Povežite se sa nama

INTERVJU

Bili smo mladi i naivni

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kako su izgledali tvoji počeci, odnosno pred ,,No Name” vrijeme?

PURLIJA: Rastao sam u okruženju ljudi koji se bave muzikom, jer mi je otac bio basista Ružinog trna. Ozbiljnije sam počeo da se bavim muzikom januara 2002. godine, sa barskom grupom Trend. Rasformirali smo se u ljeto 2004. godine, a ubrzo sam dobio poziv od Marka Perića da se priključim grupi No Name. Bend je u tom periodu već iza sebe imao nastup na Sunčanim skalama, gdje su zauzeli drugo mjesto. MONITOR: Međutim, prava priča počela je pojavljivanjem na „Evropjesmi”, kvalifikacijama za „Eurosong”?
PURLIJA: Sve se dešavalo jako brzo. Minjo Perić, koji je sa Slavenom Knezovićem već radio za Bezimene na Radijskom festivalu, došao je na ideju da se prijavimo na takmičenje. Nismo imali ambiciju da pobijedimo, već samo da vidimo da li možemo proći konkurs. Većinu posla u pripremi nastupa odradili smo sami. Sami osmislili koreografiju, sami nosili materijal u Drač da bi nam krojačica sašila kostime… U velikom finalu, pobijedili smo Jelenu Tomašević, koja je bila glavni favorit.

MONITOR: Nakon pobjede život vam se vrtoglavo promijenio…
PURLIJA: Na nas je najprije krenula medijska hajka od strane novinara iz Srbije. Govorili su da smo plagijatori, da smo pjevali na plejbek, te da iza nas stoji mafija, što je bila totalna glupost. Nije nam bilo svejedno.

MONITOR: Kako ste doživjeli činjenicu da je pjesma gotovo u potpunosti promijenjena u odnosu na original, pred odlazak u Kijev?
PURLIJA: U početku se baš i nismo slagali s tim, ali nas nisu puno pitali. Kompletna grupa, u pratnji Slavena i Minja, otišla je u Split da snimi novu verziju. Sve je urađeno za nekih šest sati. Bili smo oduševljeni finalnim proizvodom, jer produkcija nije zaostajala za evropskom.

MONITOR: Uslijedile su žestoke pripreme za „Eurosong”.
PURLIJA: Bili smo u pravom karantinu da bi u potpunosti mogli da se posvetimo muzici. Imali smo isplaniran kompletan radni dan. Radilo se na fizičkoj pripremi, koreografiji i sviranju, svakoga dana puna dva mjeseca. Gotovo da nismo imali slobodnog vremena. U tom periodu smo izbjegavali izlaske, jer nismo mogli normalno proći ulicom.

MONITOR: Htjeli vi to, ili ne, mnogi su vas u tom trenutku proglasili barjaktarima „nove Crne Gore”.
PURLIJA: Mladima i prilično naivnima, sve nam je bilo zanimljivo. Pošli smo daleko odavde i doživjeli nešto što mnogi ne dožive tokom karijere. Mi smo tamo, osim Crne Gore predstavljali i Srbiju, tako da nismo zapostavljali simbole zajednice, kao što su mnogi pisali. Bilo je momenata kada smo se pojavljivali samo sa crnogorskom zastavom, što su mediji obilato koristili da bi imali čime da pune novinske strane. Jednostavno smo sve to prihvatili kao posao, nismo govorili o politici, a uz to, mislim da nismo svi bili nastrojeni independistički.

MONITOR: Uslijedio je dobar nastup u Kijevu – jeste li bili uplašeni?
PURLIJA: Možda malo prvog dana na tonskoj probi, velika hala, nevjerovatno ozvučenje. Već kasnije bilo je mnogo lakše. Mašinerija ljudi koja je stajala iza nas davala nam je dodatnu sigurnost. Bilo je bitno da se ne obrukamo. Na samoj bini, treme uopšte nije bilo ni kod kog od nas. U tom periodu, da su nas probudili u bilo koje doba noći, mogli bi da uradimo koreografiju bez greške. Publika je bila oduševljena našom pjesmom, baš kao i neki izvođači. I danas imam sačuvan video klip na kom pobjednica Helena pjeva dio refrena naše pjesme.

MONITOR: U Crnoj Gori ste dočekani kao da ste osvojili „Eurosong”, ali se nakon toga niste mnogo pitali sa svojom karijerom?
PURLIJA: Poslije Kijeva djelovali smo kao razuzdana banda, koja više nije znala gdje i kako udara. Neko vas vodi do jednog momenta, a nakon toga je opet neko uradio nešto što nije smio, glavni dio tima se povlači, i ostajemo prepušteni sami sebi. Krivo mi je što nismo nastavili da sarađujemo sa ekipom koja nas je vodila do tada. Siguran sam da bi napravili još veći uspjeh i opstali na sceni. Iz dana u dan smo počeli da padamo, gubimo svirke i postajemo publici pomalo dosadni. A što je najgore, i sebi samima.

MONITOR: Kako je došlo do toga da se ponovo pojavite na takmičenju za „Eurosong”?
PURILJA: Marko Perić je htio da se ponovo prijavimo za takmičenje. Ja i još dvoje smo bili protiv, ali su ostali već bili predali pjesmu. Najiskrenije, mi nismo znali što se tu zapravo dešava. Dosta toga što se radilo nama iza leđa. Tamo smo otišli samo da bi pjevali i tek kasnije, kad je sve prošlo, vidjeli smo šta i kako se radilo.

MONITOR: Nakon proglašenja vas kao pobjednika, umalo je došlo do linča u „Sava Centru”… Mnogi i danas misle da je tu bio kraj državne SiCG zajednice.
PURLIJA: To je bila jeziva scena. Već u bekstejdžu Ognjen Amidžić je počeo da nam se obraća najružnijim riječima. Na putu do bine su nam zviždali i novinari. Na sceni nas je publika dočekala katastrofalno. Zviždali su, gađali nas bocama, a organizator nije htio da pusti našu pjesmu. Povukli smo se sa bine i krenuli ka garderobi, dok je Amidžić izigravao junačinu okružen sa još pet momaka, psujući nam majku crnogorsku. Za razliku od njega, Marinko Madžgalj je bio izuzetno korektan i došao da čestita na pobjedi. Na sreću, oko nas se okupila ekipa ljudi iz Crne Gore kako bi nas zaštitila, pošto je čitavo obezbjeđenje, osim jednog čovjeka, iščezlo. Ispred južnog dijela „Sava centra” skupio se veliki broj ljudi koji je čekao da bi nas psovao, gađao i vrijeđao. Crnogorsko rukovodstvo je munjevito reagovalo – iz vile Crnogorka je došlo obezbjeđenje Svetozara Marovića, koje je ispraznilo parking, uvelo nas u autobuse, i u pratnji vozila sa rotacijom bezbjedno odvelo do hotela, a kasnije i do aerodroma.

MONITOR: Dugo očekivani album nikad nije objavljen, šta se desilo s tim materijalom?
PURLIJA: Pjesme za debi album, koliko se ja sjećam, rađene su dva puta. Prvi put smo radili u Makedoniji kod Grigora Koprova šest pjesama. Meni se to nije sviđalo, ali je očigledno da je cijena odgovarala osobama koje su manipulisale našim parama. Dali smo 19.000 eura za šest pjesama, što je pristojna suma za snimanje kompletnog albuma, čak i u nekom jačem studiju. Nakon Makedonije, došlo je do saradnje sa Kristinom Kovač. Pjesme su bile zaista kvalitetne, a sve je urađeno u njenom studiju. U to vrijeme nismo imali novca, ali smo od nekih ljudi imali obećanja da će sve biti plaćeno. To se nikada nije dogodilo, i mi smo pravo na te pjesme izgubili. Taman kad smo imali 12 gotovih pjesama, Marko i njegov otac Minjo Perić su napustili projekat. Minjo je tražio novac za tekstove koje je on pisao ili da budu povučeni. Odustali smo od tih tekstova i naknadno snimali nove pjesme. Pred Novu godinu, na izmaku snaga i bez ponuda za angažman, odlučili smo da se raziđemo. Nismo komentarisali u medijima, zadržali smo to za sebe, bilo nam je dosta silnih obećanja.

MONITOR: Danas sviraš sa grupom „Retro”, a jesi li u kontaktu sa članovima „No Namea”?
PURLIJA: Zbog mnogobrojnih obaveza slabije se gledamo, a i to više nije to. Sa većinom sam u dobrim odnosima. Na mojoj svadbi su bili četvorica članova grupe. Ostalim svatovima je bilo prilično čudno, i privlačili su pažnju u Baru i Bijelom Polju, gdje smo išli za mladu. Mnogi su pomislili da smo došli da pjevamo na svadbi.

Željko MILOVIĆ

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo