Povežite se sa nama

INTERVJU

Sloboda je neprekidno oslobađanje

Objavljeno prije

na

Žene u crnom su organizacija koja je od 1991. najradikalnija i najistrajnija u svojim ciljevima i zahtjevima. Nepoželjna svakoj vlasti. Ali i „mjera stvari”, ljudi i događaja… MONITOR: Žalili ste se Ustavnom sudu zbog Zakona o crkvama i vjerskim zajednicama. Kompromis države i crkve napravljen je još 2001, odmah nakon Miloševićevog izručenja, kada je vjeronauka uvedena bez javne rasprave. Da li ste tada reagovali?
ZAJOVIĆ: Imali smo dosta blage reakcije jer je onda bilo nekako „nepristojno” da se reaguje jače, da se pokazuje „nelojalnost” novoj demokratskoj vlasti. U julu, čim smo čuli za to, napisali smo saopštenje protiv te odluke, a zatim smo otvoreno podržali Vigora Majića, pomoćnika ministra prosvete koji se jedini tome usprotivio i izašao iz Vlade. To je bilo vreme kada su takve stvari mogle da prođu, ali su one utrle put još gorim tendencijama. Tada je usvojen i zakon o pomoći haškim optuženicima. Mi smo protestvovale, a većina političara nas je zbog toga napala, kao: evo, ove Žene u crnom nikada nisu zadovoljne. Očekivali su da civilno društvo bude saveznik nove vlasti i njene produžene ruke. To nije uloga civilnog društva. On bi, naprotiv, trebalo da stalno vrši pritisak na institucije vlasti, da ih nadzire i kritikuje. Niko od vlasti ne bi smeo da dobije zagarantovanu podršku, već samo onda kada urade nešto dobro. Evo, Ivica Dačić, oktobra 2008. zabrani nacistički marš. Ja taj potez pozdravljam, ali njemu lično nisam spremna da dam nikakvu podršku. Oni je međutim podrazumevaju. Na to utiče i politika međunarodnog finansiranja koja traži partnerstvo sa vlastima, a to na Balkanu može da znači samo slugeranjstvo i potčinjenost. To ubija civilno društvo, vlast onda „kidnapuje „ naše sadržaje, obesmišljava ih, izvrgava ruglu. Evo u priči o raskidu sa prošlošću, izvinjavali su se i Đukanović i Tadić, ali nisu priznali ono najvažnije: ko je odgovoran. Njihov je koncept pomirenja uvek bez odgovornosti i bez ispitivanja krivice. To je ruganje i žrtvama i pravdi.

MONITOR: Vlast DOS-a je, izgleda, bila nespremna da vam oda priznanje za pomoć u obaranju Miloševića?
ZAJOVIĆ: Tu mogu da odvojim period do ubistva Đinđića i nakon toga. To je bio prvi period od početka našeg delovanja kada smo mogli da odahnemo. Imali smo potpuno autonomnu poziciju. Meni nisu bili potrebni pozivi za prijeme u vladi. Ali, bilo je zaista i neke vrste državne neodgovornosti. Na primer, kada smo mi, ŽUC, dobili prvu Milenijumsku nagradu za mir. Bila sam tada u Njujorku u UN da je primim, 8. marta 2001. I ja sam bila jedina među ženama iz raznih diktatorskih režima kojoj njen (sada „demokratski”)ambasador nije došao da čestita. Vlast je i tu pokazala da ne shvata ozbiljno civilno društvo. Tu je bio i holivudski džet set, glumice kao Glen Klouz, koje se zalažu za mir, počasne ambasadorke UN…

MONITOR: Pa tu je baš mogao da se napravi svjetski marketing za novu vlast.
ZAJOVIĆ: Da. To je bilo vreme za nadu.Osećala sam se i sama, nekako, odgovorna prema toj nadi ljudi. Mi smo tada organizovale edukativne aktivnosti po čitavoj Srbiji i nismo mogle da nađemo prostor za toliki broj žena koje su bile željne promjene.

MONITOR: Vlast vas više nije dirala?
ZAJOVIĆ: Nije. Nije ni bila bitna.Ali imali smo saradnju sa državom, obrazovali smo 60 prosvetnih radnika i radnica da drže vannastavne aktivnosti o politici mira, u čemu nas je podržao UNESCO i to u trajanju od godinu dana. Kada je došao Koštunica to je bila jedna od prvih stvari koja je ukinuta. Da, iz Đinđićeve vlade smo imale i jednu ponudu koja nas je baš šokirala: tadašnji ministar kulture Lečić nas je pozvao da učestvujemo na međunarodnoj izložbi u Regensburgu na kojoj su izlagani artefakti sa temom mirovne politike. On nam je rekao „Mi hoćemo vas jer ste vi naš ponos”. Ta vlada je znala ko u svetu širi dobar glas o Srbiji, ko je prikazuje u drugom svetlu.

MONITOR:Neka vrsta alternativne diplomatije?
ZAJOVIĆ: Da. Za razliku od Tadića koji je čovek krajnje ograničene vizije. On ne shvata da mi dajemo sliku o pluralitetu javnosti u Srbiji, da ovde nije sve homogenizovano, nego da postoji i Srbija koja je autonomna, buntovna, nenasilno subverzivna. Mi smo poslednjih godina podnele 27 zakonodavnih inicijativa, a da nijedna nije uvrštena negde u neku zakonsku proceduru.

MONITOR: Da li je to procjena da vaše inicijative nisu važne jer niste popularne?
ZAJOVIĆ: To je nekakva uobraženost. Ili glupost. Mi kao NVO, imamo obavezu da međunarodnim instancama a to su organizacije za ljudska prava, kao Amnesti internešenel, Hjuman rajts voč, izveštavamo o ponašanju vlasti prema nama. I vlast to dobro zna. Vlast zna da joj kredibilitet stvara primena međunarodnih rezolucija na domaćem terenu, a ne to što oni rade – lažu kako je sve okej.

MONITOR: Svake srijede protestujete „stajanjem”. Sada imate i inicijativu u vezi sa Srebrenicom?
ZAJOVIĆ: Mi imamo oko 1500 protesta. Većina njih je vezana za tranzicionu pravdu, za ratne zločine. Od prošlog februara, zajedno sa drugim NVO, imamo akciju pritiska da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici. Sto NVO nas je oko toga, povodom 14 godina, podržalo. Predsednik države ne želi da nas primi. Ponaša se kao da bi to bio čin Božje milosti, a ne njegova obaveza da najrelevantniji deo civilnog društva sasluša. Ponuđeno nam je da nas primi jedan od njegovih mnogobrojnih savetnika…

MONITOR: U čemu je problem? Tadić je bio na obilježavanju godišnjice u Potočarima?
ZAJOVIĆ: Zašto onda nije rekao i ko je odgovoran. Šta to njega sprečava?

MONITOR: Možda se boji pravnih posljedica?
ZAJOVIĆ: Kakvih pravnih posledica? On nema lične hrabrosti. Nema viziju ni moralnu snagu. A čak ni pragmatični rezon.

MONITOR: Možda zbog birača?
ZAJOVIĆ: Ali mi ne znamo šta bi bilo sa biračima kada bi im ljudi iz državnih institucija slali drugačije poruke.

MONITOR:To jeste jedno od najvažnijih pitanja…
ZAJOVIĆ: Čudno mi je što se Tadić tako ponaša. On je bio opozicionar u vreme Miloševića, ništa mu se ne može u tom periodu rđavo pripisati. Dobro, nije bio antiratni aktivista, ali okej. Zašto on ne kaže – ove je zločine izvršio kriminalni režim Miloševića ili na delu je bio državni terorizam. Njemu je, izgleda Ćosić bitniji nego raskid sa kriminalnom prošlošću. To pokazuje da su kulturni modeli koji su postojali svih ovih godina njegova „neprekinuta nit”. Ujedinjenje srpskih zemalja kao stari ratni cilj, to je taj kulturni model.

MONITOR: Pratite rad Specijalnog suda za ratne zločine?
ZAJOVIĆ: Da. Nevolja je što izvršna vlast stalno pokušava da vrši uticaj na sud. Koštunica je pokušao i da ga ukine, a Vrhovni sud mu, kao po pravilu, poništava odluke. Moram da kažem, da su mi neki ljudi kao Mioljub Todorović fascinantni po svom profesionalizmu.

MONITOR:Koliko su žene u Crnoj Gori senzibilne na teme kojima se bavi ŽUC?
ZAJOVIĆ: Najbolje odnose imamo sa ANIMOM iz Kotora. Sada s njima pravimo zajedničku akciju oko obeležavanja godišnjice zločina u Dubrovniku. Generalno, čini mi se da žene u Crnoj Gori nisu napravile dovoljan iskorak kada se radi o tranzicionoj pravdi i zločinima iz prošlosti.

MONITOR: Da li je to teže u crnogorskom društvu?
ZAJOVIĆ: Ne znam. Nije tada ni postojalo civilno društvo u pravom smislu. Bili su mediji i neke partije, kao liberali, koji su bili aktivni oko počinjenih zločina i pravde, u antiratnim kampanjama. Oni su s pravom taj prostor popunili i imam najveće divljenje, za taj njihov stav, i moralni i politički. U to vreme, sem izuzetaka, NVO se nisu pokazale. U Srebrenicu kao i u Dubrovnik mora da se ode odmah. Mi smo iz Srbije odmah to uradile. U vreme rata smo išle u Tuzlu, u Sarajevo i to je bio veliki rizik i emotivni i moralni i politički. Ali to je naša obaveza: ako živiš u zemlji koja vrši agresiju, imaš obavezu da bez okolišanja shvatiš da su ti ljudi „razumno uplašeni” od tebe. Njihov je strah „razuman”. Moraš sve da učiniš da ih korak po korak oslobađaš tog straha. Zato nema isti značaj da se ode danas u Dubrovnik, Srebrenicu ili u Vukovar. Za vraćanje poverenja važan je i tajming kao i ko to čini. Ne mogu to države da čine. One su čin izvinjenja potpuno obesmislile. Ako država potpuno preuzme obračun sa prošlošću i to uradi na sasvim birokratizovan način, onda je to jako opasno za civilno društvo. Cvilno društvo bi trebalo da predvodi, da ulazi u rizik, da provocira. Ono mora da čuva ono što se zove „kapital gneva”, da podbunjuje ljude, da proizvodi tu utopiju promjene…

MONITOR: Uvijek „nepokorno”?
ZAJOVIĆ: Nepokorno. Grozno je to kooptiranje civilnog društva. To i nije civilno društvo, to su paradržavne organizacije bez socijalnog kredibiliteta. Ako država finansira, ona diktira i sadržaj njihovog rada. Ona stvara plašljive, paranoične ljude.

MONITOR: Sloboda je neprekidno oslobađanje?
ZAJOVIĆ
: Da. To je slast stalog nemira, kako da kažem, gajenja utopije nemira, a to onda pretvaraš u kapital zajedno sa drugim ljudima. I nikako ne smeš da razmišljaš da li se nekom zameraš: to te ne zanima. Čak ni onima koji su ti bliski. Treba nam neposlušnost i solidarnost. Povezivanje i solidarnost NVO ne sme da bude „na projektima”, ne povezujemo se „projektno”, već zato što nas povezuju neke vrednosti.

MONITOR: ,,Viši ciljevi”?
ZAJOVIĆ: Da. Ako toga nema, onda je to nekakva najgora kapitalistička fabrika. Onda je osnovni princip odnosa tržišni. U odnosu na vlast, kako te ona kooptira ili kako prodaješ maglu onome ko te finansira a što je potpuno nevažno i nepotrebno za okruženje u kojem živiš. Pogledajmo koliko ima projekata, a kome se obraćaju? Za ono što mi radimo je najopasnije ako stvaraš maglu koja skriva ono što se stvarno dešava. Treba biti „neposlušan” i prema međunarodnim finansijerima i fondacijama i sa njima mora da se pregovara. Ne treba da se prihvata ništa što se nameće.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR KATARINA GOLUBOVIĆ, PREDSJEDNICA YUCOM-A, KOMITETA PRAVNIKA ZA LJUDSKA PRAVA: Današnja vlast počiva na osnovama 1990-ih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imamo oživljenu retoriku protiv pojedinaca koji se zalažu za vladavinu prava i dosljedno sprovođenje načela podjele vlasti – da su ,,izdajnici“ i ,,strani plaćenici“, imamo produbljivanje sukoba sa nacionalnom, etničkom i vjerskom dimenzijom, napade i pritiske na novinare. Kolovođe ovog širenja mržnje i netrpeljivosti su isti ljudi koji su vedrili i oblačili devedesetih godina

 

MONITOR: Kako gledate na probuđenu samosvijest žena u Srbiji koje su počele da javno iznose svoja iskustva u vezi sa seksualnim zlostavljanjem, silovanjem, zloupotrebom položaja, i da prijavljuju nasilnike. Da li je jedini do sada u javnosti poznat slučaj (Marija Lukić vs Miodrag Jeličić-Jutka)- presuđen u korist žrtve, doprinio da se i druge žrtve „usude“?

GOLUBOVIĆ: Već duže se kao advokat osećam gotovo poraženo, jer žrtvama mnogih kršenja ljudskih prava ne mogu lako reći „idemo“, ili „platiće“. Žrtva očekuje pomoć, a ne da ponovo mora da uđe u borbu. U svakoj borbi, a borba sa nasilnicima i seksulanim predatorima je najteža, vama treba neko ko će voditi računa o pravilima i proglasiti ishod borbe, trebaju vam oružje i saveznici. Marija Lukić je, u sistemskom haosu, pronašla put – ona je prvo našla jake saveznike, pa oružje, i tek je na kraju došao sudija. Dakle, ona se od žrtve preobratila u stratega, borca i heroinu. Malo je žena spremnih da idu po krvi do kolena bez sigurnosti da će doći do cilja.  Marija Lukić je pokazala put i muškarcima – da je seksualno uznemiravanje zabranjeno i da najjači mogu da padnu zbog napada na ženu.

 MONITOR: Prošlo je nekoliko godina kako je niz tekstova u Njuzviku skrenulo pažnju na „predatorska gnijezda“ u SAD-u, koja su  moćnima i bogatima omogućavala da djevojčice, dječake i mlade žene, godinama koriste kao seksualno roblje, ucjenjuju i korumpiraju. Najupečatljivija je sudska osuda holivudskog producenta Harvija Vajnštajna. Da li je to kao i pokret MeToo, otvorilo  novu dimenziju društvene samosvijesti u SAD-u i globalno?

GOLUBOVIĆ: Pokret MeToo predstavio je svetu da su seksualno uzmeniravanje i napadi retko izolovani slučajevi, a problem sistematski i da se sa njim mora suočiti. Žene širom sveta gledale su kako se otvara  Pandorina kutija svedočanstava o seksualnom zlostavljanju i osetile su se osnaženo da progovore o svojim iskustvima. Ovaj pokret je moćan, jer je ujedinio žene, poslao im poruku da nisu usamljene žrtve, kako su mnoge verovale, jer je mračnu istinu o nasilju nad ženama prekrivao veo ćutanja. Zahvaljujući tehnološkom napretku i društvenim mrežama, ovaj pokret se brzo prelio na ostatak sveta izvan SAD-a, jer očigledno postoji potreba da se ispričaju lične priče, da se zatraži pravda za žrtve, pa makar i ona simbolična u vidu poruke ,,verujemo ti“ i ,,nisi sama“. Ono što je takođe značajno jeste poruka koju je ovaj pokret poslao učiniocima nasilja – žrtve više ne ćute, a posledice te poruke gledaćemo u godinama koje su pred nama.

MONITOR: Djelovi režima u Srbiji (BIA), ali i neke građanke zaposlene u javnim službama (393 žene iz Jagodine), ovih dana podnose krivične prijave za „izazivanje panike i nereda“  protiv Milana Dumanovića, bivšeg službenika MUP-a  Srbije, Marinike Tepić, potpredsjednice SSP-a. Da li je ta kvalifikacija, izraz straha podnosilaca i inspiratora ovih krivičnih prijava od „panike i nereda“ do kojih bi mogla dovesti nova svjedočenja pred pravosudnim organima?

GOLUBOVIĆ: Krivično delo izazivanje panike i nereda se poslednjih godina zloupotrebljava u političke svrhe na ovim prostorima. Njegova formulacija je takva, da je ono jedino krivično delo koje u svojoj definiciji obuhvata širenje lažnih vesti i informacija, a za koje se krivično gonjenje preduzima po službenoj dužnosti. Upravo zato mnogi posežu za ovim pravnim osnovom u različitim situacijama, među kojima nisu retki ni obračuni sa političkim neistomišljenicima.

Međutim, da bi ovo delo bilo učinjeno, vi morate izneti dokaze da je neko širio lažne vesti i informacije i time izazvao paniku, ili teže narušavanje javnog reda ili mira ili osujetio ili značajnije omeo sprovođenje odluka i mera državnih organa ili organizacija koje vrše javna ovlašćenja. Neophodno je dakle, da postoji odgovarajuća posledica i da se dokaže uzročno – posledična veza između nečije tvrdnje ili izjave i nastale posledice. Upravo na temelju nemogućnosti da se dokaže postojanje posledice koje je direktno prouzrokovano nečijom navodno lažnom tvrdnjom ove krivične prijave padaju.

Vrlo često, podnosiocu krivične prijave i nije cilj da osoba protiv koje se prijava podnosi bude osuđena, već samo da je zastraši mogućnošću krivičnog progona. Nikome nije prijatno da ga policija ili tužilaštvo pozovu na saslušanje, da mora da angažuje advokata da se brani, pod pretnjom krivične sankcije koja može biti od tri meseca zatvora do tri godine.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ĐURO GAVRAN, REDITELJ: Suočavanje sa ispoviješću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od samog početka sam znao da ne želim raditi film o njenom slučaju, već o našoj nemoći da prihvatimo koliko je problem seksualnog zlostavljanja djece prisutan u našem društvu i kako se teško suočavamo s njim

 

Film Jedna od nas Đure Gavrana nedavno je prikazan na prvom regionalnom filmskom festivalu u sklopu Mreže festivala Jadranske regije, koji je udružio Sarajevo Film Festival, Zagreb Film Festival, Festival autorskog filma iz Srbije i Filmski festival Herceg Novi. Dokumentarni film Đure Gavrana, koji je svjetsku premijeru imao na Sarajevo Film Festivalu prošle godine, prati reakcije jedne zajednice na otkriće o seksualnom zlostavljanju.

Đuro Gavran rođen je u Bjelovaru. Magistrirao je filmsku i TV režiju dokumentarnog filma na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i dizajn na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Autor je desetak dokumentarnih filmova i dva eksperimentalna filma.

MONITOR: Tokom organizacije proslave petnaestogodišnjice mature, jedna koleginica iz razreda poslala je e-mail na razrednu mailling grupu. Podijelila je sa svima vama da je tokom cijelog djetinjstva bila seksualno zlostavljana od strane oca. Da li ste odmah odlučili da snimite film?

GAVRAN: M. je poslala neočekivano pismo uoči petnaeste godišnjice mature na razrednu mailing listu, koja oživi svake pete godine kada se planiramo okupiti. Dok smo se mi nabacivali sa slobodnim terminima i prijedlozima lokacije za okupljanje, jedna razredna kolegica nam je poslala mail u kojem iznosi svoju šokantnu životnu priču. Sjećam se da sam čitajući to pismo sve više tonuo i kako su se miješali osjećaji i stanja šoka, bijesa, ljutnje, mržnje, kako si ne dopuštam da povjerujem u to što čitam, a s druge strane ne prihvaćam da posumnjam, da dovodim u pitanje njene riječi. To je bilo toliko potresno i neočekivano da sedam dana nisam znao kako da uopće procesuiram tu situaciju, što da kažem, mislim, kako da se postavim. U tom kaotičnom stanju šoka, shvatio sam da je jedini suvisli odgovor na to pismo da napravim film.

Od samog početka sam znao da ne želim raditi film o njenom slučaju, već o našoj nemoći da prihvatimo koliko je problem seksualnog zlostavljanja djece prisutan u našem društvu i kako se teško suočavamo s njim. Reakcija moje kolegice M.  bila je brza i jasna. Odmah je pristala. Jer film svojim konceptom ne uključuje njen angažman pred kamerama i dodatnu retraumatizaciju, već se bavi nama i našim reakcijama. Zato je bilo zanimljivo i slušati reakcije ostalih kolega iz razreda koje su bile od instant prihvaćanja do odbijanja. Na kraju nas se skupilo deset što je u filmskom smislu ispalo jako zahvalno.

MONITOR: Sa kolegama iz odjeljenja otišli ste u restoran i razgovarali. Koliko se razlikuje ono što je snimljeno od prvobitne zamisli?

GAVRAN: Koncept dokumentarca bio mi je jasan od početka: jedna večera, susret starih prijatelja i pismo koje nitko nije želio primiti. Znao sam da se ne želim baviti samim slučajem i njenom životnom pričom. Umjesto toga, želja mi je bila staviti fokus na naše reakcija na pismo; kako smo mi to prihvatili, ali još bitnije, kako ćemo to međusobno iskomunicirati. Setup večere za stolom i godišnjica mature kao okvir filma, zapravo je filmski jako zahvalan moment. To je trenutak okupljanja ljudi koji se znaju, a nisu se vidjeli godinama. Kroz red hrane i red alkohola prisjećaju se zajedničkih dogodovština iz srednje škole i pretresaju trenutne životne situacije. Već sama ova činjenica donosi jako puno informacija o našem današnjem društvu. Kada se tome pridoda posebnost ove godišnjice, jer svi za stol sjedamo s bolnom spoznajom koju nismo imali priliku iskomunicirati, setup snimanja za stolom nametnuo mi se sam po sebi. Nisam niti razmišljao o nekom drugačijem filmu. Kontrast između smijeha, zabave, prisjećanja i bolne neiskomunicirane spoznaje je kostur filma. Ono što se razlikovalo od početne ideje je broj ljudi koji je u konačnici sudjelovao, jer sam cijelo vrijeme zamišljao kako će nas dvadesetak zapravo biti raspoređeno po više manjih stolova i kako će se dramaturgija filma bazirati na šaputanjima jedan na jedan za svakim pojedinim stolom, i da će se priča razvijati kroz doziranje informacija iz tih šaputanja. Na kraju je ispalo u filmskom smislu još bolje jer imamo jedan stol kao metaforu za društvo u cjelini, kojem je jako teško otvoreno progovoriti otvoreno i glasno, ali čim se razbijemo u manje grupe odmah započinje očekivano šaputanje i komentiranje pisma.

MONITOR: Koliko je bilo teško svima vama da se suočite sa njenom ispoviješću?

GAVRAN: Čini mi se da film dosta vjerno prikazuje naše suočavanje s njenom ispoviješću. Naravno da sumnje prate ovakve ispovijesti, jer to su uobičajne stereotipne reakcije drušva, čak u filmu jedan od nas otvoreno pita jesmo li ikada posumnjali i da on jeste. I to je jedan od najvećih problema seksualnog nasilja nad djecom, naša reakcija na njeno otkrivanje, sumnja i nevjerica. Sve dok je to naša tipična reakcija, možemo biti sigurni da djeca neće progovoriti i da se neće povjeriti, jer zašto i bi kada znaju da im neće vjerovati.

MONITOR: Tokom filma čitamo njeno pismo, gledamo u njene ispisane riječi, a na kraju čujemo i njen glas. Koliko je Vašoj koleginici značilo što je podijelila tajnu?

GAVRAN: Što za M. znači ovaj film možda najbolje opisuju njene riječi koje su dio maila koji sam primio na sam dan svjetske premijere na Sarajevo film festivalu: „Ne znam jesam li se ikad eksplicitno zahvalila svima na iskazanoj podršci i na sudjelovanju u filmu pa bih htjela iskoristiti ovu priliku da to napravim. Puno vam hvala. Jako sam dirnuta vašom hrabrošću i time što vam je stalo do mene i druge djece/ljudi koji pate. Pokazati se javno, otkriti se na neki način i zauzeti neki stav, to je rizično, veoma hrabro i nije uopće lako. Iskreno sam zadivljena i impresionirana. To je nešto jako lijepo što ste napravili i što vam nitko ne može oduzeti. Meni je uvijek bio težak taj rascjep između moje stvarnosti i onoga što je meni izgledalo kao neka službena stvarnost. Vaše reakcije, podrška i ovaj film mi pomažu jer spajaju ta dva svijeta i na taj način mi pomažu da se sastavim i zacijelim. Mislim da film može pomoći i drugim ljudima i djeci koja i sada pate na sličan način na koji je pomogao meni.”

MONITOR: Pročitao sam da ćete film prikazivati po školama? Kako mladi percipiraju film?

GAVRAN: Pandemijska godina i poteškoće s premijerom filma u kinu, dala mi je razmišljati kako uopće približiti ovaj film publici i to posebice mladoj publici, pa sam osmislio model u kojem sam pozvao maturante da prijave svoj razred na online projekciju filma i sat vremena razgovora sa mnom kao autorom filma i stručnom suradnicom psihologinjom. Prijavilo se 20 razreda iz cijele Hrvatske, a nedavno smo započeli s radom s maturantima.

Iskustvo je prekrasno, jer maturanti su prepuni pitanja, dijele s nama svoja iskustva i svoje stavove na temu seksualnog nasilja, ponekad se razvije diskusija, ali i osvještava jedan realan problem koji je prisutan, a to je da se profesori ne osjećaju kompetentnim da s djecom razgovaraju na temu seksualnog nasilja. To se pitanje povlači od početka razrade ovog projekta pa sve do projekcija u kojem profesori i nastavnici to eksplicite kažu.

MONITOR:  Znate li kako su reagovali građani Bjelovara na film?

GAVRAN: U Bjelovaru je održana lokalna premijera filma Jedna od nas u studenom prošle godine i razgovor nakon filma je trajao duže od samog filma, što govori jako puno. Kako je cijela kampanja jednim dijelom zagovarala i činjenicu da je javni linč počinitelja od strane gledatelja također jedan od glavnih problema zašto djeca šute, izuzetno mi je drago da je bjelovarska publika to prepoznala i podržala.

MONITOR: Film pokazuje koliko je seksualno zlostavljanje rašireno. Donedavno smo samo znali brojke, a sada se javljaju hrabre poznate ličnosti koje javno o tome govore. Koliko je film kao umjetnost snažan u edukaciji, ali i prevenciji zločina?

GAVRAN: Mislim da film i umjetnost imaju snagu određenim temama koje su tabu našeg društva dati glas, ali samo rijetki dovode do stvarnih promjena. Kampanja koja prati izlazak filma prilika je da publika i čitatelji čuju neke osnovne činjenice vezane uz problem seksualnog zlostavljanja djece, kako bi reagirali na primjeren način ako se i oni nađu u situaciji da im se dijete ili odrasla osoba povjeri.

Na primjer, prema statistikama, svako peto dijete u Europi je seksualno zlostavljano. Znamo li ovu informaciju onda nam je jasno da je vjerojatno većina nas u razredu imala nekoga tko je proživljavao neku vrstu zlostavljanja. Većina, čak 80 posto slučajeva, dešava se unutar obiteljskog kruga, ili je počinitelj blizak sa žrtvom i njegovom obitelji, a vještom manipulacijom tjera  žrtve da se povlače u sebe jer osjećaju strah, sram i krivnju, gube samopouzdanje i samopoštovanje. Neka djeca toliko su malena da ni ne shvaćaju što im se događa, ne znaju kako i od koga zatražiti pomoć. Istraživanja su pokazala da tek 20 posto djece progovori o seksualnom zlostavljanju unutar mjesec dana od počinjenog zlodjela. To dijete nas je izabralo jer u nas ima povjerenja i želi da mu pomognemo da se izvuče iz pakla koji proživljava. Ako u tom trenu ne znamo ove bazične informacije, tada nam je lakše dijete uvjeriti da to što se dogodilo možda i nije baš tako, nego se suočiti sa brutalnom realnošću da je postalo dio statistike. Živimo u zabludi da nikada nismo sjedili pored zlostavljača ili se družili s djetetom ili odraslom osobom koja je zlostavljana.

Tek kada kao društvo prestanemo sumnjati u iskaz žrtve i kada prestanemo pitati najgluplje pitanje koje možemo – zašto je šutila sve ove godine, zašto odmah nije prijavila i kada postanemo podrška žrtvi u procesu suočavanja s traumom i time drastično povećamo broj prijava, moći ćemo reći da smo kao društvo shvatili koliko je ovaj oblik nasilja nad djecom prisutan u našem društvu i da smo napravili prvi i odvažan korak naprijed ka njegovom rješavanju.

Miroslav MINIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo