Povežite se sa nama

OKO NAS

BIJELO POLJE 15 GODINA BEZ AUTOBUSKE STANICE: Autostop iz nužde

Objavljeno prije

na

autobuska

,,Želeći najveće dobro svojim građanima i Crnoj Gori u cjelini, Bijelo Polje je nizom kapitalnih projekata tokom prethodnih godina, sprovodilo razvojnu politiku koja pruža najrealnije mogućnosti da spremno odgovori svim izazovima vremena, ali i da prepozna i realizuje šanse koje se tek ukazuju”. To piše u izvještaju predsjednika Opštine Bijelo Polje Aleksandra Žurića, koji je prije nekoliko mjeseci na sjednici lokalnog parlamenta jednoglasno prihvaćen. Žurić je tada kazao da je protekla godina u tom gradu bila obilježena ,,uspješnim nastavkom rada na realizovanju značajnih investicionih projekata i precizirao da se radilo na gradskom šetalištu, sportskim objektima, dječijim igralištima, značajnim gradskim ulicama, raskrsnicama, vodovodu, ali i strateškim razvojnim projektima – poput početka valorizacije Đalovića pećine ili prve faze projekta otvaranje bjelopoljske strane Bjelasice.

Među svim tim ,,poduhvatima” bjelopoljske vlasti, ni prošle, kao ni minulih 15 godina nije rečeno ništa o vraćanju u funkciju autobuske stanice. Tačnije, iako je u infrastrukturu tog grada, prema riječima opštinskih funkcionera, uloženo 20 milona eura, još nije nađen način da se reguliše međunarodni autobuski saobraćaj. Bjelopoljci autobuse za Srbiju i dalje čekaju pored puta s podignutom rukom. Već skoro dvije decenije od kada je transportno preduzeće Trans servis prestalo s radom, Bijelo Polje nema autobusku stanicu. Nekadašnja stanica u industrijskoj zoni u Nedakusima propada, a za međugradske autobuse koristi se privatno stajalište u centru grada.

Stanica u Nedakusima izgrađena je krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka u sklopu nekadašnjeg autosaobraćajnog preduzeća Trans servis. Tokom privatizacije Trans servis je podijeljen na četiri firme, pa je autobuska stanica pripala DD Putnik prevozu u kojem je početkom 2001. godine Privredni sud otvorio stečajni postupak.

Bjelopoljci tvrde da, pored autobuske, i ostali objekti koji su bili vlasništvo te firme propadaju, a da su neki čak ,,na divilje” postali privatno vlasništvo, a zatim i prodati. Potpredsjednik Opštine Petar Smolović nije do zaključenja broja odgvorio na pitanja Monitora o planovima lokalne vlasti o autobuskoj stanici, kao i razlozima zbog čega ona godinama ne funkcioniše.

,,Ne znam kada ću uspjeti da odgovorim na Vaša pitanja. Treba to da pripreme nadlažene službe, a zatim i da predsjednik Opštine pogleda. Poslije toga treba da mi pošaljete tekst na autorizaciju, kako bih izbjegao da se moja izjava nađe u nekom pogrešnom kontekstu, jer se to do sada više puta dešavalo. Osim toga, Bijelo Polje ima autobusku stanicu i taj problem je predimenzioniran”, rekao je on.

Međutim, potpredsjednik Opštine je početkom septembra na sastanku s lokalnim preduzetnicima, s kojeg su izvještavali neki mediji, bio mnogo rječitiji. Tada je najavljeno da je lokalna uprava zainteresovana da se autobuska stanica u Nedakusima renovira, ponovo aktivira i stavi građanima na raspolaganje. Nacrtom programa uređenja prostora za prošlu godinu, za izradu glavnog projekta rekonstrukcije glavne autobuske stanice planiran je iznos od 20.000 eura, saopšteno je na sastanku. Naime, kako je Smolović kazao, u planu je da se prostor stanice otkupi od Željeznice kako bi projekat njenog aktiviranja ponovo oživio.

Iz lokalne uprave ranije je više puta najavljivano da će biti sačinjeni elaborati postojećeg i planiranog stanja no, nikada nije bilo precizirano kada se konkretno može očekivati stavljanje u funkciju autobuske stanice.

U nezvaničnom razgovoru u bjelopljskoj Opštini objasnili su da je glavna smetnja aktuelni detaljni urbanistički plan, čije su izmjene u toku. Važećim planom lokacija autobuske stanice bila je, kako su rekli, zarobljena u jedinstvenoj urbanističkoj parceli željezničkog terminala.

Navodno, u razgovoru s predstavnicima Željeznice dogovoreno je da se nekadašnja autobuska stanica izdvoji kao zasebna parcela pa će se nakon usvajanja novog DUP-a steći uslovi da se obavi parcelizacija, čime bi bili riješeni i imovinsko pravni odnosi.

,,Nikad ne znate hoće li stati autobus koji čekam pored puta kad idem do Prijepolja. Mlataram rukama, pa koji stane, stao je. Nevjerovatno je da Bjelo Polje nema autobusku stanicu, gdje bismo normalno mogli da sačekamo autobus za Srbiju. Međutim, navikli smo se na mnoge nevjerovatne stvari, pa evo, i sada nam prelazi u naviku stopiranje”, kaže Bjelopoljka, koja zbog poslovnih obaveza bar tri puta mjesečno mora u susjednu državu.

Ona, kao ni još nekolko njenih sugrađana, koji imaju slična iskustva, ne vjeruje u najave lokalne vlasti da će im naredna godina donijeti i obnovljenu stanicu u Nedakusima, na kojoj su nekad stajali autobusi iz svih pravaca. Smatraju da vladajuća Demokratska partija socijalista samo u toku predizbornog perioda pominje projekte koji, kako kažu, znače obezbjeđivanje osnovnih uslova života građana.

U gradu pod Obrovom neki tvrde da je propadanje Trans servisa počelo 1989. u jeku AB revolucije kada su autobusi tog preduzeća besplatno vozili na Gazimestan, a potom i na razne mitinge po Crnoj Gori. Neumjesna privatizacija tog preduzeća, a kasnije i segmentacija, ostavila je Bjelopoljce bez jednog od osnovnih infrastrukturnih objekata u gradu. Ta činjenica mnogo ne smeta lokalnoj vlati, koja se tek s vremena na vrijme, prisjeti potrebe sugrađana da imaju autobusku stanicu.

Na to su u par navrata upozorili i iz lokalne opozicije. Opštinski odbor Demokratske narodne partije (DNP) u Bijelom Polju zatražio je prošle godine od nadležnih u lokalnoj upravi da se u program javnih radova za sljedeću godinu obavezno uvrsti, između ostalog, izgradnja autobuske stanice, kružnog toka i rekonstrukcija glavne saobraćajnice kroz naselje Rasovo.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo