Povežite se sa nama

INTERVJU

Ekonomija pod vedrim nebom

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kakva je Vaša procjena – do kada će potrajati globalna ekonomska kriza?

POPOVIĆ: Još nemamo pouzdane pokazatelje koji nas uvjeravaju u to da je kraj globalne krize blizu. Jedino što za sada možemo reći, sudeći po zaokretu kvartalnih stopa privrednog rasta kod nekih razvijenih zemalja, jeste da privredni rast gubi minusni predznak. Koliko će te pozitivne, ali nedovoljno velike, stope rasta potrajati i da li će se nastaviti trend njihovog rasta teško je reći. I u normalnim okolnostima svaka prognoza stanja ekonomskog i finansijskog sistema mora uzeti u obzir mnogo faktora. Ekonomisti, u namjeri da što preciznije izraze buduće stanje sistema, povećavaju kompleksnost svojih modela, a time smanjuju uvid u njihovu strukturu i funkcionisanje, usljed čega takvi modeli gube saznajnu vrijednost. Čak i kada uspijemo da konstruišemo pouzdane modele, uvijek na nama ostaje odgovornost za kvalitet podataka kojima ih ,,hranimo”. Ono na čemu održavam optimizam tokom ovog kriznog perioda jeste činjenica da krize mnogo kraće traju od normalnih perioda i da nijedna kriza do sada nije došla i zauvijek ostala tu. Pored niza loših aspekata, ekonomske krize imaju i dobrih. Na primjer, iako zvuči nelogično, čini mi se da ekonomske krize reafirmišu kapital. Nestanak razvojnog kapitala koji izaziva kriza ima isti psihološki efekat kao i nestanak struje: kada struja iznenada nestane, tek tada smo svjesni koliko nam znači, a kada struje ima, ne obaziremo se na nju.

MONITOR: Znači li to da će ova kriza uticati i na ekonomsku teoriju?
POPOVIĆ: Dok se uzroci aktuelne globalne finansijske krize, s jedne strane, nastoje objasniti suicidom preduzetničkih ambicija, a s druge posljedicama neopravdanog državnog intervencionizma, savremeni kapitalizam traži novu paradigmu razvoja. Kapitalizam se danas globalno preispituje. Uvijek aktuelna dilema između liberalnog ili državnog kapitalizma ostaje, izgleda, u sjenci tranzicionih amalgama, poput kineskog modela, gdje ne postoji kineski zid između kapitalizma i socijalizma, a stope privrednog rasta dostižu izvanredne nivoe.

MONITOR: Šta mislite kada će se iz krize izvući Crna Gora?
POPOVIĆ: Umjesto direktnog odgovora radije bih citirao Boba Najta, košarkaškog trenera sa jednog američkog univerziteta, koji kaže: „Tajna vaše budućnosti skrivena je u vašoj svakodnevnoj rutini”. To je, čini mi se, najbolji odgovor na Vaše pitanje. Kao što nije uticala na nastanak globalne finansijske krize, Crna Gora neće uticati ni na njen nestanak. Ono što me više brine jeste naša „svakodnevna rutina” u savladavanju lokalne krize, u smislu velike zaduženosti kompanija, nelikvidnosti u sistemu, visoke korelacije između prometa na tržištu kapitala i rada Savjeta za privatizaciju i slično. Jer, kao što sam negdje i ranije rekao, globalna kriza se samo nakalemila na lokalnu, dala joj drugo ime i preusmjerila odgovornost za pređašnje stanje. Najjednostavnije rečeno, iz krize ćemo izaći nezavisno od toga kada će proći globalna finansijska kriza.

MONITOR: Šta je po Vašem mišljenju glavni ekonomski problem Crne Gore i kako ga je moguće riješiti?
POPOVIĆ: Čak i ako neko u svijetu određenog dana svečano proglasi kraj globalne finansijske krize, ostaće niz problema koje bosanska analitičarka Svetlana Cenić prepoznaje kao glavne probleme zemalja Zapadnog Balkana u stvaranju pretpostavki bržeg rasta. Prema njoj, te probleme čine visoka javna potrošnja i neefikasna administracija koja opterećuje ionako slabe privrede, malo ili nikakvo ulaganje u istraživanje i razvoj, urušavanje kvaliteta obrazovanja, visok stepen korupcije, te odsustvo vremenske konzistentnosti u ekonomskoj politici. U potpunosti se slažem sa njom i u ovom mozaiku razloga vidim glavne ekonomske probleme i naše zemlje. Ciljeve je vrlo jednostavno formulisati, recimo smanjiti javnu potrošnju i smanjiti korupciju, ali njihovo postizanje podrazumijeva ostvarivanje veoma zahtjevnih zadataka. Tu su sve institucije sistema na testu.

MONITOR: Suverenisti su, izgleda uzaludno, isticali prednosti koje bi trebalo da primijeni samostalna Crna Gora – mali otvoreni sistem, slobodne granice i otvoreno tržište, niske carine i porezi…
POPOVIĆ: Postkomunističke zemlje, uključujući i Crnu Goru, dominantno su bile fokusirane na izgradnju sopstvene državnosti. To je, kao preduslov svega drugog, bila najvažnija tačka u agendama njihovih reformi. Otuda je vrijeme utrošeno na izgradnju političkog suvereniteta ovih zemalja uglavnom bilo izgubljeno vrijeme s aspekta njihovog ekonomskog prosperiteta. I taman kada se mislilo da će suverenitet biti ključ za rješavanje svih drugih problema, pod uticajem snažnih globalnih integracionih procesa, mlade suverene države počele su da se suočavaju sa suprotnim procesom – procesom desuverenizacije. Desuverenizacija, odnosno odricanje nekih funkcija suverene države u korist nadnacionalnih struktura, nastaje kao prirodna posljedica globalizacije i ekonomskih integracija. Smatram da ćemo u perspektivi morati da odlučimo koji od dva koncepta države želimo u Crnoj Gori: država koja, kao što kaže Maks Veber, nastoji da demokratskim institucijama štiti monopol nad prinudom ili država koja će biti agent koji legitimet dobija kvalitetom obavljenih usluga. Ova suptilna nijansa podrazumijeva visoku svijest građana o ulozi države, kako bi mogli da odaberu državu koja je prije njihov servis, a ne demokratska represija nad njima. Još ranije je Galbrajt upozoravao na to da s razvojem i širenjem moderne ekonomije odgovornost države postaje sve veća. Ovdje on, primijetimo, ne govori o tome kakvi će biti atributi te države ili njena veličina, već o njenoj rastućoj odgovornosti.

MONITOR: I Vi ste svojevremeno rekli: ,,Uvjeren sam da Crna Gora, ako se uspije dovoljno otvoriti prema okruženju i postane otvoren ekonomski sistem, nema razloga da strahuje za ekonomsku sudbinu”…
POPOVIĆ: Konačno, otvaranje ekonomskog sistema nije samo stvar političke retorike ili administrativnih procedura. To je, u krajnjem, novi autoput, nova televizijska frekvencija, kraće vrijeme protoka informacija, niži transakcioni trošak, novi kapital, nova razvojna ideja i drugo. Da, zaista vjerujem da je otvorenost domaćeg ekonomskog prostora preduslov za njegov prosperitet. Ali, isto tako, ne treba zaboraviti da se otvaranjem ekonomskog sistema povećava njegova ranjivost na eksterne šokove.

MONITOR: Gdje je šansa malih zemalja u globalnom rasporedu snaga?
POPOVIĆ: Džon Ki, premijer Novog Zelanda, lijepo primjećuje da su tokom 19. vijeka države postajale veće. Dominantni politički događaji bili su širenje imperija, ujedinjenja Njemačke i Italije, razvoj Sjedinjenih Američkih Država i slično. Tokom 20. vijeka države su postajale manje, kaže Ki. Taj vijek obilježio je raspad Otomanske i Austrougarske imperije. U međuvremenu, od kraja 20. i početka 21. vijeka, mnoge evropske male zemlje iskusile su najuspješnije periode u njihovoj cjelokupnoj istoriji. Mjesto male zemlje u globalnom poretku dominantno će opredjeljivati njena sposobnost da bude kreativna u traženju rješenja za svoj privredni i društveni prosperitet, dosljedna u sprovođenju razvojnih strategija i efikasna u ostvarivanju zadataka koji iz tih strategija proizilaze. Ekonomija obima više nije tako važna kao nekada, kada je nacionalna država bila dezintegrisana, oslonjena na unutrašnje resurse i lokalnu pamet.

MONITOR: Dvadesetprvi vijek je šansa za male zemlje, tvrde eksperti.
POPOVIĆ: U vremenu globalizacije male države nesporno mogu da stvore sebi povoljniju poziciju, samim tim što postaju dostupnije međunarodnom kapitalu i trgovini. Za razliku od velikih zemalja, gdje različiti modeli privrednog razvoja na globalnom nivou moraju da nađu način da jedni drugima konkurentski pariraju, svaka mala država mora imati sebi svojstven model privrednog razvoja, što znači manje ugledanja, a sve više sopstvene vizije. Nije čudo što se male zemlje specijalizuju za manji broj određenih proizvoda i usluga. Bez tih specifičnih niša prizivanje svjetskog tržišta za njih bi bilo pogubno. Zato male zemlje obično na bazi svoje geografije prave svoju ekonomiju. Normalno, uvijek je nerazvijen realni sektor imao odraza u niskoj složenosti finansijskog sistema koji ga prati.

MONITOR: A šta se, ukratko, dešava na crnogorskim berzama?
POPOVIĆ: Konačno mir. Već nekoliko puta ranije menadžeri jedne i druge berze pokušavali su da dogovore međusobno spajanje, ali nije uspijevalo. Prije par godina sam javno rekao da je sljedeći korak da kapital progovori, jer kada kapital govori, menadžeri mogu i da ćute. To se nedavno i dogodilo. Međutim, to je sada manje važno. Najvažnijim detaljem smatram ono što je navedeno još u Planu privatizacije za 2006. godinu i Agendi ekonomskih reformi, a to je jasno iskazana potreba države da, podvlačim, stvori objedinjeno tržište hartija od vrijednosti u Crnoj Gori, čime bi se ispunili uslovi za unapređenje berzanskog nadzora, operativne i informacione efikasnosti i povećanje likvidnosti tržišta, kao i lakša integracija u regionalno i evropsko tržište kapitala. To je bio cilj 2006., a sada smo na pragu 2010. godine. Moraćemo, izgleda, napraviti nekoliko koraka unazad da bismo, potom, napravili jedan korak naprijed.

Da sam premijer…

MONITOR: Da ste premijer Crne Gore šta biste prvo uradili u ekonomskoj sferi?
POPOVIĆ: Prvo bih našem parlamentu predložio da donese Zakon o obaveznom važenju svih pozitivnih zakona u zemlji. Već sjutradan bih se, normalno, probudio u sasvim drugačijoj Crnoj Gori i tek onda prešao na ekonomske probleme. Najprije hitna rekonstrukcija Vlade, jer su mjesta u njoj trenutno ekonomski skupa, a politički jeftina. Ne bi, potom, bilo lako odlučiti od čega početi: da li od siromaštva, regionalnih razlika, korupcije, malog biznisa i tako redom. U srednjem i dugom roku, s jedne strane, potrebno je izbalansirati turizam i poljoprivredu kao ekstenzivne djelatnosti s ostalim djelatnostima koje imaju karakter intenzivnih djelatnosti. Mi razvojnim opredjeljenjima potenciramo ,,ekonomiju pod vedrim nebom”, tj. poljoprivredu i turizam, a zapostavljamo ,,ekonomiju pod šatorima”, tj. sektor malih i srednjih preduzeća, koji se oslanja na tehnologiju, inovacije i preduzetništvo.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

RADOMIR KRAČKOVIĆ, NOVI PREDJSEDNIK SINDIKATA MEDIJA CG: Za bolje sjutra profesije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu

 

MONITOR: U kakvom stanju preuzimate Sindikat medija?

KRAČKOVIĆ: Izabran sam jednoglasno za predsjednika najveće organizacije u oblasti medija u cijeloj državi koja okuplja skoro 600 članova, što je velika čast i obaveza. Dosadašnje rukovodstvo na čelu sa predsjednicom Marijanom Camović – Veličković je predano radilo na razvoju organizacije pa je Sindikat medija u posljednjih nekoliko godina duplirao broj članova. Važno je istaći da  SMCG okuplja novinare i medijske radnike sa oba pola suprotstavljene medijske scene. Naši članovi su novinari i medijski radnici iz 12 pojedinačnih medija a tu je i nekoliko desetina pojedinačnih članova iz drugih medija.

Već imamo najave da će nam se pridružiti novinari i medijski radnici iz još nekih medija. Nastojaćemo da u članstvo i rad SMCG uključimo i frilensere koji su u specifičnoj poziciji jer im je radno-pravni status prilično slab ali ih je sve više u Crnoj Gori, iz raznih razloga, a najviše zbog krize u medijima koja je bila izazvana epidemijom koronavirusa.

SMCG se nametnuo kao glavna adresa za rješavanje ekonomsko-socijalnog položaja i radnih prava novinara i medijskih radnika i to su prepoznali i tzv. donosioci odluka u ovoj državi. SMCG je istovremeno za posljednje četiri godine pružio besplatnu pravnu pomoć novinarima i medijskim radnicima u preko 200 slučajeva, predložio je niz rješenje za poboljšanje medijskih zakona i propisa u Crnoj Gori i organizovao veliki broj značajnih konferencija i skupova o raznim medijskim pitanjima.

Dakle, SMCG je sada u dobrom stanju ali postoji veliki potencijal za dalji rast. Cilj nam je da što više uključimo članstvo u naše aktivnosti a naša poruka je jasna: novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se svojim radom bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu.

MONITOR: Kako ocjenjujete položaj članova Sindikata i ostalih zaposlenih u medijima? Koji su problemi sa kojima se medijski radnici najčešće susreću?

KRAČKOVIĆ: Najveći problem članova SMCG ali i velikog dijela novinara i medijskih radnika su niske plate, koje ne održavaju značaj novinarstva kao profesije.

Oko polovine novinara i medijskih radnika u Crnoj Gori prima platu nižu ili negdje na nivou prosječne u državi. Po našim podacima, svega 20-30 posto zaposlenih u medijima može se pohvaliti normalnim zaradama ali uz veliki rad. Poseban i najveći problem je kašnjenje zarada u dijelu lokalnih javnih emitera na sjeveru i jugu države gdje su pojedine kolege u zaostatku od čak godinu dana a najteže stanje u tom smislu je u Radiju Ulcinj. Takođe, u dijelu medija ne plaća se prekovremeni rad, niti isplaćuju praznične dnevnice a novinari i medijski radnici u posljednje tri godine rade mnogo više nego ranije zbog dinamične političke i ekonomske situacije u državi ali i cijelom svijetu.

Takođe, rijetki su mediji koji imaju kolektivne ugovore kojima se zaposlenima obezbjeđuje nešto veći obim prava. Dakle, situacija se ne mijenja godinama iako istraživanja SMCG pokazuju da dobar dio medija u Crnoj Gori pozitivno posluje a neki imaju i veliku dobit iz godine u godinu.

MONITOR: Nije bez značaja ni pomoć koju dobijaju mediji?

KRAČKOVIĆ: Tako je. Mediji su zbog epidemije kovida primili višemilionsku pomoć od države, država sada, osim javnim servisima, daje novac iz budžeta i privatnim medijima preko Fonda za medijski pluralizam. Mi samo tražimo da se od svega toga pravedno nagrade zaposleni jer su oni ti koji proizvode medijske sadržaje za koje njihovi mediji dobijaju sav taj novac. Pojedini mediji su to uradili ali su oni rijetki.

Nastavićemo da insistiramo da se poboljša položaj novinara i medijskih radnika u cijeloj državi jer možda nismo najvažnija profesija ali je značaj novinarstva i medija potvrđen tokom svih posljednjih burnih godina a naročito je važno podržati odgovorno i profesionalno novinarstvo u svoj ovoj poplavi lažnih vijesti, dezinformacija, hibridnih ratova i ,,zaglupljivanja masa” preko društvenih mreža. Ako ne budemo imali tačne informacije, jasno je kuda sve to vodi.

Međutim, da bismo to imali, potrebno je da imamo slobodne novinare i medijske radnike, koji su zadovoljni svojim ekonomsko-socijalnim statusom i čija se radna prava poštuju i koji mogu da izraze mišljenje o svim pitanjima unutar redakcija ali i da odbiju bilo koji radni zadatak koji znači kršenje Kodeksa novinara. SMCG je svojim predlozima koji su inkorporirani u Zakon o medijima iz 2020. obezbijedio veću nezavisnost novinara i medijskih radnika a nastavićemo da i dalje radimo na tom polju.

MONITOR: Pored radnih prava Sindikat se bavi i pitanjem bezjednosti novinara, kakvo je stanje na tom polju?

KRAČKOVIĆ: Obeshrabrujuće. SMCG od 2015. prati sve slučajeve napada na novinare, reaguje na njih i insistira kod nadležnih da se što prije riješe. Za razliku od političara koji selektivno reaguju na napade u zavisnosti od toga da li im se sviđa uređivačka politika medija iz kojeg je napadnuti novinar, SMCG je veoma konzistentan po tom pitanju i reaguje na sve napade.

U posljednje dvije godine imamo porast broja napada i prijetnji novinarima i medijskim radnicima, kao i slučajeva ometanja na radnim zadacima. Zabilježeno je skoro 50 takvih slučajeva koji su dobrim dijelom bili rezultat povećanih društveno-političkih tenzija u državi. Zahvaljujući zalaganju SMCG i NVO Akcija za ljudska prava, koje je podržalo još sedam organizacija, krajem prošle godine Skupština je jednoglasno usvojila izmjene Krivičnog zakonika kojim su povećane kazne za napade na novinare. SMCG pruža i besplatnu pravnu pomoć napadnutim novinarima u skladu sa svojim mogućnostima i nadamo se da će napada biti što manje ali i da će konačno biti rasvijetljeni i do kraja procesuirani neki od starih slučajeva napada kao što su ubistvo Duška Jovanovića, ranjavanje Olivere Lakić, paljenja vozila Vijesti, napadi na Tufika Softića…

MONITOR: Koja su glavna pitanja na čije rješavanje ćete se usmjeriti tokom svog mandata na čelu Sindikata?

KRAČKOVIĆ: Glavni cilj ostaje usvajanje novog Granskog kolektivnog ugovora u oblasti medija kojim će biti povećani koeficijenti a samim tim i zarade najvećeg mogućeg dijela naših članova ali i najvećeg mogućeg broja medijskih radnika u Crnoj Gori. Sa Unijom poslodavaca je dogovoreno da počnu pregovori i to će se uskoro desiti a nadamo se da ugovor na kraju biti i potpisan i da će biti na zadovoljstvo najvećeg dijela zaposlenih u medijima.

I dalje ćemo se boriti za veću bezbjednost zaposlenih u medijima.

Cilj nam je i povećanje broja članova SMCG i zato pozivamo novinare i medijske radnike da nam se pridruže jer kad smo zajedno – onda smo sila, a ako smo razdvojeni i posvađani – ne možemo uraditi puno na poboljšanju našeg položaja. Veliki izazov u narednom periodu ostaje nam i obezbjeđivanje finansijske održivosti Sindikata medija i dalje jačanje kapaciteta Stručne službe SMCG koja svake godine objavi nekoliko istraživanja o svim aspektima slobode medija u Crnoj Gori i dragocjen je izvor relevantnih podataka koje citiraju mnoge domaće i međunarodne organizacije.

Vjerujem da ovi ciljevi nisu nedostižni. Jasno je da će za njih biti potreban veliki rad, čvrst stav prema poslodavcima i donosiocima odluka ali i sposobnost da se kroz razgovore i pregovore nametnu rješenja koja će obezbijediti bolji položaj naših članova i medijskih radnika. Sindikat medija će, kao i do sada, beskompromisno biti uz svoje članove u borbi za bolje sjutra naše profesije.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Političko lešinarenje nagriza društvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Desile su se dvije smjene vlasti, treba provesti još dvije brze smjene pa će tek peta vlada početi ozdravljenje i društva i države. Novi glavni SDT Vladimir Novović je znak da u crnogorskom društvu ima zdravih snaga. Ukoliko u narednoj vladi bude i u najmanjoj mogućoj mjeri participirao DPS, siguran sam, Novović će biti smijenjen

 

MONITOR: Avgustovska većina u posljednjem času, nakon sedam sastanaka, dogovorila je mandatara i vladu. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Politička prostitucija je osnovna karakteristika a političko lešinarenje je prodrlo skoro u sve sfere društvenog života pa nemoral svake vrste nagriza kako mnoge pojedince tako i veći dio društva.

Ako i ovlaš analiziramo ljudske kvalitete lica koja vrše vlast na svim nivoima u Crnoj Gori u posljednje tri decenije doći ćemo do zaključka da, osim malog broja časnih pojedinaca, na vlasti se nalazi  veoma rđav ljudski materijal. To za posljedicu ima ne samo kulturološke nego i mentalitetske poremećaje jer ovo stanje predugo traje.

Već smo svjedoci da oni, koji imaju nekakvu vlast a otimaju, kradu, uzurpiraju ili varaju, njihova djeca idu putem svojih roditelja. Ovo u Crnoj Gori  poprima zabrinjavajući   zamah. U takvom društvenom  i političkom ambijentu u Crnoj Gori se dogovara i vlada.

MONITOR: Gdje je uzrok i ko je za ovo najviše odgovoran?

GRAHOVAC: Uzrok je u višedecenijski nesmjenjivoj vlasti a najveću odgovornost snose sami građani jer uporno biraju političkog monstruma. Više od 15 godina DPS javno kvalifikujem kriminalnom, zločinačkom i neofašističkom organizacijom. Ovo ne činim jer sam nekakva zloća nego zato što prepoznajem parametre koji zlo nagovještavaju i na to upozoravaju. U isto vrijeme, ponavljam da u toj partiji postoji zdravo tkivo koje je  Crnoj Gori i te kako potrebno. Mnogi mi zamjeraju što i pomišljam da u DPS-u ima zdravog tkiva. Ovo ističem iz razloga što vidim da i u drugim političkim subjektima ima onih koji su jednako politički i moralno nezdravi kao što su oni u vrhu DPS-a.

MONITOR: Kako vidite dosadašnje pregovore avgustovskih pobjednika?

GRAHOVAC: Prethodno rečeno objašnjava veliku ličnu pohlepu, a malu ili nikakvu odgovornost prema svojoj državi.

MONITOR: A koncept nove 44. vlade? Koalicija Crno na bijelo izdejstvovala je kontrolni paket?

GRAHOVAC: I to je rezultat ili posljedica mentalitetske odrednice u Crnoj Gori. Želi se imati kontrola nad svakim i svačim, dok se u isto vrijeme nema kontrola nad sobom samim.

MONITOR:  Da li je ta ocjena  prestroga?

GRAHOVAC: Intelektualna i akademska kritika nikada ne može biti prestroga prema bilo kojoj vlasti. Tamo gdje se naziru politička prostitucija i lešinarenje tamo nema intelektualnog i akademskog. Podsjetiću na jedan istorijski fakt. Kada je Hitler okupirao Austriju u toj, tada pokrajini Rajha, i u Bavarskoj su provedeni  izbori. Da bi Hitlerova partija svuda osvojila vlast donešen je novi zakon o teritorijalnoj organizaciji u tim pokrajinama. Nove granice su određene prema procijenjenim sklonostima građana da glasaju za njegovu nacističku partiju pa su novim zakonom granice određene na način da u svim pokrajinama vlast osvoje nacisti. Takav način je nazvan ,,salamander”. Zar takozvani zetski zakoni u Crnoj Gori nijesu školski primjer ,,salamandera.”

MONITOR: Đukanović je u više navrata govorio da su najrealniji izlaz iz krize vanredni parlamentarni izbori. Konačno, odbio je da prihvati ponudu avgustovskih pobjednika.

GRAHOVAC: Godinama upozoravam da je višedecenijska ničim kontrolisana DPS vlast u Crnoj Gori osnovni uzrok pojave srpskog klerofašizma čija je generika u nacionalizmu i crnogorskog neofašizma čija generika je u kriminalu. Samo je ravnoteža međusobnog straha između ovih grupacija obezbjeđivala da nema oružanog sukoba između njih. Đukanović je odavno ušao, zbog njemu poznatih razloga, u zonu straha pa mu i izjave i postupci gube politički smisao. Izbori su uvijek blagotvorni za izlazak iz krize ali je problem u tome što se suprotstavljene političke snage nalaze u položaju podmukle zasjede za osvetom.

Prije pet godina vaš list je objavio moju tvrdnju da Đukanović neće prepustiti vlast mirnim putem bilo kome po cijenu upotrebe oružja. On sada provocira građansku neposlušnost a to može prerasti u masovne proteste. Đukanović će proglasiti da je ugrožena država pa ne isključujem mogućnost da on upotrijebi silu a sve tobože zbog odbrane države.

MONITOR: Šta valja činiti?

GRAHOVAC: Da bi se bar u najmanjoj mogućoj mjeri sačuvalo ono zdravo tkivo u DPS-u, u toj partiji je potrebno, za spas nje same a i pomoć Crnoj Gori, da se dogodi partijski puč. Dok se to ne dogodi građani nikako ne treba da glasaju za tog političkog monstruma. Dobitna formula je jednostavna, na izbore svi! Jer DPS godinama čini sve da građane demotiviše za izbore pošto znaju da za njih redovno glasaju nedovoljno prosvijećeni i interesno s njima povezani.

MONITOR: Da li je to za očekivati?

GRAHOVAC: Opet je rješenje problema u rukama građana. Da ne  glasaju za političkog monstruma dok se u DPS-u ne dogodi partijski puč.

MONITOR: Ko će da vlada u Crnoj Gori kada se vidi kako se drugi politički subjekti ponašaju u procesu dogovaranja oko konstituisanja nove vlade?

GRAHOVAC: Pizma u Crnoj Gori nije od juče. Ta riječ ( inače grčkog porijekla) označava  udružene zavist, zlobu i netrpeljivost. Ona vijekovima razdire crnogorsko društvo.  Ta politička i društvena nevolja se rješava čestim smjenama vlasti. Osim pokušaja Željka Šturanovića da nešto promijeni, posljednji pristojan a normalan premijer je bio Vuko Vukadinović. Obojicu je smijenio DPS monstrum pod izgovorom da spašavaju Crnu Goru. I opet su to uradili političkom prostitucijom, lešinarenjem i lopovlukom.

MONITOR: Po čemu se razlikuju druge partije?

GRAHOVAC: Malo po čemu. Kada vidite da se skoro svi grabe za sektor bezbjednosti  i za sisteme sile, to je najsigurniji znak da politička prostitucija, lešinarenje i krađa imaju sklonost za samoodržanje. Na primjer, negativnu selekciju kadrova, partijsko protežiranje i zloupotrebe je produkovao Predrag Bošković u Vojsci i  Ministarstvu odbrane. To je model svega onoga nakaradnog u jednoj državi i društvu. Većinu toga je preuzeo i čak formalizovao Raško Konjević kao ministar odbrane koji je na tu dužnost došao iz, do tada formalno, opozicione partije. To je znak da je malograđanska sitnosopstvenička psihologija jedna od  mentalitetskih odrednica sadašnjeg crnogorskog društva. Najprimitivnije špijanje u sektoru bezbjednosti kao i među onima koji rade za taj sektor, tradicionalan je alat u trovanju cjelokupnog društva. Pokvarenjaci i demagozi uvijek to prikazuju u ime zaštite države.

MONITOR: Mislite li da će nova vlada, ukoliko se formira, moći da odgovori izazovima koji su pred Crnom Gorom?

GRAHOVAC: Dobro ste upotrijebili kondicional ,,ukoliko se formira”. Kada se udruže lična pohlepa i šarlatanstvo teško je isporučiti dobar rezultat. Teško da će to moći kompenzovati, za sada, najbolji prijedlog za mandatara jer gospodin Miodrag Lekić jeste primjer i obrazovanog i pristojnog čovjeka i političara. Pitanje koliku šansu će mu dati i pozicioni i opozicioni politički subjekti zbog one političke prostitucije i lešinarenja o čemu je bilo riječi u prethodnim odgovorima.

MONITOR: Koje je rješenje za ozdravljenje?

GRAHOVAC: Desile su se dvije smjene vlasti, treba provesti još dvije brze smjene pa će tek peta vlada početi ozdravljenje i društva i države. Novi glavni SDT gospodin Vladimir Novović je znak da u crnogorskom društvu ima zdravih snaga. Ukoliko u narednoj vladi bude i u najmanjoj mogućoj mjeri, participirao DPS, siguran sam, Novović će biti smijenjen. Osveta je jedan od pokazatelja malograđanske sitnosopstveničke psihologije a to je kancer po svaku državu. Zbog toga po ko zna koji put u posljednjih 15 godina savjetujem građane Crne Gore: ,,Svi na izbore, problem države riješite olovkom da jednog dana ne biste morali uzeti pušku”. Civilni sektor treba  da stavi u prioritet svoga djelovanja donošenje zakona o porijeklu imovine i odbranu GSDT gospodina Vladimira Novovića od podmukle nakane političkih lešinara.

MONITOR: Da li će Vas građani poslušati?

GRAHOVAC: Siguran sam da većina hoće ukoliko do njih dođu moje procjene i moji savjeti.

MONITOR: Koliki je uticaj međunarodnog faktora na političke prilike u Crnoj Gori  pa i na formiranje vlade?

GRAHOVAC: Međunarodni faktor se uvijek miješa tamo gdje je oskudna kompetencija, samopouzdanje i osjećaj za državno dostojanstvo. Crna Gora je dosada bila u oskudici svega rečenog.

MONITOR: Nedavno je objavljeno da je Rusija pokušala da utiče na političke prilike u Crnoj Gori. Koliki je njen uticaj, a koliki je uticaj Zapada?

GRAHOVAC: Svaka država ima svoj  geopolitički interes. U ostvarivanju svojih interesa Rusija je ovdje duboko involvirana u sve sfere i društvenog i političkog života. To su im omogućile sve vlasti u posljednjih više od tri decenije. Glasna priča o evroatlanskim integracijama ispod koje se vrši tiha okupacija privrednih i prirodnih resursa države je školski primjer neiskrenosti i špekulativnih poslova.

Korumpirane birokrate sa Zapada su u sve to umiješane. Jednostavno, politike država Zapadnog Balkana su poligon neiskrenosti i licemjerstva pa se interesi drugih lako ostvaruju.

MONITOR: Kako vidite dvije godine od izbora 2020.? Šta je pokazala avgustovska većina?

GRAHOVAC: Pokazala je sve ono negativno rečeno u prethopdnim odgovorima. Ali ima i onog pozitivnog – u Crnoj Gori je sve ogoljeno i politički i društveno. Građanima se sve otvorilo, brzo mijenjati i samo mijenjati.

MONITOR: A pozicija DPS-a danas?

GRAHOVAC: Ranjena zvijer je najopasnija, ona hvata pravo za grkljan. Prvo partijski puč, a onda spašavati ono malo zdravog tkiva jer je ono potrebno Crnoj Gori. Njihov dosadašnji način vladanja je politička istorija.

MONITOR: Gdje je Crna Gora na evroatlanskom putu?

GRAHOVAC: Korumpirane likove i kriminalce privoditi pravdi je jedini način za pomirenje u državi. Prestati obmanjivati i sebe i druge da smo nekakav lider na evropskom putu. Aktivno se uključiti u projekat što ga nazivaju ,,Otvoreni Balkan”, jer je ta ideja, pod nazivom Jugoregija, upravo krenula iz Crne Gore prije 20 godina. To je formula da zajedno sa ostalim državama Zapadnog Balkana uđemo u prostor evropskih integracija.

MONITOR: Da li ste optimista?

GRAHOVAC: Veoma, i s razlogom. U Crnoj Gori je politički i društveno sve ogoljeno a građani Crne Gore već pokazuju dovoljan stepen hrabrosti  i političke svijesti da mijenjaju. Zbog toga nizašta ne bih zamijenio svoj dom  u Podgorici.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MAJA BJELOŠ, POLITIKOLOŠKINJA, VIŠA ISTRAŽIVAČICA BEOGRADSKOG CENTRA ZA BEZBJEDNOSNU POLITIKU: Tenzije na Balkanu će rasti sve dok lideri budu imali koristi od njih

Objavljeno prije

na

Objavio:

U diskusijama je malo i dokaza i bezbjednosnih procjena o vjerovatnoći totalnog rata, međutim, postoji snažno uvjerenje da rat u Ukrajini može imati efekat prelivanja, što bi moglo dovesti do raspada Bosne i Hercegovine ili otvorenog sukoba na Kosovu

 

MONITOR: Predsjednica Europrajda Kristina Garina, je izjavila za Politiko da se ta organizacija, tokom prethodnih 30 godina, nije suočila sa toliko intenzivnim teorijama zavjere i protivljenjima, kao u slučaju beogradskog Europrajda. Kako Vi objašnjavate političko-pravno-bezbjednosni rašomon koji je pratio tu ovogodišnju manifestaciju“?

BJELOŠ: Državni organi Srbije imaju kapaciteta da očuvaju javni red i mir i garantuju sigurnost učesnicima Evroprajda. Međutim, ne radi se o tome da li su policajci i pripadnici drugih bezbednosnih službi sposobni i opremljeni da izvršavaju propise. Problem je što građani Srbije žive u dramatičnom raskoraku između građanskih prava i sloboda garantovanih Ustavom i zakonima i svakodnevice u kojoj najviši državni zvaničnici aktivno krše Ustav i zakone, stvarajući nesigurnost i neizvesnost. Mimo svojih nadležnosti, predsednik Srbije je najavio da će Europrajd biti „odložen ili otkazan“, potom je ministar unutrašnjih poslova zabranio javno okupljanje, da bi 17. septembra mandatarka za novu vladu sopštila javnosti da šetnja ipak može da se održi, ali nije podržala skup svojim prisustvom.

Nezavisno od Europrajda ili Parade ponosa, pripadnici LGBT populacije se nikada neće osećati bezbedno u Srbiji sve dok im se uskraćuju i osporavaju osnovna ljudska prava i slobode (npr. pravo na javno okupljanje, izražavanje mišljenja, na brak, nasleđivanje imovine i dr.), zatim dok postoji mržnja u društvu i iracionalni strah od LGBT populacije, kao i dok deo državnih i nedržavnih centara moći ugrožava njihovu ličnu bezbednost. Da su Vlada Srbije i nadležni organi u prethodne dve decenije dosledno sankcionisali govor mržnje prema LGBT, pozive na nasilje, fizičke napade uz javnu osudu, ne bi bilo potrebno da danas hiljade policajaca obezbeđuje mirnu povorku.

MONITOR: Srbija govori o vojnoj – pa i političkoj neutralnosti kao konstanti ali i preporuci za snalaženje i u novim planetarnim nevoljama. Može li se i koliko biti „neutralan“ sada i koliko je to uopše moguće ukoliko nema podršku drugih, naročito velikih centara globalne moći?

BJELOŠ: Srbija nije politički i vojno neutralna. Politički vrh Srbije se vrednosno svrstava uz državnike iz zemalja poput Mađarske, Rusije i Turske, koji krše osnovna demokratska načela, guše ljudska prava i slobode, a neki od njih su saveznici Rusije. Osim toga, Srbija je glasala za UN rezolucije kojim se osuđuje agresija na Ukrajinu, ali to nije rekla domaćem stanovništvu niti je uvela sankcije Rusiji. Konačno, Srbija ima najveći stepen političke i vojne saradnje sa NATO-om i najveći broj vojnih vežbi je održan sa NATO-om, a ne sa Ruskom Federacijom. Međutim, saradnja sa NATO-om nije popularna tema zato što državnici Srbiji i dalje održavaju narativ o bombardovanju živim, dok prikrivaju sopstvene ratne zločine i zločince.

MONITOR: Agresiju na Ukrajinu, ruski predsjednik Vladimir Putin je pokušao da opravda presudom Međunarodnog suda pravde o nezavisnosti Kosova. Ovdje se dinamika oko dijaloga Beograda i Prištine ponovo pojačava. Koliko rat u Ukrajini kao povod nizu poremećaja u ekonomiji ali i političko-vojnih zaoštravanja, utiče ne samo na pitanje Kosova već i na odnose u regionu i njegovu budućnost?

BJELOŠ: Brojne diplomate, naučnici i politički analitičari počeli su naširoko raspravljati o mogućnosti novog rata na Balkanu usred političke i institucionalne krize u Bosni i Hercegovini. Ove rasprave su se samo intenzivirale nakon ruske agresije na Ukrajinu stavljajući Zapadni Balkan na više mesto na političkoj agendi Evropske unije. Stoga su građani zemalja u regionu od početka ruske agresije na Ukrajinu sve više mogli da čuju afirmativne poruke evropskih zvaničnika u vezi sa evropskom budućnošću Srbije i Zapadnog Balkana, međutim, malo je konkretnih poteza koji ukazuju na to da će zemlje Zapadnog Balkana uskoro postati članice Unije.

Malo je i dokaza i bezbednosnih procena o verovatnoći totalnog rata u središtu ovih diskusija, međutim, postoji snažno uverenje da rat u Ukrajini može imati efekat prelivanja, što bi moglo dovesti do raspada Bosne i Hercegovine ili otvorenog sukoba na Kosovu. U oba slučaja, široko prihvaćena hipoteza je da će Rusija pokrenuti novi sukob na Balkanu preko svojih posrednika, odnosno preko Srbije, lidera bosanskih Srba Milorada Dodika, Srpske pravoslavne crkve i/ili desničarskih grupa.

Nakon nedavne krize na Kosovu postalo je jasno da međunarodna zajednica, pre svega SAD i EU, neće tolerisati eskalaciju nasilja. Nezavisno od toga, tenzije na Kosovu i drugim zemljama u regionu će rasti i „eskalirati“ sve dok lideri budu imali koristi od njih. Stoga, široko rasprostranjeno uverenje da je Rusija umešana u sve krize na Zapadnom Balkanu ne samo da je pogrešno, već i zanemaruje činjenicu da lokalni politički lideri teže ostvarenju  sopstvenih planova, koji nemaju nikakve veze sa Putinom i Rusijom ili ratom u Ukrajini. Stoga, lideri na Balkanu treba da snose najveću odgovornost za sadašnje bilateralne odnose i nesprovođenje ili nepostizanje mirovnih sporazuma.

MONITOR: Ako govorimo o odnosima u regionu i njihovom bezbjednosnom aspektu, kako da razumijemo to što se lideri regiona, od kojih je jedan veći dio na čelu država koje su i članice NATO, sve češće hvale novim naoružanjem, a istovremeno apeluju na „mir i stabilnost“. Može li povećanje militarizacije (u Srbiji se govori i o povratku obaveznog služenja vojnog roka), biti najbolja mjera odvraćanja od sukoba?

BJELOŠ: Srbija i Hrvatska izdvajaju najviše novca za nabavku naoružanja i vojne opreme, ali se pre svega radi o modernizaciji zastarele vojne opreme koja potiče iz vremena bivše Jugoslavije, nego što je reč o trci u naoružanju sa namerom odvraćanja od potencijalne oružane agresije. Nabavka naoružanja i vojne opreme je i populistički potez srpskih državnika koji teže da poprave svoj politički rejting budući da ulažu u instituciju koja uživa najveće poverenje građana Srbije. Osim toga, kupovinom savremenog naoružanja i vojne opreme Srbija razvija ili učvršćuje spoljnopolitička partnerstva sa državama poput Kine, Turske, Francuske.

U načelu, trka u naoružanju uvek podstiče bezbednosnu dilemu i dovodi do osećaja nesigurnosti. Ključno za održavanje mira i stabilnosti na Balkanu su lideri sa demokratskim potencijaom, demokratija i vladavina prava, a ne stabilokrati i veličina vojske i količina naoružanja. Agresija na Ukrajinu nam može poslužiti i kao lekcija o opasnostima koje vlast moćnika može predstavljati za mir i stabilnost.

MONITOR: Koliko bi posljedice rata u Ukrajini koje neposrednije pogađaju evropske države, mogle uticati na stvaranje eventualno novih bezbjednosnih strategija na evropskom kontitnentu?

BJELOŠ: Rat u Ukrajini je doprineo jačanju transatlanskog partnerstva i ujedinjenju država članica Evropske unije u sankcijama prema Rusiji, ali je malo je verovatno da će u skorijoj budućnosti doći do stvaranja evropskih oružanih snaga, odnosno vojske Evropske unije. Predlog je potekao od francuskog predsednika Makrona koji želi da se dokaže kao lider, međutim, upravo je Francuska pre skoro sedamdeset godina minirala ideju o zajedničkoj odbrani i tako uskratila mogućnost da EU postane vojni džin na međunarodnoj sceni.

U sadašnjim okolnostima, ova ideja je teško sprovodiva u praksi zato što odbrana spada u nadležnost nacionalnih država i zemlje članice ne deluju spremne da podele suverenitet i prepuste Evropskoj uniji ovu oblast. Štaviše, deo sadašnjih zemalja članica Unije, poput Mađarske, želi da prenese određene nadležnosti sa nadnacionalnog nivoa u nadležnost država članica. Osim toga, stvaranje vojske EU u teoriji podrazumeva izdvajanje budžeta i ljudstva država članica, a to bi dovelo do dupliranja kapaciteta sa NATO. Rat u Ukrajini je u suštini ogolio činjenicu da je EU i dalje vojni patuljak, a da se sve važne odluke i diskusije vode u okviru NATO pod vođstvom Sjedinjenih Država. Najbolji mogući scenario u budućnosti bi bio ukoliko bi Unija formirala borbena grupu (Battle group) ili jedinice za brzo reagovanje (rapid response unit) koje bi mogla da pošalje u konfliktna područja.

MONITOR: Da li Putin uspijeva u namjeri da ojača svoja „azijska leđa“ i obezbjeđuje dugu neosetljivost na sankcije Zapada?

BJELOŠ: Rusija se dugoročno okreće Aziji i pokušava da ublaži sankcije i međunarodnu izolaciju jačom saradnjom sa pojedinim azijskim, latinoameričkim i afričkim zemljama. Iako je Putin uspeo da sklopi unosne sporazume o kupovini nafte i/ili gasa sa Saudijskom Arabijom, Indijom, Kinom i nekim drugim zemljama, susret u Samarakandu deluje kao „hladan tuš“ Putinovom ratu u Ukrajini. Mnogi šefovi vlada i država su izrazili zabrinutost zbog dosadašnjeg toka rata i poslali jasne signale da ako Putin naredi eskalaciju ratnih napora u Ukrajini, podrška koju je do sada dobijao bi mogla da izostane.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo