Povežite se sa nama

OKO NAS

KOLAŠINCI, ZAJEDNO ZA JELENU: Solidarnost na djelu

Objavljeno prije

na

Radovan i Tijana Šćepanović godinama vode tešku i hrabru bitku liječenja svoje osmogodišnje ćerke Jelene. Po tom su slični mnogim drugim parovima sa djecom, koja imaju ozbiljne zdravstvene teškoće. Međutim, kako kažu, njihova priča je drugačija, jer su osjetili nesebičnu podršku i razumijevanje okruženja. Zbog toga ono što Šćepanovići pričaju novinarima ohrabruje i govori u prilog činjenici da humanost i briga o drugima još živi u Kolašinu.

Jelena, odlična učenica OŠ Risto Manojlović, boluje od kongenitalne distrofije mišića. Nekoliko minulih godina vezana je za kolica, a njeno liječenje iziskuje novčana sredstva, koja daleko prevazilaze primanja njenog oca policajca i skromne prihode koje Šćepanovići ostvaruju na imanju u selu Skrbuša. Od države djevojčica dobija i skromau nadoknadu za tuđu njegu i pomoć, ali nije uspjela da ostvari primanje po osnovu lične invalidnine. Ljekarska komisija Ministarstva rada i socijalnog staranja procijenila je da joj to ne pripada. Do sada je imala nekoliko operacija na stopalima, a trenutno se u vezi s njenom bolešću rade i složene molekularno-genetičke analize u laboratorijama u inostranstvu. U narednom perodu, kažu roditelji, vjerovatno slijedi i biopsija mišića.

,,Mnogo toga o bolesti moje ćerke nepoznanica je i ljekarima i zbog toga su potrebne dodatne analize u referentnim laboratorijama u Engleskoj. Iza nas su teške godine borbe da se Jelenino stanje bar ne pogoršava, ali i utvrdi prava dijagnoza. Svakom ko ima dijete sa sličnim zdravstvenim teškoćama, jasno je koliko to iziskuje novca, truda i vremena. Takođe, nije teško izračunati koliko je s djetetom u Jeleninom stanju zbog liječenja potrebno do Beograda i natrag”, priča Tijana.

I sama je, u vrijeme dok se borila za napredak svoje ćerke, oboljela od multiple skleroze, ali uprkos tome, nije posustajala i rodila je i drugo dijete. Istovremeno i Tijana i Radovan, uporedo sa svojim poslom, redovno su obavljali sve fizikalne vježbe sa ćerkom. Nikada od drugih nijesu tražili pomoć, svoju borbu vodili su sami, jer su, kažu, smatrali da tako i treba. Sve minule godine nijesu željeli da svojom teškom životnom pričom opterećuju druge.

,,Svjesni smo koliko i naši sugrađani imaju problema, kako se u Kolašinu živi, pa se nijesmo direktno obraćali nikom za pomoć. Svoje bitke vodili smo sami i u granicama svojih moći. A onda je podrška stigla spontano i na način koji nas je ostavio bez riječi, ohrabrio i pokazao da nijesmo sami i da možemo računati na razumijevanje svojih sugrađana. Prizanjem, u početku smo bili iznenađeni, u čudu, jer ni slutili nijsmo da ima toliko ljudi koji dobro znaju koliko nam je teško, a da to nikad nijesmo rekli”, kaže Radovan.

Ne želeći da ijednog trenutka, kako objašnjava, njegovu priču ljudi podvedu pod patetiku, o Jeleninoj bolesti nijesu pričali novinarima, iako su im to bližnji savjetovali. Razgovor za Monitor, kaže Jelenin otac, samo je način da se skrene pažnja na organizovana humana djela sugrađana, koji su obezbijedili novac za naredne korake u liječenju djevojčice, a roditelje riješili bar na kratko brige. Zbog svega toga, Šćepanovići kažu da se osjećaju kao da su ,,dobili krila” i novu energiju da još odlučnije, upornije i hrabrije krenu u nove izazove koje podrazumijeva dijagnoza njihove ćerke.

Radovan je oduševljen i podrškom kolega i nadređenih u kolašinskom Odjeljenju bezbjednosti, gdje je zaposlen. Nakon što su upoznati sa svim segmentima Jelenine bolesti, kako kažu, i u kolašinskom Domu zdravlja su pomagali. Mnogo čine i u lokalnoj NVO koja okuplja roditelje djece i omladine s teškoćama u razvoju, pod vođstvom Ane Danilović. Ipak, najviše su dirnuti samoincijativnim neformalnim akcijama Kolašinaca, kojima je u nekoliko navrata prikupljan novac pod sloganom Za Jelenu.

Učenici osnovnih škola Risto Manojlović, Vojin Čepić iz Dragovića Polja, Radoslav Jagoš Vešović i Međuriječje, a pridružili su im se i oni stariji iz Gimanzije Braća Selić ali i djeca vrtića Sestre Radović, takođe su bili učesnici hunamnitarne akcije za svoju školsku drugaricu. U maju su vrijedno radili i napravili na desetine suvenira, vezanih za crnogorsku tadiciju, a zatim ih i ponudili sugrađanima na prodaju. Sav prihod usmjerili su na žiro-račun za Jelenino liječenje.

Minule sedmice samoorganizovali su se i navijači FK Partizana iz Kolašina, ali i Fondacija Boško Božović, pa je održan turnir malog fudbala, a sve donacije su, takođe, namijenjene Jeleninom liječenju.

Na memorijalnom humanitarnom turniru Boško Božović, pod sloganom Igrajmo za Jelenu, prikupljeno je 1.900 eura. Učestvovale su 22 ekipe iz Kolašina, ali i iz Podgorice, Nikšića i Mojkovca. Novac za liječenje male Jelene prikupljen je od privrednih subjekata, individualnih uplata i ekipa učesnika.

,,Osim humanitarnog karaktera, ova akcija je značajna i zbog toga što je okupila grupu mladih ljudi iz Kolašina koji su svojim primjerom pokazali da je moguće ujediniti se oko dobrih stvari i pokrenuti ih na bolje”, kažu organizatori.

Proslavljeni košarkaš Vlado Šćepanović, takođe, pojavio se na turniru, upoznao s Jelenom i ohrabrio je za borbu koja joj predstoji. Jelena kaže da su ti momenti kada je osjetila koliko njeni sugrađani brinu o njoj vrlo dragocjeni i da ih nikada neće zaboraviti. Njeni roditlji, takođe. Sada , kažu, sve postaje lakše, a teškoće izgledaju savladive.

,,Velika je stvar kada vam neko pomogne a da mu to nijeste ni tražili. Nikog od tih ljudi ne poznajemo, a riječ je o mladićima koji su saznali za Jelenin problem i našli načina da pomognu. Nije samo to ohrabrenje za nas, već i za cijelu sredinu. Zaplakao sam i kada me je direktor osnovne škole Zoran Rakočević uručio novac prikupljen od prodaje suvenira. U Kolašinu postoje humani ljudi, altruisti, koji ne žale truda i vremena da urade dobro djelo za druge. Volio bih kada bi se ovakve akcije nastavile i za pomoć nekim drugim porodicama, kojima je to potrebno. Da to postane navika”, kaže Radovan.

Jelena podsjeća koliko je podrške dobila i od svojih drugova i drugarica iz razreda i učiteljice Seke Medenice. Tvrdi da joj oni olakšavaju svaki dan u školi i čine da se ne osjeća drugačijom od ostalih. Oni su, kaže, i razlog zbog kojeg se raduje svakom školskom danu, iako do škole iz sela udaljenog šest kilometara, naročito zimi, ponekad teško stiže.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

NEVOLJE  RODITELJA DJECE SA AUTIZMOM: Prepušteni sebi

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored Centra za autizam u Podgorici, zbog nedostatka kadra i malog broja tretmana, roditelji djece su prinuđeni da svoju djecu vode u Beograd. Boravak tamo ih mjesečno košta od 800 do 1.200 eura. ,,Roditelji se snalaze kako znaju i umiju, podižu kredite, pozajmljuju, čak i prodaju nekretnine. Puno roditelja i djece je tamo i po više godina. Refundacija troškova ne postoji”, kaže Radmila Vukadinović

 

Tog maja, prije pet godina, građani Podgorice su sa strepnjom tragali za Ognjenom Rakočevićem. Lijepa priča o solidarnosti nije imala srećan kraj – jedanaestogodišnji dječak je pronađen u Morači. Tragedija je pokrenula širu priču o autizmu i neuslovima za liječenje i život osoba sa ovim razvojnim poremećajem.

Nakon dvije godine, krajem marta, otvoren je u Podgorici Centar za autizam, razvojne smetnje i dječju prihologiju Ognjen Rakočević.

Na otvaranju prvog nacionalnog centra ove vrste tadašnji ministar zdravlja Kenan Hrapović je obećao da će problem djece sa autizmom i njihovih porodica biti sistemski riješen. Tadašnji premijer Duško Marković je ustvrdio: ,,Zato od danas, i to treba da znaju svi građani, potrebe za dodatnim plaćanjima za liječenje ovih oboljenja iz džepa pacijenata i njihovih porodica, neće biti! To je sada briga Vlade i Ministarstva zdravlja”. Premijer je istakao i da više neće biti opterećenja porodica i državnog budžeta slanjem djece u zdravstvene centre u okruženju.

O tome kakvo je stanje danas, četiri godine nakon otvaranja Centra, svoje i iskustvo, kako kaže, većine roditelja djece sa smetnjama u razvoju za Monitor govori Radmila Vukadinović.

Prošle godine, njen sin koji je tada imao dvije godine i sedam mjeseci, dobija uput za liječenje na Institut za eksperimentalnu fonetiku i patologiju govora Đorđe Kostić u Beogradu. ,,Sin je imao problema sa govorom i ponašanjem. Kao roditelji koji se, u tom trenutku, prvi put susreću sa problemom te vrste, nama sve to djeluje strašno i bezizlazno. Dr Ivan Krgović, dječiji psihijatar nam detaljno opisuje problem, savjetuje nas da pođemo na Institut, jer je ključ napretka našeg sina u kontinuiranom svakodnevnom radu, što Centar za autizam u Podgorici nama i ne može da pruži. Maksimalan broj tretmana koji možemo da dobijemo u Centru je jednom nedeljno, što je premalo. Zahvaljujući dr Krgoviću, krećemo za Beograd”, priča Vukadinovićeva.

Molba za pomoć 

Rožajka Jasminka Pačariz , majka dvije djevojčice od osam i četiri godine, od kojih je jedna sa autizmom, obratila se Monitoru da objavimo njen apel  humanitarnim organizacijama i ljudima dobre volje za pomoć. Jasminka je samohrana majka koja se bori da prehrani djecu od 146 eura socijalne pomoći. 

Zahvalna je kaže što joj je ranije krov nad glavom obezbijedio humanista Hajriz Brčvak. Ističe da sem humanih ljudi o porodicama kao što je njena država ne vodi računa. Dobili smo socijalnu pomoć od koje ne možemo da živimo, za tuđu njegu smo odbijeni, priča. 

,,Za liječenje od autizma potreban je odlazak u inostranstvo, a ja nemam para ni da mlađu ćerku od četiri godine povedem u Podgoricu zbog problema sa srcem”, kaže Pačariz. 

,,Moram sve da platim, a nemam. Ne odustajem, ako ne nađem pare spremna sam i bubreg da prodam”. Pomoć za ovu porodicu može se uplatiti na žiro račun broj 530-0100100063730-43, kod Montenegrobanke, na ime Jasminke Pačariz i na IBAN CODE ME 25530013050006540119. 

 

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROTESTI RADNIKA U SVIJETU, KOD NAS MUK: Kad nam (ne) živi rad

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora je tokom pandemije izgubila preko 30.000 radnika, a najviše u trgovini, ugostiteljstvu i administrativnim uslužnim djelatnostima

 

„Drugarska se pjesma ori, pjesma koja slavi rad, srce gromko nek nam zbori, da nam živi, živi rad“, stihovi su koje su širom bivše Jugoslavije pjevali tokom praznika rada. Velikim radničkim paradama nekada je obilježavan 1. maj, dok su građani sa porodicama piknikovali na izletištima. Bilo nekad.

Tokom ovogodišnjeg praznika rada, obilježenog nakon teške zdravstvene i ekonomske krize, radnici u Crnoj Gori, ali i cijelom svijetu nijesu imali mnogo razloga za slavlje. U razvijenim zapadnim zemljama (poput Belgije, Francuske, Njemačke, Švedske, Engleske) i onim manje razvijenim (Turska, Indonezija, Kuba, Filipini) radnici su masovno izašli na ulice uprkos COVID-19 krizi i protestovali zbog izgubljenih radnih mjesta. Policija je gotovo u svim zemljama reagovala zbog kršenja zdravstvenih mjera, a najbrutalnije su scene viđene u Turskoj, gdje je na stotine građana uhapšeno u nasilnim demonstracijama.

Za to vrijeme situacija u Crnoj Gori je, stiče se utisak, prilično relaksirana kada je riječ o radnicima. Sindikati su otkazali tradicionalnu radničku paradu zbog zdravstvenih mjera, dok su se njihovi predstavnici oglasili sa nekoliko komentara. Međutim, uprkos zdravstvenim mjerama tokom cijele godine svjedoci smo brojnih auto-kolona, političkih i vjerskih okupljanja, kojima su se takođe branila (i brane) neka prava i uvjerenja. Radničke organizacije su, ipak, odlučile da ostanu pasivne iako je za godinu dana posao izgubilo preko 30.000 radnika.

„I ove, kao i prošle godine, aktivisti i članovi Unije slobodnih sindikata Crne Gore (USSCG) prinuđeni su da Međunarodni praznik rada obilježe bez tradicionalne prvomajske protestne šetnje, poštujući mjere za sprečavanje širenja koronavirusa i štiteći na taj način prvenstveno one svoje kolege koji su od marta 2020. godine, na prvoj liniji odbrane od ove pošasti… Uz želju da što prije dobijemo borbu sa nevidljivim neprijateljem i što prije pažnju sa dnevnopolitičkih previranja usmjerimo na očuvanje radnih mjesta, ekonomsku stabilnost i dostizanje socijalne pravde, Unija slobodnih sindikata Crne Gore svim radnicima čestita Prvi maj – Međunarodni praznik rada“, navodi se u prvomajskom proglasu USSCG-a.

Prema podacima Zavoda za statistiku (MONSTAT) na kraju 2020. godine bilo je blizu 28.000 manje zaposlenih (ukupno 176.693), u odnosu na 2019. godinu, kada je bilo zaposleno 203.545 radnika. Prema istim podacima do marta 2021. bez posla je ostalo još 6.000 radnika. Samo u Podgorici je za godinu dana bez posla ostalo više od 10.000 stanovnika. Najviše otpuštanja, prema statistici MONSTAT-a bilo je u trgovinama, uslugama smještaja i ishrane i preduzećima koja su pružala administrativne i pomoćne uslužne djelatnosti. Trgovina je privredna grana u Crnoj Gori koja, pored državne uprave, zapošljava najviše ljudi. Najviše radnika je otpušteno u tom sektoru, iako su, tokom cijele pandemije, prodavnice radile svakog dana. Naravno, radno vrijeme je bilo skraćeno, ali neke druge privredne grane, poput ugostiteljstva, nijesu radile uopšte po nekoliko sedmica.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

NEMA KRAJA REKONSTRUKCIJI PUTA BERANE – KOLAŠIN: Tunel potopljen, sumnje isplivale

Objavljeno prije

na

Objavio:

Završetak radova na putu preko Bjelasice kasniće godinu i koštaće nekoliko miliona više. U međuvremenu, jačaju sumnje da se u taj posao ušlo zbog privatnih interesa kompanija čiji su vlasnici bliski partijama iz prethodne Vlade

 

Tunel Vranjak na regionalnom putu između Berana i Kolašina, kroz planinu Bjelasicu, konačno je probijen, ali su probijeni i svi rokovi za završetak puta. Iako je trebalo da bude izgrađen prošle godine, dionica puta Lubnice – Jezerine, kako je najavljeno, biće završena tek krajem ove godine.

Prolongiranje roka za završetak radova uslovile su podzemne vode koje su se pojavljivale nekoliko puta tokom izgradnje tunela. U Upravi za saobraćaj tvrde da je taj problem trajno saniran nakon proboja tunela kroz Bjelasicu, ali ostaje nejasno zašto se u tako složen projekat ušlo bez adekvatnih priprema i istraživanja. Pa su  nepredviđene okolnosti i dodatni radovi povećali cijenu za čak tri miliona.

Radovi na putu Jezerine – Lubnice izvode se na ukupnoj dužini 14,44 kilometra i podijeljeni su na četiri dionice. Iz Direkcije javnih radova kažu da na prvoj dionici Lubnice rade rekonstrukciju puta u dužini od 6,61 kilometar i izgradnju galerije duge 80 metara. Na drugoj dionici Jelovica rekonstruisaće put od oko tri kilometra, a na četvrtoj put dužine manje od jednog kilometra. Najkompleksnija je treća dionica Klisura, na kojoj se rekonstruiše put od 3,87 kilometara i gradi tunel Vranjak dužine 2.814 metara.

Radovi na izgradnji tunela nedavno su opet bili zaustavljeni usljed pojave obimne količine podzemne vode, dotoka i do 200 litara u sekundi. Fotografije koje svjedoče o tome, tačnije o još jednoj poplavi u tunelu, objavio je nedavno na svom fejsbuk-profilu Boris Raonić iz Građanske alijanse. „Radovi je trebalo da budu završeni prije pola godine, a da se potom, sa završetkom puta, gradi žičara koja povezuje ski-centre Kolašin 1450 i Kolašin 1600. Ali, niko se nije sjetio da ispita teren. Kada su počeli da rade, vidjeli su da ima podzemnih voda dotoka 200 litara u sekundi“, napisao je Raonić.

On tvrdi da je pad tunela promijenjen da bi išao prema planiranoj mHE, a da će čitav projekat stajati više od 50 miliona. Raonić ističe da je izvođač radova blizak jednoj partiji u BiH, koja ima sestrinsku firmu u Crnoj Gori. Riječ je o kompaniji Euroasfalt iz Sarajeva, čiji je vlasnik Hamid Ramić, jedan od finansijera SDA. U Crnoj Gori se šuška da je Ramić donator i Bošnjačke stranke, čiji je kadar Osman Nurković, ministar saobraćaja i pomorstva u Vladi Duška Markovića, u čijem mandatu je Euro asfalt u Crnoj Gori dobio poslove vrijedne čak 60 miliona evra.

Cjelokupni projekat kojim se skraćuje put između Berana i Kolašina se finansira iz kredita Evropske banke za obnovu i razvoj. U Upravi za saobraćaj kažu da je za sada za rekonstrukcije ove dionice  potrošeno 32 miliona, a da je u ovogodišnjem budžetu planirano još 13. Međutim, nepredviđene okolnosti uslovile su povećanje troškova. ,,Cjelokupna vrijednost ugovora će biti negdje oko 48 miliona. Znači, biće tri miliona eura više nego što je planirano u početku. Sljedeće godine, nakon završenog tehničkog pregleda i dobijanja upotrebne dozvole platićemo izvođaču još tri miliona”, kazao je Dušan Kokić iz Uprave za saobraćaj.

Monitor je odavno postavio pitanje zašto se u ovaj posao ušlo bez adekvatnih istraživanja i zašto je, kako je na to ranije upozorila NVO Akcija za socijalnu pravdu, dozvoljeno da se u trup državnog puta ugrađuju cijevi za mini elektrane u Beranama, koje gradi Hidroenergija Montenegro.

Valjalo bi podsjetiti da je prvu dionicu puta, od Berana do Lubnica, u dužini od trinaest kilometara, gradila kompanija Bemax. Ta kompanija je istovremeno na istoj trasi gradila male hidroelektrane, otkupivši većinski paket akcija firme Hidroenergija Montenegro od Olega Obradovića. Bemax je taj posao iskoristio da o državnom trošku u trup puta ugradi cijevi za mHE.

Za taj poduhvat trebale su im velike količine eksploziva, posebno na dionici preko krševitog prevoja Zdravac. Nevolja je bila u tome što su istom trasom prolazile cijevi gradskog vodovoda, a Bemax ih je eksplozivom oštetio čak jedanaest puta. Računajući i onda kada je, eksplozivnom šalitrom zamućena voda, stigla do slavina u gradu, gdje je (prema zvaničnim podacima) otrovano oko dvije i po hiljade stanovnika Berana, a pretpostavlja se da je još toliko prebolovalo trovanje ne potražeći ljekarsku pomoć.

Bemaxu je zbog toga i suđeno ali su, u nedostatku dokaza, kompanija i njen izvršni direktor Veselin Kovačević, oslobođeni optužbi. Bemax je nesmetano nastavio da gradi državni put i svoje male hidroelektrane. Sve njihove hidroelektrane nalaze se sa strane Bjelasice koja pripada Beranama, odnosno slivu rijeke Lim. Počevši od one najveće, Jezerine, pa nizvodno rijekom Bistricom, prema Limu. Njihov prvobitni plan je bio na na tom potezu izgrade čak osam hidroelektrana, ali su ih na dionici bližoj gradu, mještani sela Buče omeli u tome, organizujući, prvi u Crnoj Gori, žestoke proteste.

Put Berane – Kolašin, preko Bjelasice, ima status regionalnog puta i širine je šest metara. Teško je zamisliti neku veću frekvenciju saobraćaja na toj saobraćajnici, posebno teretnih vozila i autobusa. Isto kao što je teško zamisliti kako će se na najvišim dionicama održavati put u zimskom periodu.

Najteže od svega je, ipak, pronaći ekonomski interes da se na jednom regionalnom putu probija tunel dužine skoro tri kilometra. Zato u NVO Akcija za socijalnu pravdu sumnjaju da se u poduhvat izgradnje puta ušlo zbog ineresa kompanije Bemax i vlasnika malih elektrana.

A onda su se još isprepletali partijski interesi, kada je posao povjeren Euroasfaltu. Šira javnost se sa njenim poslovanjem upoznala prošle godine, kada im se krajem prošle godine urušio veliki most u izgradnji na zaobilaznici oko Rožaja. Iz Uprave za saobraćaj tvrde da će nastalu štetu, mjerenu milionima, snositi ,,Euroasfalt, njegovi podizvođači i firme koje su vršile nadzor”.

Sada iz NVO Akcija za socijalnu pravdu traže i reviziju posla oko puta Berane – Kolašin i tunela Vranjak. I da se potom  kompletna dokumentacija dostavi nadležnom tužilaštvu.

                                                                                             Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo