Povežite se sa nama

OKO NAS

BERANE USUSRET IZBORIMA: Biznis zona Černobil

Objavljeno prije

na

beranka---celuloza---biznis

Samo dvadeset dana pred vanredne lokalne izbore odbornici Demokratske partije socijalista, na sjednici Skupštine opštine koja nema legitimitet zbog skraćenja mandata i odlaska pet odbornika iz Petnjice, usvojili su odluku o proglašenju takozvane Biznis zone Rudnik mrkog uglja. U prethodnim mandatima podijelili su ko zna koliko nerealizovanih obećanja, da im je preostalo još ovo.

Šta, u stvari, znači Biznis zona Rudnik mrkog uglja i kakva se prevara krije iza toga? Evo kako je odluka obrazložena na sjednici Skupštine opštine.

„Strateškim planom razvoja opštine Berane za period 2012-2017. jedan od prioriteta je i ubrzani ekonomski razvoj kroz unapređenje poslovnog ambijenta, čime će se stvoriti pozitivna klima za privlačenje direktnih investicija. Vlada Crne Gore na sjednici od 29.12.2011.godine usvojila je Program podsticaja razvoja biznisa u Crnoj Gori s planom realizacije biznis zona Berane i Kolašin. Na istoj sjednici donešeni su i zaključci Vlade uz preporuku lokalnim samoupravama da utvrde paket povoljnosti za ulaganja u biznis zone u dijelu korišćenja, iznosa komunalnih naknada i drugih predviđenih dažbina. Ovim aktivnostima želi se podstaći razvoj preduzetništva na infrastrukturno opremljenom zemljištu, povećati zaposlenost kao i aktivirati kapital domaćih i inostranih investitora koji bi prepoznali interes, a istovremeno aktivirati proizvodne kapacitete koji su trenutno van funkcije”. Tačka.

Idila i blagostanje čekaju nas u Beranama, samo da se DPS-u da još četiri godine mandata. Koliko još ima onih koji će povjerovati u tu virtulenu sliku stvarnosti u ovom uništenom i opljačkanom gradu?

Usred Černobila, kako Beranci zovu groblje fabrika na Rudešu, pred parlamentarne izbore prije dvije godine bivši premijer Igor Lukšić zvanično je već otvorio jednu biznis zonu pod nazivom Rudeš. Od tada na tom prostoru otvorena je samo fabrika armaturnih mreža – koja ne radi. Bez zazora, Lukšić je takvu izjavu o „biznis zoni” dao na mjestu s kojeg se odlično vide svi spomenici tranzicije u ovom gradu, čemu je dao i lični doprinos.

Samo dvjesta metara odatle je fabrika papira Beranka, koja se tako još zove samo u registru Centralne depozitarne agencije, jer je iz nje odnešeno sve što je bilo vrijedno. To je ona fabrika koja je Lukšiću, dok je bio ministar finansija, dugovala četiristo hiljada eura. Ona fabrika kojoj je Lukšić kasnije u svojstvu premijera, nakon privatizacije, otpisao pola duga u cilju pokretanja proizvodnje, dok je drugu polovinu, dvjesta hiljada dakle, trebalo vratiti.

Niti je pokrenuta proizvodnja, niti su pare Vladi vraćene. Poklonjene su beogradskom biznismenu pljevaljskog porijekla Radoju Gomilanoviću. Malo li je pola miliona? O kakvom se interesu radilo da neko nekom to oprosti?

Riječ je o onoj fabrici, jedinoj u Crnoj Gori, koja je svojevremeno otišla u otpad po odluci rukovodstva AB revolucije, iako je samo u magacinima tog socijalističkog giganta bilo opreme i rezervnih djelova u vrijednosti koja bi se danas mogla izraziti sa makar deset miliona eura.

Beranska fabrika celuloze i papira, koja je svojevremeno zapošljavala preko dvije hiljade radnika, pravljena je početkom šezdesetih godina prošlog vijeka a zatvorena je 1989. Po preporuci komisije na čijem je čelu bio tadašnji predsjednik Skupštine Crne Gore Risto Vukčević. Neznaveni radnici su s pjesmom otišli na biro rada s kojeg se nikada nijesu vratili u fabričke hale. Poslije je vaskrsla kroz blok za proizvodnju papira, radila nekoliko godina, i udbaški organizovanim mitinzima ponovo otišla u stečaj. Zatim sumnjivo i brže-bolje privatizovana, završila je ovako kako je završila ovih dana. Pljačkom i odnošenjem iz Crne Gore posljednjih i najvrednijih djelova i opreme.

Odatle je vrlo dobar pogled na fabriku opekarskih proizvoda, ciglanu, takođe jedinu u Crnoj Gori, najstariji industrijski objekat u Beranama. Problem je samo što se ta fabrika više ne vidi, jer je srušena do temelja, a nedavno je prodato i zemljište na kojem se nalazila. Gradonačelnik Berana Vuka Golubović tvrdio je svojevremeno da se zemljištu gdje se nekada nalazila ciglana, ne može mijenjati namjena, bez obzira na licitacije i prodaju, ali za to više niko ne haje.

Nedaleko od ciglane, u krugu bivše fabrike za protektiranje guma Gumig, takođe u Biznis zoni Rudeš – pasu goveda. Stvari su jasnije ako se zna da je ovu fabriku, odnosno zgradu i zemljište, kupila rožajska mesarska industrija Gradina. Sva oprema i mašine i iz ove fabrike odnesene su u nepoznatom pravcu. Gumig je 2003. na berzi kupio slovenački berzanski mešetar Damjan Hosta, koji je radnicima obećao brda i doline. Kako je fabrika završila, govore goveda u fabričkom krugu.

Uništen je i najpoznatiji privredni brend ne samo u Beranama, već i na čitavom sjeveru Crne Gore, industrija kože i kožne galanterije Polimka. Ova fabrika izgrađena je pedesetih godina prošlog vijeka. Običan radnik u toj kompaniji imao je u njeno zlatno doba veću platu i od ljekara. Bila je to potpuno rentabilna kompanija, za razliku od mnogih drugih socijalističkih giganata. Gigant jeste i bila sa skoro osamsto zaposlenih.

Poslije zapadanja u krizu i nekoliko bezuspješnih pokušaja i višegodišnjeg traženja odgovarajućeg partnera, Polimka je u drugoj polovini 2008. godine prodata podgoričkom preduzeću KIPS, koje je u njenim halama napravilo stovarište i prodavnicu. Do danas se ne zna ni gdje su završile vrijedne kožarske mašine, koje su prema riječima radnika bile remontovane, konzervirane i spremne da ponovo počnu da rade. Njihova vrijednost se procjenjivala na više miliona eura.

Rudari beranskog rudnika polovinom prošle godine štrajkovali su u jami dok nijesu izdejstvovali zaostale zarade. Tada su bili u centru medijske pažnje, a svi koji su ih tokom štrajka obilazili obećavali su da će pokrenuti pitanje odgovornosti za ovu privatizaciju koja nije dala rezultate. Od svega, međutim, do sada nije bilo ništa, i oni se ponovo nalaze u bezizlaznoj situaciji.

Danas je sasvim jasno da je Rudnik mrkog uglja u Beranama bio veš mašina za pranje para grčkog milijardera Viktora Restisa. Onda se iz nekih razloga pokvario filter na toj mašini, i Grci više nemaju interes da je drže u svom vlasništvu. Nevolja je u tome što privatizacija nije zvanično raskinuta, i što se sva imovina, pa i zemljište još vodi na grčku firmu Balkan enerdži.

Gradom ovih dana kruže leci s fotografijama uništenih privrednih fabrika u Beranama. Na poleđini je izvedena računica, koja i ako ne potpuna, govori da je u gradu na Limu nekada, bez fabrike celuloze i papira i njenih dvije hiljade zaposlenih, u privredi radilo još skoro dvije i po hiljade radnika. Procijenjeni kapital tih firmi 1995. godine bio je 135 miliona eura. Opet bez fabrike celuloze i papira, koja je nešto ranije zatvorena.

Onda su tajkuni sve pojeli kao skakavci. Odbornici Demokratske partije socijalista u beskrupuloznom pokušaju da zadrže lokalnu vlast ipak proglašavaju Biznis zonu Rudnik mrkog uglja. Privlačenje inostranog kapitala. Razvoj preduzetništva. Ubrzani ekonomski razvoj. Povećanje zaposlenosti. Samo da prođu izbori.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo