Na šezdesetu godišnjicu otvaranja Željezare Boris Kidrič u Nikšiću, nekadašnje „majke hraniteljice” kako su je zvali radnici, ne vidi se ni pramičak dima iznad njenih hala.
Sadašnji vlasnici, turska kompanija Toš čelik, ne planira da obilježi jubilej. Oni investiraju, 206 radnika koliko ih je ostalo od nekadašnjih sedam hiljada zaposlenih ne rade tri mjeseca i niko ne zna šta se događa.
Njih četrdeset trojica, pripadnici druge generacije željezaraca, baš kao u sjajnoj pjesmi Haustora – Radnička klasa odlazi u raj stoje pred vratima penzionog raja. I to ako roditelji naši, vlast naša, prihvati njihovu molbu da ih tretira kao i radnike KAP-a te im omogući odlazak u penziju sa 30 godina radnog staža. Sve, ipak, još visi u zraku.
„Tražimo samo da nas tretiraju kao i druge metalske radnike jer ni naš posao nije ništa lakši. Da i mi možemo u penziju sa trideset godina benificiranog radnog staža. Imali smo obećanja ali ako nam uskoro ne riješe problem moramo izaći na ulice”, kaže Željko Perović jedan od starih radnika.
A ako im ispune molbu onda će i oni uzeti svoje mršave otpremnine, vratiti kredite, platiti struju i zbunjeni stajati ispred vrata radničkih baraka naselja broj dva ne znajući šta sa sobom. Rijetki srećnici vratiće se na sjever, u sela iz kojih su njihove roditelje – prvu generaciju željezaraca, pedesetih godina prošlog vijeka kamionima poveli u industrijalizaciju i bolju budućnost. Žuljevite ruke seljačke su se polako navikavale na strugove i glodalice. Sedam hiljada plata svakog prvog u mjesecu.
Polako pada u zaborav Nikšić kakav su oni zatekli 1951, a koji je dvije godine kasnije udvostručio broj stanovnika, baš zahvaljujući Željezari.
I pjevalo se, pričaju, u malim skučenim stanovima sa zajedničkim kupatilima gdje su se ženili i bili srećni jer će i njihova djeca imati sigurnu koru hljeba u „majci hraniteljici” koja danonoćno brekće odmah tu preko žice. I dolazio je dan kada su zajedno sa sinovima ponosno prolazili kroz kapiju, da zajednički liju tone čelika i zarade pošteni hljeb. I tako je druga generacija željezaraca počinjala svoj pohod ka penziji. Nakratko ih je na tom putu prekinuo rat i raspad države.
Kako su bili udarna pesnica u miru tako su i u ratu činili okosnicu vojne sile. I pronijeli su nadaleko slavu radničkih naselja Željezare: fotografije nekih željezaraca u bazenu Tereze Kesovije sa njenim donjim vešom na glavi obišle su svijet. I kao da im je tu izdušila hrabrost. Kada su se vratili u hladne i prazne hale fabrike, godinama su sa pokornošću trpjeli očigledno uništavanje njihove fabrike. Pogrbljeni pod svinjskim polutkama koje su dobijali umjesto plate, petnaest godina su ćutali.
Mijenjali su se na njihovoj fabrici mnogi strateški partneri od Rusa do Engleza i naših, domaćih spasitelja, raznih daka i kosanovića. Posle odlaska svakog od njih Željezara je ostajala sve praznija i sa sve većim dugom. Radnici su ćutali.
„Od kad sam u penziju samo sam jednom ušao u fabriku i kada sam vidio da je od većine pogona ostala samo hala, a da je sve drugo izrezano i pretopljeno u pećima Čeličane pobjegao sam napolje”, sa tugom priča penzioner Vasilj Perović.
Tek poslednjih godina pred završni čin uništenja fabrike počinju stidljivi protesti koji su se obično završavali još nepovoljnijom situacijom po radnike i sada su tu, sa mršavim otpremninama na vratima penzionog raja.
Njihova djeca bježe iz Nikšića. Neće biti treće generacije željezaraca. Oni srećniji i pametniji bježe na studije znojeći roditelje visinom školarina. Ostali ostaju u naseljima željezare. Ne osvrću se na zadnje dimove iz željezarinih hala.
Treća generacija željezaraca u parku kod nekadašnje rampe diluje skank. Povremeno ih hapse specijalci MUP-a Crne Gore u bombastično imenovanim akcijama i u momentima kada Zapadu treba pokazati kako se mi borimo protiv organizovanog kriminala.
Nema dima
Dobra strana umiranja Željezare je čisti zrak iznad Nikšića. Bespredmetni postaju sudski procesi od prije tri godine koje su pokrenuli stanovnici Rubeža protiv fabrike koja je godinama bez ikakvih filtera ispuštala otrove na ovo prigradsko naselje.
-Iškolovala mi je djecu ali ne mogu dopustiti da mi ubije unučad – rekao je mještanin Miladin Kadić na jednom od ročišta. Pravni zastupnik Željezare tadašnjih of šor vlasnika Željezare, bila je advokat Ana Kolarević, sestra aktuelnog premijera Mila Đukanovića.
Bato PEROVIĆ