Povežite se sa nama

INTERVJU

Ekonomija pod vedrim nebom

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kakva je Vaša procjena – do kada će potrajati globalna ekonomska kriza?

POPOVIĆ: Još nemamo pouzdane pokazatelje koji nas uvjeravaju u to da je kraj globalne krize blizu. Jedino što za sada možemo reći, sudeći po zaokretu kvartalnih stopa privrednog rasta kod nekih razvijenih zemalja, jeste da privredni rast gubi minusni predznak. Koliko će te pozitivne, ali nedovoljno velike, stope rasta potrajati i da li će se nastaviti trend njihovog rasta teško je reći. I u normalnim okolnostima svaka prognoza stanja ekonomskog i finansijskog sistema mora uzeti u obzir mnogo faktora. Ekonomisti, u namjeri da što preciznije izraze buduće stanje sistema, povećavaju kompleksnost svojih modela, a time smanjuju uvid u njihovu strukturu i funkcionisanje, usljed čega takvi modeli gube saznajnu vrijednost. Čak i kada uspijemo da konstruišemo pouzdane modele, uvijek na nama ostaje odgovornost za kvalitet podataka kojima ih ,,hranimo”. Ono na čemu održavam optimizam tokom ovog kriznog perioda jeste činjenica da krize mnogo kraće traju od normalnih perioda i da nijedna kriza do sada nije došla i zauvijek ostala tu. Pored niza loših aspekata, ekonomske krize imaju i dobrih. Na primjer, iako zvuči nelogično, čini mi se da ekonomske krize reafirmišu kapital. Nestanak razvojnog kapitala koji izaziva kriza ima isti psihološki efekat kao i nestanak struje: kada struja iznenada nestane, tek tada smo svjesni koliko nam znači, a kada struje ima, ne obaziremo se na nju.

MONITOR: Znači li to da će ova kriza uticati i na ekonomsku teoriju?
POPOVIĆ: Dok se uzroci aktuelne globalne finansijske krize, s jedne strane, nastoje objasniti suicidom preduzetničkih ambicija, a s druge posljedicama neopravdanog državnog intervencionizma, savremeni kapitalizam traži novu paradigmu razvoja. Kapitalizam se danas globalno preispituje. Uvijek aktuelna dilema između liberalnog ili državnog kapitalizma ostaje, izgleda, u sjenci tranzicionih amalgama, poput kineskog modela, gdje ne postoji kineski zid između kapitalizma i socijalizma, a stope privrednog rasta dostižu izvanredne nivoe.

MONITOR: Šta mislite kada će se iz krize izvući Crna Gora?
POPOVIĆ: Umjesto direktnog odgovora radije bih citirao Boba Najta, košarkaškog trenera sa jednog američkog univerziteta, koji kaže: „Tajna vaše budućnosti skrivena je u vašoj svakodnevnoj rutini”. To je, čini mi se, najbolji odgovor na Vaše pitanje. Kao što nije uticala na nastanak globalne finansijske krize, Crna Gora neće uticati ni na njen nestanak. Ono što me više brine jeste naša „svakodnevna rutina” u savladavanju lokalne krize, u smislu velike zaduženosti kompanija, nelikvidnosti u sistemu, visoke korelacije između prometa na tržištu kapitala i rada Savjeta za privatizaciju i slično. Jer, kao što sam negdje i ranije rekao, globalna kriza se samo nakalemila na lokalnu, dala joj drugo ime i preusmjerila odgovornost za pređašnje stanje. Najjednostavnije rečeno, iz krize ćemo izaći nezavisno od toga kada će proći globalna finansijska kriza.

MONITOR: Šta je po Vašem mišljenju glavni ekonomski problem Crne Gore i kako ga je moguće riješiti?
POPOVIĆ: Čak i ako neko u svijetu određenog dana svečano proglasi kraj globalne finansijske krize, ostaće niz problema koje bosanska analitičarka Svetlana Cenić prepoznaje kao glavne probleme zemalja Zapadnog Balkana u stvaranju pretpostavki bržeg rasta. Prema njoj, te probleme čine visoka javna potrošnja i neefikasna administracija koja opterećuje ionako slabe privrede, malo ili nikakvo ulaganje u istraživanje i razvoj, urušavanje kvaliteta obrazovanja, visok stepen korupcije, te odsustvo vremenske konzistentnosti u ekonomskoj politici. U potpunosti se slažem sa njom i u ovom mozaiku razloga vidim glavne ekonomske probleme i naše zemlje. Ciljeve je vrlo jednostavno formulisati, recimo smanjiti javnu potrošnju i smanjiti korupciju, ali njihovo postizanje podrazumijeva ostvarivanje veoma zahtjevnih zadataka. Tu su sve institucije sistema na testu.

MONITOR: Suverenisti su, izgleda uzaludno, isticali prednosti koje bi trebalo da primijeni samostalna Crna Gora – mali otvoreni sistem, slobodne granice i otvoreno tržište, niske carine i porezi…
POPOVIĆ: Postkomunističke zemlje, uključujući i Crnu Goru, dominantno su bile fokusirane na izgradnju sopstvene državnosti. To je, kao preduslov svega drugog, bila najvažnija tačka u agendama njihovih reformi. Otuda je vrijeme utrošeno na izgradnju političkog suvereniteta ovih zemalja uglavnom bilo izgubljeno vrijeme s aspekta njihovog ekonomskog prosperiteta. I taman kada se mislilo da će suverenitet biti ključ za rješavanje svih drugih problema, pod uticajem snažnih globalnih integracionih procesa, mlade suverene države počele su da se suočavaju sa suprotnim procesom – procesom desuverenizacije. Desuverenizacija, odnosno odricanje nekih funkcija suverene države u korist nadnacionalnih struktura, nastaje kao prirodna posljedica globalizacije i ekonomskih integracija. Smatram da ćemo u perspektivi morati da odlučimo koji od dva koncepta države želimo u Crnoj Gori: država koja, kao što kaže Maks Veber, nastoji da demokratskim institucijama štiti monopol nad prinudom ili država koja će biti agent koji legitimet dobija kvalitetom obavljenih usluga. Ova suptilna nijansa podrazumijeva visoku svijest građana o ulozi države, kako bi mogli da odaberu državu koja je prije njihov servis, a ne demokratska represija nad njima. Još ranije je Galbrajt upozoravao na to da s razvojem i širenjem moderne ekonomije odgovornost države postaje sve veća. Ovdje on, primijetimo, ne govori o tome kakvi će biti atributi te države ili njena veličina, već o njenoj rastućoj odgovornosti.

MONITOR: I Vi ste svojevremeno rekli: ,,Uvjeren sam da Crna Gora, ako se uspije dovoljno otvoriti prema okruženju i postane otvoren ekonomski sistem, nema razloga da strahuje za ekonomsku sudbinu”…
POPOVIĆ: Konačno, otvaranje ekonomskog sistema nije samo stvar političke retorike ili administrativnih procedura. To je, u krajnjem, novi autoput, nova televizijska frekvencija, kraće vrijeme protoka informacija, niži transakcioni trošak, novi kapital, nova razvojna ideja i drugo. Da, zaista vjerujem da je otvorenost domaćeg ekonomskog prostora preduslov za njegov prosperitet. Ali, isto tako, ne treba zaboraviti da se otvaranjem ekonomskog sistema povećava njegova ranjivost na eksterne šokove.

MONITOR: Gdje je šansa malih zemalja u globalnom rasporedu snaga?
POPOVIĆ: Džon Ki, premijer Novog Zelanda, lijepo primjećuje da su tokom 19. vijeka države postajale veće. Dominantni politički događaji bili su širenje imperija, ujedinjenja Njemačke i Italije, razvoj Sjedinjenih Američkih Država i slično. Tokom 20. vijeka države su postajale manje, kaže Ki. Taj vijek obilježio je raspad Otomanske i Austrougarske imperije. U međuvremenu, od kraja 20. i početka 21. vijeka, mnoge evropske male zemlje iskusile su najuspješnije periode u njihovoj cjelokupnoj istoriji. Mjesto male zemlje u globalnom poretku dominantno će opredjeljivati njena sposobnost da bude kreativna u traženju rješenja za svoj privredni i društveni prosperitet, dosljedna u sprovođenju razvojnih strategija i efikasna u ostvarivanju zadataka koji iz tih strategija proizilaze. Ekonomija obima više nije tako važna kao nekada, kada je nacionalna država bila dezintegrisana, oslonjena na unutrašnje resurse i lokalnu pamet.

MONITOR: Dvadesetprvi vijek je šansa za male zemlje, tvrde eksperti.
POPOVIĆ: U vremenu globalizacije male države nesporno mogu da stvore sebi povoljniju poziciju, samim tim što postaju dostupnije međunarodnom kapitalu i trgovini. Za razliku od velikih zemalja, gdje različiti modeli privrednog razvoja na globalnom nivou moraju da nađu način da jedni drugima konkurentski pariraju, svaka mala država mora imati sebi svojstven model privrednog razvoja, što znači manje ugledanja, a sve više sopstvene vizije. Nije čudo što se male zemlje specijalizuju za manji broj određenih proizvoda i usluga. Bez tih specifičnih niša prizivanje svjetskog tržišta za njih bi bilo pogubno. Zato male zemlje obično na bazi svoje geografije prave svoju ekonomiju. Normalno, uvijek je nerazvijen realni sektor imao odraza u niskoj složenosti finansijskog sistema koji ga prati.

MONITOR: A šta se, ukratko, dešava na crnogorskim berzama?
POPOVIĆ: Konačno mir. Već nekoliko puta ranije menadžeri jedne i druge berze pokušavali su da dogovore međusobno spajanje, ali nije uspijevalo. Prije par godina sam javno rekao da je sljedeći korak da kapital progovori, jer kada kapital govori, menadžeri mogu i da ćute. To se nedavno i dogodilo. Međutim, to je sada manje važno. Najvažnijim detaljem smatram ono što je navedeno još u Planu privatizacije za 2006. godinu i Agendi ekonomskih reformi, a to je jasno iskazana potreba države da, podvlačim, stvori objedinjeno tržište hartija od vrijednosti u Crnoj Gori, čime bi se ispunili uslovi za unapređenje berzanskog nadzora, operativne i informacione efikasnosti i povećanje likvidnosti tržišta, kao i lakša integracija u regionalno i evropsko tržište kapitala. To je bio cilj 2006., a sada smo na pragu 2010. godine. Moraćemo, izgleda, napraviti nekoliko koraka unazad da bismo, potom, napravili jedan korak naprijed.

Da sam premijer…

MONITOR: Da ste premijer Crne Gore šta biste prvo uradili u ekonomskoj sferi?
POPOVIĆ: Prvo bih našem parlamentu predložio da donese Zakon o obaveznom važenju svih pozitivnih zakona u zemlji. Već sjutradan bih se, normalno, probudio u sasvim drugačijoj Crnoj Gori i tek onda prešao na ekonomske probleme. Najprije hitna rekonstrukcija Vlade, jer su mjesta u njoj trenutno ekonomski skupa, a politički jeftina. Ne bi, potom, bilo lako odlučiti od čega početi: da li od siromaštva, regionalnih razlika, korupcije, malog biznisa i tako redom. U srednjem i dugom roku, s jedne strane, potrebno je izbalansirati turizam i poljoprivredu kao ekstenzivne djelatnosti s ostalim djelatnostima koje imaju karakter intenzivnih djelatnosti. Mi razvojnim opredjeljenjima potenciramo ,,ekonomiju pod vedrim nebom”, tj. poljoprivredu i turizam, a zapostavljamo ,,ekonomiju pod šatorima”, tj. sektor malih i srednjih preduzeća, koji se oslanja na tehnologiju, inovacije i preduzetništvo.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo