Povežite se sa nama

OKO NAS

NIKŠIĆ: ŠEZDESET GODINA ŽELJEZARE: Radnička klasa odlazi u raj

Objavljeno prije

na

miruje-hraniteljica

Na šezdesetu godišnjicu otvaranja Željezare Boris Kidrič u Nikšiću, nekadašnje „majke hraniteljice” kako su je zvali radnici, ne vidi se ni pramičak dima iznad njenih hala.

Sadašnji vlasnici, turska kompanija Toš čelik, ne planira da obilježi jubilej. Oni investiraju, 206 radnika koliko ih je ostalo od nekadašnjih sedam hiljada zaposlenih ne rade tri mjeseca i niko ne zna šta se događa.

Njih četrdeset trojica, pripadnici druge generacije željezaraca, baš kao u sjajnoj pjesmi Haustora – Radnička klasa odlazi u raj stoje pred vratima penzionog raja. I to ako roditelji naši, vlast naša, prihvati njihovu molbu da ih tretira kao i radnike KAP-a te im omogući odlazak u penziju sa 30 godina radnog staža. Sve, ipak, još visi u zraku.

„Tražimo samo da nas tretiraju kao i druge metalske radnike jer ni naš posao nije ništa lakši. Da i mi možemo u penziju sa trideset godina benificiranog radnog staža. Imali smo obećanja ali ako nam uskoro ne riješe problem moramo izaći na ulice”, kaže Željko Perović jedan od starih radnika.

A ako im ispune molbu onda će i oni uzeti svoje mršave otpremnine, vratiti kredite, platiti struju i zbunjeni stajati ispred vrata radničkih baraka naselja broj dva ne znajući šta sa sobom. Rijetki srećnici vratiće se na sjever, u sela iz kojih su njihove roditelje – prvu generaciju željezaraca, pedesetih godina prošlog vijeka kamionima poveli u industrijalizaciju i bolju budućnost. Žuljevite ruke seljačke su se polako navikavale na strugove i glodalice. Sedam hiljada plata svakog prvog u mjesecu.

Polako pada u zaborav Nikšić kakav su oni zatekli 1951, a koji je dvije godine kasnije udvostručio broj stanovnika, baš zahvaljujući Željezari.

I pjevalo se, pričaju, u malim skučenim stanovima sa zajedničkim kupatilima gdje su se ženili i bili srećni jer će i njihova djeca imati sigurnu koru hljeba u „majci hraniteljici” koja danonoćno brekće odmah tu preko žice. I dolazio je dan kada su zajedno sa sinovima ponosno prolazili kroz kapiju, da zajednički liju tone čelika i zarade pošteni hljeb. I tako je druga generacija željezaraca počinjala svoj pohod ka penziji. Nakratko ih je na tom putu prekinuo rat i raspad države.

Kako su bili udarna pesnica u miru tako su i u ratu činili okosnicu vojne sile. I pronijeli su nadaleko slavu radničkih naselja Željezare: fotografije nekih željezaraca u bazenu Tereze Kesovije sa njenim donjim vešom na glavi obišle su svijet. I kao da im je tu izdušila hrabrost. Kada su se vratili u hladne i prazne hale fabrike, godinama su sa pokornošću trpjeli očigledno uništavanje njihove fabrike. Pogrbljeni pod svinjskim polutkama koje su dobijali umjesto plate, petnaest godina su ćutali.

Mijenjali su se na njihovoj fabrici mnogi strateški partneri od Rusa do Engleza i naših, domaćih spasitelja, raznih daka i kosanovića. Posle odlaska svakog od njih Željezara je ostajala sve praznija i sa sve većim dugom. Radnici su ćutali.

„Od kad sam u penziju samo sam jednom ušao u fabriku i kada sam vidio da je od većine pogona ostala samo hala, a da je sve drugo izrezano i pretopljeno u pećima Čeličane pobjegao sam napolje”, sa tugom priča penzioner Vasilj Perović.

Tek poslednjih godina pred završni čin uništenja fabrike počinju stidljivi protesti koji su se obično završavali još nepovoljnijom situacijom po radnike i sada su tu, sa mršavim otpremninama na vratima penzionog raja.

Njihova djeca bježe iz Nikšića. Neće biti treće generacije željezaraca. Oni srećniji i pametniji bježe na studije znojeći roditelje visinom školarina. Ostali ostaju u naseljima željezare. Ne osvrću se na zadnje dimove iz željezarinih hala.

Treća generacija željezaraca u parku kod nekadašnje rampe diluje skank. Povremeno ih hapse specijalci MUP-a Crne Gore u bombastično imenovanim akcijama i u momentima kada Zapadu treba pokazati kako se mi borimo protiv organizovanog kriminala.

Nema dima

Dobra strana umiranja Željezare je čisti zrak iznad Nikšića. Bespredmetni postaju sudski procesi od prije tri godine koje su pokrenuli stanovnici Rubeža protiv fabrike koja je godinama bez ikakvih filtera ispuštala otrove na ovo prigradsko naselje.
-Iškolovala mi je djecu ali ne mogu dopustiti da mi ubije unučad – rekao je mještanin Miladin Kadić na jednom od ročišta. Pravni zastupnik Željezare tadašnjih of šor vlasnika Željezare, bila je advokat Ana Kolarević, sestra aktuelnog premijera Mila Đukanovića.

Bato PEROVIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo