Povežite se sa nama

INTERVJU

Sloboda je neprekidno oslobađanje

Objavljeno prije

na

Žene u crnom su organizacija koja je od 1991. najradikalnija i najistrajnija u svojim ciljevima i zahtjevima. Nepoželjna svakoj vlasti. Ali i „mjera stvari”, ljudi i događaja… MONITOR: Žalili ste se Ustavnom sudu zbog Zakona o crkvama i vjerskim zajednicama. Kompromis države i crkve napravljen je još 2001, odmah nakon Miloševićevog izručenja, kada je vjeronauka uvedena bez javne rasprave. Da li ste tada reagovali?
ZAJOVIĆ: Imali smo dosta blage reakcije jer je onda bilo nekako „nepristojno” da se reaguje jače, da se pokazuje „nelojalnost” novoj demokratskoj vlasti. U julu, čim smo čuli za to, napisali smo saopštenje protiv te odluke, a zatim smo otvoreno podržali Vigora Majića, pomoćnika ministra prosvete koji se jedini tome usprotivio i izašao iz Vlade. To je bilo vreme kada su takve stvari mogle da prođu, ali su one utrle put još gorim tendencijama. Tada je usvojen i zakon o pomoći haškim optuženicima. Mi smo protestvovale, a većina političara nas je zbog toga napala, kao: evo, ove Žene u crnom nikada nisu zadovoljne. Očekivali su da civilno društvo bude saveznik nove vlasti i njene produžene ruke. To nije uloga civilnog društva. On bi, naprotiv, trebalo da stalno vrši pritisak na institucije vlasti, da ih nadzire i kritikuje. Niko od vlasti ne bi smeo da dobije zagarantovanu podršku, već samo onda kada urade nešto dobro. Evo, Ivica Dačić, oktobra 2008. zabrani nacistički marš. Ja taj potez pozdravljam, ali njemu lično nisam spremna da dam nikakvu podršku. Oni je međutim podrazumevaju. Na to utiče i politika međunarodnog finansiranja koja traži partnerstvo sa vlastima, a to na Balkanu može da znači samo slugeranjstvo i potčinjenost. To ubija civilno društvo, vlast onda „kidnapuje „ naše sadržaje, obesmišljava ih, izvrgava ruglu. Evo u priči o raskidu sa prošlošću, izvinjavali su se i Đukanović i Tadić, ali nisu priznali ono najvažnije: ko je odgovoran. Njihov je koncept pomirenja uvek bez odgovornosti i bez ispitivanja krivice. To je ruganje i žrtvama i pravdi.

MONITOR: Vlast DOS-a je, izgleda, bila nespremna da vam oda priznanje za pomoć u obaranju Miloševića?
ZAJOVIĆ: Tu mogu da odvojim period do ubistva Đinđića i nakon toga. To je bio prvi period od početka našeg delovanja kada smo mogli da odahnemo. Imali smo potpuno autonomnu poziciju. Meni nisu bili potrebni pozivi za prijeme u vladi. Ali, bilo je zaista i neke vrste državne neodgovornosti. Na primer, kada smo mi, ŽUC, dobili prvu Milenijumsku nagradu za mir. Bila sam tada u Njujorku u UN da je primim, 8. marta 2001. I ja sam bila jedina među ženama iz raznih diktatorskih režima kojoj njen (sada „demokratski”)ambasador nije došao da čestita. Vlast je i tu pokazala da ne shvata ozbiljno civilno društvo. Tu je bio i holivudski džet set, glumice kao Glen Klouz, koje se zalažu za mir, počasne ambasadorke UN…

MONITOR: Pa tu je baš mogao da se napravi svjetski marketing za novu vlast.
ZAJOVIĆ: Da. To je bilo vreme za nadu.Osećala sam se i sama, nekako, odgovorna prema toj nadi ljudi. Mi smo tada organizovale edukativne aktivnosti po čitavoj Srbiji i nismo mogle da nađemo prostor za toliki broj žena koje su bile željne promjene.

MONITOR: Vlast vas više nije dirala?
ZAJOVIĆ: Nije. Nije ni bila bitna.Ali imali smo saradnju sa državom, obrazovali smo 60 prosvetnih radnika i radnica da drže vannastavne aktivnosti o politici mira, u čemu nas je podržao UNESCO i to u trajanju od godinu dana. Kada je došao Koštunica to je bila jedna od prvih stvari koja je ukinuta. Da, iz Đinđićeve vlade smo imale i jednu ponudu koja nas je baš šokirala: tadašnji ministar kulture Lečić nas je pozvao da učestvujemo na međunarodnoj izložbi u Regensburgu na kojoj su izlagani artefakti sa temom mirovne politike. On nam je rekao „Mi hoćemo vas jer ste vi naš ponos”. Ta vlada je znala ko u svetu širi dobar glas o Srbiji, ko je prikazuje u drugom svetlu.

MONITOR:Neka vrsta alternativne diplomatije?
ZAJOVIĆ: Da. Za razliku od Tadića koji je čovek krajnje ograničene vizije. On ne shvata da mi dajemo sliku o pluralitetu javnosti u Srbiji, da ovde nije sve homogenizovano, nego da postoji i Srbija koja je autonomna, buntovna, nenasilno subverzivna. Mi smo poslednjih godina podnele 27 zakonodavnih inicijativa, a da nijedna nije uvrštena negde u neku zakonsku proceduru.

MONITOR: Da li je to procjena da vaše inicijative nisu važne jer niste popularne?
ZAJOVIĆ: To je nekakva uobraženost. Ili glupost. Mi kao NVO, imamo obavezu da međunarodnim instancama a to su organizacije za ljudska prava, kao Amnesti internešenel, Hjuman rajts voč, izveštavamo o ponašanju vlasti prema nama. I vlast to dobro zna. Vlast zna da joj kredibilitet stvara primena međunarodnih rezolucija na domaćem terenu, a ne to što oni rade – lažu kako je sve okej.

MONITOR: Svake srijede protestujete „stajanjem”. Sada imate i inicijativu u vezi sa Srebrenicom?
ZAJOVIĆ: Mi imamo oko 1500 protesta. Većina njih je vezana za tranzicionu pravdu, za ratne zločine. Od prošlog februara, zajedno sa drugim NVO, imamo akciju pritiska da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici. Sto NVO nas je oko toga, povodom 14 godina, podržalo. Predsednik države ne želi da nas primi. Ponaša se kao da bi to bio čin Božje milosti, a ne njegova obaveza da najrelevantniji deo civilnog društva sasluša. Ponuđeno nam je da nas primi jedan od njegovih mnogobrojnih savetnika…

MONITOR: U čemu je problem? Tadić je bio na obilježavanju godišnjice u Potočarima?
ZAJOVIĆ: Zašto onda nije rekao i ko je odgovoran. Šta to njega sprečava?

MONITOR: Možda se boji pravnih posljedica?
ZAJOVIĆ: Kakvih pravnih posledica? On nema lične hrabrosti. Nema viziju ni moralnu snagu. A čak ni pragmatični rezon.

MONITOR: Možda zbog birača?
ZAJOVIĆ: Ali mi ne znamo šta bi bilo sa biračima kada bi im ljudi iz državnih institucija slali drugačije poruke.

MONITOR:To jeste jedno od najvažnijih pitanja…
ZAJOVIĆ: Čudno mi je što se Tadić tako ponaša. On je bio opozicionar u vreme Miloševića, ništa mu se ne može u tom periodu rđavo pripisati. Dobro, nije bio antiratni aktivista, ali okej. Zašto on ne kaže – ove je zločine izvršio kriminalni režim Miloševića ili na delu je bio državni terorizam. Njemu je, izgleda Ćosić bitniji nego raskid sa kriminalnom prošlošću. To pokazuje da su kulturni modeli koji su postojali svih ovih godina njegova „neprekinuta nit”. Ujedinjenje srpskih zemalja kao stari ratni cilj, to je taj kulturni model.

MONITOR: Pratite rad Specijalnog suda za ratne zločine?
ZAJOVIĆ: Da. Nevolja je što izvršna vlast stalno pokušava da vrši uticaj na sud. Koštunica je pokušao i da ga ukine, a Vrhovni sud mu, kao po pravilu, poništava odluke. Moram da kažem, da su mi neki ljudi kao Mioljub Todorović fascinantni po svom profesionalizmu.

MONITOR:Koliko su žene u Crnoj Gori senzibilne na teme kojima se bavi ŽUC?
ZAJOVIĆ: Najbolje odnose imamo sa ANIMOM iz Kotora. Sada s njima pravimo zajedničku akciju oko obeležavanja godišnjice zločina u Dubrovniku. Generalno, čini mi se da žene u Crnoj Gori nisu napravile dovoljan iskorak kada se radi o tranzicionoj pravdi i zločinima iz prošlosti.

MONITOR: Da li je to teže u crnogorskom društvu?
ZAJOVIĆ: Ne znam. Nije tada ni postojalo civilno društvo u pravom smislu. Bili su mediji i neke partije, kao liberali, koji su bili aktivni oko počinjenih zločina i pravde, u antiratnim kampanjama. Oni su s pravom taj prostor popunili i imam najveće divljenje, za taj njihov stav, i moralni i politički. U to vreme, sem izuzetaka, NVO se nisu pokazale. U Srebrenicu kao i u Dubrovnik mora da se ode odmah. Mi smo iz Srbije odmah to uradile. U vreme rata smo išle u Tuzlu, u Sarajevo i to je bio veliki rizik i emotivni i moralni i politički. Ali to je naša obaveza: ako živiš u zemlji koja vrši agresiju, imaš obavezu da bez okolišanja shvatiš da su ti ljudi „razumno uplašeni” od tebe. Njihov je strah „razuman”. Moraš sve da učiniš da ih korak po korak oslobađaš tog straha. Zato nema isti značaj da se ode danas u Dubrovnik, Srebrenicu ili u Vukovar. Za vraćanje poverenja važan je i tajming kao i ko to čini. Ne mogu to države da čine. One su čin izvinjenja potpuno obesmislile. Ako država potpuno preuzme obračun sa prošlošću i to uradi na sasvim birokratizovan način, onda je to jako opasno za civilno društvo. Cvilno društvo bi trebalo da predvodi, da ulazi u rizik, da provocira. Ono mora da čuva ono što se zove „kapital gneva”, da podbunjuje ljude, da proizvodi tu utopiju promjene…

MONITOR: Uvijek „nepokorno”?
ZAJOVIĆ: Nepokorno. Grozno je to kooptiranje civilnog društva. To i nije civilno društvo, to su paradržavne organizacije bez socijalnog kredibiliteta. Ako država finansira, ona diktira i sadržaj njihovog rada. Ona stvara plašljive, paranoične ljude.

MONITOR: Sloboda je neprekidno oslobađanje?
ZAJOVIĆ
: Da. To je slast stalog nemira, kako da kažem, gajenja utopije nemira, a to onda pretvaraš u kapital zajedno sa drugim ljudima. I nikako ne smeš da razmišljaš da li se nekom zameraš: to te ne zanima. Čak ni onima koji su ti bliski. Treba nam neposlušnost i solidarnost. Povezivanje i solidarnost NVO ne sme da bude „na projektima”, ne povezujemo se „projektno”, već zato što nas povezuju neke vrednosti.

MONITOR: ,,Viši ciljevi”?
ZAJOVIĆ: Da. Ako toga nema, onda je to nekakva najgora kapitalistička fabrika. Onda je osnovni princip odnosa tržišni. U odnosu na vlast, kako te ona kooptira ili kako prodaješ maglu onome ko te finansira a što je potpuno nevažno i nepotrebno za okruženje u kojem živiš. Pogledajmo koliko ima projekata, a kome se obraćaju? Za ono što mi radimo je najopasnije ako stvaraš maglu koja skriva ono što se stvarno dešava. Treba biti „neposlušan” i prema međunarodnim finansijerima i fondacijama i sa njima mora da se pregovara. Ne treba da se prihvata ništa što se nameće.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA:  Nije bilo lustracije budžeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odgovornost za ovakvo stanje nose svi, i većina od avgusta 2020. koja je pokušala da sprovede sva svoja obećanja ne mareći mnogo koliko to košta, kao i bivša većina i partije koje je čine, koje se takođe neodgovorno odnose prema budžetu kada misle da im to politički odgovara i kada mogu da preuzmu zasluge kod građana

 

MONITOR: Prva ekonomska tema koja je u ovoj godini zainteresovala političare je rebalans budžeta. Šta mislite o tom predlogu?

SOŠIĆ: Najviše zabrinjava stalni trend rasta tekućeg budžeta – razni troškovi administracije se samo povećavaju, a ne vidimo nikakav ozbiljan pokušaj štednje i racionalizacije koji bi išao mimo praznih obećanja.

U tom smislu, mnogo veći izazov će biti budžet za 2023. godinu. Sve su prilike da će ga spremati ova vlada koja je izgubila povjerenje Skupštine. Ne smije se ponoviti scenario iz 2020. godine nepredlaganja budžeta i ulaska u privremeno finansiranje – sa postojećim finansijskim problemima, taj režim bi tek sada donio probleme.

MONITOR: Koliko je rebalans iznuđen, a koliko predizborni?

SOŠIĆ: Brojke nam govore da je rebalans neophodan. Upravo smo u Monitoru prošle godine, kada se usvajao budžet koji se sada krpi, upozoravali na ishitrenost određenih Vladinih reformi, kao i na neodgovorno ponašanje poslanika koji su čašćavali građane iz džepa građana, pokušavajući da na tome politički profitiraju.

Kako se godina primiče kraju, polako saznajemo koliko nas zapravo koštaju neki od zakona koje su poslanici predložili i usvojili prošle godine, kao i neki ovogodišnji. Uglavnom ukazuju da se loše planiralo i da su obrazloženja o fiskalnom uticaju bila površna i netačna.

Na primjer, rebalans pokazuje da će nas naknade za majke koštati makar sedam miliona više nego što je bilo opredijeljeno za 9 mjeseci ove godine (25 miliona). Zbog nesistemskih izmjena Zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru, trošak za zarade se morao povećati za oko 30 miliona eura.

Nisu samo poslanici nove većine velikodušni, poslanici su u julu jednoglasno usvojili prijedlog DPS – SDP – SD kojim se opštinama daje gotovo 50 miliona više na godišnjem nivou. U obrazloženju ovog zakona poslanici kažu da neće imati uticaj na budžet, a više niko ne pominje probleme neracionalnog poslovanja i povećanja broja zaposlenih na lokalnom nivou. Da ne govorimo i o nekim odlukama prethodne Vlade koje su poptuno zaboravljene u planiranju budžeta, pa se sada moraju plaćati iz budžetske rezerve.

Odgovornost za ovakvo stanje nose svi, i većina od avgusta 2020. koja je pokušala da sprovede sva svoja obećanja ne mareći mnogo koliko to košta, kao i bivša većina i partije koje je čine, koje se takođe neodgovorno odnose prema budžetu kada misle da im to politički odgovara i kada mogu da preuzmu zasluge kod građana.

Neke partije koje su danas dio vlasti ovih dana peru ruke od programa Evropa sad, prošle godine su ga zdušno podržavali i branili čak i od dobronamjerne kritike i pokušavali da preuzmu zasluge za njegovo sprovođenje. Srećom, nemamo svi tako kratko pamćenje kako se nadaju.

MONITOR: Kako vidite kritiku rebalansa u kontekstu odustajanja od kapitalnih projekata?

SOŠIĆ: Mislim da su promjene kapitalnog budžeta vjerovatno najkorisnija stvar u ovom rebalansu, a da su kritičari promašili poentu. Sve i da se rebalans ne usvoji, ti projekti neće biti ni započeti ove godine. Po priznanju same Vlade, u posljednjem smo kvartalu ove godine, a radovi nisu ni počeli. Po našim podacima, do sada se nešto uradilo na tek 70 projekata, od gotovo 350 koliko je planirano za ovu godinu. Razlog je u lošem planiranju i programu „Crna Gora odmah”, koji u jakoj konkurenciji loše osmišljenih programa te Vlade nosi najgore mjesto, upravo zbog očekivanja javnosti koja su neodgovorno podignuta.

Neodgovorni plan prošle Vlade je bio da se kapitalni budžet napuni nezrelim projektima, nekim samo na nivou blago definisanih ideja, kako bi se svima „izašlo u susret”. Onda su se probudili i poslanici i u posljednjem trenutku predložili sopstvene grube ideje i stigli smo do gotovo 350 projekata u kapitalnom budžetu, gotovo tri puta više nego u prethodnoj godini.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR HUSNIJA KAMBEROVIĆ, ISTORIČAR, REDOVNI PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U SARAJEVU: Katastrofalno bi bilo da od devedesetih nismo ništa naučili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ono što se dešava u Ukrajini upozorava da bi Rusija mogla zapaliti fitilj i na Zapadnom Balkanu. Od snage i odlučnosti Zapada zavisiće da li će se taj fitilj zapaliti. A na svima nama je da prepoznamo te opasnosti prije nego što bude kasno

 

MONITOR: Za nekoliko dana održaće se opšti izbori u BiH. Njima prethodi dramatično nadgornjavanje nacionalnih stranaka i visokog predstavnika Kristijana Šmita u vezi sa izmjenama Izbornog zakona. Ima li pobjednika u ovom malom „ratu“?

KAMBEROVIĆ: Izbori će se definitivno održati po postojećem Izbornom zakonu, ali bi moglo biti problema u vezi s implementacijom rezultata izbora, zbog mogućih blokada HDZ. Kako bi otklonio blokade, Šmit će morati nametnuti rješenja s kojima HDZ neće biti zadovoljan, ali i ponuditi nešto što bi bilo u njihovom interesu, tako da ćemo, vjerovatno, tek za naredne izbore imati nova izborna pravila.

Ipak, Izborni zakon sâm po sebi nije problem, ali je problem zloupotreba zakona, posebno kada je u pitanju manipulacija nacionalnim identitetima, što stvara određene frustracije, posebno kod Hrvata u Bosni i Hercegovini. U tom smislu mislim da HDZ nema nikakvo pravo da tjera birače da glasaju isključivo za kandidate iz svoje nacije za članove Predsjedništva, jer nacionalni identitet i političko opredjeljenje se ne mogu izjednačavati. Ali, sigurno treba onemogućiti da se nacionalni identitet zloupotrebljava od pojedinaca i skupina kako bi se dobili poslanički mandati. Zato mislim da ima dovoljno argumenata da se kroz domove naroda i adekvatnu zastupljenost obezbijedi pravedna i odgovarajuća zaštita nacionalnog identiteta.

Ovo što Šmit radi sada je prilično kompromitirajuće za međunarodnu zajednicu. Činjenica da smo saznali da je on izmjene izbornog zakona dogovarao sa Vladom Republike Hrvatske je kompromitirajuće i mislim da je Plenković to objavio upravo da bi kompromitirao Šmita jer nije nametnuo izmjene zakona onako kako je to Hrvatska željela. O tome bi u buduće morali voditi računa u međunarodnoj zajednici.

MONITOR: Podijeljena su mišljenja u vezi sa tim da li će poslije ovih izbora pojaviti nova lica u Predsjedništvu BiH i na čelu entiteta, posebno kada se radi o Denisu Bećiroviću kao kandidatu za Predsjedništvo BiH i Jeleni Trivić kao protivkandidatkinji Miloradu Dodiku za mesto predsjednika-ce RS. Kakve bi promjene mogle doći sa njihovim izborom?

KAMBEROVIĆ: Nadmetanje za izbor Predsjedništva BiH je prilično izjednačeno, mada, po mom mišljenju, Bećirović ima više šansi da pobijedi Izetbegovića nego što je Jelena Trivić u stanju pobijediti Milorada Dodika. Osim toga, tu je i nadmetanje za člana Predsjedništva iz reda srpskog naroda, gdje Šarović, izgleda, ima više šansi od Željke Cvijanović, dok ostali kandidati ipak nemaju velikih izgleda. Izbor člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda također se komplicira zbog činjenice da će veliki dio građanski orijentiranih birača podijeliti glasove između Bećirovića i Komšića, što bi moglo otvoriti male šanse za prolazak Borjane Krišto, iako to nije baš izvjesno.

Ali, ukoliko bi se desilo da u Predsjednštvu BiH imamo Bećirovića i Šarovića, to bi moglo voditi smirivanju tenzija u zemlji, ponovo uozbiljiti rad Predsjedništva, vratiti dostojanstvo državi i ponuditi neku bolju perspektivu, i stvarno i simbolički. Izetbegović bi mogao u (političku) mirovinu, a Dodik bi vjerovatno morao strahovati da bi, ukoliko bi izgubio od Jelene Trivić, mogao završiti iza rešetaka.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RADOMIR KRAČKOVIĆ, NOVI PREDJSEDNIK SINDIKATA MEDIJA CG: Za bolje sjutra profesije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu

 

MONITOR: U kakvom stanju preuzimate Sindikat medija?

KRAČKOVIĆ: Izabran sam jednoglasno za predsjednika najveće organizacije u oblasti medija u cijeloj državi koja okuplja skoro 600 članova, što je velika čast i obaveza. Dosadašnje rukovodstvo na čelu sa predsjednicom Marijanom Camović – Veličković je predano radilo na razvoju organizacije pa je Sindikat medija u posljednjih nekoliko godina duplirao broj članova. Važno je istaći da  SMCG okuplja novinare i medijske radnike sa oba pola suprotstavljene medijske scene. Naši članovi su novinari i medijski radnici iz 12 pojedinačnih medija a tu je i nekoliko desetina pojedinačnih članova iz drugih medija.

Već imamo najave da će nam se pridružiti novinari i medijski radnici iz još nekih medija. Nastojaćemo da u članstvo i rad SMCG uključimo i frilensere koji su u specifičnoj poziciji jer im je radno-pravni status prilično slab ali ih je sve više u Crnoj Gori, iz raznih razloga, a najviše zbog krize u medijima koja je bila izazvana epidemijom koronavirusa.

SMCG se nametnuo kao glavna adresa za rješavanje ekonomsko-socijalnog položaja i radnih prava novinara i medijskih radnika i to su prepoznali i tzv. donosioci odluka u ovoj državi. SMCG je istovremeno za posljednje četiri godine pružio besplatnu pravnu pomoć novinarima i medijskim radnicima u preko 200 slučajeva, predložio je niz rješenje za poboljšanje medijskih zakona i propisa u Crnoj Gori i organizovao veliki broj značajnih konferencija i skupova o raznim medijskim pitanjima.

Dakle, SMCG je sada u dobrom stanju ali postoji veliki potencijal za dalji rast. Cilj nam je da što više uključimo članstvo u naše aktivnosti a naša poruka je jasna: novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se svojim radom bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu.

MONITOR: Kako ocjenjujete položaj članova Sindikata i ostalih zaposlenih u medijima? Koji su problemi sa kojima se medijski radnici najčešće susreću?

KRAČKOVIĆ: Najveći problem članova SMCG ali i velikog dijela novinara i medijskih radnika su niske plate, koje ne održavaju značaj novinarstva kao profesije.

Oko polovine novinara i medijskih radnika u Crnoj Gori prima platu nižu ili negdje na nivou prosječne u državi. Po našim podacima, svega 20-30 posto zaposlenih u medijima može se pohvaliti normalnim zaradama ali uz veliki rad. Poseban i najveći problem je kašnjenje zarada u dijelu lokalnih javnih emitera na sjeveru i jugu države gdje su pojedine kolege u zaostatku od čak godinu dana a najteže stanje u tom smislu je u Radiju Ulcinj. Takođe, u dijelu medija ne plaća se prekovremeni rad, niti isplaćuju praznične dnevnice a novinari i medijski radnici u posljednje tri godine rade mnogo više nego ranije zbog dinamične političke i ekonomske situacije u državi ali i cijelom svijetu.

Takođe, rijetki su mediji koji imaju kolektivne ugovore kojima se zaposlenima obezbjeđuje nešto veći obim prava. Dakle, situacija se ne mijenja godinama iako istraživanja SMCG pokazuju da dobar dio medija u Crnoj Gori pozitivno posluje a neki imaju i veliku dobit iz godine u godinu.

MONITOR: Nije bez značaja ni pomoć koju dobijaju mediji?

KRAČKOVIĆ: Tako je. Mediji su zbog epidemije kovida primili višemilionsku pomoć od države, država sada, osim javnim servisima, daje novac iz budžeta i privatnim medijima preko Fonda za medijski pluralizam. Mi samo tražimo da se od svega toga pravedno nagrade zaposleni jer su oni ti koji proizvode medijske sadržaje za koje njihovi mediji dobijaju sav taj novac. Pojedini mediji su to uradili ali su oni rijetki.

Nastavićemo da insistiramo da se poboljša položaj novinara i medijskih radnika u cijeloj državi jer možda nismo najvažnija profesija ali je značaj novinarstva i medija potvrđen tokom svih posljednjih burnih godina a naročito je važno podržati odgovorno i profesionalno novinarstvo u svoj ovoj poplavi lažnih vijesti, dezinformacija, hibridnih ratova i ,,zaglupljivanja masa” preko društvenih mreža. Ako ne budemo imali tačne informacije, jasno je kuda sve to vodi.

Međutim, da bismo to imali, potrebno je da imamo slobodne novinare i medijske radnike, koji su zadovoljni svojim ekonomsko-socijalnim statusom i čija se radna prava poštuju i koji mogu da izraze mišljenje o svim pitanjima unutar redakcija ali i da odbiju bilo koji radni zadatak koji znači kršenje Kodeksa novinara. SMCG je svojim predlozima koji su inkorporirani u Zakon o medijima iz 2020. obezbijedio veću nezavisnost novinara i medijskih radnika a nastavićemo da i dalje radimo na tom polju.

MONITOR: Pored radnih prava Sindikat se bavi i pitanjem bezjednosti novinara, kakvo je stanje na tom polju?

KRAČKOVIĆ: Obeshrabrujuće. SMCG od 2015. prati sve slučajeve napada na novinare, reaguje na njih i insistira kod nadležnih da se što prije riješe. Za razliku od političara koji selektivno reaguju na napade u zavisnosti od toga da li im se sviđa uređivačka politika medija iz kojeg je napadnuti novinar, SMCG je veoma konzistentan po tom pitanju i reaguje na sve napade.

U posljednje dvije godine imamo porast broja napada i prijetnji novinarima i medijskim radnicima, kao i slučajeva ometanja na radnim zadacima. Zabilježeno je skoro 50 takvih slučajeva koji su dobrim dijelom bili rezultat povećanih društveno-političkih tenzija u državi. Zahvaljujući zalaganju SMCG i NVO Akcija za ljudska prava, koje je podržalo još sedam organizacija, krajem prošle godine Skupština je jednoglasno usvojila izmjene Krivičnog zakonika kojim su povećane kazne za napade na novinare. SMCG pruža i besplatnu pravnu pomoć napadnutim novinarima u skladu sa svojim mogućnostima i nadamo se da će napada biti što manje ali i da će konačno biti rasvijetljeni i do kraja procesuirani neki od starih slučajeva napada kao što su ubistvo Duška Jovanovića, ranjavanje Olivere Lakić, paljenja vozila Vijesti, napadi na Tufika Softića…

MONITOR: Koja su glavna pitanja na čije rješavanje ćete se usmjeriti tokom svog mandata na čelu Sindikata?

KRAČKOVIĆ: Glavni cilj ostaje usvajanje novog Granskog kolektivnog ugovora u oblasti medija kojim će biti povećani koeficijenti a samim tim i zarade najvećeg mogućeg dijela naših članova ali i najvećeg mogućeg broja medijskih radnika u Crnoj Gori. Sa Unijom poslodavaca je dogovoreno da počnu pregovori i to će se uskoro desiti a nadamo se da ugovor na kraju biti i potpisan i da će biti na zadovoljstvo najvećeg dijela zaposlenih u medijima.

I dalje ćemo se boriti za veću bezbjednost zaposlenih u medijima.

Cilj nam je i povećanje broja članova SMCG i zato pozivamo novinare i medijske radnike da nam se pridruže jer kad smo zajedno – onda smo sila, a ako smo razdvojeni i posvađani – ne možemo uraditi puno na poboljšanju našeg položaja. Veliki izazov u narednom periodu ostaje nam i obezbjeđivanje finansijske održivosti Sindikata medija i dalje jačanje kapaciteta Stručne službe SMCG koja svake godine objavi nekoliko istraživanja o svim aspektima slobode medija u Crnoj Gori i dragocjen je izvor relevantnih podataka koje citiraju mnoge domaće i međunarodne organizacije.

Vjerujem da ovi ciljevi nisu nedostižni. Jasno je da će za njih biti potreban veliki rad, čvrst stav prema poslodavcima i donosiocima odluka ali i sposobnost da se kroz razgovore i pregovore nametnu rješenja koja će obezbijediti bolji položaj naših članova i medijskih radnika. Sindikat medija će, kao i do sada, beskompromisno biti uz svoje članove u borbi za bolje sjutra naše profesije.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo