Povežite se sa nama

INTERVJU

Ekonomija pod vedrim nebom

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kakva je Vaša procjena – do kada će potrajati globalna ekonomska kriza?

POPOVIĆ: Još nemamo pouzdane pokazatelje koji nas uvjeravaju u to da je kraj globalne krize blizu. Jedino što za sada možemo reći, sudeći po zaokretu kvartalnih stopa privrednog rasta kod nekih razvijenih zemalja, jeste da privredni rast gubi minusni predznak. Koliko će te pozitivne, ali nedovoljno velike, stope rasta potrajati i da li će se nastaviti trend njihovog rasta teško je reći. I u normalnim okolnostima svaka prognoza stanja ekonomskog i finansijskog sistema mora uzeti u obzir mnogo faktora. Ekonomisti, u namjeri da što preciznije izraze buduće stanje sistema, povećavaju kompleksnost svojih modela, a time smanjuju uvid u njihovu strukturu i funkcionisanje, usljed čega takvi modeli gube saznajnu vrijednost. Čak i kada uspijemo da konstruišemo pouzdane modele, uvijek na nama ostaje odgovornost za kvalitet podataka kojima ih ,,hranimo”. Ono na čemu održavam optimizam tokom ovog kriznog perioda jeste činjenica da krize mnogo kraće traju od normalnih perioda i da nijedna kriza do sada nije došla i zauvijek ostala tu. Pored niza loših aspekata, ekonomske krize imaju i dobrih. Na primjer, iako zvuči nelogično, čini mi se da ekonomske krize reafirmišu kapital. Nestanak razvojnog kapitala koji izaziva kriza ima isti psihološki efekat kao i nestanak struje: kada struja iznenada nestane, tek tada smo svjesni koliko nam znači, a kada struje ima, ne obaziremo se na nju.

MONITOR: Znači li to da će ova kriza uticati i na ekonomsku teoriju?
POPOVIĆ: Dok se uzroci aktuelne globalne finansijske krize, s jedne strane, nastoje objasniti suicidom preduzetničkih ambicija, a s druge posljedicama neopravdanog državnog intervencionizma, savremeni kapitalizam traži novu paradigmu razvoja. Kapitalizam se danas globalno preispituje. Uvijek aktuelna dilema između liberalnog ili državnog kapitalizma ostaje, izgleda, u sjenci tranzicionih amalgama, poput kineskog modela, gdje ne postoji kineski zid između kapitalizma i socijalizma, a stope privrednog rasta dostižu izvanredne nivoe.

MONITOR: Šta mislite kada će se iz krize izvući Crna Gora?
POPOVIĆ: Umjesto direktnog odgovora radije bih citirao Boba Najta, košarkaškog trenera sa jednog američkog univerziteta, koji kaže: „Tajna vaše budućnosti skrivena je u vašoj svakodnevnoj rutini”. To je, čini mi se, najbolji odgovor na Vaše pitanje. Kao što nije uticala na nastanak globalne finansijske krize, Crna Gora neće uticati ni na njen nestanak. Ono što me više brine jeste naša „svakodnevna rutina” u savladavanju lokalne krize, u smislu velike zaduženosti kompanija, nelikvidnosti u sistemu, visoke korelacije između prometa na tržištu kapitala i rada Savjeta za privatizaciju i slično. Jer, kao što sam negdje i ranije rekao, globalna kriza se samo nakalemila na lokalnu, dala joj drugo ime i preusmjerila odgovornost za pređašnje stanje. Najjednostavnije rečeno, iz krize ćemo izaći nezavisno od toga kada će proći globalna finansijska kriza.

MONITOR: Šta je po Vašem mišljenju glavni ekonomski problem Crne Gore i kako ga je moguće riješiti?
POPOVIĆ: Čak i ako neko u svijetu određenog dana svečano proglasi kraj globalne finansijske krize, ostaće niz problema koje bosanska analitičarka Svetlana Cenić prepoznaje kao glavne probleme zemalja Zapadnog Balkana u stvaranju pretpostavki bržeg rasta. Prema njoj, te probleme čine visoka javna potrošnja i neefikasna administracija koja opterećuje ionako slabe privrede, malo ili nikakvo ulaganje u istraživanje i razvoj, urušavanje kvaliteta obrazovanja, visok stepen korupcije, te odsustvo vremenske konzistentnosti u ekonomskoj politici. U potpunosti se slažem sa njom i u ovom mozaiku razloga vidim glavne ekonomske probleme i naše zemlje. Ciljeve je vrlo jednostavno formulisati, recimo smanjiti javnu potrošnju i smanjiti korupciju, ali njihovo postizanje podrazumijeva ostvarivanje veoma zahtjevnih zadataka. Tu su sve institucije sistema na testu.

MONITOR: Suverenisti su, izgleda uzaludno, isticali prednosti koje bi trebalo da primijeni samostalna Crna Gora – mali otvoreni sistem, slobodne granice i otvoreno tržište, niske carine i porezi…
POPOVIĆ: Postkomunističke zemlje, uključujući i Crnu Goru, dominantno su bile fokusirane na izgradnju sopstvene državnosti. To je, kao preduslov svega drugog, bila najvažnija tačka u agendama njihovih reformi. Otuda je vrijeme utrošeno na izgradnju političkog suvereniteta ovih zemalja uglavnom bilo izgubljeno vrijeme s aspekta njihovog ekonomskog prosperiteta. I taman kada se mislilo da će suverenitet biti ključ za rješavanje svih drugih problema, pod uticajem snažnih globalnih integracionih procesa, mlade suverene države počele su da se suočavaju sa suprotnim procesom – procesom desuverenizacije. Desuverenizacija, odnosno odricanje nekih funkcija suverene države u korist nadnacionalnih struktura, nastaje kao prirodna posljedica globalizacije i ekonomskih integracija. Smatram da ćemo u perspektivi morati da odlučimo koji od dva koncepta države želimo u Crnoj Gori: država koja, kao što kaže Maks Veber, nastoji da demokratskim institucijama štiti monopol nad prinudom ili država koja će biti agent koji legitimet dobija kvalitetom obavljenih usluga. Ova suptilna nijansa podrazumijeva visoku svijest građana o ulozi države, kako bi mogli da odaberu državu koja je prije njihov servis, a ne demokratska represija nad njima. Još ranije je Galbrajt upozoravao na to da s razvojem i širenjem moderne ekonomije odgovornost države postaje sve veća. Ovdje on, primijetimo, ne govori o tome kakvi će biti atributi te države ili njena veličina, već o njenoj rastućoj odgovornosti.

MONITOR: I Vi ste svojevremeno rekli: ,,Uvjeren sam da Crna Gora, ako se uspije dovoljno otvoriti prema okruženju i postane otvoren ekonomski sistem, nema razloga da strahuje za ekonomsku sudbinu”…
POPOVIĆ: Konačno, otvaranje ekonomskog sistema nije samo stvar političke retorike ili administrativnih procedura. To je, u krajnjem, novi autoput, nova televizijska frekvencija, kraće vrijeme protoka informacija, niži transakcioni trošak, novi kapital, nova razvojna ideja i drugo. Da, zaista vjerujem da je otvorenost domaćeg ekonomskog prostora preduslov za njegov prosperitet. Ali, isto tako, ne treba zaboraviti da se otvaranjem ekonomskog sistema povećava njegova ranjivost na eksterne šokove.

MONITOR: Gdje je šansa malih zemalja u globalnom rasporedu snaga?
POPOVIĆ: Džon Ki, premijer Novog Zelanda, lijepo primjećuje da su tokom 19. vijeka države postajale veće. Dominantni politički događaji bili su širenje imperija, ujedinjenja Njemačke i Italije, razvoj Sjedinjenih Američkih Država i slično. Tokom 20. vijeka države su postajale manje, kaže Ki. Taj vijek obilježio je raspad Otomanske i Austrougarske imperije. U međuvremenu, od kraja 20. i početka 21. vijeka, mnoge evropske male zemlje iskusile su najuspješnije periode u njihovoj cjelokupnoj istoriji. Mjesto male zemlje u globalnom poretku dominantno će opredjeljivati njena sposobnost da bude kreativna u traženju rješenja za svoj privredni i društveni prosperitet, dosljedna u sprovođenju razvojnih strategija i efikasna u ostvarivanju zadataka koji iz tih strategija proizilaze. Ekonomija obima više nije tako važna kao nekada, kada je nacionalna država bila dezintegrisana, oslonjena na unutrašnje resurse i lokalnu pamet.

MONITOR: Dvadesetprvi vijek je šansa za male zemlje, tvrde eksperti.
POPOVIĆ: U vremenu globalizacije male države nesporno mogu da stvore sebi povoljniju poziciju, samim tim što postaju dostupnije međunarodnom kapitalu i trgovini. Za razliku od velikih zemalja, gdje različiti modeli privrednog razvoja na globalnom nivou moraju da nađu način da jedni drugima konkurentski pariraju, svaka mala država mora imati sebi svojstven model privrednog razvoja, što znači manje ugledanja, a sve više sopstvene vizije. Nije čudo što se male zemlje specijalizuju za manji broj određenih proizvoda i usluga. Bez tih specifičnih niša prizivanje svjetskog tržišta za njih bi bilo pogubno. Zato male zemlje obično na bazi svoje geografije prave svoju ekonomiju. Normalno, uvijek je nerazvijen realni sektor imao odraza u niskoj složenosti finansijskog sistema koji ga prati.

MONITOR: A šta se, ukratko, dešava na crnogorskim berzama?
POPOVIĆ: Konačno mir. Već nekoliko puta ranije menadžeri jedne i druge berze pokušavali su da dogovore međusobno spajanje, ali nije uspijevalo. Prije par godina sam javno rekao da je sljedeći korak da kapital progovori, jer kada kapital govori, menadžeri mogu i da ćute. To se nedavno i dogodilo. Međutim, to je sada manje važno. Najvažnijim detaljem smatram ono što je navedeno još u Planu privatizacije za 2006. godinu i Agendi ekonomskih reformi, a to je jasno iskazana potreba države da, podvlačim, stvori objedinjeno tržište hartija od vrijednosti u Crnoj Gori, čime bi se ispunili uslovi za unapređenje berzanskog nadzora, operativne i informacione efikasnosti i povećanje likvidnosti tržišta, kao i lakša integracija u regionalno i evropsko tržište kapitala. To je bio cilj 2006., a sada smo na pragu 2010. godine. Moraćemo, izgleda, napraviti nekoliko koraka unazad da bismo, potom, napravili jedan korak naprijed.

Da sam premijer…

MONITOR: Da ste premijer Crne Gore šta biste prvo uradili u ekonomskoj sferi?
POPOVIĆ: Prvo bih našem parlamentu predložio da donese Zakon o obaveznom važenju svih pozitivnih zakona u zemlji. Već sjutradan bih se, normalno, probudio u sasvim drugačijoj Crnoj Gori i tek onda prešao na ekonomske probleme. Najprije hitna rekonstrukcija Vlade, jer su mjesta u njoj trenutno ekonomski skupa, a politički jeftina. Ne bi, potom, bilo lako odlučiti od čega početi: da li od siromaštva, regionalnih razlika, korupcije, malog biznisa i tako redom. U srednjem i dugom roku, s jedne strane, potrebno je izbalansirati turizam i poljoprivredu kao ekstenzivne djelatnosti s ostalim djelatnostima koje imaju karakter intenzivnih djelatnosti. Mi razvojnim opredjeljenjima potenciramo ,,ekonomiju pod vedrim nebom”, tj. poljoprivredu i turizam, a zapostavljamo ,,ekonomiju pod šatorima”, tj. sektor malih i srednjih preduzeća, koji se oslanja na tehnologiju, inovacije i preduzetništvo.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo