Povežite se sa nama

OKO NAS

SUDBINA ZANATA: Za koga sjaje mali dućani

Objavljeno prije

na

U starom centru Titograda, na Trgu Božane Vučinić, svašta se nekada moglo kupiti i naći. U slučaju da trebate opraviti obuću, sašiti novu haljinu, nabaviti oluk za kuću, sulundar za peć na drva, promijeniti stakla ili samo kupiti novo damsko ogledalo , adresa je bila ta.

Na samom trgu je vrvjelo od radnji, koje su zadržale predratni i pomalo turski izgled zanatlijskih ćepenaka. Toliki broj obučenih zanatlija je bio rezultat Škole za privredu, odnosno tzv. Industrijske škole koja se nalazila u Ulici Petra Matovića, blizu stare Ekonomske škole. Ona je prestala sa radom 1979. godine, a njene učenike su preuzele tehničke škole koje su se tek otvarale. Obučena, kvalifikovana radna snaga je bila na cijeni, objašnjavaju naši sagovornici, jer se zemlja obnavljala, izgrađivale su se saobraćajnice, željeznice, nastajali cijeli stambeni blokovi, i nove fabrike. Šetali su se tuda šezdesetih i budući zdravstveni radnici jer se na samom trgu nalazila Medicinska škola. Mladosti, ljepote i iskustva bilo je na sve strane.

Danas nije tako. Među redovima prizemnih kućica izdvajaju se ostaci turskog hana starog više od sto pedeset godina. Opstale su zidine, nekoliko paviljona koji su pretvoreni u porodične kuće u kojima se i danas živi, kao i staklorezačka radnja koja se nalazi u pročelju – od onoga što je jednom bilo jedinstveno zdanje dugo pedeset i pet i široko tri metra.

,,Tu je živjela porodica jednobratstvenika. Tu su se nalazili ogromni podrumi nalik na katakombe gdje se čuvalo vino ali i hrana, sve čemu je trebala svježina i mrak”, objašnjava Veliša Nikolić – Albo, staklorezac. Iz razgovora sa njim saznajemo da je ova radnja otvorena 1963, da je bila u vlasništvu pokojnog Slobodana Brkovića koji je tada bio najmlađi preduzetnik u Titogradu. Njegov sin Sergej je nastavio sa ovim poslom. „Uokvirujemo slike, postavljamo stakla za stolove, prozore, vrata. Ovo je zanatska radnja i mi opremamo to što je potrebno domaćinstvu i šire”, kaže Veliša Nikolić koji u ovoj radnji radi šest godina, a inače se staklorezačkim poslom bavi više od dvadeset pet godina.

Na pitanje da li im dolaze šegrti, kako bi se učili zanatu, odmahuje glavom: „Moraju se potruditi, a to ne žele”. Što se budućnosti ovog posla tiče Nikolić rezignirano primjećuje da je to teško pitanje pogotovo ako se zna da živimo od danas do sjutra, tako da se ništa ne može planirati, ni predviđati.

U jednom od omanjih kućeraka nalazi se opančarska radnja šezdesetogodišnjaka Ferida Kerovića, koji ovih dana slavi Bajram i ulazak u bračne vode. Njegov djeda je imao radnju u Ulici Slobode tokom tridesetih, da bi se poslije Drugog svjetskog rata Feridov otac preselio na Trg Božane Vučinić. Ferid je radni vijek proveo u KAP-u, da bi početkom devedesetih doživio povredu zbog koje otišao u invalidsku penziju. Tada je ocu počeo da pomaže u poslu, pogotovo u nabavci materijala za ovu posebnu vrstu kožnih opanaka.

,,Đon se pravi od spoljašnjih kamionskih guma koje ne smiju da imaju žicu u sebi, a koža se pravi od vojničkih čizama. U Nikšiću su poznate kao šućovače. Koriste se na selu za obradu zemlje, izvođenje stoke na ispašu, jer su izdržljive i jake. U Kučima su poznate jednostavno kao gume”.

Ipak i ovaj zanat zamire. ,,Početkom devedesetih bih prodao i trista opanaka na dan, a sad jedva pet mjesečno”, kaže Ferid.

Ulicom koja vodi ka glavnoj autobuskoj stanici stiže se do limarsko-bravarske radnje Dragana Ilića. Ulica u kojoj se nalazi ova radnja stara je najmanje sto pedeset godina. Pokojni Milo Ilić je kupio ruševine 1957. Kasnije ih je sređivao, dograđivao dok nije dovršio kuću za svoju porodicu i radnju koja je otvorena 1964.

„Ja i moj brat smo se nastavili gdje nam je otac stao. Sada su mi tu i sinovi. I naravno to je lijepo, pruža jedan kontinuitet, ali da li se isplati materijalno – teško. Kako ova radnja ima tradiciju dugu pedeset godina, vjerovatno su osjetili i dužnost prema sebi i svojoj porodici”.

Dragan se prisjeća početaka svog oca i primjećuje da je tada bilo veoma teško imati privatnu djelatnost. Da vlasti nisu na to gledali blagonaklono. Ništa se nije promijenilo. Zato je budućnost zanatstva u Crnoj Gori neizvjesna, primjećuje Ilić, jer država nikad malim privrednicima nije pomagala, iako političari o tome pričaju kao o prioritetu. „Ni banke, ni sindikati, ni meni, ni ocu, nikad kredit nisu dali.”

,,Tokom sezone grijanja smo imali pune ruke posla. Radili smo sulundare, koljena, oluke, svu limariju po kućama: vrata, prozore, ograde, kutije – to je sve uključivao bravarsko-limarski zanat”, objašnjava Dragan Ilić.

Preko puta je servis za televizore EI Niša. Izlog sa starijim modelima radija koji su funkcionalni i na kojima su se slušale stranice Radio Luksemberga, Ženeve…

,,To što vidite u izlogu je sitnica, veći dio se nalazi kod mene – već sređen. To je kolekcija od nekih dvjesta radija”, objašnjava Gojko Racković, pasionirani restaurator starih radija i vlasnik ovog servisa. „Za sad ne želim da dijelim svoju strast sa drugima, ali biće izložba jednom. Svakog dana na desetine ljudi zastane ispred izloga, žele da kupe radija, a oni nisu na prodaju. Ljudima je primat ljepota, izgled. Ali je meni, doslovno, važno ono što je iznutra”, šali se ovaj zaljubljenik u tehnologiju. Važna mu je tehnička strana, kvalitet, zvuk – ambalaža je nevažna.

I on potvrđuje da se bavljenje zanatstvom nalazi pred gašenjem. Mladih nema, a stariji posustaju. I on ima dva sina, ali oni imaju neke druge preokupacije.

Radnja je otvorena 1971. godine, a od 1974. počinje prodaja televizora u boji. Posla i zarade je bilo do unazad petnaestak godina. Na pitanje šta je bilo presudno da posao opadne, Racković odgovara da su tehnički proizvodi koji se uvoze najgoreg kvaliteta. ,,To što Zapad rijetko plasira na svoje – dospjelo je na naše tržište. Uvoznici tehničkog materijala ne obezbjeđuju rezervne djelove. Zato ljudi većinom ne opravljaju stare, već kupuju nove proizvode, to im je jeftinije”. Rješenje bi po njemu prije svega bio uvoz kvalitetnih proizvoda, repro material i ovlašćeni servisi

Aleksandra DRAGOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR: Nema reforme sa nestabilnom vladom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Evropska komisija želi da vidi našu spremnost, ne samo retoričku i politikantsku, već konkretnu i stvarnu kroz najzahtjevnija poglavlja. Kada imate vladu sa nestabilnom podrškom parlamentarne većine, vi ne možete ući niti u jedan ozbiljniji reformski zahvat

 

MONITOR: U novom izvještaju EK o napretku opet se upozorava da je Crnoj Gori potrebna jaka politička volja za efikasno rješavanje pitanja korupcije i organizovanog kriminala. Znači li to da je nema?

JANJUŠEVIĆ: Političke volje sigurno ima, ali bojim se samo na riječima! Svaka partija ponaosob je sigurno za rješavanje ovog problema, ali kada treba izabrati Tužilački savjet, onda vidite kavi problemi nastaju. Tako da to samo nije dovoljno za ovako jednu opasnu pošast i veliki problem. Potrebno je da imate čitav jedan kompaktan sistem koji se može suprotstaviti korupciji i kriminalu na visokom nivou – a to su policija, tužilaštvo i sudstvo. Prethodna vlast je izgrađivala sistem da tužilaštvo i sudstvo budu  pod velikim partijskim kontrolama i uticajem. To sad predstavlja veliki problem i zahtjevan i dugotrajan  proces u izgradnji kompaktnog sistema koji će se suprostaviti ovom kanceru koji razara naše društvo.Vidite koliko se samo troši energije i političkog usaglašavanja oko Tužilačkog savjeta. O drugim stvarima da ne govorimo.

MONITOR: Jeste li iznenađeni ocjenama novog izvještaja? Šta su, u stvari, poruke EK novoj vlasti?

JANJUŠEVIĆ: Apsolutno nijesam iznenađen ocjenama Evropske komisije, a poruke, kada pregovori traju devet godina, počinju da budu iste i nepromijenjene. Evropska komisija želi da vidi našu spremnost, ne samo retoričku i politikantsku, već konkretnu i stvarnu kroz najzahtjevnija poglavlja. U stvarnosti to znači da morate pokazati da kroz javne politike kreirate sistem gdje će javne ustanove i institucije biti servisi građana uz podrazumijevanu vladavinu prava. Sada, kada imate Vladu s nestabilnom podrškom parlamentarne većine, vi ne možete ući niti u jedan ozbiljniji reformski zahvat! I onda morate imati ovakav izvještaj. Mada, iskreno govoreći, ova vlada nije mogla značajno da popravi, niti pokvari osam godina jako loših pregovora sa Evropskom unijom, gdje smo milimetarski napredovalli!

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ POMORCA SLOBODANA RADULOVIĆA: Sudske igre

Objavljeno prije

na

Objavio:

Apelacioni sud ukinuo je presudu Privrednog suda, sutkinje Nataše Bošković, po kojoj su sve italijanske kompanije odgovorne za naknadu štete pomorcu Slobodanu Raduloviću kome je zbog povrede zadobijene na brodu MSC Lorena amputirana noga. Naloženo je Privrednom sudu da utvrdi da li je nadležan da o ovome odlučuje, kao i da se glavna rasprava vodi kod drugog sudije

 

Slobodanu Raduloviću, iskusnom pomorcu sa tri decenije staža, zbog povrede koju je dobio na brodu, amputirana je noga. Usljed brojnih propusta, kako tvrdi, a prije svega zbog toga što nije ispoštovan nalaz ljekara da se nakon povrede iskrca sa broda, on je tužio Mediterranean Shiping Company (MSC)  iz Napulja i ESA Group iz Đenove.

Monitor je pisao da je Privredni sud, odnosno sutkinja Nataša Bošković, sredinom aprila, donio Međupresudu kojom se potvrđuje da su tužene kompanije odgovorne za naknadu štete.

Apelacioni sud, vijeće sastavljeno od sudija Rama Strikovića, predsjednika vijeća, Nevenke Popović i Katarine Đurđić je 28. septembra donijelo rješenje kojim se ukida međupresuda Privrednog suda, predmet se vraća istom sudu na ponovno suđenje i odlučeno je da se nova glavna rasprava održi pred drugim sudijom, što je jedna vrsta presedana u sudskoj praksi.

„Ovo je politička odluka. U smislu da je ovo prvi slučaj da jedan pomorac dovede MSC pred sud i da se očigledno pod njihovim uticajem naloži promjena sudije Bošković. U tom smislu mislim da je namještena presuda jer još nijesam čuo da se mijenja sudija“, kaže za Monitor Radulović. On ističe: „Rođena država mi uskraćuje pravo na pravično suđenje i šalje me da sa 95 eura penzije idem u Panamu“.

Ovaj dugogodišnji pomorac je i ranije upozorio da je ovaj slučaj indikativan jer „oko 3.000 pomoraca iz Crne Gore čeka ista sudbina što se tiče zaštite njihovih prava. Riješiti bilo kakav problem je teško. Pomorci nemaju nikakvu zaštitu ni od države, niti od sindikata pomoraca”.

U odluci Apelacionog suda nalaže se da Privredni sud utvrdi da li je za rješavanje predmetnog spora ugovorena arbitraža, a ukoliko nije, da se utvrdi da li je domaći sud nadležan u ovom slučaju.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MEĐUNARODNI DAN BORBE PROTIV SIROMAŠTVA I CRNA GORA: Dan koji nije naš

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoje prevencije siromaštva, a mjere koje nadležni preduzimaju nijesu efikasne. Jedan od dokaza za to je pojava cikličnog siromaštva – u jednoj porodici postoji i po nekoliko generacija siromašnih

 

Još jedan Međunarodni dan borbe protiv siromaštva, 17. oktobar, dočekan u tišini. Kako drugačije – ne znamo ni koliko imamo siromašnih. Nemamo ni strategiju kako da se sa siromaštvom izborimo.

„Govorimo o Nacionalnoj strategiji za borbu protiv siromaštva čitavu deceniju. Nije bilo političke volje da se siromaštvo sistemski riješi, a to je jedini način. Razlog je vjerovatno što je glas siromaha na izborima najjeftiniji. To je sramota za državu Crnu Goru”, kaže za Monitor Marina Medojević, predsjednica Banke hrane, organizacije koja godinama pomaže najugroženijima u našem društvu.

Ne postoje prevencije siromaštva, a mjere koje nadležni preduzimaju nijesu efikasne. Jedan od dokaza za to, prema riječima Marine Medojević, je pojava cikličnog siromastva – u jednoj porodici postoji i po nekoliko generacija siromašnih.

Posljednji zvanični podaci o siromaštvu datiraju iz 2019. godine. Riječ je o Anketi o dohotku i uslovima života, koju Uprava za statistiku (MONSTAT) redovno sprovodi od 2013. godine. Tada je svaki četvrti građanin živio ispod granice siromaštva – 24,5 odsto, što je za 0,7 procenata više u odnosu na 2018. godinu.

„Mi smo iz Banke hrane govorili da je život jedno, a statistika sasvim drugo. Ljudi će prema onome u koga imaju povjerenja biti iskreni, a neće to biti prema strancima, posebno ako ih pitaju za intimu. Osjećaj siromaštva to jeste – i ljudi ga se stide”, ističe predsjednica Banke hrane.

Koliko se i kako situacija zbog pandemije virusa COVID-19 promijenila – nije poznato, jer podaci nijesu ažurirani tokom 2020. godine. No, sigurno je da im se nećemo obradovati.

Prema podacima Zavoda za zapošljavanje Crne Gore (ZZZCG) od 5. oktobra ove godine nezaposlenih je bilo preko 50.000, tačnije – 53.990. Na isti dan prošle godine bez posla je bilo 42.319 osoba. To znači da je za 12 mjeseci bez posla ostalo gotovo 12.000 ljudi, odnosno da je mjesečno, u prosjeku, gotovo hiljadu ostajalo bez posla. Slikovitije – dnevno oko trideset.

To su zvanični podaci. Mnogo je onih koji nijesu u evidenciji ZZZCG-a, pa je pravo stanje nepoznanica.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo