaju da se sada ne mogu nadoknaditi”, pita se Marjanović.
On kaže da ima domaćinstava koja duguju i do tri i po hiljade eura, i dodaje da ne vidi način kako se to može svesti na nulu.
Stanovnici egipćanskog naselja Riversajd ističu da je posebno tragično to što brojna djeca iz ovog naselja provode vrijeme prebirajući po smetlištima.
„Isključili su nam struju, iako znaju da među nama nije mali broj onih koji spas traže u kontejnerima za smeće. Kako da platimo tolike račune”, pita ovaj čovjek.On smatra da bi se raseljenim licima morali obezbijediti minimalni uslovi za život.
„Među nama ima i onih koji se odlučuju da prose. Tražimo da se u Beranama, pod hitno, otvore narodne kuhinje, gdje bismo mogli bar jednom dnevno da jedemo”, kaže Šalja.
Egićani i Romi stigli su u Berane s ratnim vihorom na Kosovu 1999. godine. Malo ko se tada obradovao njihovom dolasku, a pitanje smještaja pratilo ih je od početka kao zla sudbina.
„Kada su nam međunarodne organizacije prije sedam-osam godina izgradile ovo novo naselje, vjerovali smo da je to kraj našim mukama. Vjerovali smo da nas je Bog pogledao. Sada ne znamo da li nas Bog vidi, ali ljudi su nas zaboravili. Ponovo smo u beznadežnoj situaciji. Ima i gladnih i žednih. Sada smo i u mraku. Ne znam šta još treba da nam se dogodi pa da neko okrene glavu prema nama”, priča Šalja.
Egipćansko-romska zajednica s Kosova u Beranama broji više od trideset porodica s oko četiristo članova. Od toga broja, više od polovine su maloljetna djeca. Izgradnju novog naselja Riversajd, pored bivše fabrike Polimka, finansirala je svojevremeno Evropska agencija za rekonstrukciju, posredstvom njemačke humanitarne organizacije Help.
U Beranama se i dalje nalazi utočište blizu četiri hiljade izbjeglica iz skoro svih eks jugoslovenskih republika. To je čak deset odsto ukupnog stanovništva ove siromašne sjeverne opštine. To je, takođe, više nego u svih ostalih devet sjevernih crnogorskih opština zajedno. Za jedan broj njih ranije su izgrađene stambene zgrade, ali je odlazak humanitarnih organizacija iz Berana i prestanak socijalnih i humanitarnih davanja, ove ljude ponovo odveo u tešku bijedu.
Crna Gora je postala utočište za izbjeglice i raseljena lica ranih devedesetih godina, kada su počeli ratovi u susjednoj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i kasnije na Kosovu. Broj izbjeglica dostigao je vrhunac 1999. godine, kada se ovdje slilo 160 hiljada ljudi. Samo kroz Berane prošlo je preko šezdeset hiljada nevoljnika.
U Beranama se i dalje nalazi najveći izbjeglički koletkivni centar na sjeveru, naselje Rudeš, gdje u teškim uslovima živi oko hiljadu ljudi.
„Ovo naselje vam je kao grad u gradu. Pretvoreno je u geto. Bijeda koja ovdje vlada kao da nikoga ne interesuje. Koliko mještana Berana uopšte zna za ovo naselje”, pita Marjanović.
Većina izbjeglica još nije riješila svoj status. Mnogi smatraju da je Crna Gora donedavno proračunato otezala s rješavanjem ovog pitanja, jer nije željela da uvodi nove glasače u tijesno podijeljeno biračko tijelo.
„Sada oko dvadeset hiljada izbjeglica u Crnoj Gori koji su po rođenju Crnogorci imaju pravo glasa, i time se sigurno kalkuliše. Na tu brojku računaju i vlast i opozicija”, smatra Marjanović.
On kaže da bi crnogorske institucije koje su zadužene za rješavanje problema izbjeglica i raseljenika, taj posao mogle da rade mnogo bolje.
„Pitao sam jednog visokog funkcionera šta su crnogorske vlasti učinile za svoje izbjeglice koje su ostale da žive u Crnoj Gori. Umiru ljudi, a njihove porodice nemaju sredstava ni da ih sahrane”, priča Marjanović.
Marjanović u ovom trenutku ne vidi na koji se način ovaj veliki problem može bezbolno riješiti, ali smatra da moraju da se uključe sve međunarodne i domaće institucije koje imaju veze sa raseljeničkom populacijom.
„Mi smo očigledno opredijeljeni da ovdje živimo. U Beranama i Crnoj Gori raste treća generacija raseljenika i izbjeglica”, podsjeća Marjanović.
Predsjednik Saveza raseljenika i izbjeglica Crne Gore ističe da izvjesnu nadu za izbjeglice predstavlja međunarodni program izgradnje stambenih naselja, od kojih je prvo već izgrađeno u Nikšiću, dok bi uskoro izgradnja trebalo da bude započeta i u Beranama.
„U Beranama su lokalne vlasti dodijelile lokaciju za izgradnju bloka sa stotinu stanova. Stanovnici sadašnjeg naselja Rudeš tako će se preseliti u stambene zgrade, dok će postojeći objekti ostati na raspolaganju gradu za stambeno zbrinjavanje socijalnih slučajeva”, kaže Marjanović.
On ipak potencira da prioritetno treba rješavati problem sa dugovanjima za struju u kolektivnim centrima.
„Mislim da je to prvenstveno greška Elektroprivrede. Nije se smjelo dozvoliti da se dođe u ovakvu situaciju koja sada izgleda nerješiva za najveći broj raseljeničkih porodica. Kako potpisati s nekim ugovor o vraćanju nekoliko hiljada eura, kada on nema ni za hranu”, pita Marjanović.
Za crnogorske vlasti raseljenici i izbjeglice do sada su najviše bili u domenu statistike. Ničiji ljudi, kako za sebe kažu, raseljenici i izbjeglice na jesen bi mogli postati predmet veće pažnje i boljeg tretmana. Kada dođe vrijeme izbora. Samo zbog činjenice da je veliki broj njih u međuvremenu stekao pravo glasa u našoj državi.
Tufik SOFTIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
SVIJET4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice