Povežite se sa nama

Izdvojeno

BIVŠA FABRIKA PAPIRA U BERANAMA, DVIJE DECENIJE KASNIJE: Samo ruševina

Objavljeno prije

3 sedmice

na

Nekadašnja upravna zgrada Fabrike celuloze i papira u Beranama, danas je samo ruševina. I slika propasti nekada važne i moćne kompanije

 

Kada je poslije punih osamnaest godina ušao u nekadašnju upravnu zgradu Fabrike celuloze i papira u Beranama, posljednji direktor ove kompanije prije njene privatizacije Milić Joksimović, nije mogao ni slutiti šta će tamo zateći.

On je, kao i čitava crnogorska javnost, znao da je fabrika odavno zatvorena, ali da je upravna zgrada gdje je nekada bio i njegov kabinet, dostojan predsjednika države, u takvom stanju, kaže da nije ni sanjao.

„Posljednji put kada sam ovdje ušao, bilo je sve na svom mjestu. Ovo što sada vidimo je nešto što se ne može opisati riječima. Nikako ne mogu da razumijem zašto je dopušteno da ova nekada reprezentativna zgrada, kao i čitav krug fabrike, danas izgledaju ovako. Kome je to bilo u interesu“ – pita Joksimović, dok stoji na ulazu ruševne zgrade.

Monitor je posljednjeg direktora prije privatizacije fabrike ispratio do mjesta gdje mu je nekada bila kancelarija ili kabinet, i zabilježio nevjerovatne fotografije.

„Da sam ovo pokušao da vam ispričam, vi mi ne biste vjerovali. Pogledajte i sami. Ovo je nekada bila najuređenija poslovna zgrada u državi. Ovo što sada vidite je horor film. Ne shvatam ništa. Šta je kome trebalo da iz nekadašnjeg kabineta odvaljuje zidove od skupog drveta i ormare, koje nije ni odnio nego trunu na patosu, ne znam“ – kaže Joksimović.

Prijemna soba gdje je nekada bilo mjesto sekretarice sa šalterom, sada je svo u ruševinama. Da je nekada tu bio kabinet, svjedoče samo ostaci tapaciranih vrata na patosu, koja moramo nagaziti da bismo prošli unutra.

„Mislim da je namještaj koji je krasio ovaj kabinet vrijedio u današnjem novcu, nekoliko desetina hiljada eura. Ovakav kabinet nije imao ni predsjednik opštine, a dostojan bi bio i kabineta predsjednika države“ – priča Joksimović.

Od ulaznih vrata, do ove prostorije, sve je u stanju kao i ova kancelarija. Vandali, lopovi, bivši ili sadašnji privatni vlasnici, odnijeli su sve što se moglo odnijeti, i svaka prostorija liči jedna na drugu. Hrpe starih papira ili ostaci namještaja, rupe u zidovima odakle su čupani kablovi, stepenište bez metalne ograde.

„Nije mi jasno šta je nekome trebalo da uništi čak i poslovnu arhivu i da to nije prebačeno u državni arhiv. Petnaest hiljada personalnih dokumenata više nema. Toliko je radnika prošlo kroz ovu fabriku od njenog nastanka do zatvaranja. Bilo ih je iz svih djelova SFRJ, iz inostranstva. Upravo svjedočimo tome da je sve uništeno“ – kaže Joksimović.

Nekadašnja Fabrika celuloze i papira u Ivangradu, kako se grad u to vrijeme zvao, građena je nekoliko godina i završena 1964. godine.

„Bio sam omladinac i imao sam četrnaest godina kada je fabrika otvorena. Bilo je to jednog 13. jula, i na platou ispred ove upravne zgrade priređen je nevjerovatan program. Naroda je bilo toliko da se stajalo na jednoj nozi. To je bio praznik“ – prisjeća se Joksimović.

Fabriku celuloze i papira su gradili finski inženjeri i radnici, po ugledu na najbolje fabrike u toj skandinavskoj državi, a njihov predsjednik Urho Kekonen, posjetio ih je početkom maja 1963. godine, sletjevši na beranski aerodrom gdje ga je dočakalo i staro i mlado.

Joksimović podsjeća da je to bila fabrika koja je izgradila sve što je i danas vrijedno u Beranama, ali i prva fabrika koja je zatvorena poslije takozvane AB revolucije.

„Neposredno prije zatvaranja zapošljavala je preko 2.000 radnika. Upravo tada kanadski stručnjaci su boravili u Beranama i napravili plan reorganizacije u kojem je stajalo da fabrika može sasvim optimalno i uspješno da radi sa 930 radnika. Uprkos tome, mladi i lijepi su donijeli odluku o njenom zatvaranju“ – podsjeća Joksimović.

Sedam godina kasnije tadašnje državno rukovodstvo odlučilo je da otvori samo papirni blok i zapošljeno je oko 250 radnika. Papirni blok je radio do 2004. godine, kada je otišao u novi stečaj. Privatizovan je u trenutku kada je fabrika tehnološki dovedena do savršenstva za proizvodnju najkvalitetnijih papira.

Joksimović je upravo u tom periodu nekoliko godina bio direktor, prije stečaja i privatizacije.

„Privatizovana je ponovo u najboljem stanju. Ne mogu da shvatim šta je bio interes privatnika. Pojavljivao se jedan biznismen iza koga su stajali drugi beogradski biznismeni porijeklom iz ovih krajeva. Sada čujem da su ti drugi bizismeni sve ovo što vidite, a to je 26 hektara zemljišta i sve ove zgrade zgrade, pa i ovu poslovnu, prodali trećem vlasniku za jednu polovinu jedne akcije u beogradskoj kompaniji Energoprojekt, gdje su postali većinski vlasnici. A samo papir mašine su, koliko znam, prethodno prodali nekim turskim preduzetnicima za tri i po miliona eura“ – kaže ovaj čovjek.

Sada taj treći privatnik, koji ima preduzeće za reciklažu sekundarnih sirovina, polako vadi što se još može iskoristiti iz ruševnih zgrada.

„Kada sve bude srušeno, njemu će ostati 26 hektara zemljišta. Pola jedne akcije u Energoprojektu vrijedi, dakle, u ovom trenutku sve što su stvarale generacije. To je poraz. Ne krivim ove što to sada rade, već one koji su omogućili da se sve to uradi i to sve uklopili u zakonske okvire. Sada više ne možete nikoga da teretite za ovakvo stanje“ – konstatuje ovaj čovjek.

Dok sumira utiske obilaska svog radnog mjesta od prije skoro dvije decenije, on prelistava nekoliko vrijednih dokumenata koje je pronašao na podu u kancelariji. Planovi i programi razvoja grada i fabrike iz daleke 1977. godine.

„Ovo više niko u Crnoj Gori nije u stanju da napiše. Teško može i da razumije šta tu piše. Ovo su bili najveći stručnjaci u toj oblasti u SFRJ“ – kaže posljednji direktor bivše Fabrike celuloze i papira.

Joksimović sprema vrijedne dokumente u fasciklu i, odlazeći, nosi ih pod rukom za uspomenu, kao jedino vrijedno što je mogao pronaći u svom nekadašnjem kabinetu. Scene horora i suza u oku prate ga na posljednjem izlasku iz poslovne zgrade i nekadašnje kancelarije.

                                  Tufik SOFTIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

FOKUS

JAKOV MILATOVIĆ, PREDSJEDNIK: Odgovornost veća od ovlašćenja

Objavljeno prije

2 dana

na

26 Maja, 2023

Objavio:

Pred novim predsjednikom su velika očekivanja, i ono najvažnije – da bude drugačiji od trodecenijskog vođe. Milatović je činom inauguracije nagovijestio da želi drugačijim putem, ali tek ćemo vidjeti kako će se snaći na čelu zemlje „na granici između Istoka i Zapada”, kako je nazvao Crnu Goru na inauguraciji, u dinamičnim političkim vremenima

 

Počelo je – drugačije. Inauguracija novog predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića održana je u Skupštini u Podgorici, a ne u Vladinom domu na Cetinju, kako su to činili predsjednici iz redova Demokratske partije socijalista tokom decenija. Prvi put u posljednje dvije decenije tom činu su prisustvovali i predstavnici vlasti i opozicije, a događaj nijesu pratili protesti političkih protivnika i tenzije. Prošlo je mirno i dostojanstveno, kako su to primijetili i svjetski zvančnici, iako dolazak Milatovića na čelo države označava najozbiljniju političku promjenu posljednjih decenija. Kraj jedne ere. Đukanovićeve.

Istorija nekoliko posljednjih inauguracija crnogorskih predsjednika u stvari je istorija društvenih tenzija. Prvi predsjednički Đukanovićev mandat 1998. godine, protekao je u atmosferi oštrih podjela. Noć uoči Đukanovićeve inauguracije 14. januara 1998. godine pristalice Momira Bulatovića, bivšeg predsjednika Crne Gore i Đukanovićevog partijskog saborca do 1997, u nasilnim protestima krenule su ka zgradi Vlade Crne Gore i sukobili se sa policijom, koja ju je obezbjeđivala. U incidentima su povrijeđena 44 policajca i četvoro civila. I sama Đukanovićeva inauguracija te 1998. godine održana je u napetoj atmosferi i pod nezapamćenim mjerama obezbjeđenja.

Uslijedile su decenije inauguracija predsjednika iz redova Đukanovićevog DPS. U tri mandata tu funkciju obavljao je Filip Vujanović. Njegove inauguracije organizovane su bez prisustva opozicije, koja ih je bojkotovala, ali i uz proteste, poput onog 2013. godine, kada je opozicija smatrala da su tadašnji predsjednički izbori  pokradeni, te da je na mjestu Vujanovića trebalo da bude Miodrag Lekić. Tada su građani organizovali Marš na Cetinje – marš protiv mafije, u znak protesta inauguracije Vujanovića. Opozicija je bojkotovala svečanost, a Vujanovićevoj inauguraciji na Cetinju nijesu prisustvovali ni poslanici Socijaldemokratske partije (SDP), tada manje članice vladajuće koalicije.

Ni toj, kao ni narednoj Đukanovićevoj inauguraciji 2018. godine nijesu prisustvovali regionalni i svjetski lideri. Đukanović je prije pet godina inaugurisan bez gostiju sa strane, uz diplomatski kor i predstavnike crnogorskih institucija. I opet bez opozicije.

Milena PEROVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Objavljeno prije

2 dana

na

26 Maja, 2023

Objavio:

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava  je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović

 

U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba.  Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.

Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.

„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.

Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.

Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.

„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.

Zoran RADULOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

IZBOR DIREKTORA UPRAVE PRIHODA I CARINA NA UPRAVNOM SUDU: Sporan „namješteni“ konkurs

Objavljeno prije

2 dana

na

26 Maja, 2023

Objavio:

Iako je Siniša Raičević bio prvorangirani na konkursu za direktora Uprave prihoda i carina, Vlada je za tu funkciju imenovala Vladimira Bulajića. Raičević je podnio tužbu Upravnom sudu u kojoj navodi da procedura nije ispoštovana

 

Siniša Raičević je ove nedjelje podnio tužbu Upravnom sudu kojim pobija rješenje o imenovanju direktora Uprave prihoda i carina Vladimira Bulajića.

Dugogodišnji carinik, zviždač, sada upravnik Carinarnice Podgorica, Raičević je bio prvorangirani na konkursu za direktora Uprave koji je objavljen 20. januara 2023.

Početkom marta Uprava za ljudske resurse utvrdila je Listu za izbor kandidata po javnom konkursu za direktora Uprave prihoda i carina. Raičević je na postupku provjere kompetencija, znanja i sposobnosti ostvario 37 bodova, Bulajić 35,67 i Milena Petričević 28,67 bodova.

Vlada na sjednici 20. aprila 2023. donosi rješenje o imenovanju Bulajića za direktora Uprave carina i prihoda na period od pet godina. Predlog za njegovo imenovanje dao je ministar finansija Aleksandar Damjanović, koji je obrazložio da je nakon konkursa, 8. marta obavio razgovor sa kandidatima: „Kandidat Vladimir Bulajić je tokom intervjua pokazao znanje i stručnost, koje se bazira na dugogodišnjem radu u Upravi prihoda i carina, kao i odlično poznavanje nadležnosti Uprave u kojoj se imenuje za direktora. Takođe, imenovani je kao vršilac dužnosti obavljao poslove direktora Uprave i pokazao odlučne vještine i sposobnosti za tu poziciju“, navodi se u obrazloženju koje je Damjanović predložio na sjednici Vlade.

„Koja je svrha javnih konkursa i ocjenjivanja kandidata ako se unaprijed zna ko će biti imenovan“, kaže za Monitor Raičević.

On je 12. marta pisao premijeru Dritanu Abazoviću obrazlažući da je prilikom prijavljivanja na javni konkurs naišao na opstrukcije i pokušaj diskreditacije od predstavnika Ministarstva finansija. I pored toga bio je prvorangirani na konkursu.

„Slobodan sam da postavim jedno logično pitanje, čemu javni konkursi, ukoliko se favorizuju pojedini kandidati, unaprijed im se obeća mjesto za koje se raspiše javni konkurs, a ako se ipak desi da prvorangirani ne bude favorizovani kandidat, komplet postupak imenovanja pokuša da se ospori i obesmisli“, navodi Raičević u pismu premijeru.

On ističe da nije ispoštovan rok za predlog kandidata. Navodi da je ministar finansija bio u zakonskoj obavezi da od utvrđivanja rang liste 3. marta, u roku od 10 dana predloži Vladi kandidata za imenovanje direktora Uprave prihoda i carina.

Predrag NIKOLIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo