Povežite se sa nama

OKO NAS

BIJELO POLJE 15 GODINA BEZ AUTOBUSKE STANICE: Autostop iz nužde

Objavljeno prije

na

,,Želeći najveće dobro svojim građanima i Crnoj Gori u cjelini, Bijelo Polje je nizom kapitalnih projekata tokom prethodnih godina, sprovodilo razvojnu politiku koja pruža najrealnije mogućnosti da spremno odgovori svim izazovima vremena, ali i da prepozna i realizuje šanse koje se tek ukazuju”. To piše u izvještaju predsjednika Opštine Bijelo Polje Aleksandra Žurića, koji je prije nekoliko mjeseci na sjednici lokalnog parlamenta jednoglasno prihvaćen. Žurić je tada kazao da je protekla godina u tom gradu bila obilježena ,,uspješnim nastavkom rada na realizovanju značajnih investicionih projekata i precizirao da se radilo na gradskom šetalištu, sportskim objektima, dječijim igralištima, značajnim gradskim ulicama, raskrsnicama, vodovodu, ali i strateškim razvojnim projektima – poput početka valorizacije Đalovića pećine ili prve faze projekta otvaranje bjelopoljske strane Bjelasice.

Među svim tim ,,poduhvatima” bjelopoljske vlasti, ni prošle, kao ni minulih 15 godina nije rečeno ništa o vraćanju u funkciju autobuske stanice. Tačnije, iako je u infrastrukturu tog grada, prema riječima opštinskih funkcionera, uloženo 20 milona eura, još nije nađen način da se reguliše međunarodni autobuski saobraćaj. Bjelopoljci autobuse za Srbiju i dalje čekaju pored puta s podignutom rukom. Već skoro dvije decenije od kada je transportno preduzeće Trans servis prestalo s radom, Bijelo Polje nema autobusku stanicu. Nekadašnja stanica u industrijskoj zoni u Nedakusima propada, a za međugradske autobuse koristi se privatno stajalište u centru grada.

Stanica u Nedakusima izgrađena je krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka u sklopu nekadašnjeg autosaobraćajnog preduzeća Trans servis. Tokom privatizacije Trans servis je podijeljen na četiri firme, pa je autobuska stanica pripala DD Putnik prevozu u kojem je početkom 2001. godine Privredni sud otvorio stečajni postupak.

Bjelopoljci tvrde da, pored autobuske, i ostali objekti koji su bili vlasništvo te firme propadaju, a da su neki čak ,,na divilje” postali privatno vlasništvo, a zatim i prodati. Potpredsjednik Opštine Petar Smolović nije do zaključenja broja odgvorio na pitanja Monitora o planovima lokalne vlasti o autobuskoj stanici, kao i razlozima zbog čega ona godinama ne funkcioniše.

,,Ne znam kada ću uspjeti da odgovorim na Vaša pitanja. Treba to da pripreme nadlažene službe, a zatim i da predsjednik Opštine pogleda. Poslije toga treba da mi pošaljete tekst na autorizaciju, kako bih izbjegao da se moja izjava nađe u nekom pogrešnom kontekstu, jer se to do sada više puta dešavalo. Osim toga, Bijelo Polje ima autobusku stanicu i taj problem je predimenzioniran”, rekao je on.

Međutim, potpredsjednik Opštine je početkom septembra na sastanku s lokalnim preduzetnicima, s kojeg su izvještavali neki mediji, bio mnogo rječitiji. Tada je najavljeno da je lokalna uprava zainteresovana da se autobuska stanica u Nedakusima renovira, ponovo aktivira i stavi građanima na raspolaganje. Nacrtom programa uređenja prostora za prošlu godinu, za izradu glavnog projekta rekonstrukcije glavne autobuske stanice planiran je iznos od 20.000 eura, saopšteno je na sastanku. Naime, kako je Smolović kazao, u planu je da se prostor stanice otkupi od Željeznice kako bi projekat njenog aktiviranja ponovo oživio.

Iz lokalne uprave ranije je više puta najavljivano da će biti sačinjeni elaborati postojećeg i planiranog stanja no, nikada nije bilo precizirano kada se konkretno može očekivati stavljanje u funkciju autobuske stanice.

U nezvaničnom razgovoru u bjelopljskoj Opštini objasnili su da je glavna smetnja aktuelni detaljni urbanistički plan, čije su izmjene u toku. Važećim planom lokacija autobuske stanice bila je, kako su rekli, zarobljena u jedinstvenoj urbanističkoj parceli željezničkog terminala.

Navodno, u razgovoru s predstavnicima Željeznice dogovoreno je da se nekadašnja autobuska stanica izdvoji kao zasebna parcela pa će se nakon usvajanja novog DUP-a steći uslovi da se obavi parcelizacija, čime bi bili riješeni i imovinsko pravni odnosi.

,,Nikad ne znate hoće li stati autobus koji čekam pored puta kad idem do Prijepolja. Mlataram rukama, pa koji stane, stao je. Nevjerovatno je da Bjelo Polje nema autobusku stanicu, gdje bismo normalno mogli da sačekamo autobus za Srbiju. Međutim, navikli smo se na mnoge nevjerovatne stvari, pa evo, i sada nam prelazi u naviku stopiranje”, kaže Bjelopoljka, koja zbog poslovnih obaveza bar tri puta mjesečno mora u susjednu državu.

Ona, kao ni još nekolko njenih sugrađana, koji imaju slična iskustva, ne vjeruje u najave lokalne vlasti da će im naredna godina donijeti i obnovljenu stanicu u Nedakusima, na kojoj su nekad stajali autobusi iz svih pravaca. Smatraju da vladajuća Demokratska partija socijalista samo u toku predizbornog perioda pominje projekte koji, kako kažu, znače obezbjeđivanje osnovnih uslova života građana.

U gradu pod Obrovom neki tvrde da je propadanje Trans servisa počelo 1989. u jeku AB revolucije kada su autobusi tog preduzeća besplatno vozili na Gazimestan, a potom i na razne mitinge po Crnoj Gori. Neumjesna privatizacija tog preduzeća, a kasnije i segmentacija, ostavila je Bjelopoljce bez jednog od osnovnih infrastrukturnih objekata u gradu. Ta činjenica mnogo ne smeta lokalnoj vlati, koja se tek s vremena na vrijme, prisjeti potrebe sugrađana da imaju autobusku stanicu.

Na to su u par navrata upozorili i iz lokalne opozicije. Opštinski odbor Demokratske narodne partije (DNP) u Bijelom Polju zatražio je prošle godine od nadležnih u lokalnoj upravi da se u program javnih radova za sljedeću godinu obavezno uvrsti, između ostalog, izgradnja autobuske stanice, kružnog toka i rekonstrukcija glavne saobraćajnice kroz naselje Rasovo.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo