Povežite se sa nama

MONITORING

Boje su pred nama

Objavljeno prije

na

Za parlamentarne izbore 14. oktobra 2012. prijavilo se 13, što koalicionih, što partijskih lista. Od toga je šest manjinskih lista – četiri albanske, bošnjačka i hrvatska. Na prethodnim izborima građani su birali između šesnaest partija i koalicija. Zbog izmjena u zakonu, redosljed kandidata za odbornike i poslanike bitno je značajniji nego ranije. Mandati koje je lista dobila dodjeljuju se kandidatima prema redosljedu na izbornoj listi. „Ako odborniku, odnosno poslaniku prestane mandat izabraće se onaj kandidat koji je sljedeći prema redosljedu na izbornoj listi”, piše u Zakonu.

Ranije je pravo da biraju poslanike sa druge polovine liste pripadalo partijama i redosljed na listi nije ih obavezivao. Doduše, novim propisom je predviđeno i da se od kandidata koji treba da zamijeni nekog drugog, prije potvrđivanja, traži pismena saglasnost da prihvata mandat. Tu se može kriti leglo zloupotrebe – kome partija naredi, može se izmaknuti tako što neće biti saglasan da dobije mandat za koji se uredno kandidovao.

Poslaničku listu Evropska Crna Gora – Milo Đukanović predao je Đukanović lično. Tu koaliciju čine Demokratska partija socijalista, Socijaldemokratska i Liberalna partija. Prema starom dogovoru SDP-u pripada svako peto, LP su pripala dva mjesta.

Iako je primijetio da, kao i građani i čelnici DPS-a, prepoznaju ,,zamor materijala u personalnom sastavu”, Primus se okružio provjerenim kadrovima – dugogodišnji ministri, višedecenijski poslanici. Upućeni tvrde da budući poslanici do posljednjeg trena nijesu znali kakav raspored je Đukanović smislio – hoće li ih, ili neće pogledati. Bog ili Šef, svejedno.

Prvi do Đukanovića je Igor Lukšić. Entuzijazam oko njegovog promovisanja u punopravnog nasljednika nekako je splasnuo, ali premijer je ipak premijer. To što je kod nas premijer prirodno u sjenci, druga je priča.

Čaršija je silno naglabala o sudbini Svetozara Marovića. Gazda je riješio da je dotični, zasad, dovoljno patio i dovoljno u partiji izgubio. Kao zombi, još može da koristi – treće mjesto. Branimir Gvozdenović i Duško Marković pedstavljaju dva važna stuba ove države – divlju gradnju i tajnu policiju. Logično je da budu među prvih deset. Željko Šturanović svjedoči kako se daleko u ovoj zemlji može dogurati ako ne predstavljaš – ništa. Mevludin Nuhodžić slična je pojava samo u multietničkom vidu.

DPS-ova lista poštovala je odredbu zakona prema kojoj pripadnicima manje zastupljenog pola pripada 30 odsto mjesta na listama. Način na koji su rasporedili kandidatkinje klasičan je primjer izvrgavanja ruglu čitave priče o rodnoj ravnopravnosti. Prva žena na listi je Daliborka Pejović, na četrnaestom mjestu. Ministarka Sanja Vlahović je sedamnaesta, do nje gradonačelnica Kotora Maja Ćatović. Sa Milicom Pejanović–Đurišić na broju 22 i Draginjom Vuksanović iz SDP-a na četrdesetom, završava se spisak od pet žena među prvih četrdeset odabranih.

Nada Drobnjak, dugogodišnja šefica vladine Kancelarije za ravnopravnost polova i predsjednica skupštinskog Odbora za rodnu ravnopravnost, smještena je na 52 mjesto. Među posljednjih deset imena potpunu žensku dominaciju kvari Dragan Purko Ivančević iz Liberalne partije. Ima tu puno simbolike: žene, današnji liberali i ostala sitnež.

Lista Demokratskog fronta donijela je, za naše prilike, veliko iznenađenje. Prvi put partijski lideri pomjerili su se i vrhove liste ustupili nekom drugom. Lider Demokratskog fronta Miodrag Lekić prvi je na izbornoj listi Demokratski front – Miodrag Lekić, dok je druga na listi tog opozicionog saveza Ljiljana Đurašković. Treća na listi je Branka Bošnjak, četvrti Milan Knežević, dok je sindikalni lider Janko Vučinić na petom mjestu. Andrija Mandić, predsjednik Nove tek je na šestom mjestu na listi, iza njega je predsjednik Pokreta za promjene Nebojša Medojević. Osmo mjesto pripalo je Predragu Bulatoviću. Nakon njih na listi su Goran Danilović, Branko Radulović, Strahinja Bulajić, Slaven Radunović, Koča Pavlović…

Na listi Demokratskog fronta upadljiva je mala zastupljenost pripadnika manjinskih naroda.

Pozitivna Crna Gora prva je predala listu Državnoj izbornoj komisiji Na listi, čiji je naziv Pozitivna Crna Gora – Darko Pajović, osim Pajovića, nalaze se i advokatica Azra Jasavić, ekonomista Mladen Bojanić, profesor Srđan Perić, politikolog Dritan Abazović… Riječ je o ljudima poznatim javnosti i do sada partijski neangažovanima.

Između ostalih, na izbornoj listi Pozitivne su i privrednik Nikola Koćalo, ekonomista Goran Đurović, meteorolog Branko Micev…

Na listi SNP-a nema iznenađenja. Na čelu je predsjednik partije Srđan Milić, drugi Neven Gošović, slijede Snežana Jonica, Milorad Bakić, Aleksandar Damjanović, Zdenka Popović, Vasilije Lalošević, Velizar Kaluđerović, Obrad Gojković, Nataša Vuković. SNP je jedina partija koja je, umjesto rješenja o trećini žena na listi, primijenila pravilo da ženama pripadne svako treće mjesto.

Koalicija Srpska sloga sastavljena je od Narodne stranke, Srpske liste, Otadžbinske srpske stranke, Srpske radikalne stranke i Demokratskog centara Boke. Nosilac liste je Jovan Markuš iz Narodne stranke. Drugi na listi je Dobrilo Dedeić, treći Aleksandar Stamatović.

Koaliciju Srpski nacionalni savez – Ranko Kadić čine Demokratska srpska stranka, Srpska radikalna stranka i Srpsko narodno vijeće.

Na čelu liste Bošnjačke stranke je lider partije Rafet Husović. Nakon Husovića, na listi su Suljo Mustafić, Kemal Zoronjić, Almer Kalač, Nedžad Drešević, Damir Gutić, Munib Ličina, Osman Nurković, Kemal Purišić, Amer Halilović, Orhan Šahmanović, Rešad Sijarić i Kenan Strujić.

Albanske partije i koalicije predale su četiri izborne liste. Koaliciju Za jedinstvo, čine Forca, Građanska inicijativa i Pokret Perspektiva. Predvode je Genci Nimanbegu i Vaselj Siništaj.

Na čelu liste pod imenom Albanska koalicija – Demokratski savez u Crnoj Gori, Demokratska partija i Albanska Alternativa je Fatmir Đeka.

Koaliciju Demokratske unije Albanaca i Partije demokratskog prosperiteta predvode Mehmed Zenka i Hamdi Hasani.

Albanska omladinska alijansa prvi put se pojavljuje na političkoj sceni Crne Gore. Tu listu predvodi Anton Ljuljđuraj.

Na čelu liste Hrvatske građanske inicijative je dosadašnja poslanica Ljerka Dragičević. Pored nje, u vrhu liste su i predsjednica stranke Marija Vučinović, Ilija Janović, Josip Gržetić, Blanka Radošević- Marović.

Na izborima će učestvovati i koalicija Zajedno koju čine Stranka penzionera i invalida i Jugoslovenska komunistička partija Crne Gore.

Nosilac izborne liste je član GO SPISP Miloje Šestović, a u vrhu koalicione liste su i Miomir Džankić, Vladislav Vuković, te predsjednik SPISP Miladin Kadić.

Nakon roka za predaju izbornih lista, koji je istekao u srijedu, 19. septembra u ponoć, Državna izborna komisija u roku od 48 sati treba da potvrdi ili odbaci predate liste. Poslije se čeka istorija.

Fantomi u spiskovima

Prema podacima koje je u vrlo kratkom roku prikupio MANS u biračkom spisku najmanje 1,282 hiljade birača nema upisan matični broj, dok je 290 građana upisano na dva različita biračka mjesta. Demokratski front tražio je da se birački spisak hitno očisti od fantomskih glasača.

„Kamo sreće da su problemi na koje s razlogom ukazuje MANS jedina neregularnost u biračkom spisku za predstojeće izbore. Svakog mora da zabrine podatak da je u birački spisak upisano nešto više od 512 hiljada birača”, ocijenio je poslanik SNP-a Velizar Kaluđerović. On odavno upozorava na nelogičnost da podaci sa prošlogodišnjeg popisa pokazuju da u Crnoj Gori ima 474.655 punoljetnih stanovnika, dok je u birački spisak upisano 506.212 ljudi.

U biračkom spisku je, prema tim podacima, za preko 31 hiljadu više ljudi nego što prema popisu ima punoljetnih.

Predsjednik DPS-a Milo Đukanović tvrdi da je crnogorski birački spisak ,,među najuređenijim u svijetu”. Uređen po mjeri DPS-a, svakako.

Miloš BAKIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo