Previsoki troškovi sudskog postupka nijesu dovoljan razlog da Kolašince odvrate od namjere da se upuste u građanske parnice. Samo za početak sudskog postupka potrebno je izdvojiti minumum par stotina eura, a kasnije se ta suma uvećava angažovanjem vještaka, odlagajem ročišta i ostalim dodatnim troškovima. I pored toga, ocjena je većine advokata i sudija da se postupci često pokreću bez stvarne potrebe, a da troškovi nerijetko višestruko premašuju vrijednost onoga što se želi ostvariti sudskom odlukom. Kolašici, prema dosadašnjim iskustvima sudija, ne drže mnogo do vansudskog dogovora, pa se vrlo rijetko daju nagovoriti na takav način rješavanja konflikata sa sugrađanima.

Tradicionalno, najviše se u tom gradu ljudi sude zbog nekretnina. Od investicionog buma, koji je došao i prošao prije nekoliko godina, čini se da Kolašinci mnogo više cijene đedovinu, pa čak iako je riječ o zemljištu koje je obraslo u žbunje i za koje do skoro nijesu znali ni gdje se nalazi. Tokom minule godine, znatno je porastao i broj parnica oko ostvarivanja prava iz radnog odnosa, pa je na desetine takvih postupaka trenutno u toku ili pred okončanjem. Njih su pokrenuli radnici lokalne uprave koji su ostali bez posla kao tehnološki viškovi. Nekolicina bivših funkcionera, takođe je angažovala advokate da naplate, navodno neiskorištene godišnje odmore dok su bili u vlasti. Slično je i s nekoliko članova upravnih obora ustanova čiji je osnivač Opština, koji traže neisplaćene naknade za taj posao. Kako kažu advokati, veliki broj njihovih klijenata traži i naknadu nematerijalne štete zbog uvrede, ali i zbog lakših tjelesnih povreda. Naročito su teški i za stranke, i za sudije i advokate, rastave brakova, odnosno rješavanje imovinskih odnosa u vezi s razvodom.

U advokatskim kancelarijama ne kriju da njihove klijente vrlo često pokreće inat, emocije i potreba da dokažu da su u pravu, pa tada ne razmišljaju praktično. Bivši predsjednik kolašinskog suda, sada advokat Zoran Rakočević, bio je svjedok, kako kaže, da se dugogodišnji sporovi pred sudom vode zbog dva kvadratna metara zemljišta, odnosno neslaganja oko međaša. Znatan je broj slučajeva, naglašava on, u kojima troškovi višestruko prelaze vrijednost sporne imovine. On, međutim, tvrdi da su tokom sedamdesetih godina prošlog vijeka sugrađani češće tražili pravdu pred sudom.

„Od 1972. do 1979. bio sam predsjednik suda i tada u gradu nije bilo nijednog advokata. Građanima je neka vrstu pravne pomoći pružana u Opštini. Naravno, pošto je bilo jeftinije, lakše je bilo potražiti pravdu pred sudom. Advokatske tarife u Crnoj Gori sada su na nivou onih u mnogo razvijenijim zemljama. Iako jesu realne, mislim da su previsoke za ovdašnji standard. No, ipak, to često nije razlog da se razmisli o svrsishodnosti upuštanja u sudski proces”, kaže on.

Znatan broj njegovih klijenata minulih godina morao je na sud, jer je njihovo zemljište u Upravi za nekretnine ubilježeno kao vlasništvo države. Riječ je o neprecizno obilježenim parcelama ili običaju da se zemljište pod šumom knjiži na Upravu za šume ukoliko je pravi vlasnik bio odsutan s izlaganja.

„Ispravljanje takih grešaka dugo traje, ali i mnogo košta. Kad je riječ o utvrđivanju vlasništva nad zemljištem neophodno je angažovati i nekoliko vještaka. Ročišta se često odlažu jer državu zastupa zaštitnik imovinskih interesa koji je u Podgorici, a koji rijetko dolazi u osnovne sudove. Ipak, moji klijenti imaju strpljenja i žele da dobiju svoje, često i ne vodeći računa koliko će koštati”, kaže on.

Prema Rakočevićevom iskustvu, naknadu nematerijalne štete zbog uvrede češće traže muškarci. Žene, međutim, tvrdi on, teško postižu da im bivši muževi isplaćuju alimentaciju, pa se Kolašinke često nađu pred sudom i tim povodom. Dok je Rakočević bio predsjednik suda, kako se sjeća, ostvarivanje prava na alimentaciju bilo je brže, a bivši muževi su nekada zbog dugova po tom osnovu bili prinuđeni i kuće da prodaju ili idu na robiju.

Rakočević je zadovoljan efikasnošću i profesionalnošću kolašinskog Osnovnog suda danas. Tvrdi da se sudije, koliko mogu, trude da stranke poštede dodatnog trošenja vremena i novca.

U advokatskoj kancelariji Branislava Grujića, najviše posla imaju zastupajući klijente koji su bili žiranti za kredite prijateljima i rodbini. Takođe, i advokat Grujić ima mnogo predmeta iz oblasti imovinskih odnosa. I on, kao i njegove kolege, tvrdi da je mnogo besmislenih i bespotrebnih postupaka.

„Bar u 50 odsto slučajeva da sam na mjestu mojih klijenata ja se ne bih upuštao u postupak. Ljudi često ne vode računa o tome koliko će koštati i očigledno je da ih pred sud tjera inat, emocije ili potreba da dokažu da su u pravu, bez obzira na to koliko će stvarne koristi imati od toga. Trudim se da u tim situacijama upozorim klijente, ali to nema rezultata”, kaže on.

Da je inat razlog da se u sudu kao suparničke strane, oko nekoliko kvadratnih metara imanja, nađu i najbliži srodnici, govori i primjer dva brata iz jednog kolašinskog sela. Sudski spor oko nepodijeljenog dijela njihove očevine trajao je, sjećaju se njihovi advokati, nekoliko decenije sve do smrti jedog od braće. Troškovi istjerivanje pravde pred sudom, priznaju advokati, bili su više nego dovoljni za kupovinu najboljeg imanja u Bjelopavlićima.

Iako bi se moglo zaključiti da to što Kolašinci vole da se sude donosi najveće koristi advokatima, to, ipak, nije tako. Koliko žure pred sud, njihovi klijenti oklijevaju da izmire svoje obaveze prema advokatima. Zbog toga su u nekim advokatskim kancelarijama bili primorani da tuže svoje bivše klijente.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari