Povežite se sa nama

INTERVJU

Rak dojke je izlječiv

Objavljeno prije

na

Doktorka interne medicine, primarijus i onkolog u Kliničkom centru Podgorica, Jadranka Lakićević povodom završenog Rozog oktobra mjeseca svjetske borbe protiv raka dojke, tumači posebnost i potrebnost ovakvih aktivnosti. Njen ohrabrujući stav, nesebična borba i široka edukacija pacijentima ulivaju nadu i vraćaju vjeru u izlječenje i život. Kroz rad u nevladinoj organizaciju Zdrava-Dona Montenegrina, brine i kuraži naše žene, na njihovom putu do konačnog izlječenja i zdravlja. MONITOR: Koji je cilj kampanje Rozog oktobra i kakve su Vaše impresije nakon tribina, pojačane medijske pažnje i rada s pacijentima?
LAKIĆEVIĆ: Rozi oktobar je mjesec koji je širom svijeta, već godinama, posvećen podizanju svijesti o raku dojke. Ovogodišnji oktobar u Crnoj Gori je zaista bio ispunjen brojnim događanjima u kojima je značajnu ulogu imala NVO Zdrava – Dona Montenegrina. Oktobarske aktivnosti, edukativno- humanitarnog karaktera, vezane su za podizanje svijesti društva o značaju ranog otkrivanja bolesti, naglasku na promjeni stava, ne samo oboljelih nego i njihove okoline prema bolesti, uz naglašavanje važnosti podrške bliskih osoba, ali i društva u cjelini.
Jedna od najznačajnijih aktivnosti u oktobru je Šetnja, organizovana 3. oktobra 2009. od prostorija NVO Zdrava- Dona Montenegrina na Zabjelu do Gorice, koja je imala za cilj usmjeravanje pažnje javnosti na problem raka dojke.
Prva Crnogorska konferencija o raku dojke je održana 8. i 9. oktobra 2009. i okupila je medicinske stručnjake, kreatore zdravstvene politike i sve one koji su suočeni sa bolešću. Konferencija je organizovana u okviru saradnje NVO Zdrava- Dona Montenegrina i Projekta osnaživanja zdravlja žena u Crnoj Gori (koji je podržan od strane američkih organizacija JDC i Susan G. Komen).
Kampanju Umjetnost za život, Zdrava-Dona Montenegrina je sprovela uz podršku farmaceutske kompanije Roche i nezavisnog dnevnika Vijesti, a odnosila se na izradu nakita na temu roze trake. Aukcijskom prodajom nakita prikupljena su novčana sredstva i osnovan je poseban fond za nabavku prvog digitalnog mamografa u Crnoj Gori. Naša želja je da se ovoj akciji pridruže i ostali: država, kompanije, pojedinci…

MONITOR: Kako podići svijest o neophodnosti ranog otkrivanja raka dojke?
LAKIĆEVIĆ: Podizanje svijesti predstavlja spoznaju o značaju ranog otkrivanja bolesti, a može se ostvariti kroz okupljanje i djelovanje ne samo medicinskih stručnjaka, nego društva u cjelini: predstavnika vlasti, opšte populacije, svih onih koji su pogođeni bolešću, uz svakako neophodno potrebnu i važnu podršku medija.

MONITOR: Objasnite nam termin „doći na vrijeme” i šta to po Vama podrazumijeva?
LAKIĆEVIĆ: „Doći na vrijeme” je sintagma koja znači da žena treba da radi redovne preglede i prije pojave simptoma (preventivno) ili pak da se javi ljekaru odmah kad primijeti nešto neuobičajeno u svojim dojkama. Svaka žena mora da zna da ne smije odlagati pregled ljekara kad primijeti bilo kakvu nepravilnost u izgledu i veličini svojih dojki, promjene na koži ili bradavici, promjene u pazušnim jamama ili otvrdnuće u dojkama.

MONITOR: Kako i kada treba raditi autodetekciju dojki?
LAKIĆEVIĆ: Samopregled dojke je pregled koji treba da radi svaka djevojka/žena od navršene dvadesete godine života, jednom mjesečno. Za one koje imaju menstruaciju se savjetuje da pregled vrše desetog dana od početka ciklusa, a žene koje su u menopauzi samopregled treba da rade prvog dana u mjesecu.

MONITOR: U kojim se slučajevima preporučuje klinički pregled dojki i ko ga obavlja?
LAKIĆEVIĆ: Klinički pregled dojki vrši posebno edukovan ljekar, a njime se mogu otkriti promjene u dojkama koje žena sama ne može da uoči. Preporučuje se da se klinički pregled obavi svake tri godine kod žena od dvadesete do četrdesete godine, a nakon četrdesete godine, klinički pregled se preporučuje jednom godišnje.

MONITOR: Koje su to rizične grupe ljudi (po svjetskim i domaćim statistikama) koje najčešće oboljevaju od ove maligne bolesti?
LAKIĆEVIĆ: Za rak dojke su definisani brojni faktori rizika: ženski pol, godine starosti – sa starenjem raste rizik od oboljevanja od ove bolesti, mada je oko 10% oboljelih mlađe od 40 godina. Takođe, rana menstruacija prije 12 godine, kasna menopauza – nakon 55-te godine, nerađenje ili prvi porođaj nakon 30-te godine, nedojenje, rak dojke u porodici kod žena u prvoj liniji srodstva: majka, sestra ili ćerka predstavljaju faktore rizika.
Ukoliko je žena imala rak jedne dojke, ona ima povećan rizik za nastanak raka i druge dojke. Fizička neaktivnost je posljednjih godina definisana kao riziko faktor za nastanak ove bolesti. Kao što sam rekla, ženski pol je faktor rizika, ali od raka dojke oboljevaju i muškarci. Rak dojke kod muškaraca se javlja mnogo rjeđe, odnos je 100:1, odnosno na 100 oboljelih žena, oboljeva jedan muškarac. Rak dojke kod muškaraca se, uglavnom, liječi kao i kod žena.

MONITOR: Često se pominje ,,stres” kao čuveni (univerzalni) faktor ili krivac za nastanak raka dojke. Kako ga izbjeći kad je to naš (nažalost) svakodnevni pratilac?
LAKIĆEVIĆ: U onkološkoj literaturi, stres kao faktor rizika za nastanak raka dojke nije posebno definisan. Ali svakako, svi težimo ka smanjenju i izbjegavanju stresa u svakodnevnom životu. Za ta pitanja ne postoje univerzalni odgovori i jednostavni recepti, ali odgovarajuća ishrana, umjerena fizička aktivnost, nepušenje, boravak u prirodi, riječju „ pozitivno ponašanje” mogu doprinijeti umanjenju stresa i unaprjeđenju vlastitog zdravlja.

MONITOR: Koje su to predrasude koje se vezuju za lijekove u liječenju bolesnika oboljelih od raka?
LAKIĆEVIĆ: Što se tiče predrasuda, zabluda i mitova vezanih za liječenje raka, zaista ih je mnogo, i vjerovatno bi trebali sati i dani da bi se samo pobrojali. Koliko bi tek vremena trebalo da se te predrasude i zablude razjasne, a mitovi zamijene pouzdanim medicinskim saznanjima? Samo kratko želim da napomenem, da veliki broj bolesnika sa malignim oboljenjima traži pomoć od različitih „čudotvoraca” koji „prave” čajeve, napitke, masti… i garantuju izliječenje. Uglavnom se radi o šarlatanima i prevarantima, koji bolesnicima uzimaju novac i otimaju dragocjeno vrijeme. Neophodno je svim bolesnicima pružiti tačne informacije vezane za dijagnozu, prognozu i tretman maligne bolesti, a sve prodavače laži o čudotvornim načinima izliječenja rigorozno sankcionisati.

MONITOR: Koja je Vaša poruka ženama koje još nemaju hrabrosti za pregled, posjetu izabranom ljekaru, a imaju promjene na dojkama?
LAKIĆEVIĆ: Sve žene koje uoče neku promjenu u dojkama, treba da shvate da to može da bude ozbiljan problem – rak dojke. Ne treba da žive u neizvjesnosti i strahu i odlažu pregled, jer time gube blagovremeno započinjanje liječenja. Ukoliko se dokaže da se radi o raku dojke, onda je svakoj ženi potrebno vrijeme da prihvati to saznanje, da pronađe vlastitu snagu i prihvati podršku onih koje je vole: porodice i prijatelja, i na taj način se lakše suoči sa liječenjem koje joj predstoji.
Željela bih da naglasim da je rak dojke izlječiv, a da je najvažnije rano ga otkriti i liječiti. Za otkrivanje raka dojke u najranijom fazi (kada se tumor ne može napipati) posebno je važna mamografija i preporučuje se svim ženama nakon četrdesete godine života.

NVO Zdrava- Dona Montenegrina je osnovana sa ciljem sveobuhvatne borbe protiv raka dojke. Organizacija okuplja medicinske stručnjake, oboljele žene i sve one koji su suočeni sa bolešću: članove njihovih porodica i prijatelje. Udruženje se nalazi u Jerevanskoj 44, u Podgorici. Telefoni su 020 640 543, 069 576 336, email: zdravadonam@t-com.me

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo