Povežite se sa nama

OKO NAS

BERANE I IZBJEGLICE: Građani drugog reda

Objavljeno prije

na

Izbjegličko naselje Riversajd u Beranama, kao i mnoga druga na sjeveru Crne Gore, na ivici su bijede i humanitarne katastrofe, nakon čitave godine života u mraku i deceniju i po teškog raseljeničkog života.

Predsjednik Nacionalnog vijeća Egipćana u ovom gradu Bajram Šalja kaže da molbe za pomoć upućene nadležnim institucijama nijesu urodile plodom i da siromašne porodice ne vide izlaz iz situacije u kojoj su se našle ne svojom krivicom.

„Tražili smo od domaćih i međunarodnih humanitarnih organizacija da nam pomognu. Podsjetili smo da nagomilane račune za struju nemamo odakle da izmirimo, jer smo kao strani državljani lišeni prava na rad. Ni to nije pomoglo, pa se s pravom pitamo zašto nas godinama tretiraju kao građane drugog reda. Čiji smo mi?”, pita Šalja. On upozorava da su stanovnici Riversajda spremni i na proteste ako problem sa strujom ne bude riješen.

„Mi ovdje nijesmo došli svojom voljom. Ovdje su ljudi gladni, bosi i goli. Zahtijevamo da nam institucije pruže ruku pomoći i obezbijede novac za plaćanje računa za struju”, kaže Šalja.

Veliki broj izbjeglica u kolektivnim centrima u Beranama i drugim sjevernim gradovima našao se u vrlo teškoj situaciji zbog nagomilanih dugovanja za struju. U pitanje je dovedena njihova egzistencija i goli opstanak.

Prema riječima predsjednika Saveza udruženja izbjeglica i raseljenika u Crnoj Gori Mića Marjanovića posljednji podaci govore da raseljenički i izbjeglički centri samo u Beranama za struju Elektroprivredi duguju skoro trista hiljada eura. S Andrijevicom, Gusinjem i Rožajama ta cifra dostiže čak sedamsto hiljada. Zbog takve situacije mnogim raseljeničkim domaćinstivima u kolektivnim centrima isključena je struja.

„Ovaj je dug napravljen za svega tri i po godine. Dugovanja za struju 2011. bila su anulirana, i šta se desilo od tada ne znamo. Ko je kriv i ko je dozvolio da se dugovanja toliko nagomilaju da se sada ne mogu nadoknaditi”, pita se Marjanović.

On kaže da ima domaćinstava koja duguju i do tri i po hiljade eura, i dodaje da ne vidi način kako se to može svesti na nulu.

Stanovnici egipćanskog naselja Riversajd ističu da je posebno tragično to što brojna djeca iz ovog naselja provode vrijeme prebirajući po smetlištima.

„Isključili su nam struju, iako znaju da među nama nije mali broj onih koji spas traže u kontejnerima za smeće. Kako da platimo tolike račune”, pita ovaj čovjek.On smatra da bi se raseljenim licima morali obezbijediti minimalni uslovi za život.

„Među nama ima i onih koji se odlučuju da prose. Tražimo da se u Beranama, pod hitno, otvore narodne kuhinje, gdje bismo mogli bar jednom dnevno da jedemo”, kaže Šalja.

Egićani i Romi stigli su u Berane s ratnim vihorom na Kosovu 1999. godine. Malo ko se tada obradovao njihovom dolasku, a pitanje smještaja pratilo ih je od početka kao zla sudbina.

„Kada su nam međunarodne organizacije prije sedam-osam godina izgradile ovo novo naselje, vjerovali smo da je to kraj našim mukama. Vjerovali smo da nas je Bog pogledao. Sada ne znamo da li nas Bog vidi, ali ljudi su nas zaboravili. Ponovo smo u beznadežnoj situaciji. Ima i gladnih i žednih. Sada smo i u mraku. Ne znam šta još treba da nam se dogodi pa da neko okrene glavu prema nama”, priča Šalja.

Egipćansko-romska zajednica s Kosova u Beranama broji više od trideset porodica s oko četiristo članova. Od toga broja, više od polovine su maloljetna djeca. Izgradnju novog naselja Riversajd, pored bivše fabrike Polimka, finansirala je svojevremeno Evropska agencija za rekonstrukciju, posredstvom njemačke humanitarne organizacije Help.

U Beranama se i dalje nalazi utočište blizu četiri hiljade izbjeglica iz skoro svih eks jugoslovenskih republika. To je čak deset odsto ukupnog stanovništva ove siromašne sjeverne opštine. To je, takođe, više nego u svih ostalih devet sjevernih crnogorskih opština zajedno. Za jedan broj njih ranije su izgrađene stambene zgrade, ali je odlazak humanitarnih organizacija iz Berana i prestanak socijalnih i humanitarnih davanja, ove ljude ponovo odveo u tešku bijedu.

Crna Gora je postala utočište za izbjeglice i raseljena lica ranih devedesetih godina, kada su počeli ratovi u susjednoj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i kasnije na Kosovu. Broj izbjeglica dostigao je vrhunac 1999. godine, kada se ovdje slilo 160 hiljada ljudi. Samo kroz Berane prošlo je preko šezdeset hiljada nevoljnika.

U Beranama se i dalje nalazi najveći izbjeglički koletkivni centar na sjeveru, naselje Rudeš, gdje u teškim uslovima živi oko hiljadu ljudi.

„Ovo naselje vam je kao grad u gradu. Pretvoreno je u geto. Bijeda koja ovdje vlada kao da nikoga ne interesuje. Koliko mještana Berana uopšte zna za ovo naselje”, pita Marjanović.

Većina izbjeglica još nije riješila svoj status. Mnogi smatraju da je Crna Gora donedavno proračunato otezala s rješavanjem ovog pitanja, jer nije željela da uvodi nove glasače u tijesno podijeljeno biračko tijelo.

„Sada oko dvadeset hiljada izbjeglica u Crnoj Gori koji su po rođenju Crnogorci imaju pravo glasa, i time se sigurno kalkuliše. Na tu brojku računaju i vlast i opozicija”, smatra Marjanović.

On kaže da bi crnogorske institucije koje su zadužene za rješavanje problema izbjeglica i raseljenika, taj posao mogle da rade mnogo bolje.

„Pitao sam jednog visokog funkcionera šta su crnogorske vlasti učinile za svoje izbjeglice koje su ostale da žive u Crnoj Gori. Umiru ljudi, a njihove porodice nemaju sredstava ni da ih sahrane”, priča Marjanović.

Marjanović u ovom trenutku ne vidi na koji se način ovaj veliki problem može bezbolno riješiti, ali smatra da moraju da se uključe sve međunarodne i domaće institucije koje imaju veze sa raseljeničkom populacijom.

„Mi smo očigledno opredijeljeni da ovdje živimo. U Beranama i Crnoj Gori raste treća generacija raseljenika i izbjeglica”, podsjeća Marjanović.

Predsjednik Saveza raseljenika i izbjeglica Crne Gore ističe da izvjesnu nadu za izbjeglice predstavlja međunarodni program izgradnje stambenih naselja, od kojih je prvo već izgrađeno u Nikšiću, dok bi uskoro izgradnja trebalo da bude započeta i u Beranama.

„U Beranama su lokalne vlasti dodijelile lokaciju za izgradnju bloka sa stotinu stanova. Stanovnici sadašnjeg naselja Rudeš tako će se preseliti u stambene zgrade, dok će postojeći objekti ostati na raspolaganju gradu za stambeno zbrinjavanje socijalnih slučajeva”, kaže Marjanović.

On ipak potencira da prioritetno treba rješavati problem sa dugovanjima za struju u kolektivnim centrima.

„Mislim da je to prvenstveno greška Elektroprivrede. Nije se smjelo dozvoliti da se dođe u ovakvu situaciju koja sada izgleda nerješiva za najveći broj raseljeničkih porodica. Kako potpisati s nekim ugovor o vraćanju nekoliko hiljada eura, kada on nema ni za hranu”, pita Marjanović.

Za crnogorske vlasti raseljenici i izbjeglice do sada su najviše bili u domenu statistike. Ničiji ljudi, kako za sebe kažu, raseljenici i izbjeglice na jesen bi mogli postati predmet veće pažnje i boljeg tretmana. Kada dođe vrijeme izbora. Samo zbog činjenice da je veliki broj njih u međuvremenu stekao pravo glasa u našoj državi.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo