Povežite se sa nama

INTERVJU

Bili smo mladi i naivni

Objavljeno prije

na

purlija

MONITOR: Kako su izgledali tvoji počeci, odnosno pred ,,No Name” vrijeme?

PURLIJA: Rastao sam u okruženju ljudi koji se bave muzikom, jer mi je otac bio basista Ružinog trna. Ozbiljnije sam počeo da se bavim muzikom januara 2002. godine, sa barskom grupom Trend. Rasformirali smo se u ljeto 2004. godine, a ubrzo sam dobio poziv od Marka Perića da se priključim grupi No Name. Bend je u tom periodu već iza sebe imao nastup na Sunčanim skalama, gdje su zauzeli drugo mjesto. MONITOR: Međutim, prava priča počela je pojavljivanjem na „Evropjesmi”, kvalifikacijama za „Eurosong”?
PURLIJA: Sve se dešavalo jako brzo. Minjo Perić, koji je sa Slavenom Knezovićem već radio za Bezimene na Radijskom festivalu, došao je na ideju da se prijavimo na takmičenje. Nismo imali ambiciju da pobijedimo, već samo da vidimo da li možemo proći konkurs. Većinu posla u pripremi nastupa odradili smo sami. Sami osmislili koreografiju, sami nosili materijal u Drač da bi nam krojačica sašila kostime… U velikom finalu, pobijedili smo Jelenu Tomašević, koja je bila glavni favorit.

MONITOR: Nakon pobjede život vam se vrtoglavo promijenio…
PURLIJA: Na nas je najprije krenula medijska hajka od strane novinara iz Srbije. Govorili su da smo plagijatori, da smo pjevali na plejbek, te da iza nas stoji mafija, što je bila totalna glupost. Nije nam bilo svejedno.

MONITOR: Kako ste doživjeli činjenicu da je pjesma gotovo u potpunosti promijenjena u odnosu na original, pred odlazak u Kijev?
PURLIJA: U početku se baš i nismo slagali s tim, ali nas nisu puno pitali. Kompletna grupa, u pratnji Slavena i Minja, otišla je u Split da snimi novu verziju. Sve je urađeno za nekih šest sati. Bili smo oduševljeni finalnim proizvodom, jer produkcija nije zaostajala za evropskom.

MONITOR: Uslijedile su žestoke pripreme za „Eurosong”.
PURLIJA: Bili smo u pravom karantinu da bi u potpunosti mogli da se posvetimo muzici. Imali smo isplaniran kompletan radni dan. Radilo se na fizičkoj pripremi, koreografiji i sviranju, svakoga dana puna dva mjeseca. Gotovo da nismo imali slobodnog vremena. U tom periodu smo izbjegavali izlaske, jer nismo mogli normalno proći ulicom.

MONITOR: Htjeli vi to, ili ne, mnogi su vas u tom trenutku proglasili barjaktarima „nove Crne Gore”.
PURLIJA: Mladima i prilično naivnima, sve nam je bilo zanimljivo. Pošli smo daleko odavde i doživjeli nešto što mnogi ne dožive tokom karijere. Mi smo tamo, osim Crne Gore predstavljali i Srbiju, tako da nismo zapostavljali simbole zajednice, kao što su mnogi pisali. Bilo je momenata kada smo se pojavljivali samo sa crnogorskom zastavom, što su mediji obilato koristili da bi imali čime da pune novinske strane. Jednostavno smo sve to prihvatili kao posao, nismo govorili o politici, a uz to, mislim da nismo svi bili nastrojeni independistički.

MONITOR: Uslijedio je dobar nastup u Kijevu – jeste li bili uplašeni?
PURLIJA: Možda malo prvog dana na tonskoj probi, velika hala, nevjerovatno ozvučenje. Već kasnije bilo je mnogo lakše. Mašinerija ljudi koja je stajala iza nas davala nam je dodatnu sigurnost. Bilo je bitno da se ne obrukamo. Na samoj bini, treme uopšte nije bilo ni kod kog od nas. U tom periodu, da su nas probudili u bilo koje doba noći, mogli bi da uradimo koreografiju bez greške. Publika je bila oduševljena našom pjesmom, baš kao i neki izvođači. I danas imam sačuvan video klip na kom pobjednica Helena pjeva dio refrena naše pjesme.

MONITOR: U Crnoj Gori ste dočekani kao da ste osvojili „Eurosong”, ali se nakon toga niste mnogo pitali sa svojom karijerom?
PURLIJA: Poslije Kijeva djelovali smo kao razuzdana banda, koja više nije znala gdje i kako udara. Neko vas vodi do jednog momenta, a nakon toga je opet neko uradio nešto što nije smio, glavni dio tima se povlači, i ostajemo prepušteni sami sebi. Krivo mi je što nismo nastavili da sarađujemo sa ekipom koja nas je vodila do tada. Siguran sam da bi napravili još veći uspjeh i opstali na sceni. Iz dana u dan smo počeli da padamo, gubimo svirke i postajemo publici pomalo dosadni. A što je najgore, i sebi samima.

MONITOR: Kako je došlo do toga da se ponovo pojavite na takmičenju za „Eurosong”?
PURILJA: Marko Perić je htio da se ponovo prijavimo za takmičenje. Ja i još dvoje smo bili protiv, ali su ostali već bili predali pjesmu. Najiskrenije, mi nismo znali što se tu zapravo dešava. Dosta toga što se radilo nama iza leđa. Tamo smo otišli samo da bi pjevali i tek kasnije, kad je sve prošlo, vidjeli smo šta i kako se radilo.

MONITOR: Nakon proglašenja vas kao pobjednika, umalo je došlo do linča u „Sava Centru”… Mnogi i danas misle da je tu bio kraj državne SiCG zajednice.
PURLIJA: To je bila jeziva scena. Već u bekstejdžu Ognjen Amidžić je počeo da nam se obraća najružnijim riječima. Na putu do bine su nam zviždali i novinari. Na sceni nas je publika dočekala katastrofalno. Zviždali su, gađali nas bocama, a organizator nije htio da pusti našu pjesmu. Povukli smo se sa bine i krenuli ka garderobi, dok je Amidžić izigravao junačinu okružen sa još pet momaka, psujući nam majku crnogorsku. Za razliku od njega, Marinko Madžgalj je bio izuzetno korektan i došao da čestita na pobjedi. Na sreću, oko nas se okupila ekipa ljudi iz Crne Gore kako bi nas zaštitila, pošto je čitavo obezbjeđenje, osim jednog čovjeka, iščezlo. Ispred južnog dijela „Sava centra” skupio se veliki broj ljudi koji je čekao da bi nas psovao, gađao i vrijeđao. Crnogorsko rukovodstvo je munjevito reagovalo – iz vile Crnogorka je došlo obezbjeđenje Svetozara Marovića, koje je ispraznilo parking, uvelo nas u autobuse, i u pratnji vozila sa rotacijom bezbjedno odvelo do hotela, a kasnije i do aerodroma.

MONITOR: Dugo očekivani album nikad nije objavljen, šta se desilo s tim materijalom?
PURLIJA: Pjesme za debi album, koliko se ja sjećam, rađene su dva puta. Prvi put smo radili u Makedoniji kod Grigora Koprova šest pjesama. Meni se to nije sviđalo, ali je očigledno da je cijena odgovarala osobama koje su manipulisale našim parama. Dali smo 19.000 eura za šest pjesama, što je pristojna suma za snimanje kompletnog albuma, čak i u nekom jačem studiju. Nakon Makedonije, došlo je do saradnje sa Kristinom Kovač. Pjesme su bile zaista kvalitetne, a sve je urađeno u njenom studiju. U to vrijeme nismo imali novca, ali smo od nekih ljudi imali obećanja da će sve biti plaćeno. To se nikada nije dogodilo, i mi smo pravo na te pjesme izgubili. Taman kad smo imali 12 gotovih pjesama, Marko i njegov otac Minjo Perić su napustili projekat. Minjo je tražio novac za tekstove koje je on pisao ili da budu povučeni. Odustali smo od tih tekstova i naknadno snimali nove pjesme. Pred Novu godinu, na izmaku snaga i bez ponuda za angažman, odlučili smo da se raziđemo. Nismo komentarisali u medijima, zadržali smo to za sebe, bilo nam je dosta silnih obećanja.

MONITOR: Danas sviraš sa grupom „Retro”, a jesi li u kontaktu sa članovima „No Namea”?
PURLIJA: Zbog mnogobrojnih obaveza slabije se gledamo, a i to više nije to. Sa većinom sam u dobrim odnosima. Na mojoj svadbi su bili četvorica članova grupe. Ostalim svatovima je bilo prilično čudno, i privlačili su pažnju u Baru i Bijelom Polju, gdje smo išli za mladu. Mnogi su pomislili da smo došli da pjevamo na svadbi.

Željko MILOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo