INTERVJU
Svaka vlast ima svog Albanca

MONITOR: Opozicione partije i civilni sektor ovih dana predlažu nekoliko modaliteta za smjenu vlasti. Koji bi bio najefikasniji? BARDHI: Nesmjenjive vlasti polako ali sigurno idu i tonu u totalitarizam. Razloge što je crnogorska vlast nesmjenjiva možemo vidjeti golim okom. Počevši od toga što dobar dio, ne samo iz interesnih sfera, nego i onih koji ne znaju kako će sjutra obezbijediti koru hljeba svojoj djeci, bespogovorno ,,povinovanje gospodaru” smatraju vrlinom, pa do toga gdje 300-400 ,,inteligent drugara” drže sve pod kontrolom… A kada je sve pod monopolom i kada i za malo ,,intelektualno suptilnije” javno iznošenje mišljenja istrenirane ,,profesionalne” sudske instance dijele nemilosrdno visoke (to nisu samo novčane) kazne, izgleda da je teško, čak i nemoguće otkačiti se svijesti dolaska na vlast sa ulice bez nekog odlučnog demokratskog pritiska, ne samo iznutra.
Da bi opozicija u Crnoj Gori djelovala jedinstveno, mora da definiše suštinske koncepcijske razlike i to prevaziđe. Iskustva postoje. Da li je rješenje u političkom bojkotu? U određenim situacijama zasigurno je jedan od mogućih efikasnih ishoda.
MONITOR: Autentična zastupljenost manjinskih zajednica u parlamentu jedno je od najaktuelnijih političkih pitanja u Crnoj Gori. Vaš stav je da Albanci ne traže da im neko garantuje mandate.
BARDHI: Tačno. Ali prvo ako se složimo da su Albanci, kao autohtoni na svojim teritorijama, danas u Crnoj Gori, različiti po jeziku, istorijskoj homogenosti življenja uzduž granice sa matičnom državom Albanijom, kulturi itd. od drugih slovenskih naroda, onda je jasno zašto je pitanje političke autentične zastupljenosti Albanaca veoma bitno. Nama je prihvatljivo sadašnje rješenje da u okviru Crne Gore kao jedne izborne jedinice, opštine, odnosno biračka mjesta, gdje žive Albanci – opstaju opština Ulcinj, opština Tuzi, odnosno određena biračka mjesta u Podgorici i da se u opštinama Bar, Plav i Rožaje bira određeni broj poslanika, srazmjerno učešću Albanaca u ukupnom broju stanovništva Crne Gore, konkretno pet poslaničkih mandata, primjenjivanjem principa prelivanja glasova, dodavanjem dobijenih glasova izbornih lista sa nacionalnim albanskim predznakom sa drugih biračkih mjesta, i obrnuto drugim izbornim listama koje su dobile glasove na albanskim biračkim mjestima.
Podsjećam, na zahjev nas dvojice poslanika albanskih partija, Skupština Crne Gore je 1. septembra 1997. usvojila Zaključak o autentičnoj zastupljenosti Albanaca i potpisan je Sporazum o minimumu demokratskih principa za razvoj demokratske infrastrukture u Crnoj Gori, od strane parlamentarnih stranaka i Vlade. Sporazum su potpisali DPS- Milica Pejanović – Đurišić, Narodna stranka – Novak Kilibarda, Liberalni savez – Slavko Perović, Stranka demokratske akcije – Harun Hadžić, Demokratski savez u Crnoj Gori – Mehmet Bardhi, Demokratska unija Albanaca – Bajram Redža, Socijaldemokratska partija – Žarko Rakčević i u ime Vlade Milo Đukanović.
MONITOR: Često se od predstavnika albanskih partija može čuti da su Albanci u Crnoj Gori diskriminisani…
BARDHI: To je posebna tema, koja traži dublju analizu. Ali tačno je da Albanci u Crnoj Gori, nisu ravnopravni. Diskriminisani su u skoro svim oblastima, negdje manje, negdje više. Albancima nije omogućeno da sami odlučuju o svojoj sudbini, o razvoju svojih područja, o rukovođenju i raspolaganju svojim prirodnim resursima, o lokalnoj i regionalnoj organizaciji.
Nažalost, to ne kažu sve albanske partije. Poslušnost vlastima za rad ličnih privilegija je evidentna i za to će oni biti odgovorni. Podaničkim odnosom se ne rješava albansko pitanje. Demokratski i produktivni odnos može biti jedino partnerski odnos. Svaka crnogorska vlast je imala svog Albanca. Ali time nije riješila ni albansko pitanje, ni crnogorsko- albanske odnose. A ,,svoji Albanci” su našli pripadajuće mjesto u istoriji. Nažalost, diskriminacija počinje tamo gdje bi trebalo da počinje demokratija, prilikom predlaganja zakonskih tekstova – u Vladi i prilikom usvajanja tih zakona, koji mnogi imaju diskriminišuće norme i rješenja, a to se radi u parlamentu glasačkom mašinerijom.
MONITOR: Optužili ste vlast da na osnovu nacionalne i političke pripadnosti diskriminiše pripadnike manjinskih zajednica prilikom zapošljavanja.
BARDHI: Zastupljenost Albanaca u mnogim državnim pa i opštinskim organima je simbolična, dok ih u mnogim uopšte nema – u sudstvu, tužilaštvu, u policiji, u Vladi itd. Ni iz daleka nije realizovana proporcionalna zastupljenost, koja je sada i ustavna obaveza.
MONITOR: Da li je tačno da je vladajuća koalicija Albance isključila iz procesa evropskih integracija?
BARDHI: Kada bi neko analizirao sastav raznih radnih tijela, koje je formirala Vlada, vidjelo bi se da je to drastično na štetu Albanaca. Evro-atlanske integracije smo podržali od samih početaka, kada su 90-tih godina ovi Evropu posmatrali iz ptičje perspektive. Jedan od parametara za integracije je i ispunjavanje obaveza iz domena manjinskih prava. Nije mi jasno kako će biti to moguće bez učešća predstavnika abanske manjine.
MONITOR: I dalje je aktuelan zahtjev da Tuzi dobiju status opštine i da ne budu, kako ste jednom rekli, ,,podgorički privezak”. Kakve su šanse da taj zahtjev ostvarite?
BARDHI: Životna potreba građana Malesije je da sami odlučuju o životnim interesima. I ovo je čisto političko pitanje, iako vlast hoće da manipuliše kao da je to ekonomsko pitanje. Sve opštine u Crnoj Gori nastale su kao proizvod političkih odluka i zašto bi sada u slučaju Tuzi bilo drugačije. Ova vlast nema više nijednog valjanog razloga ni argumenata da to odbije.
MONITOR: Zašto se zalažete za decentralizaciju vlasti, odnosno vraćanje ingerencija opštinama, konkretno u Ulcinju?
BARDHI: Bez decentralizacije vlasti nema ni ostvarivanja manjinskih prava. Vraćanjem nadležnosti opštinama umnogome bi se otvorilo polje da manjine ostvaruju svoja prava. To je jedan o demokratskih evropskih parametara.
Morsko zlo
MONITOR: Vi tražite i preispitivanje ingerencija Morskog dobra, koje zovete – morsko zlo.
BARDHI: Vlasti iz 1992 godine su svim snagama počele centralizaciju. Razvlastile su skupštine i uzele u svoje ruke upravljanje nad svim profitabilnim društvenim preduzećima, javnim dobrima i vitalnim organima lokalne samouprave. Uzeli su inspekcije, kako bi samo mogli da selektivno, netransparentnim i sumnjivim ne samo namjerama odlučuju kome dati dozvolu za rad, za gradnju, za otvaranje firmi, za davanje koncesija itd. Preuzeli su vođenje katastra nepokretnosti, koji je u svim demokratskim zemljama nadležnost lokalne samouprave, preuzeli su školstvo, zdravstvo, policiju, tužilaštvo, sud za prekršaje, sve fondove…Preuzeli su i primorje formiranjem preduzeće za upravljanje morskim dobrom. Ja sam ga nazvao Morsko zlo, jer je primorskim opštinama oduzeta glavna grana opstajanja. Tako je sada Podgorica postala najveća primorska opština i jedina!? Za Albance diskriminacija je veća, jer je granicu Morskog dobra zacrtala Vladina komisija prema političkim projektima: Oduzeti što više teritorija i staviti pod svoju upravu, kako bi onemogućili da se opština razvija, odnosno da vlast imaju opozicione albanske partije. Tako samo na opštinu Ulcinj otpada 57 odsto teritorije kojom upravlja Morsko dobro, dok u ostalih pet primorskih opština ono ima ukupno 43% teritorije!
Kako me osudila Ranka Polović
MONITOR: U pripremi za ovaj razgovor rekli ste da Vas je svojevremeno osudila sadašnja državna tužiteljka Ranka Čarapić i da se u Crnoj Gori ništa ne dešava slučajno. Da li biste ukratko ispričali zašto ste osuđeni?
BARDHI: Osamdesetih godina, kada je srpski šovinizam podigao glavu da realizuje svoje davnašnje ekspanzionističke projekte prema susjedima, lavina napada i progona krenula je prema Kosovu i Albancima. Ta hegemonistička lavina iz Beograda se širila u formi koncentričnih krugova i prema Albancima u Makedoniji, Srbiji, Crnoj Gori, a i van tadašnje Jugoslavije, gdje je mogla da stigne dugačka ruka UDB-e. Po tom famoznom članu 133 KZ SFRJ optuženo je i osuđeno više hiljada albanskih intelektualaca, profesora, učenika, studenata, službenika, radnika, pa i seljaka širom Jugoslavije. Čistka, stigla je i u Crnu Goru protiv albanskih intelektualaca. To je sprovela udbaška, političko-policijska linija. Najčešće se to zvalo ,,politička diferencijacija od albanskih nacionalista i iredentista”. Ustvari, to je bila hajka protiv političkih protivnika. Dežurni profesionalni svjedoci bili su na usluzi tužiocima. U Ulcinju zvanično hajku je počeo Opštinski komitet Saveza komunista. Inače, pritisci nada mnom su počeli još dok sam bio učenik, odnosno student. U to vrijeme teško da je ostao neki albanski intelektualac koji nije prošao kroz obradu službenika DB-a u njihovim kancelarijama, kojima bi najbolje pristajalo ime mučilišta, kafanama ili razgovorima na ulici. Interesantno je istaći, mene je organizacija SK isključila sa posla iako nikad nisam bio član Saveza komunista! Početkom 1984. godine, nakon završetka Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, mene među prvima strpaše u zatvor. Prvo u Kotor, a onda jedno veče sprovedoše me u Jusovaču, u Titogradu, i potom provedoh dvije godine u spuškom zatvoru.
Da, tužiteljica mi je bila, tada gospođica, Ranka Polović, sada gospođa Čarapić. Sudnica – kancelarija Višeg suda u Podgorici. Nisu mi dozvolili da suđenje bude javno u velikoj sali, iako sam to izričito tražio. Izgleda, plašili su se naroda! Sudija – Marko Peković, iz Nikšića. DB je imala četiri rezervisane stolice. Trojica DB-ovaca svakodnevno su stalno bili prisutni tokom mog suđenja, a jednog dana tu je bio i četvrti: Nikola Damjanović, Avdija Grbović i Sreten Glendža. Dvojica porotnika i zapisničarka. Povremeno prevodilac – gospodin Gegaj i moj branjenik, kojeg je angažovala porodica. Za moju porodicu bile su ostavljene samo tri stolice!
Pažljivi čitalac će primijetiti da su sudija i sudije porotnici, tužiteljka, DB-ovci, zapisničarka – bili pripadnici jedne nacije, a ja okrivljeni, koji sam navodno govorom, verbalno ugrozio državu – Albanac.
Ništa u Crnoj Gori nije slučajno. Odmah nakon mog osuđivanja svi su unaprijeđeni. Tužiteljicu, uvaženu gospođu Ranku, mogu donekle i da shvatam. Tada je bila mlada i neiskusna, a policijski pritisak, mogao sam da pretpostavim na osnovu ponašanja u ,,sudnici” i mimike, bio je jak. Ali, ako analiziramo sada optužnicu i presudu, pravna nauka bi s materijalnog, činjeničnog stanovišta tog predmeta optuživala njih, a ne mene. Zbog toga, red bi bio, i pravnički i pravni, i najviše ljudski, da Vrhovna državna tužiteljica nađe pravni lijek i ispravi tu nepravdu.
Veseljko KOPRIVICA
Komentari
INTERVJU
DALIBORKA ULJAREVIĆ, CGO: Živimo život za 2+

Istraživanja pokazuju da nam je opšte povjerenje u institucije i organizacije prije avgusta 2020. bilo jače nego danas kada najviše rangirani jedva prebacuju 2,5 na skali od 1 do 4. I mnogo je važnih segmenta koji su nam na ocjeni 2+. Život koji se kreće oko ocjene 2+ nije onaj koji ukazuje na poboljšanje
Za očekivati je da na ovim izborima imamo manju izlaznost nego u avgustu 2020. godine, jer nema više mobilizacijskog potencijala koji bi mogao da se aktivira kao tada, niti su na isti način spoljni akteri zainteresovani za Crnu Goru, kaže Daliborka Uljarević, izvršna direktorka Centra za građansko obrazovanje (CGO) u razgovoru za Monitor. „Nema ni onog DPS-a koji je bio homogenizirajući kako za svoje birače, tako i za one koji su izlazili samo da glasaju protiv. To predstavlja izazov mnogima koji su svoju politiku gradili samo na oponiranju DPS-u i sistemu koji je ona oblikovao.
Takođe, dio građana i građanki je poslije ove tri godine razočaran i onim akterima za koje su glasali na prethodnim izborima jer su vidjeli da im je na prvom, a često i jedinom, mjestu lični interes”.
MONITOR: Čeka nas Parlament, a moguće i Vlada, sa mnogo novih lica. Treba li to da nas raduje ili plaši?
ULJAREVIĆ: Problem Crne Gore danas je što ona od obnove nezavisnosti nije uspjela da stvori jaku, prozapadnu alternativu Đukanoviću i DPS-u. Umjesto toga, svjedočimo rastu desno-populističkih snaga, uz dio onih koji su nepouzdani i neotporni na štetne uticaje ili retrogradne strukture. Zato mi sa novim licima, nažalost, najmanje dobijamo kvaliteta u pristupu politici, rukovođenju, pa i u onom što se odnosi na struku kad je riječ o specifičnim oblastima.
Vrijedi podsjetiti da smo mi već imali tu političku fazu u kojoj su samo mladost, neiskustvo, i puka kritika prema prethodnicima bili protežirani kao prednosti – a to nijesu prednosti u politici demokratskih društava. Izgleda da lekciju naučenu 90-ih godina prošlog vijeka moramo da obnavljamo, a vidjećemo i koliko će nas to koštati.
MONITOR: A kakva bi mogla biti nova Vlada?
ULJAREVIĆ: Sada se u dijelu javnosti pozicionira pretpostavljena većina koja bi trebalo da je formira, a koji bi činili Evropa sad sa koalicijom Demokrate-URA i manjinskim partijama. Imajući u vidu sve razlike koje postoje među njima, ali i lične animozitete koji se kao u talasima javljaju i ukrivaju, za očekivati je da to bude mučan proces.
Nema tu kohezivnog faktora koji bi se zasnivao na principima i vrijednostima, uz činjenicu da za neke i ne znamo koje su to magistralne vrijednosti na kojima stoje.
Dodatno, imamo još nekoliko nepoznatih: da li je DF i dalje neprihvatpjiv kao dio vlasti, jer smo svjedoci da se on već duže od aktera sadašnje Vlade i njima bliskih saveznika iz različitih sfera „umiva”; kako će se odvijati stvari u PES-u s obzirom na vidno postojanje različitih struja; da li će koalicija Demokrate – URA biti raskinuta nakon izbora; Kakav će biti odnos Spajića prema Abazoviću i njegovoj partiji koja je bila ključna u obaranju Vlade čiji je on faktički bio drugi čovjek i protiv kojeg je Abazovićeva Vlada prije samo nekoliko sedmica podnijela prijavu zbog zaduženja iz 2020…
Konačno, uz očekivani uspjeh PES-a i činjenicu da su oni otvorili Pandorinu kutiju primarno ekonomskog populizma, bila bi neka kosmička pravda i da dođu u poziciju da pokušaju sprovesti svoja obećanja.
MONITOR: Kako, u odsustvu stabilnih institucija, nadomjestiti očekivani nedostatak iskustva kod budućih nosilaca ključnih političkih funkcija?
ULJAREVIĆ: Nije samo neiskustvo ono što karakteriše novu političku strukturu, već i nedostatak odgovornosti i nevjerovatno brza i jaka opijenost onim što nosi funkcija, a takvima odgovaraju erodirane institucije.
Pored izostanka kvaliteta političkih struktura, treba ukazati i na hronično nedostajanje zdrave kritičke misli u dovoljnom obimu. Naglašavam ovo zdrava kod kritičke misli, da bi pravili razliku između kritike i krikova, a mi, na žalost, prečesto čujemo samo te neartikulisane i prizemne krikove sa raznih strana.
Upravo nedostatak zdrave i principijelne kritike, stalno kalkulisanje niza aktera sa novim ili prolaznim donosiocima odluka, predstavlja opasnost u društvu koje prolazi kroz turbulentne procese u pokušaju da dođe do nove paradigme političkog djelovanja. To bi uključilo fokus na institucijama a ne na ličnostima, realnim javnim politikama a ne promotivnoj kampanji, osluškivanje pulsa građanstva čak i kad nije u skladu sa onim što su preferencije, kao i donošenje odluka koje vode emancipaciji društva, a ne njegovom nazadovanju da bi se lakše vladalo.
Zoran RADULOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu

Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbjeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja
MONITOR: Upozorili ste tokom pandemije na pogoršanje psihičkog zdravlja ljudi. Koliko je povećana agresija i nasilje rezultat pandemije, a koliko drugih faktora?
BURDŽOVIĆ: Posljednjih dana, dešavanja kojima svijedočima kod nas, u regionu, a reklo bi se i u čitavom svijetu, nesumnjivo ukazuju da je nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu. Pritiak na mentalno zdravlje svakog pojedinca nakon zvaničnog kraja pandemije produbio se pogoršanjem socioekonomske situacije, rata u Ukrajini, te raznih političkih previranja. Kada imamo takve prilike u drštvu, a odgovorni ne čine potrebne intervencije da to ublaže, pojačan stepen svih oblika agresije je neminovan.
MONITOR: Kako preduprijediti nasilje?
BURDŽOVIĆ: Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbijeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja. Veliki problem kod nas predstavlja porast vršnjačkog nasilja o kome se dosta govorilo u posljednje vrijeme, a moramo znati da sigurnost dijece isključivo zavisi od odraslih koji brinu o njima. Kad kažem „odrasli”, mislim na njihove roditelje, blisko okruženje, prosvjetne radnike i sve one koji kreiraju ambijent u kome ta djeca rastu. Jasnim strategijama zdravstvenih vlasti, brigom o mentalnom zdravlju, intervencijama prosvjetnih radnika, možemo učiniti mnoga za nas i naše najmlađe.
Predrag NIKOLIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DR SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJA LUKE: Naš je problem što nas, najčešće, ujedinjuju tragedije

Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi
MONITOR: Kako vidite posljedice dva masovna ubistva u Beogradu koja su imala reperkusije i u regionu, pa i u Republici Srpskoj gdje je policiji prijavljeno više incidentnih situacija, naročito u školama?
PUHALO: Ako izuzmemo Sloveniju i donekle Hrvatsku, za ostale zemlje koje su nastale raspadom Jugoslavije, možemo reći da su zapuštana društva u svakom smislu. I to traje već 30 godina. Siromašni smo, PTSP-om se niko nikada nije bavio, permanetno smo pod stresom, politička nestabilnost je svakodnevica, nezadovoljni smo, naoružani smo… Antidepresivi, alkohol i lake droge su nam najbolji prijatelji, besperspektivnost dominira, ljudi odlaze, roditelji nemaju kada da se bave poslom roditelja od trke da zarade za pristojan život, djeca odrastaju u takvom društvu i smatraju ga normalnim, a niko ništa ne preduzima da se to zaustavi.
Što se tiče sistema vrijednosti koji dominira, čini mi se da imamo ozbiljne razlike između onoga što se govori u školama i realnosti.
Imamo sve predispozicije da budemo agresivni, ljuti i samo je pitanje kako će se to ispoljiti prema sebi, porodici, slabijim od sebe, pederima, ljudima druge nacionalnosti ili protivničkim navijačima.
Kao što vidite, namjerno ne spominjem rijalitije, video igrice, jutjubere, Tik-Tok i ostale „kvaritelje omladine“ jer mislim da oni nisu mnogo važni u čitavoj ovoj tragediji.
Naravno, ne smijemo na osnovu jednog ili dva slučaja donositi generalizacije, ali je sasvim jasno da od ovakvih incidenata nijedno društvo nije zaštićeno. Sada treba sjesti i prepustiti stručnjacima da predlože plan kako sanirati štetu i šta raditi na prevenciji da nam se ovakve tragedije ne bi ponavljale.
MONITOR: Ove tragedije su dovele i do nove solidarnosti sa žrtvama i građanstvom u Srbiji. U BiH i Crnoj Gori je proglašen, povodom njih, i dan žalosti. Kako bi to trebalo da razumijemo?
PUHALO: Prije svega naš problem je što nas tragedije najčešće ujedinjuju, sjetimo se poplava ili zemljotresa u Hrvatskoj. Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Mi govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi. Na kraju, kada nastradaju djeca, svaki roditelj, kao i odrasli čovjek, ne može da ne saosjeća sa roditeljima žrtava. Empatija je biološki uslovljena i to ne može zaustaviti nijedna granica, niti ideologija ili politika.
Nastasja RADOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net
Komentari
-
SUSRETI4 sedmice
NATALIJA KOKA ĐUKANOVIĆ, ŽENA BOEM: Onaj trag, kad odete
-
ALTERVIZIJA4 sedmice
Deportacije
-
HORIZONTI3 sedmice
NJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
HORIZONTI4 sedmice
ZADUŽIVANJE MILOJKA SPAJIĆA OD 750 MILIONA, U SUSRET IZBORIMA: Posao za SDT ili politički pazar
-
FOKUS4 sedmice
VLADA DRITANA ABAZOVIĆA: Godina prođe, mandat nikad
-
FOKUS3 sedmice
POLA DRŽAVE NA BUDŽETU: Proizvodnja zavisnika od vlasti
-
Izdvojeno3 sedmice
SDT ISPITUJE ŽIVOTNI STIL CRNOGORSKIH FUNKCIONERA: Luksuz pod lupom
-
DRUŠTVO4 sedmice
SLUČAJ SKRBUŠA: Male hidroelektrane pred Specijalnim tužilaštvom