Povežite se sa nama

INTERVJU

Ekonomija pod vedrim nebom

Objavljeno prije

na

popovic-sasa

MONITOR: Kakva je Vaša procjena – do kada će potrajati globalna ekonomska kriza?

POPOVIĆ: Još nemamo pouzdane pokazatelje koji nas uvjeravaju u to da je kraj globalne krize blizu. Jedino što za sada možemo reći, sudeći po zaokretu kvartalnih stopa privrednog rasta kod nekih razvijenih zemalja, jeste da privredni rast gubi minusni predznak. Koliko će te pozitivne, ali nedovoljno velike, stope rasta potrajati i da li će se nastaviti trend njihovog rasta teško je reći. I u normalnim okolnostima svaka prognoza stanja ekonomskog i finansijskog sistema mora uzeti u obzir mnogo faktora. Ekonomisti, u namjeri da što preciznije izraze buduće stanje sistema, povećavaju kompleksnost svojih modela, a time smanjuju uvid u njihovu strukturu i funkcionisanje, usljed čega takvi modeli gube saznajnu vrijednost. Čak i kada uspijemo da konstruišemo pouzdane modele, uvijek na nama ostaje odgovornost za kvalitet podataka kojima ih ,,hranimo”. Ono na čemu održavam optimizam tokom ovog kriznog perioda jeste činjenica da krize mnogo kraće traju od normalnih perioda i da nijedna kriza do sada nije došla i zauvijek ostala tu. Pored niza loših aspekata, ekonomske krize imaju i dobrih. Na primjer, iako zvuči nelogično, čini mi se da ekonomske krize reafirmišu kapital. Nestanak razvojnog kapitala koji izaziva kriza ima isti psihološki efekat kao i nestanak struje: kada struja iznenada nestane, tek tada smo svjesni koliko nam znači, a kada struje ima, ne obaziremo se na nju.

MONITOR: Znači li to da će ova kriza uticati i na ekonomsku teoriju?
POPOVIĆ: Dok se uzroci aktuelne globalne finansijske krize, s jedne strane, nastoje objasniti suicidom preduzetničkih ambicija, a s druge posljedicama neopravdanog državnog intervencionizma, savremeni kapitalizam traži novu paradigmu razvoja. Kapitalizam se danas globalno preispituje. Uvijek aktuelna dilema između liberalnog ili državnog kapitalizma ostaje, izgleda, u sjenci tranzicionih amalgama, poput kineskog modela, gdje ne postoji kineski zid između kapitalizma i socijalizma, a stope privrednog rasta dostižu izvanredne nivoe.

MONITOR: Šta mislite kada će se iz krize izvući Crna Gora?
POPOVIĆ: Umjesto direktnog odgovora radije bih citirao Boba Najta, košarkaškog trenera sa jednog američkog univerziteta, koji kaže: „Tajna vaše budućnosti skrivena je u vašoj svakodnevnoj rutini”. To je, čini mi se, najbolji odgovor na Vaše pitanje. Kao što nije uticala na nastanak globalne finansijske krize, Crna Gora neće uticati ni na njen nestanak. Ono što me više brine jeste naša „svakodnevna rutina” u savladavanju lokalne krize, u smislu velike zaduženosti kompanija, nelikvidnosti u sistemu, visoke korelacije između prometa na tržištu kapitala i rada Savjeta za privatizaciju i slično. Jer, kao što sam negdje i ranije rekao, globalna kriza se samo nakalemila na lokalnu, dala joj drugo ime i preusmjerila odgovornost za pređašnje stanje. Najjednostavnije rečeno, iz krize ćemo izaći nezavisno od toga kada će proći globalna finansijska kriza.

MONITOR: Šta je po Vašem mišljenju glavni ekonomski problem Crne Gore i kako ga je moguće riješiti?
POPOVIĆ: Čak i ako neko u svijetu određenog dana svečano proglasi kraj globalne finansijske krize, ostaće niz problema koje bosanska analitičarka Svetlana Cenić prepoznaje kao glavne probleme zemalja Zapadnog Balkana u stvaranju pretpostavki bržeg rasta. Prema njoj, te probleme čine visoka javna potrošnja i neefikasna administracija koja opterećuje ionako slabe privrede, malo ili nikakvo ulaganje u istraživanje i razvoj, urušavanje kvaliteta obrazovanja, visok stepen korupcije, te odsustvo vremenske konzistentnosti u ekonomskoj politici. U potpunosti se slažem sa njom i u ovom mozaiku razloga vidim glavne ekonomske probleme i naše zemlje. Ciljeve je vrlo jednostavno formulisati, recimo smanjiti javnu potrošnju i smanjiti korupciju, ali njihovo postizanje podrazumijeva ostvarivanje veoma zahtjevnih zadataka. Tu su sve institucije sistema na testu.

MONITOR: Suverenisti su, izgleda uzaludno, isticali prednosti koje bi trebalo da primijeni samostalna Crna Gora – mali otvoreni sistem, slobodne granice i otvoreno tržište, niske carine i porezi…
POPOVIĆ: Postkomunističke zemlje, uključujući i Crnu Goru, dominantno su bile fokusirane na izgradnju sopstvene državnosti. To je, kao preduslov svega drugog, bila najvažnija tačka u agendama njihovih reformi. Otuda je vrijeme utrošeno na izgradnju političkog suvereniteta ovih zemalja uglavnom bilo izgubljeno vrijeme s aspekta njihovog ekonomskog prosperiteta. I taman kada se mislilo da će suverenitet biti ključ za rješavanje svih drugih problema, pod uticajem snažnih globalnih integracionih procesa, mlade suverene države počele su da se suočavaju sa suprotnim procesom – procesom desuverenizacije. Desuverenizacija, odnosno odricanje nekih funkcija suverene države u korist nadnacionalnih struktura, nastaje kao prirodna posljedica globalizacije i ekonomskih integracija. Smatram da ćemo u perspektivi morati da odlučimo koji od dva koncepta države želimo u Crnoj Gori: država koja, kao što kaže Maks Veber, nastoji da demokratskim institucijama štiti monopol nad prinudom ili država koja će biti agent koji legitimet dobija kvalitetom obavljenih usluga. Ova suptilna nijansa podrazumijeva visoku svijest građana o ulozi države, kako bi mogli da odaberu državu koja je prije njihov servis, a ne demokratska represija nad njima. Još ranije je Galbrajt upozoravao na to da s razvojem i širenjem moderne ekonomije odgovornost države postaje sve veća. Ovdje on, primijetimo, ne govori o tome kakvi će biti atributi te države ili njena veličina, već o njenoj rastućoj odgovornosti.

MONITOR: I Vi ste svojevremeno rekli: ,,Uvjeren sam da Crna Gora, ako se uspije dovoljno otvoriti prema okruženju i postane otvoren ekonomski sistem, nema razloga da strahuje za ekonomsku sudbinu”…
POPOVIĆ: Konačno, otvaranje ekonomskog sistema nije samo stvar političke retorike ili administrativnih procedura. To je, u krajnjem, novi autoput, nova televizijska frekvencija, kraće vrijeme protoka informacija, niži transakcioni trošak, novi kapital, nova razvojna ideja i drugo. Da, zaista vjerujem da je otvorenost domaćeg ekonomskog prostora preduslov za njegov prosperitet. Ali, isto tako, ne treba zaboraviti da se otvaranjem ekonomskog sistema povećava njegova ranjivost na eksterne šokove.

MONITOR: Gdje je šansa malih zemalja u globalnom rasporedu snaga?
POPOVIĆ: Džon Ki, premijer Novog Zelanda, lijepo primjećuje da su tokom 19. vijeka države postajale veće. Dominantni politički događaji bili su širenje imperija, ujedinjenja Njemačke i Italije, razvoj Sjedinjenih Američkih Država i slično. Tokom 20. vijeka države su postajale manje, kaže Ki. Taj vijek obilježio je raspad Otomanske i Austrougarske imperije. U međuvremenu, od kraja 20. i početka 21. vijeka, mnoge evropske male zemlje iskusile su najuspješnije periode u njihovoj cjelokupnoj istoriji. Mjesto male zemlje u globalnom poretku dominantno će opredjeljivati njena sposobnost da bude kreativna u traženju rješenja za svoj privredni i društveni prosperitet, dosljedna u sprovođenju razvojnih strategija i efikasna u ostvarivanju zadataka koji iz tih strategija proizilaze. Ekonomija obima više nije tako važna kao nekada, kada je nacionalna država bila dezintegrisana, oslonjena na unutrašnje resurse i lokalnu pamet.

MONITOR: Dvadesetprvi vijek je šansa za male zemlje, tvrde eksperti.
POPOVIĆ: U vremenu globalizacije male države nesporno mogu da stvore sebi povoljniju poziciju, samim tim što postaju dostupnije međunarodnom kapitalu i trgovini. Za razliku od velikih zemalja, gdje različiti modeli privrednog razvoja na globalnom nivou moraju da nađu način da jedni drugima konkurentski pariraju, svaka mala država mora imati sebi svojstven model privrednog razvoja, što znači manje ugledanja, a sve više sopstvene vizije. Nije čudo što se male zemlje specijalizuju za manji broj određenih proizvoda i usluga. Bez tih specifičnih niša prizivanje svjetskog tržišta za njih bi bilo pogubno. Zato male zemlje obično na bazi svoje geografije prave svoju ekonomiju. Normalno, uvijek je nerazvijen realni sektor imao odraza u niskoj složenosti finansijskog sistema koji ga prati.

MONITOR: A šta se, ukratko, dešava na crnogorskim berzama?
POPOVIĆ: Konačno mir. Već nekoliko puta ranije menadžeri jedne i druge berze pokušavali su da dogovore međusobno spajanje, ali nije uspijevalo. Prije par godina sam javno rekao da je sljedeći korak da kapital progovori, jer kada kapital govori, menadžeri mogu i da ćute. To se nedavno i dogodilo. Međutim, to je sada manje važno. Najvažnijim detaljem smatram ono što je navedeno još u Planu privatizacije za 2006. godinu i Agendi ekonomskih reformi, a to je jasno iskazana potreba države da, podvlačim, stvori objedinjeno tržište hartija od vrijednosti u Crnoj Gori, čime bi se ispunili uslovi za unapređenje berzanskog nadzora, operativne i informacione efikasnosti i povećanje likvidnosti tržišta, kao i lakša integracija u regionalno i evropsko tržište kapitala. To je bio cilj 2006., a sada smo na pragu 2010. godine. Moraćemo, izgleda, napraviti nekoliko koraka unazad da bismo, potom, napravili jedan korak naprijed.

Da sam premijer…

MONITOR: Da ste premijer Crne Gore šta biste prvo uradili u ekonomskoj sferi?
POPOVIĆ: Prvo bih našem parlamentu predložio da donese Zakon o obaveznom važenju svih pozitivnih zakona u zemlji. Već sjutradan bih se, normalno, probudio u sasvim drugačijoj Crnoj Gori i tek onda prešao na ekonomske probleme. Najprije hitna rekonstrukcija Vlade, jer su mjesta u njoj trenutno ekonomski skupa, a politički jeftina. Ne bi, potom, bilo lako odlučiti od čega početi: da li od siromaštva, regionalnih razlika, korupcije, malog biznisa i tako redom. U srednjem i dugom roku, s jedne strane, potrebno je izbalansirati turizam i poljoprivredu kao ekstenzivne djelatnosti s ostalim djelatnostima koje imaju karakter intenzivnih djelatnosti. Mi razvojnim opredjeljenjima potenciramo ,,ekonomiju pod vedrim nebom”, tj. poljoprivredu i turizam, a zapostavljamo ,,ekonomiju pod šatorima”, tj. sektor malih i srednjih preduzeća, koji se oslanja na tehnologiju, inovacije i preduzetništvo.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo