Povežite se sa nama

DRUŠTVO

BESKUĆNICI: Na drugoj strani ulice

Objavljeno prije

na

Svako zaslužuje mjesto koje će zvati domom, rečenica je koja se ponavlja u raznim pričama o beskućnicima. Ne zna se kako Života Vasić iz Valjeva i Zoran Stijepović iz Šavnika zovu napušteni toalet velik dva sa dva metra, bez vode i struje, u kojem, u centu Podgorice, žive. Teško da može biti dom. Naravno da se ne zna koliko beskućnika ima u Podgorici i Crnoj Gori. Naše nadležne službe vazda imaju preča posla.

NVO Banka hrane je upozorila, a TV Vijesti prošle sedmice prikazala, kako žive dvojica ljudi, zašlih u šezdesete, nakon što su iz građevinske firme u kojoj su radili otpušteni zbog starosti. Mjesto gdje ispod zemlje žive na stotinak je koraka od sjaja Hercegovačke ulice, mosta Milenijum i na minut-dva hoda do Vlade i Skupštine.

Zakon o socijalnoj i dječjoj zaštiti poznaje termin bekućnik. To je ,,lice koje nema imovinu, nema mjesto stanovanja niti sredstava kojima bi moglo namiriti potrebu stanovanja te je privremeno smješteno u prihvatilištu ili boravi na javnim ili drugim mjestima koja nijesu namijenjena za stanovanje”. Oni spadaju u grupu koja se ,,posebno štiti” u ostvarivanju ciljeva socijalne i dječje zaštite. Može im priznati pravo na materijalno obezbjeđenje, jednokratnu novčanu pomoć, dodatak za njegu i pomoć drugog lica, ličnu invalidninu, smještaj u ustanovi socijalne zaštite ili porodični smještaj ako su u pitanju stare ili osobe sa invaliditetom. Kad kod nas nešto od socijalnih prava može, a ne mora, onda, uglavnom – ne može.

Prošloga ljeta ulcinjske su se vlasti našle u nevolji jer nijesu znale gdje da sahrane beskućnika iz Bosne Boža Kretiju. U Centru za socijalni rad za Boža nikad nijesu bili čuli. Mediji su spekulisali da je Kretija umro zbog neuhranjenosti, ali se nije isključivala ni mogućnost da je uzrok smrti neka bolest. Šta je zapravo bilo, nije se saznalo. Božo Kretija nije nikoga zanimao sve dok ga nije trebalo sahraniti. Najavljivano je da će, ako se niko od rodbine ne pojavi, biti sahranjen u ,,kolektivnoj grobnici”. Valjda je grob na kom bi pisalo njegovo ime bio prevelika investicija za naš sistem socijalne skrbi.

Početkom ove godine beskućnik V. V. se žalio Zaštitniku ljudskih prava na Centar za socijalni rad Podgorica i Centar bezbjednosti Podgorica. U pritužbi je napisao da je beskućnik i ugroženog zdravstvenog stanja; da je korisnik materijalnog obezbjeđenja u mjesečnom iznosu od 64 eura; da se obraćao Centru sa zahtjevom za tuđu njegu i jednokratnu novčanu pomoć, ali da je odbijen; da nema dovoljno sredstava za život, ljekove i plaćanje stana; da se institucije ne obaziru na činjenicu da je beskućnik i samim tim ne pružaju mu adekvatnu zaštitu iako je nesposoban za rad; da ga policija stalno kontroliše na javnim mjestima i pretura po njegovim ličnim stvarima, koje nema gdje na sigurnom da ostavi; da su ga jednom prilikom pritvorili na jedan mjesec i nakon toga oslobodili jer nije utvrđena njegova krivica. Smatra da su državne institucije povrijedile njegova prava.

Zaštitnik je pokrenuo ispitni postupak. Centar za socijalni rad uglavnom je potvrdio ono što je V.V. rekao. Dodali su da su mu povremeno davali jednokratnu novčanu pomoć za hranu, ljekove i stanovanje. Ukupno trista eura. Policija je kazala da V.V. legitimiše zbog ,,izgleda i ponašanja koje izaziva sumnju”.

,,Ne postoje navodi u pritužbi građanina na naročito nehumano ponašanje službenika prilikom vršenja svojih poslova, već ukazuje da su mu ovakvi pretresi stvari i presretanje na različitim djelovima grada bezobzirni i neprimjereni, s obzirom na to da sve stvari koje posjeduje (uključujući medicinsku dokumentaciju) nosi sa sobom jer je beskućnik i nema gdje da ih ostavi. Stigmatizacija i predrasude ove kategorije lica od strane organa javnog reda i mira može da dovede do ‘kriminalizacije beskućnika’ kojim bi se njihov boravak na javnom mestu osuđivao i sankcionisao prenebregavajući činjenicu da su faktički u pitanju ugrožene kategorije građana kojima je društvo dužno da pomogne”, ocijenjeno je u službi Zaštitnika ljudskih prava.

Prema mišljenu ove službe, beskućnik je tim statusom već doveden u ranjivu poziciju, pa je potrebno da policija ne povređuje nihov integritet, da obrazloži kontrole kako bi se umanjila mogućnost da beskućnik bude doveden ,,u stanje nesigurnosti i ličnog nespokojstva”.

Zaštitnik zaključuje da ,,nije zapažena direktna povreda prava u postupanju državnih službenika i njihovom odnosu prema podnosiocu pritužbe, ali da postoje propusti na sistemskom nivou zbrinjavanja i zaštite”.

I tu je suština priče. Imamo Nacionalnu stambenu strategiju, imamo i Zakon o socijalnom stanovanju, kao i Program socijalnog stanovanja. Sve je to prepuno socijalne inkluzije i kohezije, samo, eto, prihvatilišta nema. Osim jednog u Pljevljima.

NVO Akcija za ljudska prava ponovo je pozvala vlasti da obezbijede prihvatilište za beskućnike u Podgorici. Obratili su se Kemalu Purišiću, ministru rada i socijalnog staranja i podgoričkom gradonačelniku Slavoljubu Stijepoviću i podsjetili da je HRA, od decembra 2012. do aprila 2013, u Podgorici vodila prihvatilište za beskućnike uz finansijsku pomoć Ministarstva rada i socijalnog staranja i Open Society Foundation, a zatim je trebalo da država u saradnji sa lokalnom samoupravom obezbijedi prihvatilište. ,,Na osnovu iskustva, više puta smo naglašavali da troškovi vođenja prihvatilišta za beskućnike kapaciteta do 10 osoba ne prelaze 1.200 eura mjesečno (uz korišćenje jednog obroka u Narodnoj kuhinji), pa je jasno da je pitanje osnivanja prihvatilišta pretežno pitanje dobre volje da se najugroženijima obezbijedi pomoć, a ne pitanje nedostatka sredstava”, objašnjava HRA.

Iz te organizacije upozorili su ministra Purišića da uprkos najavama da će prihvatilište početi da radi ove zime, Podgorica ponovo najhladniji period dočekuje bez ikakvog prostora u kome može da pomogne da ne stradaju ljudi bez krova na glavom. ,,Apelujemo na vas da hitno preduzmete mjere prije nego što bude prekasno”.

U svijetu i u susjedstvu radi se drugačije. Odbornik u jednoj pariskoj opštini Arash Derambarsh pokrenuo je kampanju koja je rezultirala time da je francuski parlament prošle godine izglasao zakon prema kojem trgovački lanci neprodatu hranu, koja je i dalje jestiva, moraju da poklone dobrotvornim organizacijama. Nijesu bili srećni trgovci zbog dodatnog posla, ali – morali su.

Prihvatilišta za beskućnike u Hrvatkoj postoje u 11 gradova. Njihovim problemima bavi se veliki broj organizacija. Ulične svjetiljke prvi je hrvatski časopis o beskućništvu i srodnim društvenim temama, član je Međunarodne mreže uličnih novina. Projekat ima za cilj smanjenje broja beskućnika i poboljšanja životnih uslova za ovu sve brojniju populaciju u hrvatskom društvu. Časopis govori o beskućnicima, siromašnima, zavisnicima, djeci bez roditelja, prognanicima i izbjeglicama, ljudima s ruba društva, i pokušava da im bude „ulaznica u bolji svijet”. Ulične svjetiljke prodaju beskućnici, pola novca pripada prodavcu, dok druga polovina pokriva trošak štampanja novog broja. Izdavač časopisa je Franjevački svjetovni red Mjesno bratstvo Trsat.

Možda najvažnije: zahvaljujući trudu i dugotrajnom procesu zagovaranja, beskućnici su priznati kao jedna od posebnih ciljnih grupa u Mjerama za poticanje zapošljavanja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje.

Nama je najlakše – okrenuti glavu.

Miloš BAKIĆ

Komentari

DRUŠTVO

SLUČAJ NAPADA NA PREDRAGA SPASOJEVIĆA: Opšta opasnost ili pokušaj ubistva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tužilaštvo uhapšene za napad na Predraga Spasojevića, bivšeg načelnika Istražnog zatvora Spuž, terete za „izazivanje opšte opasnosti“  i „nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija“. Spasojević smatra da nadležno tužilaštvo nije uradilo svoj dio posla, i da se u konkretnom slučaju može raditi jedino o teškom ubistvu u pokušaju

 

Nekadašnji načelnik Istražnog zatvora Spuž Predrag Spasojević, na čiju je kuću prije dva mjeseca bačena bomba, poručio je da će svjedočiti u korist Željka Lakušića (34) i Filipa Popovića (21), uhapšenih u tom slučaju. On smatra da tužilaštvo nije na pravi način okvalifikivalo djela za koja tereti Lakušića i Popovića.

Iz tog tužilaštva Monitoru su odgovorili da je protiv Lakušića i Popovića podnijet optužni predlog zbog krivičnog djela  – „izazivanje opšte opasnosti“  i „nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija“.

,,Ako će odgovarati za izazivanje opšte opasnosti, odbijam da svjedočim protiv njih, svjedočiću u njihovu korist jer smatram da nijesu počinili to krivično djelo, i treba ih odmah osloboditi“, ogorčeno poručuje Spasojević.

Ističe da nadležno tužilaštvo nije uradilo svoj dio posla, i da se u konkretnom slučaju može raditi jedino o teškom ubistvu u pokušaju.

,,Šta bi bilo da je prva bomba eksplodirala ili druga? Da li bi to bilo ubistvo ili izazivanje opšte opasnosti kvalifikovano težom posljedicom. Zna se šta je bomba i da je njena namjena uništenje neprijateljske žive sile. Ako se djelo koje je počinjeno na moju štetu i pored toga kvalifikuje kao izazivanje opšte opasnosti, onda ne znam u kojoj zemlji živimo. Smatram da tužilaštvo nije uradilo svoj dio posla, jer ja ovu dvojicu koja se terete i protiv kojih je podignut optužni prijedlog u životu nijesam vidio. Motiv se nalazi u Istražnom zatvoru i isključivo je vezan za moj rad. Djelo je naručeno direktno iz Istražnog zatvora, ističe Spasojević.

On dodaje da su kazne za djelo koje se Lakušiću i Popoviću stavlja na teret male, te da samim tim sistem nije pokazao ozbiljnost da se suprostavi kriminalu i ozbiljno kazni  počinioce koji vrše  krivična djela na štetu policijskih službenika.

Bivši načelnik Istražnog zatvora, pojašnjava da je na jednoj od sjednica Vlade označen kao štićena ličnost nakon čega mu je dodijeljena policijska pratnja odnosno obezbjeđenje.

„Do kada će to trajati zavisi od procjene bezbjednosti koju će uraditi Agencija za nacionalnu bezbjednost“, kazao je Spasojević.

Spasojević je saopštio da je kao načelnik imao prijetnji od određenog broja pritvorenika, samo zbog toga što je radio svoj posao.

Osnovno državno tužilaštvo podiglo je optužni prijedlog protiv pritvorenika Marija Miloševića zbog napada na Spasojevića.  S druge strane i Milošević je podnio prijavu protiv Spasojevića, optužujuži ga za lažno prijavljivanje. I ovaj predmet se nalazi kod podgoričkog Osnovnog tužilaštva.

Prvog dana decembra na kapiju od porodične kuće Spasojevića aktivirana je bomba. Tom prilikom pričinjena je manja materijalna šteta. Motiv, makar zvanično, ni do danas nije utvrđen.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SLUČAJ UBISTVA RADOMIRA ĐURIČKOVIĆA: Klanovi ratuju transkriptima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na posljednjem ročištu u podgoričkom Višem sudu, kada je tužilaštvo predalo transkripte Skaj komunikacije, pala je sumnja na čitav slučaj, ali i advokaticu odbrane Nataliju Karadžić Perković i ključnog svjedoka Milorada Radulovića. Transkripti svjedoče kako pripadnici kavačkog klana pronalaze lažne svjedoke da bi se optuženi Mario Milošević proglasio nevinim

 

Ubistvo Cetinjanina Radomira Đuričkovića je među prvim likidacijama počinjenim u višegodišnjem sukobu dva zaraćena kotorska kriminalna klana. I pored činjenice da je za ovaj zločin, za razliku od više desetina sličnih slučajeva, došlo do podizanja optužnice, na posljednjem održanom ročištu u podgoričkom Višem sudu, pala je sumnja na čitav slučaj, ali i na same aktere događaja, počev od advokata odbrane do ključnog svjedoka Milorada Radulovića, na osnovu čijeg iskaza je tužlac u konačnom i zasnovao svoj optužni akt.

Sumnja je otvorena kada je tužilac Željko Tomković, s ciljem da dokaže umiješanost Podgoričanina Marija Miloševića u ovaj zločin, predao transkripte Skaj komunikacije, koji svjedoče kako pripadnici kavačkog klana pronalaze lažne svjedoke da bi se ovaj optuženi proglasio nevinim.

S druge strane i odbrana Miloševića je došla do transkripta komunikacije, ali suprotstavljenog škaljarskog klana, u kojima se govori o pokušaju da se namjeste dokazi koji će teretiti Miloševića za ubistvo. Tako je i počeo „rat“ komunikacija u ovom procesu.

Advokatica Miloševića Natalija Karadžić Perković 11. novembra prošle godine od suda zatražila je da se istraži ko je osoba koja pod šifrom ,,B20712“ putem Skaj aplikacije saopštava sagovorniku da će sve napraviti da njen klijent bude osuđen na 40 godina robije.

U toj komunikaciji između Miloša Đuričkovića i Milija Bajramovića preko Skaj komunikacije 6. marta 2020. godine se eksplicitno navodi: ,,Samo čekam suđenje da počne i kopam ga 40 godina samo ne spominji nikome“, ,,ma idu oni po 20 godina a mario 40“, ,,napraviću ja da je mario puca sve sam spremio ja“, „zabetoniraću ga“, ,,ma svi su zabetonirani“, ,,kraj je njima“, ,,neće ga kosti iznositi vidjećes“…

Postupajući tužilac Željko Tomković je nakon toga kontaktirao nadležne policijske organe od kojih je zatražio dostavljanje materijala koji se odnosi na optuženog Miloševića. Ali je dobio neočekivano. Sredinom decembra umjesto komunikacije Đuričkovića i Bajramovića dostavljene su mu komunikacije Marija Miloševića sa Slobodanom Kašćelanom iz perioda od početka decembra 2020. godine do sredine februara 2021. godine. U tim kominukacijama, a koje su javno objavljene, njih dvojica dogovaraju obezbjeđivanje lažnih svjedoka i lažnog alibija za Miloševića za dan kada je ubijen Đuričković. Tako Milošević saopštava Kašćelanu plan da pred sudom tvrdi da je u vrijeme ubistva Đuričkovića bio na Kosovu.

Ono što ovaj slučaj čini specifičnim je to da je, prema istoj komunikaciji, Milošević u čitavu priču oko sređivanja alibija uključio i svoju advokaticu Nataliju Karadžić Perković.

Iz prepiske proizilazi da je advokatica Karadžić Perković početkom februara 2021. godine išla u Prištinu gdje se susrela sa Miloševićevim kosovskim advokatom Arsimom Bilalijem, pripadnikom kavačkog klana Srđanom Juriševićem i lažnim svjedocima.

Poslovi za račun klijenta, sudeći prema komunikaciji, tu se ne završavaju. Advokatica preko Skaj aplikacije javlja da su lažni svjedoci i kolega advokata Bilalija prošli testiranje i da su spremni pred sudom da tvrde da su spornog dana bili sa Miloševićem. Na sugestiju advokatice Karadžić Perković, Milošević i Kašćelan obezbjeđuju i dokaze koji bi sudu potvdili da je večerao u jednom hotelu na Kosovu.

– Važno da se sve odradi perfektno, jer Viši sud može da traži službenim putem da se sve to provjeri – kaže u jednoj od poruka advokatica Karadžić Perković, koju su prenijeli mediji.

Reakcije na objavljene komunikacije, očekivano, bile su ekspresne, pa je tako Osnovno tužilaštvo saopštilo da će utvrđivati da li je u radnjama advokatice i drugih lica koja se pominju u Skaj komunikaciji vezano za dogovor oko obezbjeđivanja lažnog alibija Mariju Miloševiću, ostvareno obilježje nekog od krivičnih djela koja su u nadležnosti tog tužilaštva.

Skaj komunikacija dostavljena je i Advokatskoj komori Crne Gore na ocjenu da li je advokatica Karadžić Perković prilikom obavljanja predmetnih komunikacija postupala u skladu sa Zakonom o advokaturi, drugim zakonskim propisima, Kodeksom profesionalne etike advokata i Statutom Advokatske komore, odnosno da li ima osnova za pokretanje disciplinskog postupka protiv nje zbog teže povrede dužnosti advokata.

Advokatica Karadžić Perković na prošlom ročištu kažnjena je sa 1.000 eura jer se bez obrazloženja nije pojavila. Njen klijent Milošević nije prihvatio da ga po zamjeni brani advokat Srđan Lješković pa je sudija Veljko Radovanović odložio suđenje i sljedeće ročište zakazao za 23. januar.

Optužnica je u ovom predmetu nekoliko puta vraćana na dopunu istrage, a dokazi tužilaštva prihvaćeni su tek nakon nepune četiri godine od počinjenog zločina. Prvom optužnicom u kojoj je Milošević ,,samo“ bio zadužen za kupovinu automobila korišćenog u napadu, a hice ispalio Igor Mašanović, izmijenjena je nakon što je Milorad Radulović poslije tri i po godine od događaja, 12. marta 2020. godine, otišao u tužilaštvo i promijenio prvobitni iskaz koji je, sa nekim izmjenama, ponovio i pred sudom krajem oktobra prošle godine.

Radulović je pred sudom označio Miloševića za direktnog izvršioca ubistva Đuričkovića dok je Mašanović, kako je kazao, vozio automobil iz kojeg je pucano. Ustvrdio je da u autu nije vidio optuženog Vukana Vujačića, ali se na kraju suđenja ipak pridružio krivičnom gonjenju i protiv njega.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SPOMENIK AMFILOHIJU RADOVIĆU U KOLAŠINU: Ekspresno ispunjeno obećanje Demokrata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bivši ministar prosvjete Milutin Stijepović je u ime Vlade u Beranama svojevremno praktično poklonio 11 stanova funkcionerima DPS-a. Stanovi su dodijeljeni u „zakup na neodređeno vrijeme sa pravom kupovine pod povoljnim uslovima“. To se može vidjeti iz Izvještaja o radu Komisije za preispitivanje zakonitosti postupka raspodjele kadrovskih stanova, do kog je Monitor došao

 

Bivši ministar prosvjete Milutin Stijepović je u ime Vlade Crne Gore u Beranama svojevremno praktično poklonio 11 stanova funkcionerima Demokratske partije socijalista, prije nego je ta partija izgubila vlast u ovom sjevernom gradu prije devet godina.

Po kojim kriterijumima i kako, ni poslije toliko godina nema odgovora, iako se predmet već sedam godina nalazi u Specijalnom državnom tužilaštvu. Ti stanovi su, zapravo, dodijeljeni u „zakup na neodređeno vrijeme sa pravom kupovine pod povoljnim uslovima“.

To se može vidjeti iz Izvještaja o radu Komisije za preispitivanje zakonitosti postupka raspodjele kadrovskih stanova i stanova za službenike i namještenike, koji je sačinjen još u oktobru 2015. godine, do kojeg je Monitor  došao.

Komisiju je formirala Skupština opštine Berane  pola godine ranije, nakon što su nove lokalne vlasti, tadašnja koalicija Zdravo Berane (SNP, DF), izrekle optužbe da je raspodjelom stanova u Beranama upravljala organizovana kriminalna grupa.

Izgrađeno je i podijeljeno ukupno stotinu dvadeset stanova, ali su u fokusu istraživanja bili posebno kadrovski stanovi, njih oko pedeset, kao i jedanaest stanova koje je je dodijelio Stijepović.

Na zahtjev tadašnjeg predsjednika Vuke Golubovića (DPS), Vlada je donijela Odluku i Rješenja o dodjeli stanova u zakup na neodređeno vrijeme sa pravom kupovine po povoljnim uslovima za 11 osoba.

„Sa razlogom se pitamo na osnovu kojih kriterijuma je donijeta Odluka o dodjeli stanova ovim licima, kada znamo da većina ima riješeno stambeno pitanje i da većina radi u organima gdje su lična primanja velika”, piše u tom izvještaju.

Objašnjeno je da se zahtjevi za rješavanje stambenih pitanja odnose na 11 zaposlenih u organima državne uprave, oblasti prosvjete, zdravstva i organima lokalne samouprave i koja zbog profesionalnog i stručnog angažmana predstavljaju neophodan kadar za funkcionisanje relevantnih službi u ovoj opštini.

,,Ako su stanovi dodijeljeni zaposlenim licima postavlja se pitanje, zašto je Vladin stan pripao penzioneru, kao i pojedinim licima koja ne predstavljaju neophodan kadar za funkcionisanje relevantnih službi u Opštini? Кao što smo i naveli Vlada dodjeljuje stanove u zakup na neodređeno vrijeme sa pravom kupovine po povoljnim uslovima. Da su uslovi za kupovinu i više nego povoljni govori nam i podatak lica koje je ovaj stan kupilo, a što možemo zaključiti iz notarskog zapisa u kojem se konstatuje da je realna cijena stana od 63 m2 40.950,00 € i koja se po raznim osnovama (radni staž, starost objekta) umanjuje za 32.760,00 €, zatim po osnovu jednokratne uplate umanjuje se vrijednost 15%, te na kraju kupoprodajna cijena ovakvog stana je 6.961,00 eura”, navodi se u izvještaju Komisije.

Prema saznanjima do kojih je došao Monitor i ostali korisnici stanova  u učinili isto, ali se ne zna da li su kasnije te stanove preprodali i u čijem su sada vlasništvu. Komisja koja je ispitivala zakonitost raspodjele nailazila je tokom rada na raznorazne prepreke. Čak ni u upravnici ulaza na kojima se ti stanovi nalaze, nijesu dostavili odgovor ko sada stanuje u tim stanovima.

,,Od većine smo dobijali odgovore, osim od CFSSI kojem smo uporno tražili sa preko 10 poslatih dopisa i više urgencija projektnu dokumentaciju i inicijalni ugovor koji je zaključen između Opštine Berane i CFSSI. Međutim, do sačinjavanja ovog Izvještaja, odgovore nismo dobili, što navodi na sumnju da CFSSI krije dokumenta. Sa istim zahtjevom u kojem traži projektnu dokumentaciju, Кomisija se obratila izvođaču radova d.o.o MD Momo, međutim, odgovoreno nam je da je projektna dokumentacija vraćena CFSSI i da oni istu ne posjeduju. Na našu urgenciju da nam dostavi broj akta pod kojim je predata projektna dokumentacija, CFSSI nam nije dostavio odgovor. U susret nam nije izašao ni notar  Harun Adrović od kojeg smo tražili Ugovore zaključene između službenika i namještenika, kao i kadrova koji su po skupštinskim odlukama dobili stanove. Gospodin Harun Adrović nam je poslao dopis dana 28. 05. 2015. godine, u kojem nas je obavijestio da su svi Ugovori predati Opštini Berane. U Opštini se ne nalazi nijedan od traženih Ugovora. Zahtjev, a kasnije i urgenciju, poslali smo upravniku zgrade Park 7 lamele B, da nam dostavi spisak stanara,  na koje isti nije odgovarao. Obratili smo se zahtjevom EPCG AD Nikšić – Direkciji za ljudske resurse da nam dostave spisak korisnika njihovih usluga u zgradi Park 7 lamele B i C, od kojih nismo dobili odgovor”, piše između ostalog u izvještaju.

Komisija je naknadano uspjela da pronađe još pet stanova koji nijesu nigdje prikazani u raspodjeli, ali su tragovi o tome ostali u katastru. Nakon što je ovaj predmet proslijeđen Specijalnom državnom tužilaštvu prije sedam godina, jedino što se dogodilo do sada je to da su službenici tužilaštva izuzeli neke spise i  dokumentaciju. Od tada slučaj kupi prašinu.

Priča oko dodjele kadrovskih stanova u Beranama počela je 2011. godine, nakon što su na prigodnoj svečanosti direktor crnogorskog Fonda za stambeno solidarnu izgradnju Danilo Popović i sada bivši predsjednik Opštine Vuka Golubović uručili odabranim „kadrovima“ ključeve u novosagrađenim zgradama.

Prije toga, u julu 2009. godine, Golubović je kao tadašnji predsjednik Opštine, donio odluku o rješenju kadrovskih potreba.

U toj odluci je, između ostalog, precizirano da su zaposleni koji po osnovu kadrovskih potreba  riješe stambeno pitanje dužni da u Opštini Berane ostanu u radnom odnosu najmanje pet godina od dana dobijanja stana.

U Izvještaju Komisije konstatovano je, između ostalog, da su određena lica u međuvremenu prodala kadrovske stanove kupljene po povoljnim, odnosno subvencionisanim cijenama.

Opština Berane je obezbijedila i zemljište za izgradnju tri zgrade sa sto dvadeset stanova, kao i komunalnu insfrastrukturu. Opština se uz to radi subvencionisanja cijene kadrovskih stanova kreditno zadužila u visini od preko pola miliona eura i to na period od deset godina, sa kamatnom stopom od osam odsto.

U Izvještaju je još mnogo zanimljivih podataka. Tokom rada na tom Izvještaju, predsjednici komisije Vidi Ivanović (DF) prijećeno je, a ona i njena porodica doživljavali su razne neprijatnosti.

                                                  Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo