U starom centru Titograda, na Trgu Božane Vučinić, svašta se nekada moglo kupiti i naći. U slučaju da trebate opraviti obuću, sašiti novu haljinu, nabaviti oluk za kuću, sulundar za peć na drva, promijeniti stakla ili samo kupiti novo damsko ogledalo , adresa je bila ta.
Na samom trgu je vrvjelo od radnji, koje su zadržale predratni i pomalo turski izgled zanatlijskih ćepenaka. Toliki broj obučenih zanatlija je bio rezultat Škole za privredu, odnosno tzv. Industrijske škole koja se nalazila u Ulici Petra Matovića, blizu stare Ekonomske škole. Ona je prestala sa radom 1979. godine, a njene učenike su preuzele tehničke škole koje su se tek otvarale. Obučena, kvalifikovana radna snaga je bila na cijeni, objašnjavaju naši sagovornici, jer se zemlja obnavljala, izgrađivale su se saobraćajnice, željeznice, nastajali cijeli stambeni blokovi, i nove fabrike. Šetali su se tuda šezdesetih i budući zdravstveni radnici jer se na samom trgu nalazila Medicinska škola. Mladosti, ljepote i iskustva bilo je na sve strane.
Danas nije tako. Među redovima prizemnih kućica izdvajaju se ostaci turskog hana starog više od sto pedeset godina. Opstale su zidine, nekoliko paviljona koji su pretvoreni u porodične kuće u kojima se i danas živi, kao i staklorezačka radnja koja se nalazi u pročelju – od onoga što je jednom bilo jedinstveno zdanje dugo pedeset i pet i široko tri metra.
,,Tu je živjela porodica jednobratstvenika. Tu su se nalazili ogromni podrumi nalik na katakombe gdje se čuvalo vino ali i hrana, sve čemu je trebala svježina i mrak”, objašnjava Veliša Nikolić – Albo, staklorezac. Iz razgovora sa njim saznajemo da je ova radnja otvorena 1963, da je bila u vlasništvu pokojnog Slobodana Brkovića koji je tada bio najmlađi preduzetnik u Titogradu. Njegov sin Sergej je nastavio sa ovim poslom. „Uokvirujemo slike, postavljamo stakla za stolove, prozore, vrata. Ovo je zanatska radnja i mi opremamo to što je potrebno domaćinstvu i šire”, kaže Veliša Nikolić koji u ovoj radnji radi šest godina, a inače se staklorezačkim poslom bavi više od dvadeset pet godina.
Na pitanje da li im dolaze šegrti, kako bi se učili zanatu, odmahuje glavom: „Moraju se potruditi, a to ne žele”. Što se budućnosti ovog posla tiče Nikolić rezignirano primjećuje da je to teško pitanje pogotovo ako se zna da živimo od danas do sjutra, tako da se ništa ne može planirati, ni predviđati.
U jednom od omanjih kućeraka nalazi se opančarska radnja šezdesetogodišnjaka Ferida Kerovića, koji ovih dana slavi Bajram i ulazak u bračne vode. Njegov djeda je imao radnju u Ulici Slobode tokom tridesetih, da bi se poslije Drugog svjetskog rata Feridov otac preselio na Trg Božane Vučinić. Ferid je radni vijek proveo u KAP-u, da bi početkom devedesetih doživio povredu zbog koje otišao u invalidsku penziju. Tada je ocu počeo da pomaže u poslu, pogotovo u nabavci materijala za ovu posebnu vrstu kožnih opanaka.
,,Đon se pravi od spoljašnjih kamionskih guma koje ne smiju da imaju žicu u sebi, a koža se pravi od vojničkih čizama. U Nikšiću su poznate kao šućovače. Koriste se na selu za obradu zemlje, izvođenje stoke na ispašu, jer su izdržljive i jake. U Kučima su poznate jednostavno kao gume”.
Ipak i ovaj zanat zamire. ,,Početkom devedesetih bih prodao i trista opanaka na dan, a sad jedva pet mjesečno”, kaže Ferid.
Ulicom koja vodi ka glavnoj autobuskoj stanici stiže se do limarsko-bravarske radnje Dragana Ilića. Ulica u kojoj se nalazi ova radnja stara je najmanje sto pedeset godina. Pokojni Milo Ilić je kupio ruševine 1957. Kasnije ih je sređivao, dograđivao dok nije dovršio kuću za svoju porodicu i radnju koja je otvorena 1964.
„Ja i moj brat smo se nastavili gdje nam je otac stao. Sada su mi tu i sinovi. I naravno to je lijepo, pruža jedan kontinuitet, ali da li se isplati materijalno – teško. Kako ova radnja ima tradiciju dugu pedeset godina, vjerovatno su osjetili i dužnost prema sebi i svojoj porodici”.
Dragan se prisjeća početaka svog oca i primjećuje da je tada bilo veoma teško imati privatnu djelatnost. Da vlasti nisu na to gledali blagonaklono. Ništa se nije promijenilo. Zato je budućnost zanatstva u Crnoj Gori neizvjesna, primjećuje Ilić, jer država nikad malim privrednicima nije pomagala, iako političari o tome pričaju kao o prioritetu. „Ni banke, ni sindikati, ni meni, ni ocu, nikad kredit nisu dali.”
,,Tokom sezone grijanja smo imali pune ruke posla. Radili smo sulundare, koljena, oluke, svu limariju po kućama: vrata, prozore, ograde, kutije – to je sve uključivao bravarsko-limarski zanat”, objašnjava Dragan Ilić.
Preko puta je servis za televizore EI Niša. Izlog sa starijim modelima radija koji su funkcionalni i na kojima su se slušale stranice Radio Luksemberga, Ženeve…
,,To što vidite u izlogu je sitnica, veći dio se nalazi kod mene – već sređen. To je kolekcija od nekih dvjesta radija”, objašnjava Gojko Racković, pasionirani restaurator starih radija i vlasnik ovog servisa. „Za sad ne želim da dijelim svoju strast sa drugima, ali biće izložba jednom. Svakog dana na desetine ljudi zastane ispred izloga, žele da kupe radija, a oni nisu na prodaju. Ljudima je primat ljepota, izgled. Ali je meni, doslovno, važno ono što je iznutra”, šali se ovaj zaljubljenik u tehnologiju. Važna mu je tehnička strana, kvalitet, zvuk – ambalaža je nevažna.
I on potvrđuje da se bavljenje zanatstvom nalazi pred gašenjem. Mladih nema, a stariji posustaju. I on ima dva sina, ali oni imaju neke druge preokupacije.
Radnja je otvorena 1971. godine, a od 1974. počinje prodaja televizora u boji. Posla i zarade je bilo do unazad petnaestak godina. Na pitanje šta je bilo presudno da posao opadne, Racković odgovara da su tehnički proizvodi koji se uvoze najgoreg kvaliteta. ,,To što Zapad rijetko plasira na svoje – dospjelo je na naše tržište. Uvoznici tehničkog materijala ne obezbjeđuju rezervne djelove. Zato ljudi većinom ne opravljaju stare, već kupuju nove proizvode, to im je jeftinije”. Rješenje bi po njemu prije svega bio uvoz kvalitetnih proizvoda, repro material i ovlašćeni servisi
Aleksandra DRAGOVIĆ
HORIZONTI4 sedmice
DANAS, SJUTRA2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice