MONITOR: Opozicione partije i civilni sektor ovih dana predlažu nekoliko modaliteta za smjenu vlasti. Koji bi bio najefikasniji? BARDHI: Nesmjenjive vlasti polako ali sigurno idu i tonu u totalitarizam. Razloge što je crnogorska vlast nesmjenjiva možemo vidjeti golim okom. Počevši od toga što dobar dio, ne samo iz interesnih sfera, nego i onih koji ne znaju kako će sjutra obezbijediti koru hljeba svojoj djeci, bespogovorno ,,povinovanje gospodaru” smatraju vrlinom, pa do toga gdje 300-400 ,,inteligent drugara” drže sve pod kontrolom… A kada je sve pod monopolom i kada i za malo ,,intelektualno suptilnije” javno iznošenje mišljenja istrenirane ,,profesionalne” sudske instance dijele nemilosrdno visoke (to nisu samo novčane) kazne, izgleda da je teško, čak i nemoguće otkačiti se svijesti dolaska na vlast sa ulice bez nekog odlučnog demokratskog pritiska, ne samo iznutra.
Da bi opozicija u Crnoj Gori djelovala jedinstveno, mora da definiše suštinske koncepcijske razlike i to prevaziđe. Iskustva postoje. Da li je rješenje u političkom bojkotu? U određenim situacijama zasigurno je jedan od mogućih efikasnih ishoda.
MONITOR: Autentična zastupljenost manjinskih zajednica u parlamentu jedno je od najaktuelnijih političkih pitanja u Crnoj Gori. Vaš stav je da Albanci ne traže da im neko garantuje mandate. BARDHI: Tačno. Ali prvo ako se složimo da su Albanci, kao autohtoni na svojim teritorijama, danas u Crnoj Gori, različiti po jeziku, istorijskoj homogenosti življenja uzduž granice sa matičnom državom Albanijom, kulturi itd. od drugih slovenskih naroda, onda je jasno zašto je pitanje političke autentične zastupljenosti Albanaca veoma bitno. Nama je prihvatljivo sadašnje rješenje da u okviru Crne Gore kao jedne izborne jedinice, opštine, odnosno biračka mjesta, gdje žive Albanci – opstaju opština Ulcinj, opština Tuzi, odnosno određena biračka mjesta u Podgorici i da se u opštinama Bar, Plav i Rožaje bira određeni broj poslanika, srazmjerno učešću Albanaca u ukupnom broju stanovništva Crne Gore, konkretno pet poslaničkih mandata, primjenjivanjem principa prelivanja glasova, dodavanjem dobijenih glasova izbornih lista sa nacionalnim albanskim predznakom sa drugih biračkih mjesta, i obrnuto drugim izbornim listama koje su dobile glasove na albanskim biračkim mjestima.
Podsjećam, na zahjev nas dvojice poslanika albanskih partija, Skupština Crne Gore je 1. septembra 1997. usvojila Zaključak o autentičnoj zastupljenosti Albanaca i potpisan je Sporazum o minimumu demokratskih principa za razvoj demokratske infrastrukture u Crnoj Gori, od strane parlamentarnih stranaka i Vlade. Sporazum su potpisali DPS- Milica Pejanović – Đurišić, Narodna stranka – Novak Kilibarda, Liberalni savez – Slavko Perović, Stranka demokratske akcije – Harun Hadžić, Demokratski savez u Crnoj Gori – Mehmet Bardhi, Demokratska unija Albanaca – Bajram Redža, Socijaldemokratska partija – Žarko Rakčević i u ime Vlade Milo Đukanović.
MONITOR: Često se od predstavnika albanskih partija može čuti da su Albanci u Crnoj Gori diskriminisani… BARDHI: To je posebna tema, koja traži dublju analizu. Ali tačno je da Albanci u Crnoj Gori, nisu ravnopravni. Diskriminisani su u skoro svim oblastima, negdje manje, negdje više. Albancima nije omogućeno da sami odlučuju o svojoj sudbini, o razvoju svojih područja, o rukovođenju i raspolaganju svojim prirodnim resursima, o lokalnoj i regionalnoj organizaciji. Nažalost, to ne kažu sve albanske partije. Poslušnost vlastima za rad ličnih privilegija je evidentna i za to će oni biti odgovorni. Podaničkim odnosom se ne rješava albansko pitanje. Demokratski i produktivni odnos može biti jedino partnerski odnos. Svaka crnogorska vlast je imala svog Albanca. Ali time nije riješila ni albansko pitanje, ni crnogorsko- albanske odnose. A ,,svoji Albanci” su našli pripadajuće mjesto u istoriji. Nažalost, diskriminacija počinje tamo gdje bi trebalo da počinje demokratija, prilikom predlaganja zakonskih tekstova – u Vladi i prilikom usvajanja tih zakona, koji mnogi imaju diskriminišuće norme i rješenja, a to se radi u parlamentu glasačkom mašinerijom.
MONITOR: Optužili ste vlast da na osnovu nacionalne i političke pripadnosti diskriminiše pripadnike manjinskih zajednica prilikom zapošljavanja. BARDHI: Zastupljenost Albanaca u mnogim državnim pa i opštinskim organima je simbolična, dok ih u mnogim uopšte nema – u sudstvu, tužilaštvu, u policiji, u Vladi itd. Ni iz daleka nije realizovana proporcionalna zastupljenost, koja je sada i ustavna obaveza.
MONITOR: Da li je tačno da je vladajuća koalicija Albance isključila iz procesa evropskih integracija? BARDHI: Kada bi neko analizirao sastav raznih radnih tijela, koje je formirala Vlada, vidjelo bi se da je to drastično na štetu Albanaca. Evro-atlanske integracije smo podržali od samih početaka, kada su 90-tih godina ovi Evropu posmatrali iz ptičje perspektive. Jedan od parametara za integracije je i ispunjavanje obaveza iz domena manjinskih prava. Nije mi jasno kako će biti to moguće bez učešća predstavnika abanske manjine.
MONITOR: I dalje je aktuelan zahtjev da Tuzi dobiju status opštine i da ne budu, kako ste jednom rekli, ,,podgorički privezak”. Kakve su šanse da taj zahtjev ostvarite? BARDHI: Životna potreba građana Malesije je da sami odlučuju o životnim interesima. I ovo je čisto političko pitanje, iako vlast hoće da manipuliše kao da je to ekonomsko pitanje. Sve opštine u Crnoj Gori nastale su kao proizvod političkih odluka i zašto bi sada u slučaju Tuzi bilo drugačije. Ova vlast nema više nijednog valjanog razloga ni argumenata da to odbije.
MONITOR: Zašto se zalažete za decentralizaciju vlasti, odnosno vraćanje ingerencija opštinama, konkretno u Ulcinju? BARDHI: Bez decentralizacije vlasti nema ni ostvarivanja manjinskih prava. Vraćanjem nadležnosti opštinama umnogome bi se otvorilo polje da manjine ostvaruju svoja prava. To je jedan o demokratskih evropskih parametara.
Morsko zlo
MONITOR: Vi tražite i preispitivanje ingerencija Morskog dobra, koje zovete – morsko zlo. BARDHI: Vlasti iz 1992 godine su svim snagama počele centralizaciju. Razvlastile su skupštine i uzele u svoje ruke upravljanje nad svim profitabilnim društvenim preduzećima, javnim dobrima i vitalnim organima lokalne samouprave. Uzeli su inspekcije, kako bi samo mogli da selektivno, netransparentnim i sumnjivim ne samo namjerama odlučuju kome dati dozvolu za rad, za gradnju, za otvaranje firmi, za davanje koncesija itd. Preuzeli su vođenje katastra nepokretnosti, koji je u svim demokratskim zemljama nadležnost lokalne samouprave, preuzeli su školstvo, zdravstvo, policiju, tužilaštvo, sud za prekršaje, sve fondove…Preuzeli su i primorje formiranjem preduzeće za upravljanje morskim dobrom. Ja sam ga nazvao Morsko zlo, jer je primorskim opštinama oduzeta glavna grana opstajanja. Tako je sada Podgorica postala najveća primorska opština i jedina!? Za Albance diskriminacija je veća, jer je granicu Morskog dobra zacrtala Vladina komisija prema političkim projektima: Oduzeti što više teritorija i staviti pod svoju upravu, kako bi onemogućili da se opština razvija, odnosno da vlast imaju opozicione albanske partije. Tako samo na opštinu Ulcinj otpada 57 odsto teritorije kojom upravlja Morsko dobro, dok u ostalih pet primorskih opština ono ima ukupno 43% teritorije!
Kako me osudila Ranka Polović
MONITOR: U pripremi za ovaj razgovor rekli ste da Vas je svojevremeno osudila sadašnja državna tužiteljka Ranka Čarapić i da se u Crnoj Gori ništa ne dešava slučajno. Da li biste ukratko ispričali zašto ste osuđeni? BARDHI: Osamdesetih godina, kada je srpski šovinizam podigao glavu da realizuje svoje davnašnje ekspanzionističke projekte prema susjedima, lavina napada i progona krenula je prema Kosovu i Albancima. Ta hegemonistička lavina iz Beograda se širila u formi koncentričnih krugova i prema Albancima u Makedoniji, Srbiji, Crnoj Gori, a i van tadašnje Jugoslavije, gdje je mogla da stigne dugačka ruka UDB-e. Po tom famoznom članu 133 KZ SFRJ optuženo je i osuđeno više hiljada albanskih intelektualaca, profesora, učenika, studenata, službenika, radnika, pa i seljaka širom Jugoslavije. Čistka, stigla je i u Crnu Goru protiv albanskih intelektualaca. To je sprovela udbaška, političko-policijska linija. Najčešće se to zvalo ,,politička diferencijacija od albanskih nacionalista i iredentista”. Ustvari, to je bila hajka protiv političkih protivnika. Dežurni profesionalni svjedoci bili su na usluzi tužiocima. U Ulcinju zvanično hajku je počeo Opštinski komitet Saveza komunista. Inače, pritisci nada mnom su počeli još dok sam bio učenik, odnosno student. U to vrijeme teško da je ostao neki albanski intelektualac koji nije prošao kroz obradu službenika DB-a u njihovim kancelarijama, kojima bi najbolje pristajalo ime mučilišta, kafanama ili razgovorima na ulici. Interesantno je istaći, mene je organizacija SK isključila sa posla iako nikad nisam bio član Saveza komunista! Početkom 1984. godine, nakon završetka Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, mene među prvima strpaše u zatvor. Prvo u Kotor, a onda jedno veče sprovedoše me u Jusovaču, u Titogradu, i potom provedoh dvije godine u spuškom zatvoru.
Da, tužiteljica mi je bila, tada gospođica, Ranka Polović, sada gospođa Čarapić. Sudnica – kancelarija Višeg suda u Podgorici. Nisu mi dozvolili da suđenje bude javno u velikoj sali, iako sam to izričito tražio. Izgleda, plašili su se naroda! Sudija – Marko Peković, iz Nikšića. DB je imala četiri rezervisane stolice. Trojica DB-ovaca svakodnevno su stalno bili prisutni tokom mog suđenja, a jednog dana tu je bio i četvrti: Nikola Damjanović, Avdija Grbović i Sreten Glendža. Dvojica porotnika i zapisničarka. Povremeno prevodilac – gospodin Gegaj i moj branjenik, kojeg je angažovala porodica. Za moju porodicu bile su ostavljene samo tri stolice!
Pažljivi čitalac će primijetiti da su sudija i sudije porotnici, tužiteljka, DB-ovci, zapisničarka – bili pripadnici jedne nacije, a ja okrivljeni, koji sam navodno govorom, verbalno ugrozio državu – Albanac.
Ništa u Crnoj Gori nije slučajno. Odmah nakon mog osuđivanja svi su unaprijeđeni. Tužiteljicu, uvaženu gospođu Ranku, mogu donekle i da shvatam. Tada je bila mlada i neiskusna, a policijski pritisak, mogao sam da pretpostavim na osnovu ponašanja u ,,sudnici” i mimike, bio je jak. Ali, ako analiziramo sada optužnicu i presudu, pravna nauka bi s materijalnog, činjeničnog stanovišta tog predmeta optuživala njih, a ne mene. Zbog toga, red bi bio, i pravnički i pravni, i najviše ljudski, da Vrhovna državna tužiteljica nađe pravni lijek i ispravi tu nepravdu.
Do sada smo svjedočili praksi da se optužnice zasnivaju na formalizmima, a da se dubinska finansijska analiza izostavlja. To mora da se promijeni. Imovina stečena bez pokrića u zakonitim prihodima mora biti oduzeta. Tako se gradi povjerenje javnosti u pravosudni sistem
MONITOR: MANS je pozdravio hapšenje bivšeg policijskog funkcionera Duška Golubovića, pozivajući nadležne da se pozabave porijeklom njegove imovine. Zbog čega je to, kako ste ocijenili, izuzetno važno?
MILOVAC: Hapšenje Duška Golubovića, iako samo po sebi važan korak, ne smije ostati simbolična ili izolovana akcija. Godinama je javnost svjedočila raskoraku između načina života pojedinih bezbjednosnih funkcionera i njihovih zvaničnih prihoda. Golubović je bio jedan od njih – osoba čije se bogatstvo teško moglo objasniti njegovom platom i ulogom u službi. Zato je ključno da se ne istražuju samo konkretna krivična djela koja mu se stavljaju na teret, već i porijeklo kompletne imovine koju je stekao tokom svoje karijere. Prava borba protiv korupcije podrazumijeva i raskid sa praksom da se nezakonito stečena imovina prikriva, prenosi na članove porodice ili ilegalizuje kroz rupe u sistemu.
Upravo iz tog razloga smo kao organizacija pozvali nadležne da pokrenu i finansijsku istragu. Svako izostavljanje tog aspekta znači i poruku da se nelegalno bogatstvo može „oprati“ ako se krivično gonjenje svede na simbolične postupke.
Mnogi slučajevi iz prošlosti su ostali bez rezultata, jer je pravda zadovoljavna kroz minimalne kazne, dok je imovina optuženih i osuđenih za korupciju ostajala nedirnuta. Na žalost, Crna Gora još nema zakonski okvir koji bi omogućio tužilaštvu da efikasnije oduzima imovinu za koju nije poznato porijeklo ili je stečena nekim krivičnim djelom. To je jedan od ključnih uzroka percepcije da sistem ne funkcioniše.
MONITOR: Tužilaštvo Golubovića tereti za pranje novca. Očekujete li da će u okviru tog procesa biti istražena i njegova imovina?
MILOVAC: Apsolutno. To bi, uz istraživanje konekcija sa javnim funkcionerima,trebalo da bude fokus istrage. Pranje novca je krivično djelo koje po svojoj prirodi podrazumijeva da je prethodno ostvaren neki nezakonit prihod – bilo iz korupcije, trgovine uticajem ili drugih izvora. Ako tužilaštvo želi da dokaže da je Golubović učestvovao u pranju novca, moraće da pokaže konkretne tragove tog novca: gdje je završio, u kojoj formi, i da li je korišćen za kupovinu imovine. Bez toga, slučaj ostaje bez težine.
Zato insistiramo da istraga obuhvati svu njegovu imovinu – stanove, automobile, zemljišta, firme, a i imovinu registrovanu na članove porodice i bliske saradnike. MANS je početkom prošle godine Specijalnom državnom tužilaštvu predao obimnu dokumentaciju o tome kako je porodica Golubović sticala imovinu koja se ne može objasniti zvaničnim prihodima i mislim da je to bio dobar početni korak za istragu koja je uslijedila.
Do sada smo svjedočili praksi da se optužnice zasnivaju na formalizmima, a da se dubinska finansijska analiza izostavlja. To mora da se promijeni. Imovina stečena bez pokrića u zakonitim prihodima mora biti oduzeta, ne samo u ovom slučaju, već kao princip. Tako se gradi povjerenje javnosti u pravosudni sistem, i tako se šalje jasna poruka svima koji su u sličnim pozicijama da neće moći da sačuvaju ono što su stekli nezakonito.
MONITOR: Reagovali ste i povodom tvita poslanika Miodraga Lakovića, koji je nakon hapšenja Golubovića na Iks mreži ispričao priču o sudbini tri policijska funkcionera, od kojih su dvojica, pretpostavlja se, on i Golubović. Kako čitate tu Lakovićevu reakciju?
MILOVAC: Reakcija poslanika Lakovića bila je, najblaže rečeno, zabrinjavajuća. Umjesto da se distancira i osudi sve eventualne nezakonitosti koje su proizašle iz zloupotreba unutar policijskog sistema, on je iskoristio priliku da javnosti predstavi lični narativ, gotovo nostalgično, o navodnoj „sudbini“ trojice kolega. Problem je u tome što takav pristup relativizuje ozbiljnost situacije i sugeriše da su postupci državnih organa neka vrsta nepravedne odmazde ili selektivnog progona, umjesto pokušaja da se konačno uspostavi odgovornost za ono što se dešavalo u prethodnim decenijama.
U demokratskim društvima, poslanici moraju biti svjesni snage svojih poruka, naročito kada je riječ o osjetljivim temama poput korupcije u sektoru bezbjednosti. Ako poslanik implicira da je njegov bivši kolega nepravedno pritvoren, ili ako koristi tu situaciju da izgradi narativ o žrtvama sistema, onda se mora postaviti pitanje da li podržava vladavinu prava ili kolegijalnu solidarnost nauštrb pravde. Ovakve izjave ne doprinose borbi protiv korupcije – naprotiv, one je potkopavaju, jer daju prostora za sumnju u motive tužilaštva i pravosuđa.
MONITOR: Kako generalno vidite procese koji se vode protiv nekadašnjih visokih funkcionera, a koji još ne rezultiraju presudama?
MILOVAC: Procesi koji se razvlače godinama bez epiloga, posebno kada se odnose na visoke funkcionere, ostavljaju ozbiljne posljedice po vladavinu prava. Građani više ne vjeruju da su institucije sposobne da završe započeto. Slučajevi bivših ministara, partijskih lidera ili direktora državnih preduzeća ostaju u zapećku, često bez suđenja, ili sa suđenjima koja liče na parodije. Takav trend obesmišljava cijeli reformski kurs i šalje poruku nekažnjivosti. Pravosuđe koje ne donosi presude u razumnom roku prestaje da bude efikasno, i postaje produžena ruka politike.
Dodatno zabrinjava to što se često koristi strategija zastarjelosti – svjesno se odugovlače postupci kako bi se izbjegla pravosnažna odluka. To nije slučajnost, već sistemska slabost ili čak sabotaža. U situaciji kada se građanima stalno govori o reformama i napretku ka EU, ovakvi primjeri služe kao otrežnjujući demanti. Ako ne postoji volja, ali ni kapacitet da se najkompleksniji slučajevi privedu kraju, teško je govoriti o stvarnoj borbi protiv visoke korupcije.
MONITOR: Uskoro, upozorili ste, u oktobru ove godine, nastupa apsolutna zastara za kaznu na koju je osuđen Svetozar Marović. Taj slučaj, ocijenili ste, predstavlja poraz pravne države Crne Gore. Gdje je još poražena pravna država?
MILOVAC: Slučaj Svetozara Marovića je jedan od najočiglednijih poraza pravne države. Osoba koja je priznala krivicu, koja je imala izrečenu kaznu, nikada nije izdržala nijedan dan zatvora. Čak i uprkos međunarodnim potjernicama i zahtjevima za ekstradiciju, ništa se nije desilo. Taj slučaj je simbol kako se pravda može selektivno primjenjivati i kako politička moć može kupiti vrijeme – dok sistem spava. Ako u oktobru nastupi apsolutna zastara, biće to kapitulacija države pred svojim bivšim funkcionerom.
Marović nije jedini primjer. Poražena je pravna država i u slučajevima poput KAP-a, afere Telekom, afere Snimak – svuda gdje je bilo dovoljno indicija za procesuiranje, ali ne i političke volje. Slučajevi se selektivno otvaraju, zatvaraju ili odugovlače, u zavisnosti od toga ko je na vlasti. Poražena je pravna država i kada sudije i tužioci biraju da ćute iz straha, ili pristaju na kompromis zbog karijere. Bez stvarne nezavisnosti pravosuđa i institucionalne odgovornosti, Crna Gora će i dalje biti država u kojoj zakoni postoje samo napapiru. Jedan od najsvježijih primjera za to je islučaj uzurpacije državnih parcela na Krimovici. Kao i u slučaju Marović, pravno je ispunjena forma, ali niko ne može reći da je u tim slučajevima građanima donijeta pravda.
MONITOR: Vlast ipak tvrdi da će Crna Gora biti prva nova članica EU?
MILOVAC: Takve tvrdnje više liče na politički marketing nego na realnu analizu stanja. Naravno, Crna Gora je najduže u pregovaračkom procesu, ali to ne znači mnogo ako se ključna poglavlja koja se tiču vladavine prava ne zatvore sa stvarnim reformama. EU gleda rezultate, a ne deklaracije. Ako se ne ojačaju institucije, ne dovedu ključni procesi do kraja i ne obezbijedi funkcionalna kontrola nad korupcijom, onda nema ni pomjeranja ka članstvu. To nije pitanje optimizma, već odgovornosti.
Uostalom, sve što se dešava sa ključnim antikorupcijskim zakonima, sa institucionalnim reformama, sa aferama koje se guraju pod tepih, jasno pokazuje da smo još daleko od evropskih standarda. Članstvo se ne dobija zbog dobrih odnosa sa Briselom, već zbog unutrašnjih promjena koje su stvarne i održive.
Dio javnosti vjeruje da je članstvo Crne Gore u EU pitanje prije svega geopolitičkih interesa Brisela i pokušaja da se na primjeru Crne Gore “oživi” proces proširenja. U svakom slučaju, veoma je važno da na putu ka EU ne preskačemo korake, naročito one koje se odnose na šansu da taj proces iskoristimo da osnažimo institucije.
MONITOR: Iz Brisela je stigao i komentar na Sporazum sa UAE, ali ga vlast čita kako im odgovara. Uputili ste otvoreno pismo poslanicima. Šta očekujete?
MILOVAC: Sporazum sa UAE je opasan presedan jer omogućava investitorima iz te zemlje da zaobiđu domaće zakone i dobiju privilegovan status u pogledu pristupa državnim resursima, mimo tendera i daleko od onoga što je zdrava konkurencija. Iako je Evropska komisija jasno ukazala na moguće nesaglasnosti sa pravnom tekovinom EU, crnogorska vlast pokušava da predstavi taj komentar kao potvrdu njihove politike. To je neodgovorno i manipulativno. Kada vam EU saopšti da postoji zabrinutost u vezi sa osnovnim principima slobodnog tržišta i pravne sigurnosti, to se mora ozbiljno shvatiti.
Zato smo se i obratili poslanicima, kao posljednjoj instanci odgovornosti. Oni moraju preuzeti ulogu korektiva izvršne vlasti, a ne da slijepo slijede partijske direktive. Očekujemo da se sporazum vrati na doradu, da se konsultuju eksperti i javnost, i da se obezbijedi usklađenost sa evropskim vrijednostima. Ako poslanici to ignorišu, jasno je da rade protiv interesa građana i protiv evropske budućnosti Crne Gore.
Javni servis bi u odnosu na prije četiri godine morao biti potpuno različit, jer od tada je u RTCG uloženo oko 80 miliona eura. Uložilo se u glamur, milioni su otišli i idu na rekonstrukciju i šminkanje zgrade, kupljena su električna i druga auta, veliki led ekrani, izdvajanja za zarade su ogromna… Ali se u novinarskom smislu nije mnogo odmaklo
MONITOR: Sindikat medija je upozorio da se ne nazire početak sudskog procesa ni nakon sedam godina od pokušaja ubistva novinarke Olivere Lakić. Da li je to jedinstven slučaj i u kojim još predmetima napada na novinare nema napretka?
CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ: Crna Gora je dobro skratila spisak neriješenih napada na novinare i medije, ali ne tako što ih je rasvijetlila već kroz zastaru tih predmata. Taj trend će se očigledno nastaviti jer pomaka nema. Mi zadnjih godina ističemo efikasnost i policije i tužilaštva kada su u pitanju novi slučajevi napada na novinare, ali ne dozvoljavamo ni da se zaboravi ono što je očigledni nerad, možda čak i namjera države. Zbog toga smo nedavno i podsjetili javnost da ni nakon sedam godina od pokušaja ubistva Olivere Lakić nije urađeno ništa i da taj slučaj ostaje simbol nekažnjivosti i nespremnosti institucija da zaštite temeljne vrijednosti slobodnog i demokratskog društva.
Tačno je da je počelo suđenje navodnim počiniocima ali jedino što se dešava je konstantno odlaganje ročišta, a sad i ustupanje predmeta drugom sudiji. Za svega tri godine nastupiće apsolutna zastara za krivično djeloteška tjelesna povreda, koje se napadačima stavlja na teret. Jasno je da se ovom dinamikom suđenja nigdje neće stići i onda je pitanje šta je odgovor države i šta žrtve mogu da očekuju. Je li cjeloživotna policijska zaštita rješenje? Ranije su do zastare dovedena prebijanja Tufika Softića i Mladena Stojovića, paljenja automobila Vijesti… Čini mi se da su svi zaboravili da je Crnoj Gori još ranije poručeno da neće ući u Evropsku uniju dok ne riješi stare slučajeve napada na novinare, a po tom pitanju nije urađeno ništa. Slučaj ubistva Duška Jovanovića mislim da mora biti prvi na spisku.
MONITOR: Nedavno je obilježen Svjetski dan slobode medija. Ima li napretka u toj slobodi, kroz poboljšanje uslova rada, bolje brige o bezbjednosti novinara?
CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ: Tokom 12 godina koliko se aktivno bavimo sindikalizmom i medijima kroz sve njihove segmente, mnogo toga se promijenilo. Ono što je ostalo isto su izražena cenzura i autocenzura kao i nezadovoljavajući materijalni položaj zaposlenih i to je ono što je odgovornost poslodavaca, ne države. Država je u tom smislu kriva zato što ne insistira na, primjera radi, poštovanju Zakona o radu nego je ostavila poslodavcima da iz njega uzimaju što im odgovara, a da zaobilaze ono što sami požele. U takvim uslovima zaposlenom je nemoguiće da se izbori, kao i sindikatima da ispregovaraju bolje uslove rada.
I dalje su zarade ispod prosjeka na nivou države. Od kad je program Evropa sad 2 nametnuo dvije minimalne zarade one često budu i maksimum koji dobijaju medijski radnici i tu nema suštinskog boljitka. Pritisci koji dovode do samocenzure ili otvorena cenzura u redakcije dolaze preko vlasnika i urednika koji dozvoljavaju da političari i biznismeni upravljaju njima i to se ne mijenja. Država je osnivanjem Fonda za pluralizam medija svim medijima dala pristup državnom novcu kako bi obogatili svoj sadržaj ali i pomogli zaposlene. Sad će taj Fond da bude i izdašniji ali zaposleni ne osjećaju tu pomoć i to treba preispitati.
MONITOR: Uskoro vam ističe mandat u Savjetu RTCG. Kako ocjenjujete rad Savjeta u ovom sazivu?
CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ: Mandat ovog Savjeta je obilježen kontinuiranim nezakonim izborom generalnog direktora. Oni su za tri i po godine četiri puta izabrali istog čovjeka na čelno mjesto. Posljedni put su to uradili nakon što su sudovi konstatovali da je Boris Raonić tri godine proveo u nezakonitom mandatu kao generalni direktor. Ta stavka u Raonićevoj biografiji bi u normalnim državama bila dovoljna da više nikad ne može da obnaša javnu funkciju, ali Savjetu ona nije zasmetala, naprotiv.
Za ove četiri godine ljudi kojima se sudi za zloupotrebu službenog položaja u saizvršilaštvu, upravo zato što su nezakonito birali Raonića, su ulogu Savjeta obesmislili, sveli na tišinu i sramotu i puko dizanje ruke. Veliki broj nadležnosti Savjeta, kao kontrolnog tijela, je prešao u ruke generalnog direktora kojem od prvog dana omogućavaju ogromnu nezakonito obračunatu zaradu.
MONITOR: Je li vas iznenadila hajka dijela medija i advokata protiv vas u procesu koji se vodi protiv četiri aktuelna i jednog bivšeg člana članova Savjeta. Oni tvrde da ste vi krivi za sudski proces. Da nije bilo vas, sve bi bilo ,,normalno”.
CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ: Mislim da su to potezi očajnika koji ne mogu da daju racionalan odgovor na pitanje zašto su suprotno pravosnažnoj sudskoj presudi glasali za Raonića omogućivši mu nezakonito bogaćenje. Ja diskreditacije i uvrede trpim od skoro prvog dana ali se ne obazirem nego četiri godine uporno alarmiram javnost o dešavanjima u RTCG. Sada, kako im se primiče presuda a izmiču projekti, navodni ugled i slično, to doživljava svoj vrhunac i to uz maksimalnu zloupotrebu javnog servisa. To su ljudi koji su svoju slobodu i neosuđivanost rizikovali zbog Raonićeve fotelje i to govori o njima.
Moj mandat se završava za manje od mjesec. U uslovima u kojima sam radila mislim da sam uradila dovoljno, a podršku sam dobila i od domaće i međunarodne javnosti.
MONITOR: Da li, i pored svih problema, smatrate da je program TVCG bolji nego prije četiri godine?
CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ: Javni servis bi u odnosu na prije četiri godine morao biti potpuno različit, jer se u tom periodu u RTCG uložilo oko 80 miliona eura. To je vrtoglava cifra i za mnogo veće države nego što je Crne Gora. Za taj novac bi trebalo da se dobija mnogo bolji proizvod od onoga što mi danas dobijamo. Dosta se uložilo u glamur, milioni su otišli i i dalje idu na rekonstrukciju i šminkanje zgrade, kupljena su električna i druga auta, veliki led ekrani, izdvajanja za zarade (naročito menadžerske koje se nezakonito obračunavaju) su ogromna… A kad pogledate u novinarskom smislu kako to izgleda, vidjećete da se nije mnogo odmaklo.
Sada je više partija zastupljeno u programu jer jednostavno više partija čini vlast pa se treba na više adresa dodvoravati. Preplavljeni smo politikom i političarima, a obrazovanje, nauka, dječiji program, dokumentarni su i dalje na marginama i na nivou statističke greške. Vodeće prime time emisije su političke, programska šema se prilagođava volji raznih predsjednika i političara da kada oni požele, neometani pitanjima novinara, kažu što smatraju da im u određenom trenutku ide u korist pa se organizuje „intervju“. Vjera (naročito jedna) je postala jako bitna… Sve u svemu pomaka ima naročito u tehnološkom smislu ali kada je novinarstvo u pitanju mislim da je to i dalje stari RTCG koji je u potpunosti u službi vladajućim partijama.
MONITOR: Kako profesiji, koja više nije atraktivna, vratiti kredibilitet, dostojanstvo, sigurnost?
CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ: Informacije, fotografije i video materijal su atraktivniji nego ikad ali ne u formi onoga što je novinarstvo i javni interes. Zašto su se mediji tu izgubili i zašto je poželjnije biti javni službenik nego novinar, mislim da prije svega treba pitati one koji upravljaju medijima.
Tokom protekle godine u našoj bazi napada koju vodimo na sajtu safejournalists.net evidentirali smo 24 incidenta, različitih vrsta, koja su se dogodila tokom protekle godine, dok smo ih ove godine zabilježili već osam. Zarade su više simbolične nego podsticajne, za osnovna prava iz radnog odnosa ljudi treba da se bore kao da ih tek osvajaju, pitanje cenzure i otvorenog upliva u profesionalni segment je takođe nešto što demotiviše… Sve su to pitanja kojima bi vlasnici i glavni urednici trebalo da se bave i da vide sami koliko su spremni da mijenjaju uslove rada i odnos prema ljudima. I da to urade dok još nekoga ima u redakcijama.
Moj rad je odgovor na svijet koji je prečesto bio fragmentisan, glasan i prepun narativa. U njoj sam tražila čistu liniju, iskren ton, prostor u kojem se može oslušnuti ono suštinsko
Biljana Keković, crnogorska slikarka snažnog i postojanog umjetničkog rukopisa, izgradila je sopstveni likovni jezik oslanjajući se na unutrašnju viziju i duboko promišljenu likovnu poetiku. Diplomirala i magistrirala slikarstvo na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, a od 1994. godine aktivno i kontinuirano izlaže u zemlji i inostranstvu. Njeno stvaralaštvo prepoznato je brojnim nagradama, među kojima su i priznanje UNESCO-a za kulturnu promociju. Keković godinama doprinosi savremenoj umjetničkoj sceni Crne Gore kroz prepoznatljiv izraz asocijativne i ekspresivne apstrakcije.
Izložba U pokretu / In motion, postavljena u Modernoj galeriji Jovo Ivanović u Budvi, nova je potvrda značaja njenog autentičnog likovnog izraza.
MONITOR:Izložba „U pokretu / In motion“ nosi naziv koji sam po sebi otvara višeslojna tumačenja. Šta za vas predstavlja „pokret“ u kontekstu ove konkretne izložbe – da li ga primarno vidite kao slikarski princip, energetski tok ili odraz unutrašnjih preobražaja?
KEKOVIĆ: Najdublje značenje pokreta, po mom shvatanju, leži u njegovoj višeznačnosti, u sposobnosti da istovremeno obuhvati različite slojeve značenja: slikarski, energetski i psihološki. On ne traži konačna tumačenja, već poziva na sopstveni čin kretanja, gledanja, osjećanja i tumačenja. Posmatrač se više ne nalazi ispred slike, već se, simbolički, kreće unutar nje. Ciklusi koje predstavljam nisu zatvorene cjeline, već se kreću, međusobno prepliću i nadovezuju. Oni teže da uspostave vezu između realnog i unutrašnjeg svijeta, prostora gdje ponekad misao nije do kraja izrečena, a boja ju je već otkrila.
Radovi iz serije Talks istražuju upravo te oblike dijaloga, verbalne i neverbalne razmjene koje se događaju na ivici. Vode simbolizuju fluidnost, promjenjivost, proces kretanja i unutrašnjeg pročišćenja. Ciklus Misli u pokretu istražuje tok misli i emocija, kao i stalnu težnju da se kroz slikarski čin, misli slože u slikovni govor kroz boju i formu, da uhvati ono što izmiče logici i riječima. Na kraju, pokret nije samo tema, on je metod, iskustvo, način postojanja slike. I način na koji ja mogu da izrazim ono što želim.
MONITOR: Vaše slike odaju utisak meditacije, gotovo ritualnog procesa stvaranja. Postoji li unutrašnji narativ koji prethodi samom činu slikanja, ili se on rađa tek u fizičkom kontaktu sa platnom i bojom?
KEKOVIĆ: Proces slikanja za mene jeste svojevrsna meditacija, ali ne počinje uvijek jasno artikulisanim narativom. Unutrašnji tok misli i emocija je prisutan, ali često neuhvatljiv, više liči senzaciji nego jasnoj priči. Nekad osjećam da slike „dolaze“ iznutra kao odjek neizgovorenog, a nekad se oblikuju tek u kontaktu sa platnom, u trenutku kada boja dotakne površinu. To nije linearni proces, više je dijalog između unutrašnjih i spoljašnjih impulsa. Ponekad sam tek poslije slikanja sposobna da prepoznam narativne koje su bile prisutni, ali nisu bile svjesno viđeni.
Platno postaje prostor gdje se misao, emocija i intuicija srijeću bez potrebe za objašnjenjem. Na primjer, u kolorističkom smislu, crvena mi omogućava da postignem suptilne ritmove i kontraste. Često se ponaša kao težište, ono sto pokreće sve ostalo oko sebe. Ona uravnotežuje, kontrira, unosi nemir, ali i vitalnost. Crvena nije statična – ona curi, izlazi iz sebe, raspada se i ponovo okuplja, stvarajući utisak unutrašnjeg previranja. Ima sposobnost da produbi prostor slike, da uvede napetost među oblicima, ali i da uspostavi balans tonova. Ona nije samo boja, ona je stanje, sabijeni trenutak sjećanja i prisutnosti. U tom smislu, slika ne ilustruje unaprijed poznatu priču, već je dio jednog procesa bivanja – trenutka kada unutrašnje postaje spoljašnje, često na načine koje ni sama ne mogu u potpunosti racionalno objasniti
MONITOR: Vaš slikarski opus oblikovao se tokom turbulentnih devedesetih i razvijao u složenom društveno-kulturnom prostoru posttranzicijskog Balkana. Koliko su te okolnosti uticale na formiranje vašeg unutrašnjeg slikarskog imperativa?
KEKOVIĆ: Turbulentne devedesete i period posttranzicije na Balkanu neizbježno su oblikovali moju senzibilnost, čak i onda kada sam to svjesno pokušavala izbjeći. Taj kontekst nosi sa sobom slojeve nesigurnosti, gubitka, traume, ali i unutrašnje snage, sve ono što ostaje kao naslijeđena težina, kao stalna pozadina svakog ličnog izraza. Upravo iz tog ambijenta haotičnih spoljašnjih okolnosti rodila se moja potreba da stvaram prostor autonomije, prostor koji nije bjekstvo, već svojevrsni otpor. Vizuelno čista umjetnost za mene nije lišena složenosti, već se bavi onim što se nalazi ispod površine i naslaga dnevne stvarnosti. To je potreba za prostorom gdje slike ne reflektuju direktno društvene događaje, već nudi prostor kontemplacije i unutrašnjeg usklađivanja.
U tom smislu, stvaranje za mene nikada nije bilo estetsko ili distancirano, već egzistencijalno. Moj rad je odgovor na svijet koji je prečesto bio fragmentisan, glasan i prepun narativa. U njoj sam tražila čistu liniju, iskren ton, prostor u kojem se može oslušnuti ono suštinsko.
MONITOR: U Vašem radu dosljedan je otklon od trendova. Kako uspijevate da očuvate lični izraz u savremenom kontekstu koji često favorizuje konceptualnost?
KEKOVIĆ: Moj izraz se uvijek gradio iznutra, iz potrebe, a ne iz strategije. Otklon od trendova nije bio unaprijed osmišljen otpor, već prirodna posljedica toga što mi vizuelni i unutrašnji impuls diktiraju pravac rada. U savremenom kontekstu, gdje dominira konceptualnost i često se favorizuje ideja nad iskustvom. Ne bježim od savremenosti, ali vjerujem da savremenost ne mora nužno značiti konceptualni narativ, umjetnost mora biti duboko lična. Mislim da se prepoznaje istina u radu, bez obzira na stil ili izraz. Ono što ostaje važno jeste autentičnost, da rad ne nastaje kao odgovor na trend, već kao odgovor na unutrašnji imperativ. Za mene je slika prostor koji ne mora objašnjavavati, ona treba da zrači i da diše.
MONITOR: Da li vjerujete da se apstraktna slika danas može čitati kao oblik savremenog vizuelnog mišljenja, ili je ona i dalje prvenstveno prostor intime i emocije?
KEKOVIĆ: Vjerujem da može i treba da bude čitana kao oblik savremenog vizuelnog mišljenja, što je i teorijski utemeljeno. Ona ima sposobnost da komunicira izvan jezika, da otvori prostor za složene misaone procese koji se ne izražavaju riječima, već bojom i formom. Upravo kroz intimno ona otvara prostor za složenu, višeslojnu komunikaciju, bez potrebe za doslovnim tumačenjem. U vremenu kada smo preplavljeni direktnim porukama i narativima, apstrakcija postaje prostor slobode, prostor u kojem se vizuelno mišljenje razvija kao duboko promišljanje o svijetu i o sebi. Dakle, apstrakcija nije ni bijeg ni zatvaranje, već način da se drugačije postavi pitanje, da se promišlja kroz sliku, osjećaj i iskustvo. U tom smislu, ona ostaje savremena upravo zato što ne nudi gotove odgovore, već poziva na dijalog – sa sobom i sa onim koji gleda.
MONITOR: Koliko vam je važna reakcija publike, posebno u lokalnom kontekstu, i na koji način ona utiče na vaš dalji umjetnički razvoj?
KEKOVIĆ: Reakcija publike mi jeste važna, ali ne u smislu potvrde ili usmjerenja, već kao vid komunikacije, dijaloga između mene i onih koji gledaju. Posebno u lokalnom kontekstu, kao što su Podgorica, Budva ili širi crnogorski prostor, osjećam potrebu da rad bude prepoznat i doživljen. Ta reakcija mi često govori ne samo o načinu na koji publika doživljava rad, već i o tome gdje se on nalazi u svom sopstvenom doživljaju savremene umjetnosti. Iako ne stvaram s namjerom da zadovoljim očekivanja, svjesna sam značaja neposrednog susreta, on me podsjeća na korijene, na kontekst iz kojeg dolazim i u kojem radim. Ponekad reakcija publike otvori nova pitanja, osnaži određeni pravac, ili mi pokaže da slika komunicira. U tom smislu, publika nije korektiv, ali jeste odjek, a taj odjek zna biti važan impuls u procesu daljeg razvoja.
INTERVJU3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU2 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO2 sedmice
DANAS, SJUTRA3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice