MONITOR: Opozicione partije i civilni sektor ovih dana predlažu nekoliko modaliteta za smjenu vlasti. Koji bi bio najefikasniji? BARDHI: Nesmjenjive vlasti polako ali sigurno idu i tonu u totalitarizam. Razloge što je crnogorska vlast nesmjenjiva možemo vidjeti golim okom. Počevši od toga što dobar dio, ne samo iz interesnih sfera, nego i onih koji ne znaju kako će sjutra obezbijediti koru hljeba svojoj djeci, bespogovorno ,,povinovanje gospodaru” smatraju vrlinom, pa do toga gdje 300-400 ,,inteligent drugara” drže sve pod kontrolom… A kada je sve pod monopolom i kada i za malo ,,intelektualno suptilnije” javno iznošenje mišljenja istrenirane ,,profesionalne” sudske instance dijele nemilosrdno visoke (to nisu samo novčane) kazne, izgleda da je teško, čak i nemoguće otkačiti se svijesti dolaska na vlast sa ulice bez nekog odlučnog demokratskog pritiska, ne samo iznutra.
Da bi opozicija u Crnoj Gori djelovala jedinstveno, mora da definiše suštinske koncepcijske razlike i to prevaziđe. Iskustva postoje. Da li je rješenje u političkom bojkotu? U određenim situacijama zasigurno je jedan od mogućih efikasnih ishoda.
MONITOR: Autentična zastupljenost manjinskih zajednica u parlamentu jedno je od najaktuelnijih političkih pitanja u Crnoj Gori. Vaš stav je da Albanci ne traže da im neko garantuje mandate. BARDHI: Tačno. Ali prvo ako se složimo da su Albanci, kao autohtoni na svojim teritorijama, danas u Crnoj Gori, različiti po jeziku, istorijskoj homogenosti življenja uzduž granice sa matičnom državom Albanijom, kulturi itd. od drugih slovenskih naroda, onda je jasno zašto je pitanje političke autentične zastupljenosti Albanaca veoma bitno. Nama je prihvatljivo sadašnje rješenje da u okviru Crne Gore kao jedne izborne jedinice, opštine, odnosno biračka mjesta, gdje žive Albanci – opstaju opština Ulcinj, opština Tuzi, odnosno određena biračka mjesta u Podgorici i da se u opštinama Bar, Plav i Rožaje bira određeni broj poslanika, srazmjerno učešću Albanaca u ukupnom broju stanovništva Crne Gore, konkretno pet poslaničkih mandata, primjenjivanjem principa prelivanja glasova, dodavanjem dobijenih glasova izbornih lista sa nacionalnim albanskim predznakom sa drugih biračkih mjesta, i obrnuto drugim izbornim listama koje su dobile glasove na albanskim biračkim mjestima.
Podsjećam, na zahjev nas dvojice poslanika albanskih partija, Skupština Crne Gore je 1. septembra 1997. usvojila Zaključak o autentičnoj zastupljenosti Albanaca i potpisan je Sporazum o minimumu demokratskih principa za razvoj demokratske infrastrukture u Crnoj Gori, od strane parlamentarnih stranaka i Vlade. Sporazum su potpisali DPS- Milica Pejanović – Đurišić, Narodna stranka – Novak Kilibarda, Liberalni savez – Slavko Perović, Stranka demokratske akcije – Harun Hadžić, Demokratski savez u Crnoj Gori – Mehmet Bardhi, Demokratska unija Albanaca – Bajram Redža, Socijaldemokratska partija – Žarko Rakčević i u ime Vlade Milo Đukanović.
MONITOR: Često se od predstavnika albanskih partija može čuti da su Albanci u Crnoj Gori diskriminisani… BARDHI: To je posebna tema, koja traži dublju analizu. Ali tačno je da Albanci u Crnoj Gori, nisu ravnopravni. Diskriminisani su u skoro svim oblastima, negdje manje, negdje više. Albancima nije omogućeno da sami odlučuju o svojoj sudbini, o razvoju svojih područja, o rukovođenju i raspolaganju svojim prirodnim resursima, o lokalnoj i regionalnoj organizaciji. Nažalost, to ne kažu sve albanske partije. Poslušnost vlastima za rad ličnih privilegija je evidentna i za to će oni biti odgovorni. Podaničkim odnosom se ne rješava albansko pitanje. Demokratski i produktivni odnos može biti jedino partnerski odnos. Svaka crnogorska vlast je imala svog Albanca. Ali time nije riješila ni albansko pitanje, ni crnogorsko- albanske odnose. A ,,svoji Albanci” su našli pripadajuće mjesto u istoriji. Nažalost, diskriminacija počinje tamo gdje bi trebalo da počinje demokratija, prilikom predlaganja zakonskih tekstova – u Vladi i prilikom usvajanja tih zakona, koji mnogi imaju diskriminišuće norme i rješenja, a to se radi u parlamentu glasačkom mašinerijom.
MONITOR: Optužili ste vlast da na osnovu nacionalne i političke pripadnosti diskriminiše pripadnike manjinskih zajednica prilikom zapošljavanja. BARDHI: Zastupljenost Albanaca u mnogim državnim pa i opštinskim organima je simbolična, dok ih u mnogim uopšte nema – u sudstvu, tužilaštvu, u policiji, u Vladi itd. Ni iz daleka nije realizovana proporcionalna zastupljenost, koja je sada i ustavna obaveza.
MONITOR: Da li je tačno da je vladajuća koalicija Albance isključila iz procesa evropskih integracija? BARDHI: Kada bi neko analizirao sastav raznih radnih tijela, koje je formirala Vlada, vidjelo bi se da je to drastično na štetu Albanaca. Evro-atlanske integracije smo podržali od samih početaka, kada su 90-tih godina ovi Evropu posmatrali iz ptičje perspektive. Jedan od parametara za integracije je i ispunjavanje obaveza iz domena manjinskih prava. Nije mi jasno kako će biti to moguće bez učešća predstavnika abanske manjine.
MONITOR: I dalje je aktuelan zahtjev da Tuzi dobiju status opštine i da ne budu, kako ste jednom rekli, ,,podgorički privezak”. Kakve su šanse da taj zahtjev ostvarite? BARDHI: Životna potreba građana Malesije je da sami odlučuju o životnim interesima. I ovo je čisto političko pitanje, iako vlast hoće da manipuliše kao da je to ekonomsko pitanje. Sve opštine u Crnoj Gori nastale su kao proizvod političkih odluka i zašto bi sada u slučaju Tuzi bilo drugačije. Ova vlast nema više nijednog valjanog razloga ni argumenata da to odbije.
MONITOR: Zašto se zalažete za decentralizaciju vlasti, odnosno vraćanje ingerencija opštinama, konkretno u Ulcinju? BARDHI: Bez decentralizacije vlasti nema ni ostvarivanja manjinskih prava. Vraćanjem nadležnosti opštinama umnogome bi se otvorilo polje da manjine ostvaruju svoja prava. To je jedan o demokratskih evropskih parametara.
Morsko zlo
MONITOR: Vi tražite i preispitivanje ingerencija Morskog dobra, koje zovete – morsko zlo. BARDHI: Vlasti iz 1992 godine su svim snagama počele centralizaciju. Razvlastile su skupštine i uzele u svoje ruke upravljanje nad svim profitabilnim društvenim preduzećima, javnim dobrima i vitalnim organima lokalne samouprave. Uzeli su inspekcije, kako bi samo mogli da selektivno, netransparentnim i sumnjivim ne samo namjerama odlučuju kome dati dozvolu za rad, za gradnju, za otvaranje firmi, za davanje koncesija itd. Preuzeli su vođenje katastra nepokretnosti, koji je u svim demokratskim zemljama nadležnost lokalne samouprave, preuzeli su školstvo, zdravstvo, policiju, tužilaštvo, sud za prekršaje, sve fondove…Preuzeli su i primorje formiranjem preduzeće za upravljanje morskim dobrom. Ja sam ga nazvao Morsko zlo, jer je primorskim opštinama oduzeta glavna grana opstajanja. Tako je sada Podgorica postala najveća primorska opština i jedina!? Za Albance diskriminacija je veća, jer je granicu Morskog dobra zacrtala Vladina komisija prema političkim projektima: Oduzeti što više teritorija i staviti pod svoju upravu, kako bi onemogućili da se opština razvija, odnosno da vlast imaju opozicione albanske partije. Tako samo na opštinu Ulcinj otpada 57 odsto teritorije kojom upravlja Morsko dobro, dok u ostalih pet primorskih opština ono ima ukupno 43% teritorije!
Kako me osudila Ranka Polović
MONITOR: U pripremi za ovaj razgovor rekli ste da Vas je svojevremeno osudila sadašnja državna tužiteljka Ranka Čarapić i da se u Crnoj Gori ništa ne dešava slučajno. Da li biste ukratko ispričali zašto ste osuđeni? BARDHI: Osamdesetih godina, kada je srpski šovinizam podigao glavu da realizuje svoje davnašnje ekspanzionističke projekte prema susjedima, lavina napada i progona krenula je prema Kosovu i Albancima. Ta hegemonistička lavina iz Beograda se širila u formi koncentričnih krugova i prema Albancima u Makedoniji, Srbiji, Crnoj Gori, a i van tadašnje Jugoslavije, gdje je mogla da stigne dugačka ruka UDB-e. Po tom famoznom članu 133 KZ SFRJ optuženo je i osuđeno više hiljada albanskih intelektualaca, profesora, učenika, studenata, službenika, radnika, pa i seljaka širom Jugoslavije. Čistka, stigla je i u Crnu Goru protiv albanskih intelektualaca. To je sprovela udbaška, političko-policijska linija. Najčešće se to zvalo ,,politička diferencijacija od albanskih nacionalista i iredentista”. Ustvari, to je bila hajka protiv političkih protivnika. Dežurni profesionalni svjedoci bili su na usluzi tužiocima. U Ulcinju zvanično hajku je počeo Opštinski komitet Saveza komunista. Inače, pritisci nada mnom su počeli još dok sam bio učenik, odnosno student. U to vrijeme teško da je ostao neki albanski intelektualac koji nije prošao kroz obradu službenika DB-a u njihovim kancelarijama, kojima bi najbolje pristajalo ime mučilišta, kafanama ili razgovorima na ulici. Interesantno je istaći, mene je organizacija SK isključila sa posla iako nikad nisam bio član Saveza komunista! Početkom 1984. godine, nakon završetka Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, mene među prvima strpaše u zatvor. Prvo u Kotor, a onda jedno veče sprovedoše me u Jusovaču, u Titogradu, i potom provedoh dvije godine u spuškom zatvoru.
Da, tužiteljica mi je bila, tada gospođica, Ranka Polović, sada gospođa Čarapić. Sudnica – kancelarija Višeg suda u Podgorici. Nisu mi dozvolili da suđenje bude javno u velikoj sali, iako sam to izričito tražio. Izgleda, plašili su se naroda! Sudija – Marko Peković, iz Nikšića. DB je imala četiri rezervisane stolice. Trojica DB-ovaca svakodnevno su stalno bili prisutni tokom mog suđenja, a jednog dana tu je bio i četvrti: Nikola Damjanović, Avdija Grbović i Sreten Glendža. Dvojica porotnika i zapisničarka. Povremeno prevodilac – gospodin Gegaj i moj branjenik, kojeg je angažovala porodica. Za moju porodicu bile su ostavljene samo tri stolice!
Pažljivi čitalac će primijetiti da su sudija i sudije porotnici, tužiteljka, DB-ovci, zapisničarka – bili pripadnici jedne nacije, a ja okrivljeni, koji sam navodno govorom, verbalno ugrozio državu – Albanac.
Ništa u Crnoj Gori nije slučajno. Odmah nakon mog osuđivanja svi su unaprijeđeni. Tužiteljicu, uvaženu gospođu Ranku, mogu donekle i da shvatam. Tada je bila mlada i neiskusna, a policijski pritisak, mogao sam da pretpostavim na osnovu ponašanja u ,,sudnici” i mimike, bio je jak. Ali, ako analiziramo sada optužnicu i presudu, pravna nauka bi s materijalnog, činjeničnog stanovišta tog predmeta optuživala njih, a ne mene. Zbog toga, red bi bio, i pravnički i pravni, i najviše ljudski, da Vrhovna državna tužiteljica nađe pravni lijek i ispravi tu nepravdu.
Ili će vlast formirati partije vlasti PES-Demokrate i one koje su okupljene u koaliciji Za budućnost Podgorice, a čija su okosnica NSD i DNP, uz podršku koalicije koju je predvodio predsjednik Jakov Milatović, ili će je formirati DPS uz podršku onih partija i saveza koji su učestvovali u rušenju prethodne lokalne vlasti, kao i nekih novih, a ideološki bliskih partija, a pri čemu je opet ključna Milatovićeva koalicija. Po mom sudu, nećemo imati “budvanski scenario” jer to ne odgovara nikom od aktera, a posebno ne vlastima
MONITOR: Kako vidite preliminarne rezultate podgoričkih lokalnih izbora u Podgorici?
ULJAREVIĆ: Preliminarni rezultati ovih izbora su, u značajnom, u okvirima očekivanog u dijelu odnosa snaga ključnih aktera, a čini se da ni ponavljanje izbora na jednom manjem broju biračkih mjesta ne može donijeti promjene koje bi uticale na postojeću konstelaciju.
Takođe, iako je bila izvjesna veća apstencija, čini se da to većina političkih subjekata nije uzela za ozbiljno niti su kampanje išle u pravcu adresiranja apstitenata. To je uticalo da nešto bolji rezultat zabilježe oni koji imaju jaču infrastrukturu, ali i oni koji su se borili za censuz jer je, pri toj izlaznosti, bio dostižniji.
MONITOR: Ko su „pobjednici“, a ko „gubitinici“?
ULJAREVIĆ: Ubjedljivi gubitnici su koalicija PES-Demokrate koja je ušla u ovaj izborni ciklus sa pozicije vlasti, uložila vidljivo ogromne resurse, prednjačila u funkcionerskoj kampanji do mjere koja do sada nije viđena, a osobito je naglašena i činjenicom da su to radili nekadašnji žestoki kritičari funkcionerskih kampanja DPS-a iz perioda kad je ta partija imala vlast. Rezultat je da ne samo da nije bilo sinergetskog efekta, nego je ta koalicija osvojila manje u odnosu na procentualni zbir ili zbir odborničkih mandata na lokalnim izborima 2022. godine, kada je čak PES nastupao iz pozicije opozicije.
Dodatno, slično Budvi gdje je PES uzalud politički potrošio Predraga Zenovića, glavnog pregovarača, u Podgorici su politički potrošili Sašu Mujovića, ministra energetike. Ovo nije podsticajna poruka ni za njihove funkcionere, jer postaje vidljivo da se oni tretiraju kao roba i često unaprijed svjesno žrtvuju. U oba slučaja se radilo o osobama koje su imale potencijal, ali ovim preranim isturanjem u arenu za koju nisu bili spremni niti su im tokom kampanje dali adekvatnu stručnu pažnju, faktički su te političke karijere prerano ograničene. Mujović je ubačen u kalup u kojem se vidno nije osjećao kao svoj na svome, a to je onda vodilo i neubjedljivim nastupima koji su i njemu i koaliciji koju je predstavljao donijeli negativne poene.
Milena PEROVIĆ Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 4. oktobra ili na www.novinarnica.net
Imam dojam da Crna Gora potcjenjuje činjenicu da je Hrvatska- kako sada stvari stoje – zaustavila napredovanje Crne Gore prema EU. I da ga neće tako lako iznova dopustiti
MONITOR: U decembru su predsjednički izbori. Pominje se da će biti najmanje sedam kandidatkinja i kandidata. Interesantna je procjena HDZ da je najbolje da njihov kandidat bude -blizak ali ne više i član HDZ, Dragan Primorac. Hoće li njegov glavni rival biti najvjerovatniji kandidat SDP i sadašnji predsjednik Zoran Milanović ili je moguće iznenađenje?
PAVELIĆ: U nedavno objavljenoj anketi, sadašnji predsjednik Zoran Milanović osvaja oko trećine glasova, 36 posto, a s 21 posto slijedi ga nezavisni kandidat s podrškom HDZ-a, bivši ministar znanosti i forenzičar Dragan Primorac. Rezultati te ankete poklapaju se s procjenama analitičara, prema kojima je Milanović favorit izbora, a u drugi krug bi se mogao plasirati Primorac. Međutim, iznenađenja nisu nemoguća: potpora raste i filozofkinji i nezavisnoj parlamentarnoj zastupnici Mariji Selak Raspudić koja je nedavno zbog spora o pobačaju napustila desnu populističku stranku Most: branila je pravo žene na pobačaj, ali joj se suprotstavio popularni stranački kolega, i suradnja je pukla. Zanimljivo će biti i kako će na predsjedničkim izborima proći kandidatkinja ljevice i psihijatrica Ivana Kekin, parlamentarna zastupnica zeleno-lijeve stranke Možemo!, inače supruga frontmena popularnog rock benda Hladno pivo Mile Kekina. Ona će Milanoviću oduzeti glasove na ljevici. Što se Primorca tiče, on formalno jest nezavisni kandidat, ali godinama je bio član HDZ-a, a i stranački ministar znanosti, pa je svima jasno kako je faktički riječ o HDZ-ovom kandidatu. Činjenica da je HDZ podržao baš njega, više govori o kadrovskom deficitu stranke, nego o promišljenoj političkoj taktici za proširenjem podrške birača.
MONITOR: HDZ je Vladu formirao sa Domovinskim pokretom koji se ubrzo raspao. Mario Radić je formirao DOMINO i pretpostavlja se da će i dalje htjeti da bude dio parlamentarne većine. Kakav razvoj događaja je predvidljiv?
PAVELIĆ: Ta je situacija bizarna: Domovinski pokret nastao je iz HDZ-a, kada se desna frakcija stranke izdvojila u posebnu stranku. Sada su opet u koaliciji, ali se i Domovinski pokret raspao na matičnu stranku i Domino. Istodobno, i jedni i drugi i dalje su u koaliciji s HDZ-om. Mediji su čak ironizirali ponašanje članova Domina, donedavnih članova Domovinskog pokreta, koji su krenuli pregovarati s HDZ-om o udjelu u vlasti i prije nego što su formirali stranku. Najvjerojatnije je da će i Domovinski pokret i Domino u parlamentu biti manji od makova zrna kada je riječ o poslušnosti HDZ-u. To, međutim, ne znači da će biti i manje opasni: njihova antisrpska retorika i otvorena-blago rečeno, netrpeljivost prema Samostalnoj demokratskoj srpskoj stranci Milorada Pupovca truju javni govor i legitimiziraju protusrpsku i anti-antifašističku retoriku. Domovinski pokret i Domino mogu se promatrati kao ovdašnje varijante novih radikalno desnih stranaka u Europi, uz važan dodatak: nastale su iz krugova ratnih veterana, opterećenih stvarnim i nezaliječenim ratnim traumama, koji politiku kreiraju na podlozi psihološkog tereta rata, a neki od njih i namjerno manipuliraju njime. To, dakako, nije ni moralno ni politički opravdano, ali je ljudski razumljivo. Ako želi politiku utemeljenu na konstruktivnom građanskom interesu-a ne na ratnim traumama, društvo bi taj problem trebalo osvijestiti i na svim se razinama posvetiti njegovu rješavanju.
Nastasja RADOVIĆ Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 4. oktobra ili na www.novinarnica.net
Nije tajna da u BiH brojači imaju veći uticaj na izborne rezultate od birača i da stvarna borba za pobjedu na izborima počinje tek nakon zatvaranja birališta. Schmidtove izmjene izbornog zakona će voditi realnijem izbornom rezultatu
MONITOR: Početkom oktobra biraće se lokalna vlast u BiH. Kako ocjenjujete značaj ovih izbora za funkcionisanje ne samo lokalne samouprave u BiH već i kao motivišućeg faktora za veću participativnost građana/ki u političkom životu?
MARIĆ: Političku situaciju u BiH najbolje oslikava činjenica da su širenje nacionalne mržnje i optužbe za izdaju sopstvenog naroda prevladavajuće teme predizborne kampanje za lokalne izbore. U nacionalnom divljanju, konkretne teme od značaja za lokalne zajednice, padaju u drugi plan. Najviše lajkova dobijaju populisti koji oštro napadaju-pa i vrijeđaju, političare iz drugog naroda. Uvredama i prijetnjama se redovno pridruži plejada on-line bojovnika. Zbog toga ćemo biti zadovoljni ako na izbore izađe 50 posto birača.
Pri tome je važno znati da se u stvarnosti narodi međusobno ne mrze toliko koliko bi političari to željeli. A političari, koji to nameću, su više kriminalci nego nacionalisti, ali su shvatili da ih nacionalizam štiti od propitivanja. Dok stvarate predratnu atmosferu niko vas neće pitati šta vaša ruka radi u njihovom džepu.
Srećom postoje izuzeci među načelnicima, ljudi koji pošteno i vrijedno rade svoj posao. Takvi ljudi se ne bave nacionalizmom, oni podršku građana dobijaju na osnovu postignutih rezultata, a ne populizma. To je nepogrešivo mjerilo kvaliteta političara: što više nacionalizma-to manje rezultata, a više korupcije.
MONITOR: Ovi izbori će biti prvi koji će se održati po- intervencijom VP Kristijana Šmita, izmjenjenom Izbornom zakonu. Izmjene predviđaju i nemogućnost da se kandiduju oni koji su osuđeni za ratne zločine. Šmitova intervencija u Izborni zakon nije dočekana sa nepodijeljenim odobravanjem, ne samo u RS. Može li ona uticati na izborne rezultate i kako?
MARIĆ: Čim političke stranke, koje imaju korist od izbornih prevara, nisu zadovoljne izmjenama Izbornog zakona, to govori da su izmjene dobre za građane. Visoki predstavnik je nametnuo pravila koja će osigurati veći stepen integriteta izbornog procesa. Nije tajna da u BiH brojači imaju veći uticaj na izborne rezultate od birača i da stvarna borba za pobjedu na izborima počinje tek nakon zatvaranja birališta. Schmidtove izmjene se najviše tiču segmenata u kojima se dešavalo najviše prevara, a to su sastav biračkih odbora, brojanje glasova, mijenjane preferenci nakon izbora i sastavljanje lažnih zapisnika s birališta. Ove izmjene će voditi realnijem izbornom rezultatu.
MONITOR: VP Šmit sastao se u Sarajevu sa glavnim tužiocem MRMKS, Seržom Bramercom. Navedeno je da je evidentirano oko 400 bjegunaca od pravde koji uglavnom sada žive u Srbiji i Hrvatskoj. Konstatovano je da bi od tih zemalja trebalo tražiti da im sude. Pitanje tzv. tranzicione pravde bolna je tačka za sve žrtve. Da li ono postaje samo ad hoc političko-propagandni problem regionalnih politika?
MARIĆ: Efekt kazne se postiže ukoliko kazna uslijedi netom nakon počinjenja zločina. Kakva je svrha kazne za ratnog zločinca koji bi bio osuđen 30 godina nakon počinjenja? Može li se zadovoljenjem pravde nazvati ako je žrtva 30 godina živjela u saznanju da je zločinac na slobodi i ako ga je čak i sretala jer žive u istom mjestu? Mnogi od njih će prije umrijeti nego što će dočekati suđenje, kako žrtve tako i zločinci. Naravno da od toga ne treba odustati ali bi za sve nas bilo bolje da se to završilo prije 20 godina i da smo nastavili živjeti bez potrebe da svako malo diramo u žive rane.
Sve tri strane u BiH imaju isti stav po tom pitanju tako što priznaju samo svoje heroje i njihove zločince i rade sve na tome da zaštite te svoje „heroje“, a ako njihove zločine ne mogu odbraniti onda im pomognu da ne budu dostupni pravdi. Naravno da se po broju zločinaca i heroja ne mogu porediti, ali im je doktrina isto.
Teško da će se tu nešto uskoro promijeniti, a nenadoknadiva šteta je počinjena žrtvama ovolikim odugovlačenjem. To će biti samo jedan od brojnih problema koji nismo uspjeli riješiti mi, već vrijeme.
MONITOR: Nedavno je Sud u Strazburu naložio BiH da se pozabavi njegovom presudom u slučaju Slavena Kovačevića. Kovačević-koji je i savjetnik Željka Komšića, tvrdio je da je zakonskim odredbama suspendovano njegovo aktivno biračko pravo pri izboru članova/ca Predsjedništva. Njegov je i stav da VP Šmit podržava HDZ, a Šmit je podsjetio da je tražio od institucija da izmjenama Ustava sprovedu i ranije presude („Sejdić-Finci“, „Zornić“…) Samo mali deo političke scene u BiH je, izgleda, zainteresovan da se ove presude sprovedu. Zašto?
MARIĆ: Bosna i Hercegovina ima specifično ustavno uređenje. Ustavotvorci su bili svjesni da je nemoguće napraviti savršeno rješenje kojim bi svi bili zadovoljni, pa su napravili ono što su mogli. U BiH problem nije loš Ustav, već loši političari koji se trude da nađu svaku rupu i od nje naprave problem, umjesto da nađu način kako da te rupe zakrpe. Jasno je da nisu ispoštovana ljudska prava svih građana podjednako po pitanju izbora za člana Predsjedništva, ali je to tada bilo jedino moguće rješenje. Umjesto da zajednički traže rješenje tog i sličnih problema, neki političari su u tome vidjeli priliku da sebe promovišu.
Slaven Kovačević je tužio državu BiH jer mu ne dozvoljava da se kao pripadnih Ostalih kandiduje za Predsjedništvo BiH, zanemarujući da se kao Hrvat mogao kandidovati za tu funkciju, jer se dok je bio u Gradskom vijeću Sarajeva izjašnjavao kao Hrvat. To dovoljno govori o paradoksu i iskrenim namjerama.
MONITOR: Kako vidite „saradnju“ političkih vođa zemalja regiona na prebacivanju unutrašnjih problema na regionalni nivo?
MARIĆ: Kada gledate narušene političke odnose u regiji ne možete da se ne pitate šta se desilo jer je prije dvadeset godina situacija bila mnogo bolja. Održavali su se bilateralni i trilateralni sastanci, razgovaralo se o saradnji, a onda smo se odjednom počeli ponovo gledati preko ništana. To je taj trend populizma u kombinaciji s nedostatkom rezultata. Čim vam nešto ne ide dobro ili ste napravili neki propust, siguran recept za skretanje pažnje javnosti sa tog problema je upiranje prstom u komšije, kao prijetnju na koju uvijek moramo budno motriti.
MONITOR: Šef CIA, Vilijem Berns, nedavno je bio u Sarajevu, Beogradu i Prištini. Malo toga smo saznali o sardžaju njegovih razgovora sa našim lokalnim moćnicima. Kako Vi razumijete ovu CIA turneju?
MARIĆ: Stvarni cilj i povod takvih posjeta nikada ne bude zvanično predstavljen, ali se može pretpostaviti da to nisu bili nimalo ugodni razgovori i da su bili više monolozi u kojima je američka strana iznosila „preporuke“ zajedno s posljedicama koje bi mogle uslijediti u slučaju njihovog nepoštivanja. U turbulentim geopolitičkim kretanjima, niko ne želi da se bavi globalno nebitnim sukobima, ako to već mogu izbjeći. Značaj ove regije za Ameriku je samo u toj mjeri u kojoj predstavljamo opasnost za širenje interesa Rusije i Kine. Mi bismo voljeli da smo im bitni ali smo za njih premali i uključuju se samo koliko moraju.
U BiH je cilj posjete bio jasan, Dodik. No, pošto je on na „crnoj listi“ američke administracije nije se mogao, a vjerovatno ni želio, sastati s njim, pa mu je poruku poslao preko Željke Cvijanović. Ostali sastanci su bili protokolarni. Da je postigao svoj cilj postalo je očito već u prvoj izjavi Dodika nakon te posjete u kojoj je negirao da je ikada govorio o samostalnosti RS-a.
Propisane kvote za žene nisu pokazale veliki uspjeh
MONITOR: Samo 29 žena su kandidatkinje za gradonačelnice i načelnice. Među njima su, međutim, i već vrlo prominentne političarke kao što su gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić i vrlo uspješna protivkandidatkinja Miloradu Dodiku na izboru za predsjednika/cu RS, Jelena Trivić. Koliko su žene-kandidatkinje u BiH prilagodljive mejnstrim politici a koliko imaju priliku ili uopšte žele da kandiduju nešto novo što bi ih učinilo liderkama?
MARIĆ: Istraživanja iz biznis sektora su pokazala da su kompanije koje u upravama imaju žene, uspješnije i profitabilnije od onih u kojima su samo muškarci. Vjerujem da bi se veći postotak žena u politici pozitivno odrazio na razvoj društva. Ali, mnogo je manji broj žena koje se ozbiljno žele baviti politikom. Mnoge žene, posebno one koje imaju porodicu, odluče se za neko drugo zanimanje. Osim toga, to sa sobom nosi i rizik da postanete žrtva javnog progona na društvenim mrežama i po forumima, u koji nerijetko uvuku i članove porodice, pa i djecu.
Problem sa sudjelovanjem žena u politici u BiH je što brojne funkcionerke ne djeluju samostalno, već ih povezuju sa nekim muškarcem koji im je tu funkciju osigurao. Ne mislim na fizičku vezu već isključivo na nadmoć. Takve političarke nestaju s političke scene kada njihov nadređeni tako odluči ili kada on izgubi moć.
Propisane kvote za žene nisu pokazale veliki uspjeh. Žene koje su se same izborile za svoje mjesto u politici su prodornije, uspješnije i znaju se bolje zauzeti za ono što žele i što misle da je dobro za društvo.
Politički inters u EU ima prednost nad propisima
MONITOR: Aleksandar Vučić je na nedavnom bezbjednosnom forumu u Pragu, rekao da neće Crna Gora već Ukrajina biti sljedeća članica EU. Vučić je u UN upravo najavio da će odlikovati sve koji su glasali protiv Rezolucije o Srebrenici…Kada je reč o BiH, otpočinjanje pregovora sa EU kao da je zamrznuto. Šta je to prouzrokovalo?
MARIĆ: Kolikogod mi željeli vjerovati da se u EU sve dešava po propisima, činjenica je da politički interes ima prednost. Tako je i po pitanju prijema Ukrajine i Moldavije u EU, tako je bilo i po pitanju prijema Bugarske i Rumunije u EU. Najlakše je bildati mišiće na zemljama zapadnog Balkana. No, to nije opravdanje za neispunjavanje uslova koje je EU postavila. Posebno jer se ne radi o nekim apstraktnim zahtjevima već o reformama od kojih će država imati koristi.
Jasno je da se političari opiru tome, posebno jer im je slika hapšenja Ive Sanadera još pred očima i jer su prve reforme koje moraju uraditi one koje se tiču borbe protiv korupcije i organiziranog kriminala. Niko ne reže rado granu na kojoj sjedi i gradi svoje carstvo. Zbog toga je BiH zadnja država koja ima pravo da bilo šta prigovori zbog prijema drugih u EU, jer smo mi prvi krenuli tim putem, a nakon 20 godina smo dospjeli na začelje. Ono što je u svemu tome dobro je da bh. političari nemaju alternativu EU članstvu i prisiljeni su da ponekad nešto puste iako znaju da bi mogli skupo platiti za to. Milijarde eura, koje EU daje uzornim učenicima, dodatna su motivacija da političari usvoje i poneki neugodan zakon.
HORIZONTI3 sedmice
FOKUS3 sedmice
DANAS, SJUTRA3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice