Povežite se sa nama

INTERVJU

Bili smo mladi i naivni

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kako su izgledali tvoji počeci, odnosno pred ,,No Name” vrijeme?

PURLIJA: Rastao sam u okruženju ljudi koji se bave muzikom, jer mi je otac bio basista Ružinog trna. Ozbiljnije sam počeo da se bavim muzikom januara 2002. godine, sa barskom grupom Trend. Rasformirali smo se u ljeto 2004. godine, a ubrzo sam dobio poziv od Marka Perića da se priključim grupi No Name. Bend je u tom periodu već iza sebe imao nastup na Sunčanim skalama, gdje su zauzeli drugo mjesto. MONITOR: Međutim, prava priča počela je pojavljivanjem na „Evropjesmi”, kvalifikacijama za „Eurosong”?
PURLIJA: Sve se dešavalo jako brzo. Minjo Perić, koji je sa Slavenom Knezovićem već radio za Bezimene na Radijskom festivalu, došao je na ideju da se prijavimo na takmičenje. Nismo imali ambiciju da pobijedimo, već samo da vidimo da li možemo proći konkurs. Većinu posla u pripremi nastupa odradili smo sami. Sami osmislili koreografiju, sami nosili materijal u Drač da bi nam krojačica sašila kostime… U velikom finalu, pobijedili smo Jelenu Tomašević, koja je bila glavni favorit.

MONITOR: Nakon pobjede život vam se vrtoglavo promijenio…
PURLIJA: Na nas je najprije krenula medijska hajka od strane novinara iz Srbije. Govorili su da smo plagijatori, da smo pjevali na plejbek, te da iza nas stoji mafija, što je bila totalna glupost. Nije nam bilo svejedno.

MONITOR: Kako ste doživjeli činjenicu da je pjesma gotovo u potpunosti promijenjena u odnosu na original, pred odlazak u Kijev?
PURLIJA: U početku se baš i nismo slagali s tim, ali nas nisu puno pitali. Kompletna grupa, u pratnji Slavena i Minja, otišla je u Split da snimi novu verziju. Sve je urađeno za nekih šest sati. Bili smo oduševljeni finalnim proizvodom, jer produkcija nije zaostajala za evropskom.

MONITOR: Uslijedile su žestoke pripreme za „Eurosong”.
PURLIJA: Bili smo u pravom karantinu da bi u potpunosti mogli da se posvetimo muzici. Imali smo isplaniran kompletan radni dan. Radilo se na fizičkoj pripremi, koreografiji i sviranju, svakoga dana puna dva mjeseca. Gotovo da nismo imali slobodnog vremena. U tom periodu smo izbjegavali izlaske, jer nismo mogli normalno proći ulicom.

MONITOR: Htjeli vi to, ili ne, mnogi su vas u tom trenutku proglasili barjaktarima „nove Crne Gore”.
PURLIJA: Mladima i prilično naivnima, sve nam je bilo zanimljivo. Pošli smo daleko odavde i doživjeli nešto što mnogi ne dožive tokom karijere. Mi smo tamo, osim Crne Gore predstavljali i Srbiju, tako da nismo zapostavljali simbole zajednice, kao što su mnogi pisali. Bilo je momenata kada smo se pojavljivali samo sa crnogorskom zastavom, što su mediji obilato koristili da bi imali čime da pune novinske strane. Jednostavno smo sve to prihvatili kao posao, nismo govorili o politici, a uz to, mislim da nismo svi bili nastrojeni independistički.

MONITOR: Uslijedio je dobar nastup u Kijevu – jeste li bili uplašeni?
PURLIJA: Možda malo prvog dana na tonskoj probi, velika hala, nevjerovatno ozvučenje. Već kasnije bilo je mnogo lakše. Mašinerija ljudi koja je stajala iza nas davala nam je dodatnu sigurnost. Bilo je bitno da se ne obrukamo. Na samoj bini, treme uopšte nije bilo ni kod kog od nas. U tom periodu, da su nas probudili u bilo koje doba noći, mogli bi da uradimo koreografiju bez greške. Publika je bila oduševljena našom pjesmom, baš kao i neki izvođači. I danas imam sačuvan video klip na kom pobjednica Helena pjeva dio refrena naše pjesme.

MONITOR: U Crnoj Gori ste dočekani kao da ste osvojili „Eurosong”, ali se nakon toga niste mnogo pitali sa svojom karijerom?
PURLIJA: Poslije Kijeva djelovali smo kao razuzdana banda, koja više nije znala gdje i kako udara. Neko vas vodi do jednog momenta, a nakon toga je opet neko uradio nešto što nije smio, glavni dio tima se povlači, i ostajemo prepušteni sami sebi. Krivo mi je što nismo nastavili da sarađujemo sa ekipom koja nas je vodila do tada. Siguran sam da bi napravili još veći uspjeh i opstali na sceni. Iz dana u dan smo počeli da padamo, gubimo svirke i postajemo publici pomalo dosadni. A što je najgore, i sebi samima.

MONITOR: Kako je došlo do toga da se ponovo pojavite na takmičenju za „Eurosong”?
PURILJA: Marko Perić je htio da se ponovo prijavimo za takmičenje. Ja i još dvoje smo bili protiv, ali su ostali već bili predali pjesmu. Najiskrenije, mi nismo znali što se tu zapravo dešava. Dosta toga što se radilo nama iza leđa. Tamo smo otišli samo da bi pjevali i tek kasnije, kad je sve prošlo, vidjeli smo šta i kako se radilo.

MONITOR: Nakon proglašenja vas kao pobjednika, umalo je došlo do linča u „Sava Centru”… Mnogi i danas misle da je tu bio kraj državne SiCG zajednice.
PURLIJA: To je bila jeziva scena. Već u bekstejdžu Ognjen Amidžić je počeo da nam se obraća najružnijim riječima. Na putu do bine su nam zviždali i novinari. Na sceni nas je publika dočekala katastrofalno. Zviždali su, gađali nas bocama, a organizator nije htio da pusti našu pjesmu. Povukli smo se sa bine i krenuli ka garderobi, dok je Amidžić izigravao junačinu okružen sa još pet momaka, psujući nam majku crnogorsku. Za razliku od njega, Marinko Madžgalj je bio izuzetno korektan i došao da čestita na pobjedi. Na sreću, oko nas se okupila ekipa ljudi iz Crne Gore kako bi nas zaštitila, pošto je čitavo obezbjeđenje, osim jednog čovjeka, iščezlo. Ispred južnog dijela „Sava centra” skupio se veliki broj ljudi koji je čekao da bi nas psovao, gađao i vrijeđao. Crnogorsko rukovodstvo je munjevito reagovalo – iz vile Crnogorka je došlo obezbjeđenje Svetozara Marovića, koje je ispraznilo parking, uvelo nas u autobuse, i u pratnji vozila sa rotacijom bezbjedno odvelo do hotela, a kasnije i do aerodroma.

MONITOR: Dugo očekivani album nikad nije objavljen, šta se desilo s tim materijalom?
PURLIJA: Pjesme za debi album, koliko se ja sjećam, rađene su dva puta. Prvi put smo radili u Makedoniji kod Grigora Koprova šest pjesama. Meni se to nije sviđalo, ali je očigledno da je cijena odgovarala osobama koje su manipulisale našim parama. Dali smo 19.000 eura za šest pjesama, što je pristojna suma za snimanje kompletnog albuma, čak i u nekom jačem studiju. Nakon Makedonije, došlo je do saradnje sa Kristinom Kovač. Pjesme su bile zaista kvalitetne, a sve je urađeno u njenom studiju. U to vrijeme nismo imali novca, ali smo od nekih ljudi imali obećanja da će sve biti plaćeno. To se nikada nije dogodilo, i mi smo pravo na te pjesme izgubili. Taman kad smo imali 12 gotovih pjesama, Marko i njegov otac Minjo Perić su napustili projekat. Minjo je tražio novac za tekstove koje je on pisao ili da budu povučeni. Odustali smo od tih tekstova i naknadno snimali nove pjesme. Pred Novu godinu, na izmaku snaga i bez ponuda za angažman, odlučili smo da se raziđemo. Nismo komentarisali u medijima, zadržali smo to za sebe, bilo nam je dosta silnih obećanja.

MONITOR: Danas sviraš sa grupom „Retro”, a jesi li u kontaktu sa članovima „No Namea”?
PURLIJA: Zbog mnogobrojnih obaveza slabije se gledamo, a i to više nije to. Sa većinom sam u dobrim odnosima. Na mojoj svadbi su bili četvorica članova grupe. Ostalim svatovima je bilo prilično čudno, i privlačili su pažnju u Baru i Bijelom Polju, gdje smo išli za mladu. Mnogi su pomislili da smo došli da pjevamo na svadbi.

Željko MILOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo