Povežite se sa nama

INTERVJU

Svaka vlast ima svog Albanca

Objavljeno prije

na

MONITOR: Opozicione partije i civilni sektor ovih dana predlažu nekoliko modaliteta za smjenu vlasti. Koji bi bio najefikasniji? BARDHI: Nesmjenjive vlasti polako ali sigurno idu i tonu u totalitarizam. Razloge što je crnogorska vlast nesmjenjiva možemo vidjeti golim okom. Počevši od toga što dobar dio, ne samo iz interesnih sfera, nego i onih koji ne znaju kako će sjutra obezbijediti koru hljeba svojoj djeci, bespogovorno ,,povinovanje gospodaru” smatraju vrlinom, pa do toga gdje 300-400 ,,inteligent drugara” drže sve pod kontrolom… A kada je sve pod monopolom i kada i za malo ,,intelektualno suptilnije” javno iznošenje mišljenja istrenirane ,,profesionalne” sudske instance dijele nemilosrdno visoke (to nisu samo novčane) kazne, izgleda da je teško, čak i nemoguće otkačiti se svijesti dolaska na vlast sa ulice bez nekog odlučnog demokratskog pritiska, ne samo iznutra.

Da bi opozicija u Crnoj Gori djelovala jedinstveno, mora da definiše suštinske koncepcijske razlike i to prevaziđe. Iskustva postoje. Da li je rješenje u političkom bojkotu? U određenim situacijama zasigurno je jedan od mogućih efikasnih ishoda.

MONITOR: Autentična zastupljenost manjinskih zajednica u parlamentu jedno je od najaktuelnijih političkih pitanja u Crnoj Gori. Vaš stav je da Albanci ne traže da im neko garantuje mandate.
BARDHI: Tačno. Ali prvo ako se složimo da su Albanci, kao autohtoni na svojim teritorijama, danas u Crnoj Gori, različiti po jeziku, istorijskoj homogenosti življenja uzduž granice sa matičnom državom Albanijom, kulturi itd. od drugih slovenskih naroda, onda je jasno zašto je pitanje političke autentične zastupljenosti Albanaca veoma bitno. Nama je prihvatljivo sadašnje rješenje da u okviru Crne Gore kao jedne izborne jedinice, opštine, odnosno biračka mjesta, gdje žive Albanci – opstaju opština Ulcinj, opština Tuzi, odnosno određena biračka mjesta u Podgorici i da se u opštinama Bar, Plav i Rožaje bira određeni broj poslanika, srazmjerno učešću Albanaca u ukupnom broju stanovništva Crne Gore, konkretno pet poslaničkih mandata, primjenjivanjem principa prelivanja glasova, dodavanjem dobijenih glasova izbornih lista sa nacionalnim albanskim predznakom sa drugih biračkih mjesta, i obrnuto drugim izbornim listama koje su dobile glasove na albanskim biračkim mjestima.

Podsjećam, na zahjev nas dvojice poslanika albanskih partija, Skupština Crne Gore je 1. septembra 1997. usvojila Zaključak o autentičnoj zastupljenosti Albanaca i potpisan je Sporazum o minimumu demokratskih principa za razvoj demokratske infrastrukture u Crnoj Gori, od strane parlamentarnih stranaka i Vlade. Sporazum su potpisali DPS- Milica Pejanović – Đurišić, Narodna stranka – Novak Kilibarda, Liberalni savez – Slavko Perović, Stranka demokratske akcije – Harun Hadžić, Demokratski savez u Crnoj Gori – Mehmet Bardhi, Demokratska unija Albanaca – Bajram Redža, Socijaldemokratska partija – Žarko Rakčević i u ime Vlade Milo Đukanović.

MONITOR: Često se od predstavnika albanskih partija može čuti da su Albanci u Crnoj Gori diskriminisani…
BARDHI: To je posebna tema, koja traži dublju analizu. Ali tačno je da Albanci u Crnoj Gori, nisu ravnopravni. Diskriminisani su u skoro svim oblastima, negdje manje, negdje više. Albancima nije omogućeno da sami odlučuju o svojoj sudbini, o razvoju svojih područja, o rukovođenju i raspolaganju svojim prirodnim resursima, o lokalnoj i regionalnoj organizaciji.
Nažalost, to ne kažu sve albanske partije. Poslušnost vlastima za rad ličnih privilegija je evidentna i za to će oni biti odgovorni. Podaničkim odnosom se ne rješava albansko pitanje. Demokratski i produktivni odnos može biti jedino partnerski odnos. Svaka crnogorska vlast je imala svog Albanca. Ali time nije riješila ni albansko pitanje, ni crnogorsko- albanske odnose. A ,,svoji Albanci” su našli pripadajuće mjesto u istoriji. Nažalost, diskriminacija počinje tamo gdje bi trebalo da počinje demokratija, prilikom predlaganja zakonskih tekstova – u Vladi i prilikom usvajanja tih zakona, koji mnogi imaju diskriminišuće norme i rješenja, a to se radi u parlamentu glasačkom mašinerijom.

MONITOR: Optužili ste vlast da na osnovu nacionalne i političke pripadnosti diskriminiše pripadnike manjinskih zajednica prilikom zapošljavanja.
BARDHI: Zastupljenost Albanaca u mnogim državnim pa i opštinskim organima je simbolična, dok ih u mnogim uopšte nema – u sudstvu, tužilaštvu, u policiji, u Vladi itd. Ni iz daleka nije realizovana proporcionalna zastupljenost, koja je sada i ustavna obaveza.

MONITOR: Da li je tačno da je vladajuća koalicija Albance isključila iz procesa evropskih integracija?
BARDHI: Kada bi neko analizirao sastav raznih radnih tijela, koje je formirala Vlada, vidjelo bi se da je to drastično na štetu Albanaca. Evro-atlanske integracije smo podržali od samih početaka, kada su 90-tih godina ovi Evropu posmatrali iz ptičje perspektive. Jedan od parametara za integracije je i ispunjavanje obaveza iz domena manjinskih prava. Nije mi jasno kako će biti to moguće bez učešća predstavnika abanske manjine.

MONITOR: I dalje je aktuelan zahtjev da Tuzi dobiju status opštine i da ne budu, kako ste jednom rekli, ,,podgorički privezak”. Kakve su šanse da taj zahtjev ostvarite?
BARDHI: Životna potreba građana Malesije je da sami odlučuju o životnim interesima. I ovo je čisto političko pitanje, iako vlast hoće da manipuliše kao da je to ekonomsko pitanje. Sve opštine u Crnoj Gori nastale su kao proizvod političkih odluka i zašto bi sada u slučaju Tuzi bilo drugačije. Ova vlast nema više nijednog valjanog razloga ni argumenata da to odbije.

MONITOR: Zašto se zalažete za decentralizaciju vlasti, odnosno vraćanje ingerencija opštinama, konkretno u Ulcinju?
BARDHI: Bez decentralizacije vlasti nema ni ostvarivanja manjinskih prava. Vraćanjem nadležnosti opštinama umnogome bi se otvorilo polje da manjine ostvaruju svoja prava. To je jedan o demokratskih evropskih parametara.

 

Morsko zlo

MONITOR: Vi tražite i preispitivanje ingerencija Morskog dobra, koje zovete – morsko zlo.
BARDHI:
Vlasti iz 1992 godine su svim snagama počele centralizaciju. Razvlastile su skupštine i uzele u svoje ruke upravljanje nad svim profitabilnim društvenim preduzećima, javnim dobrima i vitalnim organima lokalne samouprave. Uzeli su inspekcije, kako bi samo mogli da selektivno, netransparentnim i sumnjivim ne samo namjerama odlučuju kome dati dozvolu za rad, za gradnju, za otvaranje firmi, za davanje koncesija itd. Preuzeli su vođenje katastra nepokretnosti, koji je u svim demokratskim zemljama nadležnost lokalne samouprave, preuzeli su školstvo, zdravstvo, policiju, tužilaštvo, sud za prekršaje, sve fondove…Preuzeli su i primorje formiranjem preduzeće za upravljanje morskim dobrom. Ja sam ga nazvao Morsko zlo, jer je primorskim opštinama oduzeta glavna grana opstajanja. Tako je sada Podgorica postala najveća primorska opština i jedina!? Za Albance diskriminacija je veća, jer je granicu Morskog dobra zacrtala Vladina komisija prema političkim projektima: Oduzeti što više teritorija i staviti pod svoju upravu, kako bi onemogućili da se opština razvija, odnosno da vlast imaju opozicione albanske partije. Tako samo na opštinu Ulcinj otpada 57 odsto teritorije kojom upravlja Morsko dobro, dok u ostalih pet primorskih opština ono ima ukupno 43% teritorije!

Kako me osudila Ranka Polović


MONITOR:
U pripremi za ovaj razgovor rekli ste da Vas je svojevremeno osudila sadašnja državna tužiteljka Ranka Čarapić i da se u Crnoj Gori ništa ne dešava slučajno. Da li biste ukratko ispričali zašto ste osuđeni?
BARDHI:
Osamdesetih godina, kada je srpski šovinizam podigao glavu da realizuje svoje davnašnje ekspanzionističke projekte prema susjedima, lavina napada i progona krenula je prema Kosovu i Albancima. Ta hegemonistička lavina iz Beograda se širila u formi koncentričnih krugova i prema Albancima u Makedoniji, Srbiji, Crnoj Gori, a i van tadašnje Jugoslavije, gdje je mogla da stigne dugačka ruka UDB-e. Po tom famoznom članu 133 KZ SFRJ optuženo je i osuđeno više hiljada albanskih intelektualaca, profesora, učenika, studenata, službenika, radnika, pa i seljaka širom Jugoslavije. Čistka, stigla je i u Crnu Goru protiv albanskih intelektualaca. To je sprovela udbaška, političko-policijska linija. Najčešće se to zvalo ,,politička diferencijacija od albanskih nacionalista i iredentista”. Ustvari, to je bila hajka protiv političkih protivnika. Dežurni profesionalni svjedoci bili su na usluzi tužiocima. U Ulcinju zvanično hajku je počeo Opštinski komitet Saveza komunista. Inače, pritisci nada mnom su počeli još dok sam bio učenik, odnosno student. U to vrijeme teško da je ostao neki albanski intelektualac koji nije prošao kroz obradu službenika DB-a u njihovim kancelarijama, kojima bi najbolje pristajalo ime mučilišta, kafanama ili razgovorima na ulici. Interesantno je istaći, mene je organizacija SK isključila sa posla iako nikad nisam bio član Saveza komunista! Početkom 1984. godine, nakon završetka Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, mene među prvima strpaše u zatvor. Prvo u Kotor, a onda jedno veče sprovedoše me u Jusovaču, u Titogradu, i potom provedoh dvije godine u spuškom zatvoru.

Da, tužiteljica mi je bila, tada gospođica, Ranka Polović, sada gospođa Čarapić. Sudnica – kancelarija Višeg suda u Podgorici. Nisu mi dozvolili da suđenje bude javno u velikoj sali, iako sam to izričito tražio. Izgleda, plašili su se naroda! Sudija – Marko Peković, iz Nikšića. DB je imala četiri rezervisane stolice. Trojica DB-ovaca svakodnevno su stalno bili prisutni tokom mog suđenja, a jednog dana tu je bio i četvrti: Nikola Damjanović, Avdija Grbović i Sreten Glendža. Dvojica porotnika i zapisničarka. Povremeno prevodilac – gospodin Gegaj i moj branjenik, kojeg je angažovala porodica. Za moju porodicu bile su ostavljene samo tri stolice!

Pažljivi čitalac će primijetiti da su sudija i sudije porotnici, tužiteljka, DB-ovci, zapisničarka – bili pripadnici jedne nacije, a ja okrivljeni, koji sam navodno govorom, verbalno ugrozio državu – Albanac.

Ništa u Crnoj Gori nije slučajno. Odmah nakon mog osuđivanja svi su unaprijeđeni. Tužiteljicu, uvaženu gospođu Ranku, mogu donekle i da shvatam. Tada je bila mlada i neiskusna, a policijski pritisak, mogao sam da pretpostavim na osnovu ponašanja u ,,sudnici” i mimike, bio je jak. Ali, ako analiziramo sada optužnicu i presudu, pravna nauka bi s materijalnog, činjeničnog stanovišta tog predmeta optuživala njih, a ne mene. Zbog toga, red bi bio, i pravnički i pravni, i najviše ljudski, da Vrhovna državna tužiteljica nađe pravni lijek i ispravi tu nepravdu.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR: Mora se naći racionalno prelazno rješenje  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Minimum političke odgovornosti koju sadašnja parlamentarna većina ima prema onima koji su za nju glasali, ali i prema svim građanima i građankama Crne Gore, jeste da kanališu političku energiju nezadovoljstva i nađu racionalan prelazni model upravljanja državom koji će pripremiti vanredne parlamentarne izbore i ostaviti nekontaminiran prostor za neku buduću saradnju

 

MONITOR: Kako vidite ocjenu premijera Zdravka Krivokapića da je na djelu državni udar?

VUKOVIĆ: Vidim lakoću sa kojom barata procjenama neko ko bi, prema dužnosti koju ima u državi koja je formalno demokratska, trebao da bude razuman i odgovoran, i da iz takve perspektive procjenjuje, argumentuje svoje procjene i dijeli ih sa javnošću. Način na koji je to učinio premijer više je bilo nalik marifetluku nekog lošeg spin majstora. No, ovo ne znači da se u nekim slojevima ovog iskaza ne krije tragična istina aktuelne crnogorske političke zbilje, i ne samo aktuelne, nego i one koja joj je prethodila, a to je da mi imamo u dužem trajanju na djelu neku vrstu državnog udara. Hoću da kažem da su ovdje državne institucije bile uglavnom kulise iza kojih se skrivala realna, vaninstitucionalna moć koja je upravljala državom i sudbinama građana i građanki u njoj.

Rodno mjesto ovoga što se sada dešava u političkom životu Crne Gore su upravo te crne kutije vaninstitucionalne i netransparentne moći. Bilo da je ona smještena u vladičanskim odajama, kabinetima  u kojima vijeća krem domaće političke klase ili  onima u kojima se o balkanskim geopolitičkim pitanjima mrsomudi u Briselu, Vašingtonu i Moskvi, a sasvim moguće i u nekim mafijaškim štekovima u regionu i šire. Niko nije od vlasti koja se konstituisala nakon izbora 30. avgusta 2020. godine očekivao da izvedu čaroliju preobražaja društva, ali jeste da institucijama vrati moć i da, na tragu obećane transparentnosti, učini potpuno vidljivim i kontroli podložnim mehanizme zakonitog i pravednog upravljanja javnim poslovima. Desio se, nažalost, upravo kontinuitet starog načina vladanja, koje sada završava u nečemu što liči na melodramske obračune elita u predmodernim društvima.

MONITOR: Kako cijenite ono što se desilo nakon predloga GP URA za formiranje manjinske vlade, inicijative za različite  smjene koje su podnijete, ali i postupke izvršne vlasti?

VUKOVIĆ: Od samih početaka nove, trojedine vlasti i njene kvaziekspertske Vlade nije bilo naročito teško uočiti da su, umjesto armature koja bi  tu vlast dugoročno učinila smisleno održivom, u nju bile ugrađene klice razdora. Glumljenjem iskrenosti u odnosima i zavjetovanosti izbornoj volji dijela naroda koji je glasao za svrgavanje s vlasti Demokratske partije socijalista nije se moglo prikriti nepostojanje jasnog jedinstvenog fokusa u političkom djelovanju, a upravo je to ukazivalo na to da svaki dio ,,osvježavajućeg” političkog trolista ima rezervnu agendu i da je nastoji nametnuti. URA je tu svoju agentu artikulisala kroz ponudu izlaska iz krize preko modela manjinske vlade i to je, konačno, bio znak da svako može da prestane glumiti finoću i dohvatiti se batine koja se držala ispod skuta.

MONITOR: A ideja manjinske vlade, da li je ona izlaz iz političke krize?

VUKOVIĆ:  Mislim da nije. Naprotiv, u aktuelnom političkom kontekstu ideja o manjinskoj vladi onakva kakvu je predložila URA, odnosno koalicija Crno na bijelo može samo političku krizu prevesti na neki drugi kolosjek. To može dodatno zakomplikovati političke prilike u zemlji i odgoditi reforme koje bi vodile ozdravljenu društva i snaženju institucija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGO HEDL, HRVATSKI NOVINAR I KNJIŽEVNIK: Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški sud nije uspio u misiji koja mu je bila povjerna: da osudi glavne aktere krvavog sukoba u raspadu Jugoslavije, a „sitnije ribe“ prepusti lokalnim pravosuđima

 

MONITOR: Prošle jeseni je prošlo 30 godina kako je Hrvatska formalizovala nezavisnost i, istovremeno, otpočeo je rat na teritoriji Hrvatske. Vi ste novinar s velikim iskustvom iz tog perioda. Koliko su tadašnje srpsko rukovodstvo i prevlast pristalica pro-Miloševićeve politike u Predsjedništvu SFRJ, a koliko retorika pobjedničkog HDZ-a i Franje Tuđmana kao i promjena položaja Srba u novom hrvatskom Ustavu, uticali na brutalni rasplet?

HEDL: Dopustite da na to pitanje pokušam odgovorite s „ki bi da bi“, rečenicom koju je izgovorio Franjo Tuđman a koju su onda jezični stručnjaci preveli kao „što bi bilo kad bi bilo“. Moglo se, naravno, da je bilo pameti s obje stane, izbjeći sukob i civilizirano se razići, ali sve je nekako išlo „tuk na utuk“. Teza o „svim Srbima u jednoj državi“ (dakako i s teritorijima na kojima su živjeli), s jedna strane i definiranje Nezavisne Države Hrvatske kako to nije bila samo zločinačka tvorevina, nego i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda“, nikako nije moglo zajedno. Da Milošević nije sanjario o Velikoj Srbiji, a da Tuđman i HDZ nisu relativizirali zločinački režim Ante Pavelića, moglo se normalno razići, poput Čeha i Slovaka i svaka je država mogla nastaviti svojim putem. Tuđman je, recimo, kada je došao na vlast, mogao otići u Jasenovac, pokloniti se žrtvama i reći kako se takav zločin nikada više neće ponoviti i kako će Srbi u novonastaloj hrvatskoj državi imati ista prava kao i Hrvati, a Milošević je mogao pozvati hrvatske Srbe i reći im da priznaju hrvatsku državu kao svoju, jer će u njoj imati sva prava. Ali, toga nije bilo pa se danas svako lamentiranje o tome može svesti na ono citirano: ki bi da bi.

MONITOR: Danas je Hrvatska članica EU i NATO, ali i, reklo bi se, pod jakim uticajem nasljeđa politike prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji se, iako partizan i komunistički general, nije ustezao da daje šovinističke izjave, pa i vodi takvu politiku. U izvjesnoj mjeri, opterećeni tim nasljeđem su i neki vrlo visoko pozicionirani dužnosnici iz SDP-a. Ima li tome „lijeka“?

HEDL: Proces detuđmanizacije mogao se elegantno provesti nakon njegove smrti, kada na vlast dolazi koalicija predvođena SDP-om, a na Pantovčaku Stipe Mesić zamjenjuje Tuđmana. Ivica Račan i Dražen Budiša, osovina koalicije SDP-HSLS, koja je došla na vlast početkom 2000. godine nije bila najsretnija. Budiša je bio umjereni nacionalist, Račan je na leđima imao stigmu Saveza komunista, pa je njihova Vlada škripala od samog početka i funkcionirala uz mnogo kompromisa. Na kraju Budiša je napustio koaliciju. Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike, smatrali su vjerojatno kako je dovoljno da se smanje ovlasti predsjednika Republike, pa su razvlastiti Stipu Mesića i gotovo ga sveli na ulogu fikusa. Mesić je, koliko je mogao, učinio ozbiljan odmak od Tuđmanovog autoritarnog, povremeno i diktatorskog načina vladanja, ali i da je htio, nakon što su mu skresane ovlasti, nije mogao biti „Tuđman nakon Tuđmana“. Onda se na vlast vraća HDZ, dolazi Ivo Sanader, detuđmanizaciju više nitko ne spominje. Njegovu, Tuđmanovu ulogu, trebalo je pažljivo odvagati i smjestiti je na skali između zasluga i zabluda, točno na ono mjesto gdje pripada. To nije učinjeno, pa je danas hrvatska javnost podosta podijeljena oko toga: jedni mu dižu spomenike, drugi po njima šaraju sprejom.

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Ipak, sve i da bude formirana, jedna oročena i iznuđena vlada ne može državu izvući iz političkog, pravnog i ekonomskog haosa koji su većinske vlade stvarale trideset godina.

Otežavajuća okolnost je ponašanje ove sadašnje, odnosno odlazećeg premijera i nekih ministara kojima pogled na svijet ne doseže dalje od ruševina lovćenske kapele.

Ukoliko bude formirana, najvažnija promjena koju bi donijela manjinska vlada bila bi okretanje zemaljskim temama. Ali, da bi do takve promjene došlo, najjače parlamentarne partije morale bi najprije da promijene – sebe.

Naravno da ovakav DPS nikad neće glasati za državnog tužioca za kojeg postoji makar udaljena sumnja da će se baviti svojim poslom.

Naravno da se ovakav DF nikad neće posvetiti slobodi, pravdi i jednakosti drugih naroda osim srpskog, niti se odreći osuđenih zločinaca Mladića i Karadžića, a kamoli (za sada) nevinog Vučića.

MONITOR:  Priča o formiranju manjinske vlade aktuelizovana je nakon posjete visokog američkog zvaničnika Gabrijela Eskobara. Vidite li vezu eventualnog raspleta političke krize u Crnoj Gori sa geopolitikom?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Sve u Crnoj Gori ima veze sa geopolitikom, ne funkcionišu ni ostale države mimo svijeta. Problem je što mi ne shvatamo da se svojim ponašanjem ne kandidujemo za podršku nego prizivamo staratelje, još otkako smo ranih devedesetih pokazali koliko zla možemo da nanesemo i susjedima i sebi.

Tako to biva kad malobrojni narodi na vrijeme ne nauče da borba protiv stranog okupatora donosi slobodu državi, ali da je za slobodu svakog građanina pojedinačno najvažnije ograničiti moć domaćih gospodara.

Za društvo koje demokratiju upoznaje sa dvjesta godina zakašnjenja svakako je zdravije da čuje savjete ovog Eskobara, Gabrijela, nego da nastavi putem njegovog prezimenjaka Pabla.

Uostalom, ništa nam novo nije rekao ni novi izaslanik SAD-a, ni oni stari iz EU. Država koja hoće u evroatlantske integracije mora poštovati principe NATO-a i Evropske unije. Pravne i političke tekovine Srbije i Rusije možemo početi da preuzimamo kad srpsko-ruske integracije dobiju podršku iznad 50 posto…

MONITOR:  Ukoliko manjinska vlada ipak ne bude prihvaćena, kako će se odvijati politički proces u Crnoj Gori?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Moraćemo na vanredne izbore iako ćemo nakon njih opet dobiti manjinsku vladu, što je ne samo besmisleno nego i skupo. Izgubićemo još nekoliko mjeseci i koji milion eura da bismo dobili ono što danas odbijemo.

Obrazovno zapušteno, politički nepismeno, finansijski osiromašeno i moralno pogubljeno društvo ponovo će slijediti iste lidere. A oni će, naravno, i dalje biti nesposobni da preuzmu odgovornost vlasti, previše sujetni da prihvate savjete mudrijih, nespremni da izdrže teret vlastite pobjede i nevoljni da se žrtvuju za opšte dobro.

MONITOR: Kako vidite rezultate aktuelne vasti, odnosno Vlade, tokom protekle godine? U prethodnoj kolumni kazali ste da je to „dvanaest mjeseci iz niđe u ništa“.

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Tom naslovu moje kolumne nemam što ni da oduzmem, niti da dodam. Osim da je svako rješenje bolje od ovog mrcvarenja, naročito nakon što je premijer u utorak konačno skinuo masku zbunjenog profesora i pred javnošću pokazao pravo lice.

MONITOR:  Nikšićki paroh Nikola Marojević postavljen je za člana UO UCG-a na prijedlog ministarke prosvjete, kulture, nauke i sporta, Vesne Bratić. Kako komentarišete još jedno u nizu postavljenja, ljudi povezanih sa SPC-om na društveno važne funkcije?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Potpuno očekivano, nakon što javnost nije reagovala na uvođenje popova u školske savjete. Ništa lično, ne poznajem gospodina Marojevića ali spremna sam da garantujem kako će UCG imati više koristi od njega nego od onog gospodina Bjelice i njemu sličnih. Problem je principijelne prirode, državi državno obrazovanje – crkvi crkveno.

Nemam ništa protiv da obje pravoslavne crkve otvore svoje škole u svakom gradu, ako imaju novca neka to urade i Katolička crkva i Islamska i Jevrejska zajednica, ali popovima, fratrima, imamima i rabinima nije mjesto u sekularnim obrazovnim ustanovama.

MONITOR:  A prisustvo mitropolita Joanikija proslavi neustavnog dana Republike Srpske?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:   Kršio je Ustav Bosne i Hercegovine i crnogorski premijer, moglo bi se i mitropolitu Joanikiju progledati kroz prste. Učešće na toj proslavi neoprostivo je zbog onoga što je dovelo do tog ,,praznika”. A dovelo je –  etničko čišćenje Bošnjaka, ratni zločini nad bošnjačkim civilima i genocid u Srebrenici kao završna vojna operacija bez koje Republika Srpska ne bi mogla biti formirana.

MONITOR: Gdje su Crna Gora i region danas u odnosu na duhove devedesetih?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Duhovi devedesetih, nažalost, dobro se drže. Sve dok svi stanovnici Crne Gore ne shvate i ne prihvate istinu da je njihova država u njihovo ime prije tri decenije vodila okupatorski, a ne oslobodilački rat – ne možemo se osloboditi tih duhova.

Za suđenje ratnim zločinicima očigledno smo zakasnili, ali za presudu politici mržnje i rata nikad nije kasno…

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo