MONITOR: Kakva je Vaša procjena – do kada će potrajati globalna ekonomska kriza?

POPOVIĆ: Još nemamo pouzdane pokazatelje koji nas uvjeravaju u to da je kraj globalne krize blizu. Jedino što za sada možemo reći, sudeći po zaokretu kvartalnih stopa privrednog rasta kod nekih razvijenih zemalja, jeste da privredni rast gubi minusni predznak. Koliko će te pozitivne, ali nedovoljno velike, stope rasta potrajati i da li će se nastaviti trend njihovog rasta teško je reći. I u normalnim okolnostima svaka prognoza stanja ekonomskog i finansijskog sistema mora uzeti u obzir mnogo faktora. Ekonomisti, u namjeri da što preciznije izraze buduće stanje sistema, povećavaju kompleksnost svojih modela, a time smanjuju uvid u njihovu strukturu i funkcionisanje, usljed čega takvi modeli gube saznajnu vrijednost. Čak i kada uspijemo da konstruišemo pouzdane modele, uvijek na nama ostaje odgovornost za kvalitet podataka kojima ih ,,hranimo”. Ono na čemu održavam optimizam tokom ovog kriznog perioda jeste činjenica da krize mnogo kraće traju od normalnih perioda i da nijedna kriza do sada nije došla i zauvijek ostala tu. Pored niza loših aspekata, ekonomske krize imaju i dobrih. Na primjer, iako zvuči nelogično, čini mi se da ekonomske krize reafirmišu kapital. Nestanak razvojnog kapitala koji izaziva kriza ima isti psihološki efekat kao i nestanak struje: kada struja iznenada nestane, tek tada smo svjesni koliko nam znači, a kada struje ima, ne obaziremo se na nju.

MONITOR: Znači li to da će ova kriza uticati i na ekonomsku teoriju?
POPOVIĆ: Dok se uzroci aktuelne globalne finansijske krize, s jedne strane, nastoje objasniti suicidom preduzetničkih ambicija, a s druge posljedicama neopravdanog državnog intervencionizma, savremeni kapitalizam traži novu paradigmu razvoja. Kapitalizam se danas globalno preispituje. Uvijek aktuelna dilema između liberalnog ili državnog kapitalizma ostaje, izgleda, u sjenci tranzicionih amalgama, poput kineskog modela, gdje ne postoji kineski zid između kapitalizma i socijalizma, a stope privrednog rasta dostižu izvanredne nivoe.

MONITOR: Šta mislite kada će se iz krize izvući Crna Gora?
POPOVIĆ: Umjesto direktnog odgovora radije bih citirao Boba Najta, košarkaškog trenera sa jednog američkog univerziteta, koji kaže: „Tajna vaše budućnosti skrivena je u vašoj svakodnevnoj rutini”. To je, čini mi se, najbolji odgovor na Vaše pitanje. Kao što nije uticala na nastanak globalne finansijske krize, Crna Gora neće uticati ni na njen nestanak. Ono što me više brine jeste naša „svakodnevna rutina” u savladavanju lokalne krize, u smislu velike zaduženosti kompanija, nelikvidnosti u sistemu, visoke korelacije između prometa na tržištu kapitala i rada Savjeta za privatizaciju i slično. Jer, kao što sam negdje i ranije rekao, globalna kriza se samo nakalemila na lokalnu, dala joj drugo ime i preusmjerila odgovornost za pređašnje stanje. Najjednostavnije rečeno, iz krize ćemo izaći nezavisno od toga kada će proći globalna finansijska kriza.

MONITOR: Šta je po Vašem mišljenju glavni ekonomski problem Crne Gore i kako ga je moguće riješiti?
POPOVIĆ: Čak i ako neko u svijetu određenog dana svečano proglasi kraj globalne finansijske krize, ostaće niz problema koje bosanska analitičarka Svetlana Cenić prepoznaje kao glavne probleme zemalja Zapadnog Balkana u stvaranju pretpostavki bržeg rasta. Prema njoj, te probleme čine visoka javna potrošnja i neefikasna administracija koja opterećuje ionako slabe privrede, malo ili nikakvo ulaganje u istraživanje i razvoj, urušavanje kvaliteta obrazovanja, visok stepen korupcije, te odsustvo vremenske konzistentnosti u ekonomskoj politici. U potpunosti se slažem sa njom i u ovom mozaiku razloga vidim glavne ekonomske probleme i naše zemlje. Ciljeve je vrlo jednostavno formulisati, recimo smanjiti javnu potrošnju i smanjiti korupciju, ali njihovo postizanje podrazumijeva ostvarivanje veoma zahtjevnih zadataka. Tu su sve institucije sistema na testu.

MONITOR: Suverenisti su, izgleda uzaludno, isticali prednosti koje bi trebalo da primijeni samostalna Crna Gora – mali otvoreni sistem, slobodne granice i otvoreno tržište, niske carine i porezi…
POPOVIĆ: Postkomunističke zemlje, uključujući i Crnu Goru, dominantno su bile fokusirane na izgradnju sopstvene državnosti. To je, kao preduslov svega drugog, bila najvažnija tačka u agendama njihovih reformi. Otuda je vrijeme utrošeno na izgradnju političkog suvereniteta ovih zemalja uglavnom bilo izgubljeno vrijeme s aspekta njihovog ekonomskog prosperiteta. I taman kada se mislilo da će suverenitet biti ključ za rješavanje svih drugih problema, pod uticajem snažnih globalnih integracionih procesa, mlade suverene države počele su da se suočavaju sa suprotnim procesom – procesom desuverenizacije. Desuverenizacija, odnosno odricanje nekih funkcija suverene države u korist nadnacionalnih struktura, nastaje kao prirodna posljedica globalizacije i ekonomskih integracija. Smatram da ćemo u perspektivi morati da odlučimo koji od dva koncepta države želimo u Crnoj Gori: država koja, kao što kaže Maks Veber, nastoji da demokratskim institucijama štiti monopol nad prinudom ili država koja će biti agent koji legitimet dobija kvalitetom obavljenih usluga. Ova suptilna nijansa podrazumijeva visoku svijest građana o ulozi države, kako bi mogli da odaberu državu koja je prije njihov servis, a ne demokratska represija nad njima. Još ranije je Galbrajt upozoravao na to da s razvojem i širenjem moderne ekonomije odgovornost države postaje sve veća. Ovdje on, primijetimo, ne govori o tome kakvi će biti atributi te države ili njena veličina, već o njenoj rastućoj odgovornosti.

MONITOR: I Vi ste svojevremeno rekli: ,,Uvjeren sam da Crna Gora, ako se uspije dovoljno otvoriti prema okruženju i postane otvoren ekonomski sistem, nema razloga da strahuje za ekonomsku sudbinu”…
POPOVIĆ: Konačno, otvaranje ekonomskog sistema nije samo stvar političke retorike ili administrativnih procedura. To je, u krajnjem, novi autoput, nova televizijska frekvencija, kraće vrijeme protoka informacija, niži transakcioni trošak, novi kapital, nova razvojna ideja i drugo. Da, zaista vjerujem da je otvorenost domaćeg ekonomskog prostora preduslov za njegov prosperitet. Ali, isto tako, ne treba zaboraviti da se otvaranjem ekonomskog sistema povećava njegova ranjivost na eksterne šokove.

MONITOR: Gdje je šansa malih zemalja u globalnom rasporedu snaga?
POPOVIĆ: Džon Ki, premijer Novog Zelanda, lijepo primjećuje da su tokom 19. vijeka države postajale veće. Dominantni politički događaji bili su širenje imperija, ujedinjenja Njemačke i Italije, razvoj Sjedinjenih Američkih Država i slično. Tokom 20. vijeka države su postajale manje, kaže Ki. Taj vijek obilježio je raspad Otomanske i Austrougarske imperije. U međuvremenu, od kraja 20. i početka 21. vijeka, mnoge evropske male zemlje iskusile su najuspješnije periode u njihovoj cjelokupnoj istoriji. Mjesto male zemlje u globalnom poretku dominantno će opredjeljivati njena sposobnost da bude kreativna u traženju rješenja za svoj privredni i društveni prosperitet, dosljedna u sprovođenju razvojnih strategija i efikasna u ostvarivanju zadataka koji iz tih strategija proizilaze. Ekonomija obima više nije tako važna kao nekada, kada je nacionalna država bila dezintegrisana, oslonjena na unutrašnje resurse i lokalnu pamet.

MONITOR: Dvadesetprvi vijek je šansa za male zemlje, tvrde eksperti.
POPOVIĆ: U vremenu globalizacije male države nesporno mogu da stvore sebi povoljniju poziciju, samim tim što postaju dostupnije međunarodnom kapitalu i trgovini. Za razliku od velikih zemalja, gdje različiti modeli privrednog razvoja na globalnom nivou moraju da nađu način da jedni drugima konkurentski pariraju, svaka mala država mora imati sebi svojstven model privrednog razvoja, što znači manje ugledanja, a sve više sopstvene vizije. Nije čudo što se male zemlje specijalizuju za manji broj određenih proizvoda i usluga. Bez tih specifičnih niša prizivanje svjetskog tržišta za njih bi bilo pogubno. Zato male zemlje obično na bazi svoje geografije prave svoju ekonomiju. Normalno, uvijek je nerazvijen realni sektor imao odraza u niskoj složenosti finansijskog sistema koji ga prati.

MONITOR: A šta se, ukratko, dešava na crnogorskim berzama?
POPOVIĆ: Konačno mir. Već nekoliko puta ranije menadžeri jedne i druge berze pokušavali su da dogovore međusobno spajanje, ali nije uspijevalo. Prije par godina sam javno rekao da je sljedeći korak da kapital progovori, jer kada kapital govori, menadžeri mogu i da ćute. To se nedavno i dogodilo. Međutim, to je sada manje važno. Najvažnijim detaljem smatram ono što je navedeno još u Planu privatizacije za 2006. godinu i Agendi ekonomskih reformi, a to je jasno iskazana potreba države da, podvlačim, stvori objedinjeno tržište hartija od vrijednosti u Crnoj Gori, čime bi se ispunili uslovi za unapređenje berzanskog nadzora, operativne i informacione efikasnosti i povećanje likvidnosti tržišta, kao i lakša integracija u regionalno i evropsko tržište kapitala. To je bio cilj 2006., a sada smo na pragu 2010. godine. Moraćemo, izgleda, napraviti nekoliko koraka unazad da bismo, potom, napravili jedan korak naprijed.

Da sam premijer…

MONITOR: Da ste premijer Crne Gore šta biste prvo uradili u ekonomskoj sferi?
POPOVIĆ: Prvo bih našem parlamentu predložio da donese Zakon o obaveznom važenju svih pozitivnih zakona u zemlji. Već sjutradan bih se, normalno, probudio u sasvim drugačijoj Crnoj Gori i tek onda prešao na ekonomske probleme. Najprije hitna rekonstrukcija Vlade, jer su mjesta u njoj trenutno ekonomski skupa, a politički jeftina. Ne bi, potom, bilo lako odlučiti od čega početi: da li od siromaštva, regionalnih razlika, korupcije, malog biznisa i tako redom. U srednjem i dugom roku, s jedne strane, potrebno je izbalansirati turizam i poljoprivredu kao ekstenzivne djelatnosti s ostalim djelatnostima koje imaju karakter intenzivnih djelatnosti. Mi razvojnim opredjeljenjima potenciramo ,,ekonomiju pod vedrim nebom”, tj. poljoprivredu i turizam, a zapostavljamo ,,ekonomiju pod šatorima”, tj. sektor malih i srednjih preduzeća, koji se oslanja na tehnologiju, inovacije i preduzetništvo.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari