Malo je djece, koja žive na sjeveru Crne Gore, koja u svom gradu mogu da dobiju bar minimalan broj neophodnih tretmana kod psihologa, logopeda, oligofrenologa, defektologa… Pravo na zdravstvenu zaštitu spada u  temeljna  ljudska prava. Jedno od oblasti pregovaračkog Poglavlja 23, uz provosuđe, borbu protiv korupcije, su i temeljna prava i prava građana EU

„Mučno, preskupo, daleko, uz velike napore”, tako uglavnom roditelji iz manjih sredina sa sjevera zemlje opisuju nastojanja da djeci, kojoj je to neophodno,  obezbijede pristup stručnjacima iz različitih oblasti.  U samo šest sjevernih opština postoje dnevni centri za djecu i omladinu sa smetnjama i teškoćama u razvoju, koji rade u okviru centara za socijalni rad. Čak i u tim ustanovama konstatovan je značajan nedostatak stručnog kadra.

Kolašinka Zorka Lakićević kaže da više ne broji novac potrošen za liječenje četvorogodišnjeg sina, čija dijagnoza zahtijeva kontinuirane tretmane, koje ne može obaviti ni u svom gradu, ali ni u susjednom Mojkovcu. U porodici Lakićević, tvrde, navikli su da na svakom koraku liječenja svog sina naiđu na barijeru – administrativnu, kadrovsku, finansijsku…  Između ostalog, dječaku, čiji su roditelji korisnici materijalnog obezbjeđenja porodice, nezaposleni i sa još dvoje djece, Cenatar za socijalni rad ne može da refundira ni boravak u bjelopljskom Dnevnom centru Tisa. Za tretmane u toj ustanovi, tvrdi Lakićević, potrebno je da izdvoje više od 800 eura mjesečno.

„Naravno, to nam je nedostižno. Navodno, kako mi je odgovoreno iz Centra za socijalni rad, oni ne mogu refundirati dio tih troškova, jer se Dnevni centar nalazi van mjesta našeg stanovanja. A u mjestu stanovanja nema stručnjaka koji može doprinijeti poboljšanju stanja mog sina. Teško je opisati muke na koje nailaze roditelji djece sa sličnim smetnjama, a koji žive u gradu gdje, recimo, postoji samo jedan logoped za svu djecu u gradu i takođe prezaposleni psiholog, a do defektologa treba svakodnevno bar 80 km u jednom i drugom pravcu. Za sve to treba i puno novca i vremena, kojeg, najčešće, nedostaje”, priča Kolašinka.

Porodica Lakićević je minulih nekoliko godina iskusila i višemjesečna liječenja svog sina u Beogradu. Samo dio tih troškova, to jest, cijenu tretmana, „pokrila” je država, ostatak od više hiljada eura roditelji i rodbina dječaka. Sada, jedini stručnjak koji malom Kolašincu pomaže u rodnom gradu je logoped u vrtiću i, s vremana na vrijeme, psihološkinja, angažovana u Opštini kao savjetnice za rad sa ranjivim grupama.

Prilikom ostvarivanja zdravstvene zaštite, djeca sa smetnjama u razvoju i njihovi roditelji sreću se sa problemima nedostupnosti, nedostatka evidencije, neadekvatne terminologije, neadekvatne komunikacije izazvane predrasudama i stigmatizacijom, zaključak je Duške Šljivančanin, savjetnice Zaštitnika ljudskih prava. Prema njenim riječima, dostupnost, pristupačnost i kvalitet zdravstvene zaštite cijene se na osnovu  indikatora, među kojima su udaljenost zdravstvene ustanove, prisustvo barijera, kvalitet ambijenta, vremenska dostupnost i nedostatak nekih zdravstvenih usluga.

„Imajući u vidu razuđenost Crne Gore i veoma ograničene kapacitete u zdavstvenoj zaštiti,  posebno, u manjim opštinama, smatramo da zdravstvena zaštita djece sa smetnjama u razvoju nije obezbijeđena na nivou koji je preporučen međunarodnim standardima. Poseban je izazov različita dostupnost već ograničenih kapaciteta, u odnosu na grad u kojem dijete živi. Djeca sa smetnjama u razvoju imaju teškoće kada je riječ o nedostatku  adekvatnih podrški i tretmana od strane psihologa, logopeda, oligofrenologa, defektologa… Ovaj problem je izražen kako sa nivoa obrazovnog sistema tako i zdravstvenog”, objašnjava ona.

Porodice su, kaže, nerijetko prinuđene da tretmane potražuju u privatnoj praksi što umnogome opterećuje kućni budžet i utiče na materijalnu situaciju. Takođe, podsjeća savjetnica Zaštitnika, nerijetko se određeni zdravstveni tretmani i procedure ne mogu osvariti u okviru zdravstvenog sistema Crne Gore, posebno u manjim opštinama a nerijetko i u okviru Kliničkog centra Crne Gore. Razlog tome je nemamo specijaliste i/ili neophodnu i adekvatnu tehničku opremu, te su porodice prinuđene da zdravstvenu zaštitu potražuju u zemljama regiona.

Zaštitnik smatra neophodnim jačanje specijalizovanog kadra koji je neophodan u praćenju stanja i poboljšanju kvaliteta života uz jačanje samostalnosti djeteta, u skladu sa individualnim kapacitetima, kako djetetu sa smetnjama u razvoju tako i njegovoj porodici. Jačanje kadra i uspostavljanje različitih servisa je, kaže savjetnica Zaštitnika – minimum je  u dostizanju preporučenog standarda u ovoj oblasti kako bi dijete sa smetnjama uživalo garantovana prava.

Nema preciznog broja mališana s poremećajima u razvoju

Kako objašnjavaju iz Ministarstva zdravlja, „s  obzirom na  dinamiku uspostavljanja dijagnoza djece sa poremaćajima u razvoju”, ne  mogu precizno saopštiti broj mališna sa tom vrstom zdravstvenih problema na sjeveru. Ne upuštajući se u analizu aktuelnog stanja, iz tog resora uzdaju se da će ga novom Strategijom ranog razvoja, koju rade sa relevantnim institucijama, popraviti. Tom izazovu, objašnjavaju, pristupiće kroz multisektorsku saradnju, to jest i angažman i resora prosvjete, ali i rada i socijalnog staranja.

Tek nakon usvajanja tog dokumenta, najavljuju, radiće se na izmjeni sistematizacija, pa će u svakom domu zdravlja postojati jedinica za rani razvoj u kojoj ce raditi pedijatar, logoped, defektolog, psiholog, kao i služba za fizikanu terapiju. Trenutno, gotovo da nema ustanove primarne zdrastvene zaštite na sjeveru, koja ima kadar potreban za formiranje slične jedinice.

„Dok se ne osposobi dovoljan broj kadrova za sve ustanove, omogućićemo dopunski rad tamo gdje je potrebno, pa će tako, na primjer, kadar iz dnevnih ili resursnih centara po ovom principu moći da radi dopunski rad u domovima zdravlja. Nakon usvajanja i implementacije Strategije za rani razvoj ova oblast će biti značajno unaprijeđena“, najavljuju iz Ministarstva zdravlja.

Cilj Strategije je, podsjećaju,  „stvaranje jednostavnijeg i efikasnijeg sistema, koji bi djeci sa razvojnim poremećajima omogućio efikasniju, dostupniju i kvalitetniju zdravstvenu zaštitu“. Trenutno je, kažu, u toku pilot projekat u Bijelom Polju i Kotoru, koji podrazumijeva povezivanje institucija u cilju boljeg i efikasnijeg pružanja tretmana djeci sa razvojnim poremećajima. Strategijom za rani razvoj predviđeno je posebno stipendiranje za one studente koji se odluče za profesije kojih sada nedostaje, a koje su neophodne mališanima sa smetnjama i teškoćama u razvoju.

Zabrinjavajući kvalitet tretmana djece sa poremećajima mentalnog zdravlja

Iz kancelarije Zaštitnika podsjećaju da su još tokom 2018. godine, sprovodeći Istraživanje o mentalnom zdravlju djece, naglasili „da u okviru postojećih zdravstvenih ustanova na sekundarnom nivou zdravstvene zaštite nije predviđeno tretiranje djece koja imaju poteškoće sa mentalnim zdravljem, te da ne postoje kadrovski i stacionarni uslovi za tretiranje ove kategorije”. To, ocjenjuju, predstavlja ozbiljan problem u sistemu zdravstvene zaštite maloljetnika koji imaju poteškoće sa mentalnim zdravljem.  No, i pored pored upućenih preporuka, kao i drugih pojedinačnih postupaka Zaštitnika u vezi tog problema, situacija je ostala nepromijenjena.

Vanbolnički tretman pacijenata sa poremećajima mentalnog zdravlja se realizuje u centrima za mentalno zdravlje (CZMZ) u domovima zdravlja. Iako, inicijalno, nisu predviđeni za tretiranje djece, u njima se pružaju usluge djeci adolescentske uzrasne dobi.  Kako kaže Šljivanačanin, prema raspoloživim analizama, može se zaključiti da dosadašnja efikasnost centara za mentalno zdravlje u pogledu kvaliteta i spektra pružanja usluga u zajednici nije odgovorila prvobitnoj namjeni.

U Strategiji zaštite i unapređenja mentalnog zdravlja u Crnoj Gori 2019–2023  konstatovano je da je od izuzetne važnosti sačiniti sistematski plan uspostavljanja nepostojećih kapaciteta za hospitalni tretman djece i adolescenata. Šljivančanin kaže da su iz kancelarije Zaštitnika zabrinuti zbog takvog stanja, kao i zbog „pasivnosti državnih organa u pronalaženju načina za nužnu hospitalizaciju djece koja ispoljavaju psihijatrijske probleme”.

Dnevni centri kubure sa nedostatkom kadra

U posljednjem izvještaju o radu dnevnih centara (iz 2021. godine), konstatovan je broj porasta stručnog kadra, međutim to je još nije ni približno dovoljno. Stručni radnici čine svega 31 odsto ukunog broja angažovanih izvršilaca u 17 denvnih centara u Crnoj Gori, između ostalog, 26 psihologa i 16 defektologa.

„Iako je evidentan rast broja stručnih radnika u odnosu na prethodne godine, iz većeg broja dnevnih centara istakli su da im nedostaju stručni radnici, posebno određeni profili: defektolozi, logopedi, psiholozi, pedagozi, socijalni radnici, vaspitači, fizioterapeuti, pravnici, sociolozi… Naveli su i potrebu angažovanja stručnog kadra u stalni radni odnos“, piše u izvještaju.

Posebno su, kako je objašnjeno, istakli potrebu za angažovanjem defektologa i logopeda u stalni radni odnos, ali i stručnih saradnika i volontera. Iz tih ustanova iskazali su potrebu i za opremanjem senzorne sobe i dodatan materijal za rad (niskotehnološke komunikacione table, uređaj za praćenje očiju, uređaj za generisanje govora – sintetizatori govora, elektronske komunikacione table…).

Zaposleni u dnevnim centrima tražili su intenzivnije i kontinuirane obuke, koje su im neophodne za neposredan rada sa korisnicima. Izrazili su potrebu i za angažovanim edukatorima iz inostranstva.

                                                                                                Dragana ŠĆEPANOVIĆ