Povežite se sa nama

OKO NAS

KOLAŠINCI, ZAJEDNO ZA JELENU: Solidarnost na djelu

Objavljeno prije

na

IMG_4386

Radovan i Tijana Šćepanović godinama vode tešku i hrabru bitku liječenja svoje osmogodišnje ćerke Jelene. Po tom su slični mnogim drugim parovima sa djecom, koja imaju ozbiljne zdravstvene teškoće. Međutim, kako kažu, njihova priča je drugačija, jer su osjetili nesebičnu podršku i razumijevanje okruženja. Zbog toga ono što Šćepanovići pričaju novinarima ohrabruje i govori u prilog činjenici da humanost i briga o drugima još živi u Kolašinu.

Jelena, odlična učenica OŠ Risto Manojlović, boluje od kongenitalne distrofije mišića. Nekoliko minulih godina vezana je za kolica, a njeno liječenje iziskuje novčana sredstva, koja daleko prevazilaze primanja njenog oca policajca i skromne prihode koje Šćepanovići ostvaruju na imanju u selu Skrbuša. Od države djevojčica dobija i skromau nadoknadu za tuđu njegu i pomoć, ali nije uspjela da ostvari primanje po osnovu lične invalidnine. Ljekarska komisija Ministarstva rada i socijalnog staranja procijenila je da joj to ne pripada. Do sada je imala nekoliko operacija na stopalima, a trenutno se u vezi s njenom bolešću rade i složene molekularno-genetičke analize u laboratorijama u inostranstvu. U narednom perodu, kažu roditelji, vjerovatno slijedi i biopsija mišića.

,,Mnogo toga o bolesti moje ćerke nepoznanica je i ljekarima i zbog toga su potrebne dodatne analize u referentnim laboratorijama u Engleskoj. Iza nas su teške godine borbe da se Jelenino stanje bar ne pogoršava, ali i utvrdi prava dijagnoza. Svakom ko ima dijete sa sličnim zdravstvenim teškoćama, jasno je koliko to iziskuje novca, truda i vremena. Takođe, nije teško izračunati koliko je s djetetom u Jeleninom stanju zbog liječenja potrebno do Beograda i natrag”, priča Tijana.

I sama je, u vrijeme dok se borila za napredak svoje ćerke, oboljela od multiple skleroze, ali uprkos tome, nije posustajala i rodila je i drugo dijete. Istovremeno i Tijana i Radovan, uporedo sa svojim poslom, redovno su obavljali sve fizikalne vježbe sa ćerkom. Nikada od drugih nijesu tražili pomoć, svoju borbu vodili su sami, jer su, kažu, smatrali da tako i treba. Sve minule godine nijesu željeli da svojom teškom životnom pričom opterećuju druge.

,,Svjesni smo koliko i naši sugrađani imaju problema, kako se u Kolašinu živi, pa se nijesmo direktno obraćali nikom za pomoć. Svoje bitke vodili smo sami i u granicama svojih moći. A onda je podrška stigla spontano i na način koji nas je ostavio bez riječi, ohrabrio i pokazao da nijesmo sami i da možemo računati na razumijevanje svojih sugrađana. Prizanjem, u početku smo bili iznenađeni, u čudu, jer ni slutili nijsmo da ima toliko ljudi koji dobro znaju koliko nam je teško, a da to nikad nijesmo rekli”, kaže Radovan.

Ne želeći da ijednog trenutka, kako objašnjava, njegovu priču ljudi podvedu pod patetiku, o Jeleninoj bolesti nijesu pričali novinarima, iako su im to bližnji savjetovali. Razgovor za Monitor, kaže Jelenin otac, samo je način da se skrene pažnja na organizovana humana djela sugrađana, koji su obezbijedili novac za naredne korake u liječenju djevojčice, a roditelje riješili bar na kratko brige. Zbog svega toga, Šćepanovići kažu da se osjećaju kao da su ,,dobili krila” i novu energiju da još odlučnije, upornije i hrabrije krenu u nove izazove koje podrazumijeva dijagnoza njihove ćerke.

Radovan je oduševljen i podrškom kolega i nadređenih u kolašinskom Odjeljenju bezbjednosti, gdje je zaposlen. Nakon što su upoznati sa svim segmentima Jelenine bolesti, kako kažu, i u kolašinskom Domu zdravlja su pomagali. Mnogo čine i u lokalnoj NVO koja okuplja roditelje djece i omladine s teškoćama u razvoju, pod vođstvom Ane Danilović. Ipak, najviše su dirnuti samoincijativnim neformalnim akcijama Kolašinaca, kojima je u nekoliko navrata prikupljan novac pod sloganom Za Jelenu.

Učenici osnovnih škola Risto Manojlović, Vojin Čepić iz Dragovića Polja, Radoslav Jagoš Vešović i Međuriječje, a pridružili su im se i oni stariji iz Gimanzije Braća Selić ali i djeca vrtića Sestre Radović, takođe su bili učesnici hunamnitarne akcije za svoju školsku drugaricu. U maju su vrijedno radili i napravili na desetine suvenira, vezanih za crnogorsku tadiciju, a zatim ih i ponudili sugrađanima na prodaju. Sav prihod usmjerili su na žiro-račun za Jelenino liječenje.

Minule sedmice samoorganizovali su se i navijači FK Partizana iz Kolašina, ali i Fondacija Boško Božović, pa je održan turnir malog fudbala, a sve donacije su, takođe, namijenjene Jeleninom liječenju.

Na memorijalnom humanitarnom turniru Boško Božović, pod sloganom Igrajmo za Jelenu, prikupljeno je 1.900 eura. Učestvovale su 22 ekipe iz Kolašina, ali i iz Podgorice, Nikšića i Mojkovca. Novac za liječenje male Jelene prikupljen je od privrednih subjekata, individualnih uplata i ekipa učesnika.

,,Osim humanitarnog karaktera, ova akcija je značajna i zbog toga što je okupila grupu mladih ljudi iz Kolašina koji su svojim primjerom pokazali da je moguće ujediniti se oko dobrih stvari i pokrenuti ih na bolje”, kažu organizatori.

Proslavljeni košarkaš Vlado Šćepanović, takođe, pojavio se na turniru, upoznao s Jelenom i ohrabrio je za borbu koja joj predstoji. Jelena kaže da su ti momenti kada je osjetila koliko njeni sugrađani brinu o njoj vrlo dragocjeni i da ih nikada neće zaboraviti. Njeni roditlji, takođe. Sada , kažu, sve postaje lakše, a teškoće izgledaju savladive.

,,Velika je stvar kada vam neko pomogne a da mu to nijeste ni tražili. Nikog od tih ljudi ne poznajemo, a riječ je o mladićima koji su saznali za Jelenin problem i našli načina da pomognu. Nije samo to ohrabrenje za nas, već i za cijelu sredinu. Zaplakao sam i kada me je direktor osnovne škole Zoran Rakočević uručio novac prikupljen od prodaje suvenira. U Kolašinu postoje humani ljudi, altruisti, koji ne žale truda i vremena da urade dobro djelo za druge. Volio bih kada bi se ovakve akcije nastavile i za pomoć nekim drugim porodicama, kojima je to potrebno. Da to postane navika”, kaže Radovan.

Jelena podsjeća koliko je podrške dobila i od svojih drugova i drugarica iz razreda i učiteljice Seke Medenice. Tvrdi da joj oni olakšavaju svaki dan u školi i čine da se ne osjeća drugačijom od ostalih. Oni su, kaže, i razlog zbog kojeg se raduje svakom školskom danu, iako do škole iz sela udaljenog šest kilometara, naročito zimi, ponekad teško stiže.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo