Evropa se suočava sa izborom između potpune potčinjenosti diktatima Vašingtona ili skoka u  geopolitičku nezavisnost. Do sada je strategija bila da se smire moćnici u Vašingtonu gestovima poniznosti. To nije rezultiralo ničim više od prezira i marginalizacije. Кrajnje je vrijeme za nezavisnu evropsku  inicijativu zasnovanu na realnoj procjeni sopstvenih interesa i snaga

MONITOR: Kako – kao dugogodišnji teoretičar i praktičar u politici-a sada i autor „Političkog bukvara: Šta bi trebalo znati o politici“, ocjenjujete aktuelnu političku situaciju u Srbiji?

STOJILJKOVIĆ: Moj (ne)skriveni motiv za analitičko i praktično angažovanje je frustracija zbog upornog održanja podaničke političke kulture- koja se manifestuje kroz institucionalnu poslušnost svake vrste i društveni konformizam. U odsustvu poverenja, pokornost je postala strategija zaštite – mehanizam opstanka. Danas u Srbiji ljudi nisu primorani da se slažu sa režimom , ali su naučeni da neslaganje košta, a da se poltronstvo i udvorištvo dobro plaćaju. Čak i kada su predmet prezira.

Po mome sudu, pretpostavka svake demokratske promene je transformacija  podanika u uspravne građanke i građane opremljene  političkim znanjima i veštinama i alatkama uticaja na političke institucije. Vrednosna i moralna granica demokratije ne povlači se samo igrom-kako tako demokratskom,  političkih i izbornih aktera već građanskim vrlinama i ponašanjem. Кada pristojno društvo u kome se građani ne (samo)ponižavaju  i pošteni, uspravni  ljudi postanu  norma, sistem koji liči na kakiokratiju – vladavinu najgorih, počinje polako da poprima obličje timokratije – vladavine časnih i obzirnih. Demokratija sazreva kroz uspravni hod i dela onih koji odluče da ne lažu i da se ne boje.

U tom okviru, promene u Srbiji ishod su dubokih polarizujućih kriza tek kada  dođe  do širokih, upornih  protesta i konačno sklopljenih  dobitnih izbornih formula iza kojih stoje dovoljno brojne interesne koalicije. Izborna istorija Srbije, posebno  nakon 2012., pokazuje da do izborne promene ne dolazi mehaničkim spajanjem političkih polova-već preuzimanjem centralnog, mejnstrum političkog prostora i dela birača vladajućeg kartela.

Pitanje je ko će u Srbiji nadvladati unutar srednje klase a onda i dobiti podršku  birača – vlast i njene široke klijentelističke i koruptivne mreže ili ka promenama otvoreni, okupljeni u podršci studentima?

MONITOR: U posljednje vrijeme, analitičari i protivnici vlasti, tvrde da je spoljna politika Srbije pokazala sve svoje slabosti i da su njeni „stubovi“ bili politička i ekonomska fatamorgana. Kako ocjenjujete najnovije izjave i objašnjenja Aleksandra Vučića o tome da se pokazalo da Srbiju niko u krizi ne podržava?

STOJILJKOVIĆ: Naravno frustracijom zbog saznanja da ste se preigrali i da vam niko od moćnika ne veruje a da istovremeno više nema gotovo ničega što biste mogli nekažnjeno da rasprodajete uokolo. Preostali prostor Vučić brani širenjem uverenja da se imperijalni ratovi za premoć ne mogu izbeći, da je izbor između globalističkih neoliberalnih oligarhija, Trampovog transakcionog, hiperprotekcionističkog populizma i njihovih autoritarnih pandana u novim  despotijama poput  Kine i Rusije, jedini mogući izbor. To vodi rezonovanju da nigde  nije bitno drugačije. Zašto onda sa njim svepitajućim i svespasavajućim, koji opsesivno zapada naizmenično u faze depresije a onda opet euforičnog optimizma ne bi-sami i svoji odnosno njegovi, ostali na ovom osamljenom i zaboravljenom ostrvu?

MONITOR: Šta stoji iza i čemu vodi  ignorisanje Beograda onoga što je dogovoreno sa Briselom-sve do uvredljivog ponašanja zvaničnika koji tvrde da delegacija Evropskog parlamenta nije pozvana u Srbiju, pa da je u Beogradu neće dočekati ni Predsjednica parlamenta ni Predsjednik Srbije? Zašto su vlasti toliko „ljute“ na EU?

STOJILJKOVIĆ: Život i priključenija, odnosno decenije naše kolektivne traume zbog skupog tranzicionog tumaranja, doveli su me do zaključka da postoje četiri faktora čiji međuuticaj  čini neku vrstu mustre za promene. Jedan od njih je  (ne)postojanje uzor modela kome težimo-odnosno operativno, uloga spoljnog kriznog okruženja i podrške. Očito radi se o gotovo detinjoj ljutni napasnika kome je uskraćena igračka i  pokušaja da se pokaže  da bez njega neće ići-odnosno podsećanja da, uprkos glumatanju, niko ne može biti tako servilan i sklon rasprodaji kao on.

MONITOR: Koliko je politika administracije Donalda Trampa – u vezi sa napadom na Venecuelu, kidnapovanjem Nikolasa Madura i Silije Flores, pokazala strah od drugih sve moćnijih velikih igrača, kao što je Kina?

STOJILJKOVIĆ: Svojevremeno sam konstatovao , u skladu sa pravilom da  se  sličan sličnome raduje – iliti što bi Latini rekli  Similis  simili gaudet, da su se Trampovom izboru dobrano obradovali svi koji ne mare za demokratske finese, podelu vlasti i političku odgovornost i koji (potajno) zavide  na gotovo neobručenoj moći Siju i Putinu.

Sve prisutnija logika trgovinskog rata i visokih carina i prema saveznicima,  ili najave ‘‘prisajedinjenja Kanade, kupovine Grenlanda i preuzimanja Panamskog kanala”  izraz su Trampove verzije  ekonomskog nacionalizma i protekcionizma kao izlaza  iz krize dominacije SAD. Ona je u osnovi MAGA pokreta. Na logiku činjenja Amerike ponovo velikom protekcionizmom se prešlo kada se videlo da od  liberalizacije i globalizacije više koristi počinju da imaju drugi-poput  Kine, koja je postala opasan rival. Trampov poslovno-politički stil dodatno odlikuje sumnjičavost prema multilateralnim aranžmanima i sklonost direktnim dogovorima sa “liderima zla” za koje pokazuje više od respekta.

MONITOR: Sada se govori da je Trampovim postupcima suspendovan međunarodni pravni poredak. Da li je „međunarodni poredak“, faktički, postojao uglavnom kao dogovor moćnih, a Tramp to pokazuje samo u  ogoljenoj varijanti?

STOJILJKOVIĆ: Usvajanje Nacionalne strategije bezbednosti SAD, označilo je i “napismeno” svojevoljno odricanje  od apsolutne globalne dominacije SAD. Autori strategije nedvosmisleno proglašavaju da je globalizam „skup“ i da je  preopteretio američke resurse i oslabio zemlju iznutra. Posledica toga je povlačenje iz njene uloge globalnog policajca . Odnosi sa Кinom i Rusijom treba da se deideologizuju – ulažu se napori da se postigne ravnoteža sa  ciljem da se  ostane  primus inter pares u novom multipolarnom poretku. Istovremeno,  težnja ka deideologizaciji i ravnoteži spolja ide ruku pod ruku sa potpunom političkom i kulturnom redeideologizacijom i spremnošću da se ne toleriše nikakvo neslaganje unutar sopstvenog dvorišta. Unutrašnji svet obuhvata celu zapadnu hemisferu. Stari kontinent je definisan kao zona koja se, međutim, suočava sa „civilizacijskim izumiranjem“ ako se zadrži trenutni pravac. Dovodeći ovo do logičnog zaključka, Amerikanci propagiraju masovni intervencionizam u unutrašnjim političkim poslovima suverenih država, koje su, na papiru, još uvek saveznici. Unutar granica svog  carstva, državni suverenitet više de fakto ne postoji. Nakon “kidnapovanja“ Madura i Venecuele, pitanje je ko je sledeći na redu?

MONITOR: EU je saopštila da Vašington krši međunarodno pravo, sada i sa najavom „preuzimanja“ Grenlanda, ali je, donekle, sa izvjesnim razumijevanjem prihvatila „sankcionisanje“ Madura jer ga ne priznaje kao predsjednika. Da li se EU pribojava jačanja „trampizma“ u svojim redovima?

STOJILJKOVIĆ: Liberalna Evropa, ne bi trebalo da gaji nikakve iluzije . Neko ko je optužen za „iskorjenjivanje“ sopstvene civilizacije nije politički protivnik sa kojim bi se mogao postići kompromis, već neprijatelj koji se mora  obuzdati. Posledično, Evropa se suočava sa izborom između potpune potčinjenosti diktatima Vašingtona ili skoka u  geopolitičku nezavisnost. Do sada je strategija bila da se smire moćnici u Vašingtonu gestovima poniznosti. To nije rezultiralo ničim više od prezira i marginalizacije. Кrajnje je vreme za nezavisnu evropsku  inicijativu zasnovanu na realnoj proceni sopstvenih interesa i snaga.

MONITOR: Tramp govori o borbi SAD protiv šverca droge i njenoj potrebi i pravu da kontroliše i pitanja energije i mineralnih resursa. O bezbjednosti kaže da mu Grenland treba što prije-dok ga ne okupiraju Rusija ili Kina. Pominje i rizik raskida sa NATO kao i mogućnost vlastitog impičmenta. O čemu se u ovom kvazi-političkom galimatijasu  radi?

STOJILJKOVIĆ: Meni je pitanje kako smo do ovoga došli? “Spasitelji Naroda” zapravo  naplaćuju gubljenje  vere u demokratske institucije. Dolaze li, međutim,  populističke vođe  zaista izvan sistema i je li njihov cilj da demokratizuju javnu scenu i smanje nejednakosti?

Pobeda Trampa i sličnih je zapravo  osveta zaboravljenog radništva i donjeg srednjeg sloja čija je kontramoć decenijama sistematski slabljena a da joj se položaj nije popravio ni kada je ekonomija rasla.

Treba razumeti i da većina birača ne prihvata ekološki fundamentalizam i odsustvo razumevanja i zaštitnih mera za zaposlene u industrijama utemeljenim na neobnovljivim izvorima energije. Oni ne razumeju ni žestoki pritisak na tadicionalnu porodicu i strahuju od agresivnog preterivanja vouk ideologije i kulture kanselovanja- zašta se optužuje levica. Potreba za umerenom, ravnotežnom  antidiskriminativnom politikom je očita.  Inače ćemo lako završiti u tehno-feudalnom mraku desničarskog juriša na liberalne vrednosti i prava na životni izbor.

MONITOR: Tvrdi se da iz fokusa SAD, nisu izostavljene ni male zemlje Zapadnog Balkana. Kako da se one „snađu“ u haosu koji neki već nazivaju „novim svjetskim  poretkom“?

STOJILJKOVIĆ: Meni, koji je pola života proživeo u eks-Jugoslaviji čini se da je jedini izlaz evropski prostor: naravno-autonomizovan, reformisan i demokratizovan.  Demokratija preživljava samo sa više a ne manje demokratije – ako se produbljuje , čini aktivističkom i učesničkom, odnosno obnavlja svoje socijalne korene.  U tom okviru , domovina se brani razumom, empatijom , (unutrašnjom ) lepotom i kulturom tolerancije i argumentovanog  dijaloga. Ne nikako malim, podlim i frustrirajućim nacionalizmima okrenutim prema susedima.. Kao ni slugeranjskim  sleganjem ramenima i konstatacijom da se ništa baš ne može učiniti i da je uvek vladalo pravilo da “jači tlači“.

Nastasja RADOVIĆ

Bilo bi lijepo da se političari daju opomenuti književnošću. Ali ja ne pišem iz pozicije nekoga ko stoji iznad društva. Pišem da bih opomenuo sebe. Da budem svjestan trenutaka kada smo svi – i žrtve i zlostavljači

Roman Ciganin, ali najljepši, pisca Kristiana Novaka, ne nudi jednostavne odgovore niti pokušava da zauzme moralnu nadmoć. Čitaoca uvodi u svijet u kojem se istina ne otkriva iz jedne tačke, već nastaje u sudaru perspektiva. Polazeći od međimurskog prostora obilježenog dubokim nepovjerenjem između većinskog stanovništva i romske zajednice, autor se bavi pitanjima identiteta, institucionalne nemoći i granica političke korektnosti.

MONITOR: Roman Ciganin, ali najljepši ispisan je iz četiri različite perspektive. Kroz koju od njih se najviše razotkrivaju društvene predrasude, i da li vam je cilj bio iscjeljenje društva ili njegovo propitivanje?

NOVAK: Cilj je bio da se zapita. Ne mogu očekivati da će knjiga proizvesti neki direktan društveni učinak. Ušao sam u ovu priču jer mi mnoge stvari nisu bile jasne. Kada su mi stvari jasne, one stanu na jednu stranicu teksta. Kada nisu – trebaju mi likovi. Protagonisti koje ću staviti u svijet koji me zanima i onda promatrati šta im se događa.

Zato su mi trebala četiri pripovjedača. Nijedan od njih ne zna cijelu istinu. Tek čitatelj, prolazeći kroz sve četiri perspektive, može pokušati dokučiti šta se zaista dogodilo. Svako od njih priča iz svog svijeta, iz svog iskustva. Od početka mi je bilo jasno da mi trebaju sva četiri da bih ispričao cjelinu.

MONITOR: Šta Vam to u društvu nije bilo jasno, pa Vas je natjeralo da o tome pišete?

NOVAK: Ogromno nepovjerenje s obje strane. Odrastao sam u Međimurju, na sjeveru Hrvatske, gdje postoji duboko nepovjerenje između većinskog stanovništva i romske zajednice. Naravno, postoje i lijepe priče o suživotu. Ali postoji i ozbiljno trenje koje ide prema nasilju.

Ako sve to posmatramo samo kroz prizmu kulturnog relativizma – da Romi žive drugačije jer su „drugačiji“ i da to treba poštivati – ne rješavamo stvarne probleme. Ne smijemo dopustiti da djeca ne završavaju osnovnu školu, da se djevojčice prisiljavaju na brakove, da ljudi žive bez osnovnih uvjeta poput struje i grijanja. Dijete koje odrasta u takvom okruženju ne može misliti o zadaći iz matematike, već o tome kako preživjeti.

MONITOR: U romanu se policijska istraga često spotiče o predrasude. Da li je to pitanje nezainteresovanosti ili nesposobnosti institucija?

NOVAK: Nesposobnosti. Čini mi se da smo kao društvo došli do tačke gdje znamo da treba poštovati drugog, ali još uvijek nemamo usvojene mehanizme kako zaštititi najranjivije unutar tih „drugih“ zajednica, a da pritom ne narušimo njihovu autonomiju. To je vrlo sklisko područje.

I sam sam to osjetio dok sam pisao knjigu – stalno sam bio na ivici da skliznem ili u sterilnu političku korektnost, ili u pisanje koje bi moglo reproducirati negativne stereotipe. U tom smislu, i moje iskustvo pisanja odražava nemoć institucija.

MONITOR: Koji Vam je lik bio najteži za pisanje?

NOVAK: Onaj za kojeg sam mislio da će mi biti najlakši – Sandi, mladi Rom. Shvatio sam da tekst ne funkcionira jer sam od njega pokušavao napraviti „simpatičnog“ lika. Tek kad sam mu dopustio da izgubi neke vrline, da ne bude uvijek dobar i blagonaklon, on je postao uvjerljiv. On mora biti jednostavno čovjek, imati svoje dobre i loše strane i svoju točku pucanja. Kad sam ga tako postavio, tek je zaživio i tek tad sam ga zapravo zavolio.

A ovaj za kojeg mi se činilo da će biti najteže, to je Kurd Nuzat koji bježi iz Mosula prema Kalaju u Francusku i zapne u Međimurju na toj migrantskoj ruti. Činilo se da ću morati jako puno istraživati, a zapravo sam prilično brzo našao informacije, ljudi koji su na licu mjesta u iračkom Kurdistanu, koji su živjeli u Mosulu, i koji su mi opisivali vrlo detaljno što se tamo zbivalo.

MONITOR: Koliko Sandija određuju njegovo ime i porijeklo?

NOVAK: Kao i sve nas. Samo što se njemu, zbog imena i porijekla, neka vrata otvaraju bez da ih je tražio, a neka koja su mu nužna – ostaju zatvorena.  I to  je problem. Da na neki način otvaramo manjinskim i ugroženim skupinama nekakve mogućnosti da i zarade, da se obrazuju, ali pod uvjetom da oni ostanu u tim kućicama u koje smo ih smjestili i iz kojih ih onda vadimo da bismo pokazali koliko smo otvoreno društvo.  Ako se toga odreknu, često imaju manje mogućnosti nego prije. Pravo otvoreno društvo trebalo bi ljudima dopustiti da budu ono što jesu, ali i da se bave svim drugim stvarima koje to društvo nudi.

MONITOR: Naslov romana je posebno upečatljiv. Kako je nastao?

NOVAK: Naslov je izabrao mene.  Naravno to je iz naslova pjesme Ljube Aličića, “Ciganin sam, ali najlepši”. Čuo sam tu pjesmu,  sasvim slučajno, na jednom talent show.  Jedan stih kaže: “ako smeta tvome ocu, ako kaže kako grešiš, ti mu reci dušo moja, Ciganin je, ali najlepši“. I nekoliko dana je meni to bilo u glavi. I na neki način mi je bilo bolno. Osjetio sam da neki dio mene rezonira prema tom tekstu, pa prvo nisam znao zašto. Da bih na kraju došao do samog ovog zadnjeg stiha.“…Ciganin, ali najljepši..”

Zašto  “ali”?  Zašto bismo svaku pozitivnu pozitivnu kvalifikaciju odvajali od etnonima ciganin suprotnim veznikom? Zašto ne i? Ciganin je, i to najljepši. Tu mi se razotkrilo i to mi je bilo jezivo pomalo koliko se u jeziku često da ni ne primijetimo reflektiraju nekakvi stereotipovi koji postoje u društvu.

MONITOR: Zašto onda nijeste roman nazvali Ciganin i najljepši?

NOVAK: Zato što sam želio da čitatelj zajedno sa mnom dođe do te spoznaje. Kao autor, moj je zadatak reflektirati stvarnost, a ne pisati o idealnom svijetu kakav bi trebao biti.

MONITOR: Često pišete o temama o kojima se ćuti.  Koliko osjećate odgovornost prema zajednicama o kojima pišete,  i  kako doživljavate ulogu pisca?

NOVAK: Hrpu puta tijekom pisanja ove knjige mi se pojavilo to jedno pitanje „odakle ti pravo?“ Stalno se vraćalo dok sam pisao. Uvijek postoji rizik kulturne aproprijacije. Ali kada se lik suoči s dubokom, općeljudskom dilemom, identitet prestaje biti prepreka. Tada priča postaje univerzalna.

Ako tu priču ne napišeš ti – možda je neće napisati niko. A ako je napišeš pošteno, ona prestaje biti „priča o Romima“ i postaje priča o ljudima.

MONITOR: Jesu li Vaši romani opomena političarima?

NOVAK: Bilo bi lijepo da se političari daju opomenuti književnošću. Ali ja ne pišem iz pozicije nekoga ko stoji iznad društva. Pišem da bih opomenuo sebe. Da budem svjestan trenutaka kada smo svi – i žrtve i zlostavljači.

MONITOR: Kada znate da je roman završen?

NOVAK: Kada ga više ne mogu gledati. Pišem roman otprilike tri do četiri godine. Tekst prolazi kroz bezbroj verzija, a onda slijedi dug rad s urednikom. To je bolan, ali nužan proces.

MONITOR: Budući da radite sa mladim ljudima, studentima, postoji li interesovanje za čitanjem i pisanjem i šta je to što biste savjetovali nekog mladog pisca ?

NOVAK: Nedavno sam naišao na tekst u kojem se autor žali da mladi ništa ne čitaju, ili da čitaju samo „smeće“, i da to vodi propasti civilizacije. Tekst je napisan u 13. stoljeću. Dakle, ta priča o mladima koji ne čitaju očigledno je stalni refren kroz istoriju.

Ipak, čini mi se da danas imamo specifičan problem: knjizi ozbiljno konkurišu aplikacije i društvene mreže koje stvaraju iluziju čitanja i znanja. Čovjek ima osjećaj da je „nešto pročitao“, iako je riječ o sadržaju koji ni stilski ni misaono nema težinu.

Na fakultetu primjećujem i da je sve manje studenata koji upisuju filološke smjerove, što govori da se nalazimo u svojevrsnoj krizi. Za dio toga krivi smo i mi sami – filologija mora jasnije objasniti ostatku društva zašto su čitanje, istorija, književnost i jezici kao ideja važni.

Moj savjet  mladima  je vrlo jednostavan: pisati. Ne samo mladi, nego svi. Svijet bi bio mnogo bolje mjesto kada bi svako od nas svaki dan napisao makar jednu karticu teksta o onome što osjeća ili u šta vjeruje. Kada nešto stavimo na papir, često shvatimo koliko smo u zabludi.

I, naravno, čitati. Ono što čitamo u velikoj mjeri određuje kako pišemo. Mnogi talentirani pisci postaju zaista dobri upravo zato što su mnogo i pažljivo čitali.

Iz muške perspektive

MONITOR: Šta  trenutno čitate?

NOVAK: Najviše studijske radove, što me istovremeno zna i frustrirati i oduševljati. Puno čitam poeziju. S troje male djece ponekad je teško ući u veliki roman koji traži dugotrajnu koncentraciju, dok s poezijom u petnaestak minuta možeš dobiti svoj „fiks“ za taj dan.

U posljednje vrijeme čitam i dosta publicistike. Nedavno sam čitao izuzetnu knjigu Eva autorice Kat Bohannon, koja prati evoluciju ženskog tijela od samih početaka sisavaca do danas – kroz razvoj vida, osjeta i drugih ključnih funkcija. To je fascinantno štivo koje, između ostalog, jasno pokazuje koliko je istorija kakvu poznajemo često ispisivana iz pretežno muške perspektive.

Nina MARKOVIĆ

Bitne probleme  u EU valja tek očekivati- uspije li Trampovo nastojanje da se nametne zamrzavanje rata u Ukrajini (koje bi on nazvao „mirovnim sporazumom“)

MONITOR: U prazničnom intervjuu, premijer Andrej Plenković je rekao da su ambicije vlasti u 2026., da Hrvatska uđe u OECD i da se podigne nivo standarda stanovništva. „Slučaj Tompson“ ocjenio je nebitnim i kao poziv na cenzuru od strane zagrebačkih ljevičara.  Zašto je Plenkoviću toliko važan jedan pjevač-promoter proustaštva?

PUHOVSKI: Nije Plenkoviću važan Thompson, niti, po svemu sudeći, ima osobnih simpatija za njega. Ali mu  odgovara ploviti niz struju. Rečeni domobranski sindrom u Hrvatskoj je u ovome trenutku najvjerojatnije većinski, ali teško može nadići ono do čega je već prispio – relativnu većinu. Plenković ovu tendenciju teži pripitomiti, jer nastavi li se politički ustrojavati – na što na posljednjim koncertima upućuje sam Thompson – ugrozit će baš HDZ.

MONITOR: Da li je ponovno uvođenje vojnog roka, neka vrsta podrške jačanju EU nove strategije bezbjednosti, ali i pokazatelj da Hrvatska ima „narodnu“ vojsku spremnu da je brani i od nezgodnih susjeda koji nisu u NATO?

PUHOVSKI: Jedino dobro što vidim u uvođenju dvomjesečne vojne obveze jest mogućnost civilne kontrole vojnoga sektora iznutra. U modelu profesionalne vojske toga nema, ostaju samo – uvijek ograničeni – pogledi izvana. Inače, radi se, objektivno, o pristajanju uz opće militariziranje EU posljednjih mjeseci. Nakon teškoga poraza srpske vojske 1995., ne čini se vjerojatnim da bi s istoka prijetila ozbiljna opasnost, to više što je Srbija u mnogome sapeta unutrašnjim konvulzijama.

MONITOR: Da li je moguće da proširenje EU  bude samo prema „zaslugama“?

PUHOVSKI: Kriteriji su, načelno, u vladavini prava, političkome pluralizmu, tržišnoj ekonomiji i kompatibilnoj vanjskoj politici. U praksi to ovisi o konkretnim odnosima snaga. Rumunjska je, npr. svojevremeno ušla prije svega na insistiranje Francuske – Hrvatska, u završnoj fazi, jer je tadašnjoj Evropskoj komisiji trebao uspjeh na kraju mandata…Sada su kriteriji posve poremećeni požurivanjem ulaska Ukrajine koja je socijalno, ekonomski, (a posebice korupcijski) teško oštećena i daleko od osnovnih preduvjeta, ili nevjerojatnim nasiljem Grčke i Bugarske nad Makedonijom. No, pristupni proces jest značajna šansa za države kandidatkinje da poprave mnogo toga.

MONITOR: Najnovija neslaganja oko kredita za Ukrajinu iz zamrznutih fondova Rusije, ali i nepristajanja tri zemlje da podrže EU kredit Ukrajini-kada se pribeglo „hokus-pokus“ rješenju, pokazuju sve jaču snagu tzv. nacionalnih interesa. Da li ovakva EU može da ispuni imperative svojih osnivača?

PUHOVSKI: EU je i službeno odustala od jedinstva kao norme – kako zaobilaženjem pozicija Mađarske, Češke, pa i Slovačke kod odluka o financiranju Ukrajine, tako-prije svega, tretiranjem „Koalicije voljnih“ (u kojoj je i nečlanica EU, Ujedinjena kraljevina) kao oficijalnoga čimbenika u pregovorima o miru u Ukrajini. No, bitne probleme valja tek očekivati uspije li Trumpovo nastojanje da se nametne zamrzavanje rata u Ukrajini (koje bi on nazvao „mirovnim sporazumom“), jer će se tada barem ispuhati, ako ne i probušiti militaristički balon koji je zahvatio velik dio Evropa, osim, djelomice, južnoga krila. Tada će EU trebati iznova određivati ne samo odnose s Rusijom, nego i međusobne veze država članica.

Pravi je problem u tomu da je EU naveliko prerasla sva očekivanja (i imperative) osnivača. Od nje se  izvorno očekivalo da privrednim povezivanjem (počevši od ugljena i čelika, tada bazičnih resursa) osigura nemogućnost njemačko-francuske, a onda i šire evropske konflagracije. Politička je nadgradnja dodavana naknadno, i sada se pojavljuju – ne samo zbog jačanja „evropskoga duha“, već i zbog neuništive težnje svakoga administrativnog aparata za autonomijom – i sasvim jasne federalističke ideje. One izazivaju mučninu, pa i bijes kod suverenista – od krajnje desnice do političara poput Milanovića.

Svaka se odluka u posljednje vrijeme – osim nekih „kriznih“ – promatra kroz tu prizmu. Pritom se neprestance perpetuira konstitucijsko pitanje o tomu je li – i u kojoj mjeri – moguće ne-konsensusko odlučivanje. Odnosno, u drugim kategorijama postavljeno, pitanje o odnosima moći Parlamenta i Komisije.

MONITOR: Tvrdi se da je Vladimir Putin nezadovoljan najnovijim mirovnim predlogom Tramp-Zelenski. U ovakvoj situaciji, kakve su šanse EU da odbrani svoje interese?

PUHOVSKI: Nije jasno kakve interese EU ima u sadašnjoj situaciji. Logično bi bilo da joj je temeljni interes u prestanku rata, no-s obzirom na militarističku mobilizaciju posljednjih mjeseci, pa i djelomična proizvodna restrukturiranja koja su već započela, odjednom se čini da EU ima interes za odugovlačenje procesa prekida rata (koji, nikako, ne bi bio pravi mir, ali bi omogućio predah).

MONITOR: Kako vidite „mirotvornu“ dinamiku, da li Tramp gubi u njoj lidersku poziciju i izlazi iz MAGA imperativa?

PUHOVSKI: Trumpa vodi samo jedno načelo: MTGF – Make Trump Great Forever. Zemljopis ga uopće ne zanima – niti ga zna – ekonomija-djelomice, politički odnosi – samo ako su na smetnju. O pravednosti, dakako, ni riječi. No, pozitivno je to da on nastoji – iz ovih svojih razloga – zaustaviti rat, a bitno je pritom (što bi imala biti zadaća EU) postići da to ne bude ni nazvano mirovnim sporazumom, nego sporazumom o primirju. Prestanak ruske okupacije bit će zbilja moguć tek kada (jednom) dođe do bitnih unutrašnjih preobrazbi društva i države.

MONITOR: Trampov plan za mir u Gazi, pokazuje neostvarivost. Da li je mir neostvariva ambicija i koliko on danas zavisi od političkih aktera?

PUHOVSKI: Postmoderna se politika sve više vodi u medijima. Gaza je nestala  s naslovnica, što odgovara Trumpu i Izraelu, no nikako i pučanstvu Gaze, pa i čitava „Bliskoga istoka“  (ovu bi paleo-imperijalističku oznaku svakako već jednom trebalo zamijeniti terminom Mašrik). No, prestankom medijske pozornosti problemi najčešće ne nestaju iz stvarnosti. Primirje se obostrano krši – s neusporedivo većom odgovornošću Izraela kao  daleko moćnijega, ali barem se ovdje zna da je o primirju riječ. Ključni je problem u transgeneracijskome autoritetu koji je država Izrael zapravo ukrala na osnovi neusporedivih zločina nad Židovkama i Židovima u vrijeme Šoe (koju, na žalost, zovu pogrešno, holivudizirano,  holokaustom).

Nosivo pitanje narednih godina posve je jednostavno – može li se rehabilitirati međunarodno pravo, tretirati, recimo, Busha u Iraku kao Putina u Ukrajini, ili Netanyahua u Palestini? Odnosno, može li se zamisliti država koja bi danas na svojem teritoriju uhitila i Putina i Netanyahua, sukladno optužnici Međunarodnoga kaznenog suda? Ostane li se na navijačkim interpretacijama – npr. „Zapadnima“ koje smatraju da je međunarodno pravo izbacilo iz igre Putina, kao da SAD nisu prethodno napadale desetke država diljem svijeta – ili „Istočnima“ koje smatraju pravom (jačih) država ispravljati navodno pogrešne svjetonazorske sastojke u susjedstvu – svijet (p)ostaje pukom džunglom.

Marginalne,  ekstremne političke skupine su ohrabrene

MONITOR: U 2025., najviše pažnje izazvali su događaji na koncertima Marka Perkovića Tompsona. U potonjim mjesecima, uslijedio je talas incidenata uglavnom prema srpskoj manjini. Da li to govori o promjenama u društvu , koje se još nisu odrazile na partijsko-političkoj scjeni?

PUHOVSKI: Čini mi se vjerojatnijim da je riječ o promjenama na političkoj sceni koje su „razbuktale“ (zapravo, na svjetlo dana izvele) odavno postojeće društvene konstante. Jedna od njih, trenutno pojavno najizraženija, mogla bi se-iz lokalne tradicije, nazvati domobranskom formacijom. To je pozicija – malograđanska u najvišim izdancima, retro-agrarna u ostalima – koja nije ustaška (ustaše ni u svojim najboljim – za Hrvatsku najgorim – trenucima nisu imale većinu), ali ima razumijevanja za – ili je barem pripravna blagonaklono previdjeti – ustaški „folklor“. Politička klasa je,  u svojem pretežitom, hadezeovskom postavu, zaključila da je situacija u zemlji dostatno stabilna, a privredna situacija dovoljno dobra, da si može dopustiti jasno desno kretanje. Od koalicije sa Domovinskim pokretom, koji bi – da je intelektualno u stanju – bio ekstremno desna politička stranka.  Na to je HDZ, dijelom, bio natjeran nedomišljenim rubno histeričnim taktiziranjem oporbe na prošlim parlamentarnim izborima, koje je dovelo do tretiranja HDZ-a kao stranke oko koje treba izgraditi cordon sanitaire (u vrijeme u kojemu ta stranka nije pokazivala ovakve desničarske eskapade kakve posljednjih mjeseci postaju novom normalnošću).

Lijevo-liberalna sastavina političke elite traumatski je doživjela mase uz i oko Thompsona i jasne znakove njihova korištenja za potrebe neke od desnih opcija. Do te mjere da je najjača opozicijska stranka, SDP, iznenada skrenula u domoljublje kao svoj novi zaštitni znak, a uz to se – skupa s drugom eko-lijevo orijentiranom strankom, „Možemo“ – počela baviti pravima malih posjednika. Sve im to nije pomoglo protiv desničarskoga trabunjanja o „ekstremnim ljevičarima“ i „jugo-nostalgičarima“ koji se navodno nameću Hrvatskoj.

Uglavnom posve marginalne, doista ekstremne političke skupine razložno su ohrabrene podrškom više stotina tisuća Thompsonu, ali, ponajprije, marginalizirajućim toleriranjem crnokošuljaša koji su prije i poslije koncerta, marširali gradom u manjim „rojevima“ pozdravljajući ustaškim pozdravom, pjevajući originalne ustaške pjesme. Tako osnažene grupe u crnome počele su se ponašati u okvirima onoga što neuka desnica smatra genuino desničarskim aktivizmom – progonom pripadnik(c)a srpske etničke zajednice. Kako domaćih, tako i gostujućih. Sve do groteskne situacije napada na klince iz Novoga Sada u Splitu, u ime zaštite „čistoće hrvatske kulture“. A prve predstave hrvatskoga kazališta na „narodnome jeziku“ prije gotovo dvije stotine godina u Zagrebu su izvodile glumačke ekipe baš iz Novoga Sada, jer hrvatska kultura tada nije ima glumaca na svojem jeziku.

Hrvatskoj odgovara pristupanje poslijejugoslavenskih država u EU

MONITOR: Kako vidite odnos Hrvatske prema zemljama bivše SFRJ?

PUHOVSKI: U osnovi, riječ je, mislim, o hermafroditskome odnosu. Hrvatskoj odgovara pristupanje poslijejugoslavenskih država u EU. Primarno privredno, posebice turistički i prometno. Politički, odgovara joj integracija BiH – i zbog 1010 kilometara granice, kao i zbog olakšanoga kontakta  hrvatske populacije s obje strane granice. Odgovara joj i pristupanje ostalih, naročito ako Hrvatska može pritom igrati privilegiranu ulogu, pa i ušićariti ponešto u vrijeme pristupnih „pregovora“ (koji su zapravo ispiti u Bruxellesu). No, dobro je Hrvatskoj i sada, dok je u „višoj ligi“ od susjeda.

Nastasja RADOVIĆ